Nakon više od deset mjeseci ruske agresije na Ukrajinu, raketni sustavi i klasično topništvo potvrdili su se kao „carevi“ kopnenog ratovanja. Glavni rezultati njihove uporabe su velika razaranja po cijeloj Ukrajini. Topništvo, cijevno i raketno je oružje bojišnice i kraćih dometa. Krstareće i balističke rekete su namijenjene za udare po dubini i do više tisuća kilometara. U ovome ratu su se također nametnule bespilotne letjelice različitih dometa i raznovrsnih namjena. Cilj ruskih krilatih raketa u novijim fazama ovog rata je u prvom redu destrukcija ukrajinskih energetskih kapaciteta pa i države u cjelini. Velike štete na energetskom sustavu izravno utječu na kompletno gospodarstva, pa i na proizvodnju naoružanja te druge vojne opreme, a u ovo hladno vrijeme i na preživljavanje civilnog stanovništva. Tako otvoreno i beskrupulozno djelovanje protiv civila je ratni zločin. Agresor se ponaša s pozicije moći i izruguje se sa svjetskom zajednicom. O namjerama i zločinima pisano je dosta i na to treba stalno podsjećati. Međutim, u ovom osvrtu glavni cilj je razjasniti što su to, kako pišu neki naši stručnjaci opće prakse – „šuplje“ ili „prazne“ rakete.

Rakete s inertnim bojnim glavama

Ne radi se o nikakvim šupljim raketama – radi se o na brzinu prenamijenjenim starim raketama Raduga Kh-55 (NATO: AS-15 „Kent“) kojih je dio bio namijenjen za nošenje nuklearnog punjenja, snage 200 kt. Te rakete su stare, dizajnirana od 1971. do 1981. i u uporabi od 1983. godine. Namijenjene su za nošenje nuklearne bojne glave. Prema dostupnim saznanjima nisu modernizirane na inačicu Kh-555 kao one s konvencionalnom bojnom glavom. No, nuklearnu bojnu glavu treba održavati jer ona vremenom gubi neka svojstva kao što su snaga i pouzdanost. Kad se rakete (i to u značajnom broju) nalaze u skladištima, logično je osloboditi ih nuklearnog punjenja, a kad se njegovu težinu zamijeni inertnim ili klasičnim punjenjem – može ih se i kao takve upotrijebiti. Klasično punjenje je skuplje jer po obliku i težine ne mora odgovara nuklearnom pa je jednostavnije uporabiti balast bez eksploziva ili takozvanu inertnu bojnu glavu i na taj način sačuvati aerodinamiku i upravljivost raketom. Spomenute „inertne bojne glave“ postoje od samog početka i služe za različita telemetrijska ispitivanja te vježbovna gađanja. Postoji kompletna dokumentacija pa ih je relativno jednostavno i naknadno izraditi, a svaka krilata i balistička raketa može se upotrijebiti s inertnom bojnom glavom. Pored spomenutih raketa teoretski je moguće koristiti i starije rakete namijenjene za lansiranje s podmornica i kopna (SS-N-21 „Samson“ i SS-C-4 „Slingshot“). Dugo su vojni analitičari sa zapada držali da su i one nastale daljnjim razvojem projektila AS-15 „Kent“ (Kh-55), no sada se drži kako su spomenute krilate rakete za lansiranje s podmornica i kopna ipak nastale daljnjim razvojem raketa RS-55 (S-10 Granat). Posebno su interesantne rakete SS-C-4, koje su trebale biti uništene temeljem američko-sovjetskog sporazuma o obustavi razvoja i odustajanja od rasporeda u Europi raketa dometa od 500 do 5.500 km. Naime, na temelju navedene rakete i sustava Ruska Federacija je razvila krilate rakete – SS-C-X-7 i SS-C-X-8 „Screwdriver“ kompatibilne za upotrebu s modificiranog reketnog balističkog sustava zemlja-zemlja 9M720 Iskander. Novi sustavi označavaju se kao 9M728 i 9M729.

Kh-555, krstareće rakete dugog dometa i strateški bombarder Tu-160

Prema dostupnim podacima rakete s inertnim bojim glavama Kh-55 lansirane su sa strateških zrakoplova Tu-160 (NATO oznaka „Blackjack“) i Tu-95MS (NATO oznaka „Bear“). Same rakete Kh-55 izrađene su u više inačica. Opće je mišljenja kako su pored osnovne inačice Kh-55, zrelost za uporabu dočekale i njene pojedine inačice – Kh-65, Kh-101, Kh-102 i Kh-555. Pored Rusije korisnici ovih raketa još su Kina i Iran. Nekadašnji korisnici bili su SSSR, Ukrajina i Bjelorusija. Prema onome što je poznato, Ukrajina je Iranu prodala 12 raketa a Kini – šest. Kako se brzo mijenjaju savezi a neoprez skupo plaća, poglavito glede Irana? Dobro je znati o kakvim je raketama riječ ali smisao ovog članka je razotkriti razlog zašto ih Rusija baš koristi kako je to na terenu bilo viđeno.

Igra sudbine

Kh-101, krstareće rakete dugog dosega i smanjene zamjetljivosti

Uporaba raketa Kh-55 s inertnom bojnom glavom ima više razloga i svrha. Svako povećanje broja raketa u plotunu smanjuje efikasnost branitelja i povećava vjerojatnost da će barem dio raketa proći proturaketnu obranu te uništiti ili oštetiti napadnuti cilj. Naravno, na današnjem stupnju razvoja proturaketna obrana nije u stanju razlikovati koja raketa ima a koja nema eksplozivnu bojnu glavu. U konačnici, i raketa bez eksplozivne bojne glave može u slučaju preciznog pogotka izazivati značajno razaranje, zbog svoje velike kinetičke energije i ostataka pogonskog goriva. Veći broj raketa u napadu povlači veću potrošnju obrambenih raketa, a poznato je kako Ukrajina oskudijeva sa sredstvima proturaketne obrane. Istu ulogu imaju i neke bespilotne letjelice. Na taj se način iscrpljuje obrana i povećava vjerojatnost prolaza nekih od raketa s pravom bojnom glavom, poglavito u narednim plotunima istog napada ili u odvojenim napadima s malim vremenskim razmakom. Također se otkrivaju i položaji proturaketne obrane. Na ovaj način starim raketa nađena je korisna primjena. Pri tome, agresoru nije važno gdje će pogoditi, bolje reći gdje će one udariti ili pasti, jer im selektivnost ciljeva te smanjenje nepotrebnih žrtava i štete nije važno.

Kh-55 u naoružanju aviona Tu-95MS

Slično kao s nuklearnim balističkim raketama i općenito nuklearnim oružjem, sudbina se poigrala s Ukrajincima i glede krilatih raketa Kh-55 i strateških zrakoplova Tu-160 i Tu-95SM. Naime, nakon kraja Hladnog rata i raspada SSSR u Ukrajini je ostao 1.612 raketa Kh-55, 19 Tu-160 i 25 Tu-95MS. Ukrajina je tražila 3 milijarde dolara za povratak zrakoplova i njihovih projektila Rusiji. U listopadu 1999. postignut je dogovor, neki kažu kompromis, prema kojem je Rusija platila 285 milijuna USD za osam Tu-160 i tri Tu-95MS te 575 krstarećih projektila Kh-55. Ostatak je trebao biti uništen prema američkom programu za smanjenje ratnih prijetnji. Međutim, cilj nije u potpunosti postignut jer, kao što je već rečeno, a i prema ukrajinskom glavnom tužitelju iz 2001. godine – dvanaest Kh-55 bilo je izvezeno u Iran i još šest u Kinu. Da ironija bude još veća, veliki dio zasluga za konstrukciju i proizvodnju ovih sredstava ima ukrajinska znanost i industrija, a i njihov motor je ukrajinski – iz pogona koncerna „Motor Sić“.

Domet ovih raketa mjeri se tisućama kilometara ali ih Rusi lansiraju s manjih udaljenosti – na taj način povećavaju preciznost, a ostatkom goriva povećava učinak na cilju. Osim toga, lansiranje s manje udaljenosti i ukrajinskoj obrani ostavlja manje vremena za pripremu te obrambeno djelovanje. Još bi opasnija mogla biti uporaba supersoničnih na granici hipersoničnih raketa Kh-22, Kh-32 i Kh-41. To su puno teže rakete i s nekoliko puta većom brzinom, što znači i puno većom kinetičkom energijom. Ipak, one imaju puno kraći doseg pa se za njihovo lansiranje zrakoplovi morali izložiti većoj opasnosti, što zadnje vrijeme Rusi učestalo izbjegavaju.

Kako se suprotstaviti?

Supersonične protubrodske rakete Kh-32 iznimno rijetko nad Ukrajinom

Na kraju postavlja se pitanje – može li se Ukrajina efikasno suprotstaviti ruskim raketnim napadima, neovisno jesu li u raketama klasične ili inertne bojne glave, i može li štetu svesti na prihvatljivu razinu. Teže i puno skuplje se je braniti nego napadati, a štetu trpi onaj koji se brani poglavito ako se brani na vlastitom teritoriju. Obrana može biti efikasna samo ako je cjelovita i efikasna u svim segmentima i načinima djelovanja. Učinkovita obrana podrazumijeva i napad. Treba sve poduzeti na sprečavanju polijetanja zrakoplova s raketama ili ih pak odmaknuti što dalje – a to znači da treba poduzeti ofenzivna djelovanja i u dubini agresorskog teritorija. No, lako je to reći, ali kako postići? Postoji dokazane mogućnost napada dronovima izgrađenim još u vrijeme SSSR, a koji su ostali u Ukrajini. Pouzdano, Ukrajina sa svojim znanstvenim, stručnim i preostalim industrijskim kapacitetima može u kratkom vremenu napraviti kvalitetne borbene bespilotne letjelice, krstareće i balističke rakete dovoljno velikog dosega i sposobnosti za probijanje neprijateljske proturaketne i protuzrakoplovne obrane. Treba se nadati kako to shvaćaju i uvažavaju zapadni partneri te da su im dali na raspolaganje potrebne komponente za razvoj i proizvodnju pogodnih domaćih sustava.

Bojna glava ruske rakete Kh-101 izgleda koristi i 35 američkih čipova

Pored napada na baze agresora nužna su i moderna, moćna te raznovrsna raketna i topnička oružja, te sredstva elektroničkog ratovanja, kako branitelj ne bi bio prisiljen, slikovito rečeno, komarca ubijati topom. Postaje sve opasnije živjeti u iluziji da je ruski režim sklon okončati ovo krvoproliće po normama međunarodnog prava i načelima Organizacije UN o nepovredivosti granica njenih članica. Što se bude više otezalo, a oružje davalo na kapaljku, biti će sve teže držati zapadnu javnost u stanju spremnosti za pomaganje ukrajinskom narodu – a to izravno ide u korist agresoru. Uz sve druge probleme, i porast siromaštva u dugotrajnom te djelomično zamrznutom ratu prednost je na strani tiranije. Zbog svega što bi slijedilo u Europi i svijetu nakon ruske pobjede, treba uložiti maksimalne napore kako bi ovaj rat bio što prije okončan, a Ukrajina se vratila u svoje međunarodno priznate granice. Naravno, u eventualnom porazu moćne nuklearne sile ni svjetska zajednica ne smije postupiti neracionalno i poraženom nametnuti ponižavajuće uvjete. No, ne poniziti ne znači ujedno i bilo što oprostiti za učinjena nedjela. Nakon poraza ionako bi se narod lako mogao obračunati sa svima onima koji su rat poveli. Ne zbog toga što su ga poveli – nego što su ga izgubili, ili nisu dobili. Povijest je ponekad učiteljica života, a u Rusiji ona ima raznovrsne i jako čudne metode.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; vicedmiral u mirovini