Kako donosi portal američkog vojnog medija Stars and stripes, dok Sjedinjene Američke Države započinju glavnu fazu svog povlačenja iz Afganistana, jednako brzim ritmom iz te zemlje odlaze i vojna vozila te razna oprema. Pri tome, planiranje daljnjeg tijeka ove logističke operacije otežava neizvjesnost oko nastavka i konačnoga ishoda pregovora koje se s vlastima Afganistana vodi po pitanju broja američkih trupa koje bi u toj zemlji ostale nakon kraja 2014. godine.
Očekuje se da će kompleksna akcija izvlačenja opreme i vozila iz Afganistana, zemlje bez neposrednoga izlaza na mora, te njihov povratak u SAD, koštati i do 7 milijardi USD. Dok su prije godinu dana SAD u Afganistanu imale oko 50 tisuća raznih vozila, danas ih je ondje preostalo oko 25 tisuća, zajedno s još oko 20 tisuća brodskih kontejnera razne robe donesene za potrebe vojnih snaga. Oko 1200 oštećenih, dotrajalih i zastarjelih kamiona, u dizajnima otpornim na mine, bit će rasječeno i prodano u otpad. Dio preostalih vozila bit će stavljen na privremeno raspolaganje partnerima u okviru NATO-koalicije, predan lokalnim afganistanskim snagama ili prodan prijateljskim zemljama – izjavio je u Kabulu brigadni general Duane A. Gamble, zamjenik zapovjednika logističke postrojbe 1st Theater Sustainment Command.
Vojna vozila nakon čišćenja i uklanjanja sigurnosno osjetljivih komponenti, pred otpremu, na aerodromu kod Kandahara, 24. svibnja 2012. godine.
Dok koalicijska borbena misija dovršava u prosincu 2014. godine, američki viši časnici navodno očekuju da Afganistan potpiše sporazum kojim bi se pozvalo određen broj američkih vojnika da ostanu u toj zemlji, kao obučavatelji i savjetnici. No pregovori po ovom pitanju u zastoju su već više mjeseci – što je logističare prisililo na razvoj alternativnih scenarija, za slučaj da do sklapanja takvog sporazuma ipak ne dođe (pa se sve američke snage povuče kući), budući da se drži kako OS SAD za sve eventualnosti moraju imati pripremljene kakve-takve planove postupanja.
Prijelazni cilj ovoga poduhvata povlačenja, postavljen od vrhovnog zapovjednika Baracka Obame, određuje da se sadašnji broj od oko 62 tisuće američkih vojnika u Afganistanu do sredine veljače 2014. godine smanji na oko 34 tisuće ljudi – a odvoženje opreme i vozila u osnovi mora pratiti ritam odlaska postrojbi, konstatirao je već spomenuti general Gamble. Pri tome, dok su količine vojnog materijala koje odlaze iz zemlje već mjesecima relativno ujednačene, očekuje se da će ritam njihove otpreme biti ubrzan uskoro – otpočinjanjem glavnoga dijela povlačenja, koje će započeti krajem ovogodišnje ljetne borbene sezone u Afganistanu.
Takav porast u volumenu robe za prijevoz ne bi trebao predstavljati problem, ističe brigadir Jim Utley iz američkog Zapovjedništva za prijevoz (US Transportation Command), koje je zaduženo za nadzor logističkog poduhvata odvoženja ljudi, vozila i opreme između Sjednjenih Američkih Država i poprišta operacija u inozemstvu. “Kako jenjava borbena sezona i postrojbe se premještaju, sigurni smo da će se ubrzati i ritam prijevoza roba. Ipak, mislim da smo osigurali dovoljno prijevoznih kapaciteta kojima možemo ispuniti nadolazeće zahtjeve, a na dobrome smo putu i za dostizanje predsjedničkih planova povlačenja, tako da sve ide toliko dobro, koliko je to moguće“, izjavio je Utley.
“Iskreno rečeno, mi do sada zapravo nismo ni dotakli naše pune kapacitete po pitanju odvoženja stvari“, istaknuo je. “Izgradili smo tu mnoštvo kapaciteta; imamo mnogo različitih ruta, mnogo puteva za odvoženje stvari“. Na primjer, glavna transportna ruta – kamionom put Pakistana do luke Karachi – ima oko osam puta veći kapacitet od ovoga kojeg kopnene snage SAD trenutno koriste, rekao je Utley.
Sjedinjene Američke Države imaju tri osnovna puta za prijevoz ljudi i stvari iz Afganistana. Daleko je najjeftiniji pravac južno, kroz Pakistan. Skuplja je tzv. Sjeverna distribucijska mreža, koju sačinjava niz zamršenih putnih pravaca preko sjevernih granica Afganistana, kroz Centralnu Aziju i razne bivše zemlje Sovjetskoga bloka, pa do niza raznih morskih luka. Daleko je najskuplji prijevoz zrakom, bilo na kratke rute do zračnih luka kao što je Dubai, ili direktno u SAD. Sigurnosno osjetljive robe, kao što je oružje i komunikacijski sustavi, moraju se prebacivati zračnim putem, što je nužno i za pretežiti dio opreme koja pripada postrojbama što odlaze kući – budući da one tu robu moraju obnoviti i pripremiti je za slučaj da ih se ponovo pozove na teren. No dok od onoga što preostane vojni logističari nastoje većinu prebacivati put Pakistana (ne bi li time uštedili štogod novca), granica s Pakistanom podložna je čestim zatvaranjima iz čitave lepeze raznih razloga.
Nakon što su 2011. američki helikopteri pucali na pakistansku graničnu postaju, kada je poginulo 24 pakistanskih vojnika, ta je država zatvorila spomenutu prometnu rutu na sedam mjeseci. Početkom ove godine, cestovne su pošiljke iz Afganistana bile zaustavljene na nekoliko tjedana kada su afganistanski službenici započeli s naplatom carina. A prije nekoliko tjedana, ovaj je pravac bio zatvoren na tjedan dana radi štrajka u lukama, vezanog uz američke pošiljke. A tu su ponekad u igri i kulturološke razlike. U srpnju i kolovozu ove godine cestovne su pošiljke u osnovi bile zaustavljene na više tjedana, budući su si vozači kamiona, zaštitari i granični službenici uzimali slobodno tijekom muslimanskog svetog mjeseca Ramazana. Nakon toga, normalnim je ritmom nastavljen promet kroz Pakistan – kojim je tijekom godine prošlo oko 70 posto ukupno prevezenih materijala. Nestabilnost ove prometne rute znači da je od vitalne važnosti održavati otvorenim i druge transportne opcije, kao što su to sjeverne rute – redovitim slanjem manjih količina opreme i tim putevima, kazao je Utley.
“Mi to zovemo ‘održavanjem toplim’, ” rekao je. “Ono što time pokušavamo raditi je očuvanje čitave mreže, a da bi to napravili, moramo njome slati barem minimalne količine roba tim putevima. To održava taktike, tehnike i procedure aktualnima, ne samo za naše ljude, nego i za službenike koji na tim pravcima rade“. Jedan od problema s korištenjem tih sjevernih pravaca kao prave alternative je i činjenica da neke od država kojima oni prolaze ne dozvoljavaju pošiljke američkih borbenih vozila. Za sada tim putem idu samo robe pakirane u brodske kontejnere. Ako se dogodi nešto nepredviđeno, što bi na neki duži period onemogućilo prolaz vozilima kroz Pakistan, njih bi ili trebalo zračnim putem prebaciti, ili bi Sjedinjene Američke Države mogle pokušati ispregovarati njihov prijevoz kroz države na sjeveru, istaknu je general Gamble.
