U domaćoj javnosti je prilično tiho prošla objava nove Strategije nacionalne sigurnosti (National Security Strategy) Sjedinjenih Američkih Država, zabilježena krajem prošlog tjedna. Radi se tu o periodičkom dokumentu zasnovanom američkim zakonskim aktima o reorganizaciji obrambenog resora od listopada 1986. godine, koji se između 1987. i 2002. godine pojavljivao praktički godišnje, da bi onda opala učestalost objave, praktično na jednom u mandatu pojedinog predsjednika SAD (osim Joe Bidena, koji je u ožujku 2021. objavio “Privremenu SNS”, da bi onda u listopadu 2022. išao s punim dokumentom). Dakle, nakon strategije iz 2017. godine, koja je obilježila prvi predsjednički mandat Donalda Trumpa, sada je objavljena i nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Dok se od takvog dokumenta očekuje da pobroji izazove na polju nacionalne sigurnosti koje vidi pojedina američka administracija, a onda i navede načine na koje se ona s tim izazovima planira suočiti – treba naglasiti da je nova američka Strategija nacionalne sigurnosti ne samo kraća od standarda, te grublja u jasnoći izričaja, već predstavlja i praktični lom sa prethodnih 80 godina američke vanjske, obrambene i sigurnosne politike. To se posebno vidi već i u načelnom izostanku spomena Sjeverne Koreje, te ograničenom osvrtu na Rusku Federaciju i Narodnu Republiku Kinu – koje se spominje u ekonomskom i političkom, ali ne i u vojnom smislu. Zato je posebna pažnja posvećena tzv. Zapadnoj Hemisferi (objema Amerikama, u izričitom kontekstu tzv. Monroeove doktrine iz 1823. godine), te Europi koju se također tretira na način kako se to do sada nije vidjelo – bitno sveobuhvatnije i oštrije nego se to, recimo, moglo čuti od američkog potpredsjednika JD Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 14. veljače 2025. godine. Za ponešto detaljniji uvid u ovaj bitan odraz strateških gledanja (ali i budućih postupanja) SAD, s dozvolom autora prenosimo tekst kojeg je tom temom na društvenim mrežama 8. prosinca objavio Robert Barić, ugledni stručnjak iz Zagreba.
Ujutro u petak, 5. prosinca 2025. godine, iznenada je u javnost došla vijest da je u noći 4. na 5. prosinca bez najave objavljena nova Strategija nacionalne sigurnosti SAD. Strategija se pripremala tokom ljeta, ali njezino objavljivanje je usporeno zbog inzistiranja ministra financija Scotta Bessenta o ublažavanju ocjene Kine, kako se ne bi ugrozili trgovinski pregovori koji se vode sa Kinom.
Nova strategija odbacuje temelje vanjske politike SAD prisutne od početka XX. stoljeća – sustav vrijednosti (demokracija, liberalizam, međunarodna trgovina) i njegovo širenje na globalnoj razini, te do sada uspostavljena američka savezništva. Umjesto toga predstavljena je Trumpova vizija globalnog poretka zasnovana na fokusiranju američkog djelovanja na područje Zapadne hemisfere (Sjeverna, Srednja i Južna Amerika), zanemarivanje regija koje su do sada imale strateški značaj za Washington – Europa, Afrika i Bliski istok), konfrontaciju s Kinom i Rusijom ali bez izbijanja rata, te odbacivanje uloge SAD kao ključnog oslonca dosadašnjeg liberalnog međunarodnog poretka koji je Washington izgradio nakon II. svjetskog rata. Umjesto toga Trump se vraća na vanjskopolitičko djelovanje XIX. stoljeća – politiku sile i sfere utjecaja umjesto multilateralizma i djelovanja kroz međunarodne institucije. Umjesto poštivanja normi međunarodnog prava sada ćemo imati političke i ekonomske pritiske, neravnopravne bilateralne sporazume i transakcionalizam.
Vizija novog ekonomskog poretka
Iako se u analizama strategije kao njezino ključno obilježje navodi fokusiranost na Zapadnu hemisferu, ja bih ipak stavio na prvo mjesto Trumpovu viziju transformacije međunarodnog ekonomskog poretka. Bit nove ekonomske strategije je osiguravanje američkog pristupa rijetkim metalima i drugim strateški važnim sirovinama, te odbacivanje ključnog obilježja globalizacije – slobodna trgovina – i inzistiranje na carinama te podređivanju ekonomskih interesa druge strane američkim. To je strategija ogoljelog ekonomskog nacionalizma.
Ova zadnja točka vidljiva je u zahtjevu da američki saveznici i partneri (Europa, Japan, Južna Koreja, Australija, Kanada, Meksiko i drugi) usvoje trgovačke politike koje će podržati zadržavanje kineskog utjecaja. Pri tome bi se trebala koristiti sredstva u međunarodnim financijskim institucijama (7 bilijuna USD u Europi, Japanu, Južnoj Koreji i drugim zemljama saveznicima; 1,5 bilijun USD u međunarodnim financijskim organizacijama). Time se šalje poruka da Washington očekuje uključivanje Europe u globalnu ekonomsku strategiju SAD usmjerenu protiv Kine.
Zapadna hemisfera
Strategija naglašava potrebu američke dominacije Zapadnom hemisferom, što uključuje i američko pravo svih oblika intervencije (uključujući i vojnu intervenciju) protiv vlada zemalja koje nisu po volji Washingtonu. Zato se u strategiji koristi i specifični izraz – Trump Corollary to the Monroe Doctrine – koji znači upravo to. Pozivanje na Monroeovu doktrinu je jasno – Trump želi spriječiti utjecaj bilo koje vanjske sile u Zapadnoj hemisferi, što je i bio cilj Monroeove doktrine u XIX. stoljeću.
Naglasak se zato stavlja na borbu protiv krijumčarenja droga i ilegalnih migracija, pri čemu Trump traži nove saveznike. Za njega su to konzervativni političari, što je vidljivo u slučaju odobravanja zajma od 40 milijardi USD za spas argentinske ekonomije i sadašnjeg predsjednika Javiera Meleia. Ove mjere traže povlačenje američkih vojnih snaga iz drugih svjetskih regija. Krajnji cilj je zaustavljanje ulaska Kine u Latinsku Ameriku.
Europa
Kada se pogleda dio teksta strategije o Europi, ne samo da je ona izgubila dosadašnji značaj za SAD, već Trump želi potpunu dekonstrukciju političkog i ekonomskog poretka Europe (slabljenje ili nestanak EU). U strategiji se Europa predstavlja kao kontinent koji ekonomski sve više slabi i civilizacijski propada. Uzroci ekonomskog nazadovanja su prema ovom dokumentu nacionalna i supranacionalna regulacija koja potkopava kreativnost i ekonomsku ekspanziju. Takva Europa za Washington više nije koristan partner već postaje potencijalni problem. I to u situaciji kada Europa i dalje treba američku zaštitu kada ne može organizirati vlastitu obranu (jasno izrečena prijetnja). Prema strategiji Europa je u civilizacijskoj krizi. Progresivna depopulacija kontinenta, odvojenost političkih elita od većine društva, gubljenje slobode govora i suzbijanje političke opozicije, te nekontrolirane masovne migracije vode prema gubljenju nacionalnog identiteta. To će u nekoliko desetljeća dovesti do toga da će nekoliko članica NATO-a “postati većinski ne-europske” (izgubiti europski etnički identitet). Paralelno se spominje i nastavljanje ovisnosti Europe o energentima i sirovinama iz Rusije (naglašen je primjer Njemačke), te o kineskom ekonomskom utjecaju kao primjer strateške ovisnosti Europe o vanjskim pritiscima protivnika Zapada. Ako ne bude promjene opisane situacije takva će Europa u idućih dvadeset godina prestati biti pouzdani saveznik SAD. Američka strana neće imati interes ulaganja u održavanje sigurnosti Europe (još jedna ucjena). I time dolazimo do Ukrajine i budućnosti NATO-a.
Po pitanju rata u Ukrajini, ova strategija navodi kao ključni interes SAD potrebu brzog završetka neprijateljstava i uspostave strateške stabilnosti sa Rusijom. To bi se postiglo kroz posredovanje SAD između Rusije i Ukrajine/Europe, a svodi se na ispunjenje zahtjeva Moskve. Time bi se spriječio sukob Rusije i europskih država. To znači da je Washington spreman podrediti sve brzom završetku rata. Cijena ruskih zahtjeva je i dalje neprihvatljiva za niz europskih zemalja (Skandinavija, Baltik, Poljska, Rumunjska). Usprkos tome Washington inzistira da Europa odustane od svojih ciljeva i prihvati Trumpove uvjete za završetak rata. Rusija je izuzetno zadovoljna takvim razvojem situacije što pokazuje i izjava Putinovog glasnogovornika Dimitrija Peskova. Prema Peskovu ciljevi strategije su u skladu sa ruskom vizijom globalne situacije.
Za NATO se navodi da treba prekinuti percepciju stalno ekspandirajućeg Saveza, što znači da se odbacuje i ukrajinsko članstvo u Savezu. Iako to nije izravno rečeno, Trumpova administracija definira novu ulogu SAD u Savezu – to nije više vodeća uloga, već samo potpora djelovanju NATO-a. A i ta ograničena potpora ovisiti će o tome da li će europske zemlje prihvatiti političke i ekonomske zahtjeve Washingtona (vidite prvi dio). Naravno, i kupovati američko oružje (i odustati od razvoja europske obrambene industrije koji bi ugrozio američki primat na ovom području – to je tema s kojom ću vjerojatno detaljnije pozabaviti u budućnosti). To se već događa. Na to ukazuje Trumpov zahtjev o podizanju izdataka za obranu na 5 % BNP (3,5 % za izravnu kupnju naoružanja i 1,5 % za ulaganje u infrastrukturu) koji su članice prihvatile.
To više nije zajedničko dijeljenje tereta, već prebacivanje tereta na saveznike (Washington neće povećati obrambene izdatke). O tome govori i vijest koju je u petak objavio Reuters, kako Pentagon očekuje da će do 2027. godine europske članice NATO-a morati najveći dio konvencionalne obrane Europe. Ako to ne urade, SAD će prestati sudjelovati u radu dijela mehanizama obrambenog planiranja u Savezu. U subotu 6. prosinca je zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Christopher Landau zaprijetio europskim saveznicima prekidom sigurnosnih jamstava SAD ako se nastave mjere protiv američkih kompanija (kazna od 120 milijuna USD društvenoj mreži X). Nešto ranije Landau je kritizirao europske saveznike zbog ograničavanja pristupa američkim proizvođačima europskim programima razvoja oružanih sustava.
Najgore tek slijedi. Europske zemlje optužuje se za subverziju demokratskih procesa koja se očituje na dva načina. Prvi su nerealistična očekivanja nekih europskih vlada po pitanju ishoda rata u Ukrajini koja blokiraju široko rasprostranjeno traženje Europljana za mirom. S time je, kao drugo, povezana cenzura slobodnog govora i suzbijanje političke opozicije. Ovime Trump šalje poruku da preferira politički model organizacije Europe zasnovan suverenitetu nacionalnih država, a ne na ključnom obilježju procesa europske integracije – razvoju supranacionalog okvira (a to je EU). EU ograničava suverenitet članica, nameće ideološke programe (npr. zelena tranzicija) i ušutkuje političku opoziciju (kroz provođenje vladavine zakona, ograničavanje ekstremizma, borbu protiv dezinformacija). Iz svega ovog proizlazi zaključak da bi optimalni model za dalji razvoj Europe trebala biti zajednica snažnih nacionalnih država koje će u okviru NATO-a surađivati sa SAD na način da slijede američko vodstvo. EU se ne bi smjela razvijati u smjeru “europske superdržave” već biti svedena na okvir za ekonomsku suradnju koji bi bio podređen interesima članica (i ne bi ugrožavao globalne interese SAD).
Iz strategije je vidljivo da Washington posebnu pažnju posvećuje zemljama srednje i istočne Europe. Za Trumpa to su prirodni američki saveznici zbog snažne proameričke orijentacije ovih država, kao i njihovog suprotstavljanja jačanju procesa europske integracije zbog straha da bi se time ugrozio njihov suverenitet. Kroz jačanje veza sa ovom skupinom zemalja Washington se nada bi imao saveznike koji bi slijedili njegovo vodstvo u demontaži institucija EU. Europa bi trebala prihvatiti stvarne demokratske vrijednosti koje zastupa američka desnica (sjetite se govora američkog potpredsjednika Vancea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u kome su iznesene ideje desničarskog kršćanskog nacionalizma u SAD). Zbog toga će SAD podržati patriotske političke stranke (čitaj nacionaliste i konzervativce) u Europi. SAD će na taj način podržati “europsku veličinu”, što je otvorena najava miješanja u unutrašnje poslove europskih država.
Strategija navodi da će se to ostvariti kroz njegovanje otpora sadašnjem putu kojim se kreće Europa, te da je to strateški interes SAD. Strategija traži davanje potpore krajnjim desnim političkim snagama koje zastupaju nacionalističke i socijalno konzervativne programe. To bi razbilo jedinstvo Europe, a u ovim uvjetima mogli bi postojati samo transatlantski odnosi zasnovani na modelu slijepog ispunjavanja američkih zahtjeva od strane krajnje desnih vlada u Europi. Hej, pa to je zapravo američka verzija strategije koju Putin provodi prema Europi. Na ekonomskom području navodi se da Europa mora otvoriti svoje tržište američkoj robi i uslugama. To znači da se traži demontiranje i regulatornog okvira EU (te ukidanje oporezivanja američkih kompanija u Europi). Washington također očekuje da europske države poduzmu mjere usmjerene prema slabljenju kineske ekonomije. Time se zapravo kaže da bi Washington trebao odlučivati o ekonomskim politikama Europe.
Evo i rezimea svega navedenog po pitanju Europe. Strategija traži otvorenu dominaciju Washingtona nad Europom kroz jačanje populističkih desničarskih stranaka i pokreta. Cilj je slabljenje EU kroz razvoj skupina suverenih država koje će poslušno slijediti Washington na političkom, sigurnosnom i ekonomskom području. To bi oslabilo jedinstvo Europe i dugoročno otvorilo vrata svođenju EU samo na zonu slobodne trgovine (jedinstveno unutarnje tržište Unije nestalo bi ako bi se prihvatili američki ekonomski zahtjevi prema Europi). NATO bi prošao kroz sličan proces transformacije.
Kina i Azija
U prijašnjim američkim Strategijama nacionalne sigurnosti Kina je bila navođena kao ključni protivnik američkim globalnim interesima. Te percepcije više nema. Umjesto toga naglašava se potreba američke pobjede u ekonomskom natjecanju u Aziji i uspostava ravnoteže u trgovini sa Kinom. To će se postići zajedničkim radom sa saveznicima u regiji, gdje se naglašava uloga Indije. Problem je da su odnosi SAD i Indije pali na najnižu razinu, a Washington ipak očekuje da će New Delhi podržati američke sigurnosne i ekonomske inicijative usmjerene protiv Kine.
Kina se u strategiji tretira ne kao protivnik ili prijetnja, već kao potencijalni suparnik. To je urađeno sa davanjem naglaska ne na sukob vrijednosti (gdje je naglasak na sprječavanje jačanja kineskog autoritarizma kroz očuvanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i normama), već na suprotstavljanje različitih ekonomskih interesa obje strane. Cilj je ekonomski oslabiti Kinu tako da ne bude sposobna pokrenuti vojne akcije koje bi štetile interesima SAD (invazija Tajvana). Ovo je potpuni zaokret u odnosu na prijašnje američke strategije koje su od Tiān’ānména naglašavale potrebu demokratizacije Kine. Po pitanju Tajvana ističe se njegov ekonomski značaj (veliki proizvođač kompjuterskih čipova) te strateški značaj za kontrolu Južnokineskog mora (zauzimanjem Tajvana Kina dolazi do drugog otočnog lanca). Odvraćanje kineske invazije Tajvana treba se zasnivati na očuvanju vojne nadmoći nad Kinom, ali Washington očekuje da američki saveznici u regiji (Japan, Južna Koreja) podnesu najveći teret ulaganja u vojne sposobnosti.
Bliski istok i Afrika
Prema novoj strategiji područje Bliskog istoka više nema strateški značaj za SAD. Dva razloga koji su definirali važnost Bliskog istoka za Washington – energija i sprječavanje sukoba koji bi mogli ugroziti opskrbu naftom – više nemaju važnost (SAD sada zadovoljava svoje energetske potrebe). Prema strategiji poboljšanje sigurnosne situacije na Bliskom istoku (primirje u Gazi, iranski poraz u kratkotrajnom ratu sa Izraelom) otvara mogućnost ekonomskog napretka regije. SAD i dalje imaju interes za djelovanjem u regiji (sigurnost Izraela, zaštita energetskih opskrbnih lanaca) ali razdoblje dominantnog utjecaja Bliskog istoka na vanjsku politiku SAD je završeno.
Afrika je u strategiji svedena na samo tri paragrafa. SAD više nisu zainteresirane za poticanje razvoja demokracije u Africi već samo za uspostavljanjem ekonomskih partnerstava sa zemljama u kojima će presudni kriterij biti poslovni interesi i zarada američkih kompanija. To uključuje i otvaranje afričkih tržišta za američku robu i usluge. Kao ključni ekonomski sektori za ovu vrstu suradnje navode se energija i rijetki minerali. Što se tiče sigurnosnih pitanja, SAD su spremne dati doprinos sprječavanju sukoba, ali samo ako to ne uključuje dugoročno američko angažiranje.
Širenje demokracije
Ovo središnje obilježje vanjske politike SAD sada prestaje važiti. Umjesto promoviranja vrijednosti (zaštita ljudskih prava, širenje demokracije) Washington će nastojati ostvariti svoje interese, posebno na ekonomskom području. A ti interesi su (1) ponovna industrijalizacija SAD, (2) osiguravanje dostupa energentima i rijetkim mineralima te (3) jačanje američke vojne industrije. Ipak, SAD će selektivno koristiti pitanje vrijednosti radi pritiska u određenim slučajevima kako bi prisilile drugu stranu na davanje ekonomskih (i drugih) ustupaka. To je vidljivo na primjeru Europe ali i cijele anglosfere (Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Kanada – čuvajte se). Naravno, to nisu demokratske vrijednosti već principi MAGA pokreta. Sve što nije u skladu sa nacionalističkim (i rasističkim) MAGA vrijednostima je štetna ideologija, a posebno se odbacuju “ideologija” (izmišljotina) o klimatskim promjenama i potrebi borbe protiv njih.
Globalna sigurnost
Ne postoji nikakva razrada globalnih sigurnosnih trendova i načina odgovora na izazove u budućnosti. Samo dvije teme mogle bi se navesti pod ovaj nazivnik. Prva je davanje strateškog značaja predloženom sustavu proturaketne obrane “Golden Dome”, što je zapravo ponovno oživljavanje ideje o sveobuhvatnoj obrani protiv interkontinentalnih balističkih projektila s nuklearnim bojnim glavama. To se prije četiri desetljeća pokušalo sa SDI inicijativom ali bez uspjeha. Sve ukazuje da će i u ovom slučaju ishod biti isti. Problem je u činjenici da bi Kina i Rusija mogle percipirati “Golden Dome” kao stvaranje uvjeta za američki prvi nuklearni udar. I odgovoriti na vrlo jednostavan način – povećanjem broja balističkih projektila te novih načina za prenošenje nuklearnih bojnih glava (npr. lansiranje iz orbite). Drugi izazov koji se provlači kroz cijelu strategiju je pitanje ilegalnih migracija, ali bez ikakve razrade. I to je sve o globalnoj sigurnosti.
Zaključak
Ova nazovi Strategija nacionalne sigurnosti uopće nije strategija već Trumpov MAGA program prenesen na globalnu razinu. Strategije nacionalne sigurnosti se (uglavnom) fokusiraju na područje vanjskog djelovanja (procjena strateškog okruženja, ciljevi i načini djelovanja), a unutarnju politiku nastoje izostaviti (ili je svesti na minimum). Nova američka strategija radi upravo suprotno – umjesto jasnih ciljeva vanjskog djelovanja bavi se stavovima Donalda Trumpa i unutarnjim političkim podjelama u SAD. MAGA podrijetlo vidi se i u snažnoj kritici vanjskopolitičkih elita koje su kroz proces globalizacije “prodale Ameriku”.
Trump se glorificira (“The President of Peace” koji je svojim sposobnostima sklapanja “dealova” riješio osam globalnih sukoba), a sama strategija svodi se na slanje političkih poruka bez ikakvih naznaka kako će SAD provesti rečeno. Jednostavno, nema nikakve metrike kojom bi saveznici (a i protivnici) mogli procijeniti buduće američko djelovanje. To sprječava i bilo kakvo zajedničko djelovanje demokrata i republikanaca. Demokrati su osudili novu strategiju kao povlačenje SAD sa globalne scene koje slabi ne samo Ameriku već i njezine saveznike. To je vidljivo u oštrim izjavama člana Predstavničkog doma Jasona Crowa (“Provedba strategije će Ameriku učiniti manje sigurnom“) i senatora Richard Blumenthala (“Amerika neće biti sigurnija već će kroz provođenje ciljeva navedenih u strategiji ostati usamljena i platiti visoku cijenu takvih politika“).
Strategija je kontradiktorna. Najbolji primjer je naglašavanje suvereniteta i nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država (odustajanje od poticanja procesa demokratizacije). To se navodi za područje Bliskog istoka, ali i u budućoj politici prema Kini i Rusiji. A onda se u dijelu strategije o Europi zagovara potpuno suprotan pristup. Isto vrijedi i za područje Zapadne hemisfere. Drugi primjer je konstatacija kako SAD i dalje treba saveznike, posebno u djelovanju prema Kini. Od njih se očekuje slijeđenje američkog vodstva a ono što im zauzvrat pruža Washington je samo status slugu o čijim se interesima ne vodi računa.
Koja je glavna poruka nove strategije?
SAD se povlače sa predvodničkog mjesta Zapada i Slobodnog svijeta (ali odbacuju i sam koncept Slobodnog svijeta). To je vidljivo kroz odbacivanje glavnog obilježja vanjske politike SAD u zadnjih 80 godina – globalnog promoviranja demokracije. Druga poruka je kraj međunarodnog liberalnog poretka. Umjesto toga Trump želi suradnju a ne sukobljavanje sa Kinom i Rusijom. Ostatak svijeta (uključujući Europu) su objekti djelovanja tri sile.
Za nas je najvažnije pitanje Trumpovog odnosa prema Europi. Ovdje strategija nudi jasnu i konzistentnu viziju odnosa – kroz suradnju sa Rusijom i davanje potpore političkim strankama krajnje desnice želi podijeliti i oslabiti Europu. Dalja američka potpora Europi ovisiti će o europskom ispunjavanju niza uvjeta – povećanju izdataka za obranu, političkom preoblikovanju Europe i spremnosti davanja potpore američkom ekonomskom sukobu sa Kinom. To znači da će SAD kontrolirati svaki europski korak. Suradnju na temelju zajedničkih vrijednosti i interesa zamjenjuje uvjetovana suradnja gdje će se o svakom pitanju voditi pregovori koji trebaju odrediti cijenu koju će europska strana platiti za dalju suradnju. Na sigurnosnom području SAD nastoje redefinirati NATO kao europski savez u kome će Washington osiguravati određene sposobnosti ali ne i biti oslonac djelovanja NATO-a.
Kako odgovoriti na ove planove Trumpove administracije prema Europi? O tome ćemo drugom prilikom.
* Gost autor je izv. prof. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolu prenosimo članak
