Tekst koji slijedi pisan je 2. prosinca 2011. godine, a objavio ga je zagrebački tjednik Nacional u svome broju od 5. prosinca 2011. godine, pod naslovom “Hladnoratovski rituali pod zidinama Damaska” – takav je dostupan i na na web stranici tjednika Nacional, pod adresom: http://www.nacional.hr/clanak/121071/hladnoratovski-rituali-pod-zidinama-damaska.
Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.
—————————————————————————————————————–
“Suspenzija Sirije iz redova Arapske lige 12. studenog bila je samo početak međunarodnih problema za režim u Damasku. Budući da sukobljavanja režima i oporbe usprkos regionalnim mirovnim naporima nisu prestala, ubrzo se prešlo na planiranje posebne promatračke misije Arapske lige u Siriji, a onda i na pojačane prijetnje sankcijama. No, ni tada od diplomacije i pregovora nije bilo ništa. Nakon više odgoda i ultimativno zadavanih rokova, 27. studenog se po prvi put u okrilju Arapske lige i službeno glasalo o internim sankcijama prema jednoj od zemalja članica. Od 22 članice, 19 njih glasovalo je za sankcije, Libanon i Irak bili su protiv, dok suspendirana Sirija nije mogla sudjelovati u odlučivanju. Osim što je time općenito smanjen opseg zračnog prometa u Siriju, pripadnicima vrha sirijske vlasti zabranjen je i ulazak u arapske zemlje te im je zamrznuta tamošnja imovina. Okončani su i trgovinski te financijski odnosi arapskoga svijeta sa sirijskom državom, njena su sredstva u arapskim državama zamrznuta, a odrezani su i odnosi sa sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, preko koje je režim na veliko poslovao s inozemstvom. Ove su mjere posebno teško pale Iraku i Libanonu, arapskim zemljama koje se nisu, kao Jordan, već ranije izričito opredijelile kontra Damaska. Turska, veliki sirijski susjed na sjeveru, pozdravila je sankcije Arapske lige. Nakon što je turski premijer Erdogan i osobno prisustvovao ovoj arapskoj odluci, Turska je najavila i vlastite sankcije Siriji. Dok se njihovo proglašenje još čeka, za sankcijama Siriji ponovno je krajem studenog posegnula i Europska unija, usporedno s primjetnim zaoštravanjem i vojno-sigurnosne situacije u regiji oko Sirije.
Dodatne sankcije Siriji
U tjedan dana po odluci o sankcijama Arapske lige, Siriji međunarodni odnosi kao da ne polaze od ruke. Susjedna je Turska u utorak, 29. studenog, najavila kako ima spremne i svoje, nacionalne sankcije prema svojoj susjedi – za čije se uvođenje samo čeka odluka predsjednika i premijera. Iako su međunarodni odnosi Sirije i Turske imali i loših perioda, čemu dobro svjedoči i činjenica da je oko 500 od ukupno oko 900 kilometara njihove kopnene granice još uvijek minirano s turske strane, posljednjih godina tu su gotovo pa cvale ruže. Sporazum o slobodnoj trgovini s kraja 2004. godine njihovu je međusobnu trgovinsku razmjenu doveo do 2,5 milijardi USD godišnje (od toga 1,6 milijardi Turskoga izvoza u Siriju), što i usprkos padu od 10 posto tijekom proteklih mjeseci ostavlja mnogo prostora za stiskanje.
Prijateljstvo Sirije i Turske cvalo je posljednjih godina, kao i međusobna trgovina
Prva faza turskih sankcija Siriji, usklađena s onima proglašenima od Arapske lige, uvedena je u srijedu, 30. studenog, usprkos neslaganju turske oporbe. Kao i Arapska liga, i Turska se trudi ograničenjima gađati pretežito vrh sirijske države, a ne narod – zato se odlučilo ne ograničavati izvoz struje i hrane u Siriju, kao ni količinu vode koja Eufratom iz Turske teče nizvodno u Siriju i Irak. Na meti sankcija prvenstveno su osobe s vrhova vlasti u Siriji, kojima je ograničen ulazak u Tursku i zamrznuta tamošnja imovina. Prekinuta je i međudržavna suradnja u sklopu posebnog Vijeća za stratešku suradnju, kao i sva trgovina vojnom opremom – za koju je prema Siriji zabranjen i transport turskim prostorom iz trećih zemalja. Zamrznuta je sirijska državna imovina u Turskoj, okončane veze s sirijskom centralnom bankom i Komercijalnom bankom Sirije, prekinuto je davanje zajmova u Siriju – pa i onih velikih, infrastrukturnih, putem turske Eximbanke.
Na istome su tragu i odluke Europske unije, donesene u četvrtak, 1. prosinca, u Bruxellesu, tijekom sastanka ministara vanjskih poslova 27 zemalja članica – kojem je prisustvovao i Nabil Elaraby, generalni tajnik Arapske lige. U dogovoru s ovom arapskom organizacijom sankcijama se ograničava ulazak u Europsku uniju za 12 osoba na visokim položajima u Siriji, te je ograničeno poslovanje za još 11 velikih sirijskih kompanija vezanih uz režim u Damasku. Svima njima, i osobama i kompanijama, zamrznuta je imovina zatečena na prostoru Unije. Osim toga, EU je odlučila ograničiti izvoz u Siriju nekih tehnologija ključnih za tamošnju naftnu industriju, prekinuti trgovanje sirijskim državnim obveznicama na svojim tržištima kapitala, te ograničiti poslovanje sirijskih banaka u Uniji, kao i njihovu buduću suradnju s europskim financijskim institucijama. Pretpostavlja se da će ograničenja poslovanja sa sirijskom državnom naftnom kompanijom General Petroleum Corporation (GPC), kao i ograničavanje razmjene petrokemijskih tehnologija, jako otežati položaj kompanija kao što su to Royal Dutch Shell i Total u Siriji. Budući su one bitni partneri sirijske naftne industrije, i tu će vjerojatno biti velikih potresa u bližoj budućnosti.
Pa ipak, budući su i Libanon i Irak u Arapskoj ligi glasali protiv sankcija Siriji, za očekivati je da će režim u Damasku upravo tim putem krenuti zaobilaziti mjere kojima ih pojedini susjedi i međunarodna zajednica misle stiskati. To je tim vjerojatnije, ako se u vidu ima da oko 60 posto svog libanonskog izvoza ide u Siriju, dok tim putem dolazi i praktično ukupni libanonski uvoz kopnenim putem te većina priliva turista (čiji je broj ove godine zbog nemira u Siriji pao za oko 25 posto). Od oko 5 do 7 milijardi USD ukupnog sirijskoga izvoza, oko 30 posto ide u Irak, oko 17 posto u Libanon, oko 900 milijuna USD u Tursku i oko 700 milijuna USD u Egipat. Upravo je ova posljednja brojka, kao i prekid oko 2 milijarde USD egipatskoga izvoza u Siriju, razlog da i u Kairu mnogi nisu sretni uvođenjem sankcija Siriji – što dodatno dovodi u pitanje njihovu buduću učinkovitost.
Sirijski vojni sprovod krajem studenog 2011.
Sigurnosne komplikacije
Od sredine studenog zaoštrava se i sigurnosno stanje u i oko Sirije. Dok su borbe u državi sve češće počele odnositi i vojne te policijske žrtve, budući da oporba ima i oružano krilo koje se ne srami napasti, teško je ocijeniti ozbiljnost glasina o vanjskoj pomoći stranama u sukobu – kako režimu, za koji se priča o pomoći iz Libanona, tako i oporbi, gdje je navodno Slobodna vojska Sirije dobila pomoć u ljudstvu od libijskoga Nacionalnog prijelaznog vijeća.
Dok međunarodne organizacije i dalje insistiraju na praktičnoj nezamislivosti ikakve vojne intervencije u Siriji, protekla dva tjedna povela se javna diskusija na tragu sirijskih oporbenih molbi o sigurnosnim pojasevima te nekakvim zonama zabrane leta. O tome je prva javno progovorila Francuska, kada je 23. studenog iznijela ideju o uspostavi svojevrsne „sigurne zone“ na sjeveru Sirije, koju bi štitili naoružani „promatrači“. Uz to, navodno se kao mogućnost spominjalo i uspostavu svojevrsnih humanitarnih koridora pod međunarodnim nadzorom, kojima bi se povezalo veće gradove i oporbene centre u Siriji s obalom Mediterana, s nekom od susjednih država ili barem zračnom lukom pogodnom za dopremu humanitarne pomoći. Samo nekoliko dana po iznošenju ovih ideja, odbacila ih je i Valerie Amos, podtajnica UN za humanitarne poslove. Pa ipak, sigurnosna se situacija nastavila komplicirati.
Nosač zrakoplova USS George H.W. Bush pred Sirijskom obalom
Dok je 29. studenog turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu obavijestio javnost da i Turska u određenoj mjeri razmatra moguću uspostavu svojevrsne „sigurne zone“, na prostoru sjeverne Sirije uz svoju državnu granicu – ali samo u slučaju pojave naglog te masovnog vala izbjeglica, koji se ne bi moglo drugačije zaustaviti – mediji su pred obalom Sirije zapazili i neke gotovo hladnoratovske vojno-pomorske rituale. Naime, taman pred donošenje odluke Arapske lige o sankcijama Siriji, u obližnjem je akvatoriju zastao američki nuklearni nosač zrakoplova USS George H.W. Bush (CVN-77) i pripadajuća mu borbena skupina, upravo na povratku u matičnu luku s petomjesečnoga djelovanja u Arapskome moru i tjesnacu Hormuz.
Ponos ruske flote - do sredine siječnja 2012. nadomak Siriji
A onda, da Amerikancima ne bude dosadno, pred Ciprom je osvanuo i ponos ruske Sjeverne flote, jedini ruski nosač zrakoplova „Admiral Kuznjecov“ – koji će onda, nakon navodno već davno planirane vojne vježbe zakazane od 28. studenog do 5. prosinca, nastaviti do Sirije te ondje posjetiti i pomorsku bazu Tartus, koju Rusi neprekinuto koriste još od 1971. godine. A nema dugo da se spominjalo kako je u toj bazi, uz 600 stalno stacioniranih ljudi, nedavno osvanulo i dodatno rusko vojno osoblje, specijalizirano za napredne raketne sustave – možda vezane upravo uz vijesti koje su iz Moskve došle 1. prosinca. Ruska je Federacija, tvrdi se, nedavno krenula ispunjavati odredbe vojno-trgovinskoga ugovora sa Sirijom sklopljenog 2007. godine. Prema njemu, Siriji su za oko 300 milijuna USD prodane dvije instalacije modernog obalnog obrambenog sustava Bastion. Njihovih je ukupno 72 komada nadzvučnih krstarećih protubrodskih projektila tipa Jahont potpuno dovoljno da se kvalitetno brani čitava dužina sirijske mediteranske obale. Pa tko još voli mornarički intervenirati, neka izvoli!”
Ruski sustav obalne obrane L-300P Bastion od prosinca 2011. godine i u Siriji
