Može li Ukrajina osporiti rusku blokadu i deblokirati pomorske luke?

 

Od početka agresije na Ukrajinu, Rusija vrši blokadu ukrajinskih luka i izolaciju ukrajinskog mora s ciljem njenog odsijecanja od svijeta i onemogućavanjem trgovine. To je pokazala na početku zauzimajući Zmijski otok koji je Ukrajini u prvom redu služio za nadzor i provedbu sigurnosti plovidbe prema/iz Regiji Odesa. Pored ratnog cilja kojeg Rusija postiže siromašeći Ukrajinu i na taj je način čini manje sposobnom za obranu, time Ruska Federacija istovremeno vrši pritisak na svjetsku zajednicu sprječavajući i ne dopuštajući izvoz ogromnih količina poljoprivrednih proizvoda u pojedine države u kojima bi bez te hrane moglo doći i do katastrofalne gladi. Naime, posljednjih godina je najveći dio tog izvoza godišnje išao u Kinu (2,55 milijarde USD), Egipat (1,12 milijardi USD), Tursku (918 mil USD), Indoneziju (750 mil USD), Španjolsku (645 mil USD), Nizozemsku (552 mil USD), Iran (533 mil USD), Pakistan (355 mil USD), Libiju (342 mil USD), te Tunis (306 mil USD), dok puno još tu kupuju i Bangladeš, Libanon, Maroko, i Vijetnam. Ovim potezima Rusija istovremeno povećava i zaradu na vlastitom opsežnom izvozu hrane, kojeg nastoji dopuniti i pljačkom žitarica iz ukrajinskih silosa. Nestašica hrane izazvana ovakvim potezima u pojedinim društvima može izazvati nerede i pokrenuti velike svjetske migracija, destabilizirati države i na taj način ugroziti svjetski mir.

Rusko Ministarstvo obrane navodno svaki dan otvara koridor kroz Crno more za odlazak stranih brodova blokiranih u ukrajinskim lukama (Izvor: Gazeta.ru/MORF)

Nažalost, svijet nema efikasan mehanizam koji bi na transparentan način prisilio Rusiju da deblokira ukrajinske luke i omogući normalnu trgovinu morem. Da situacija bude još apsurdnija, Rusija tvrdi kako ovo što rade u Ukrajini nije rat. U ovakvoj situaciji jedino što preostaje svjetskoj zajednici je pomoći Ukrajini da deblokira svoje luke i ospori Rusiji nadzor nad vlastitim, ukrajinskim morem. Bilo bi dobro zatražiti od Organizacije UN da izglasa rezoluciju osude i naloži pomorsku deblokadu Ukrajine. Takva rezolucija olakšala bi pružanje pomoći Ukrajini. Bez te rezolucije biti će više nećkanja pa pružanje pomoći ostaje uglavnom na odlukama suverenih država. U nastavku glavno promišljanje biti će usmjereno na traženje odgovora – kako deblokirati Ukrajinske luke i osporiti izolaciju ukrajinskog mora?

Kako, pitanje je sad…

Ukrajinci su Bayraktarima navodno gađali i ciljeve u Ruskoj Federaciji – ovaj je srušen krajem travnja u ruskoj regiji Kursk

Prvo moramo konstatirati da u ovom vremenu Ukrajina nema flotu površinskih i podmorničkih snaga. Izgradnja brodova duljine 20-30 metara – pa i kraćih izvan Ukrajine, ili modula koji bi se u Ukrajini spojili, sigurno bi potrajalo i to nije opcija jer vrijeme istječe. Ono što bi se vjerojatno moglo je isporuka brzih gumenih i/ili staklo-plastičnih brodica/čamaca s tvrdim dnom koji bi se mogli naoružati s malim  i laganim raketama dosege 25 pa i više kilometara. To bi bila dobra dopuna, a ulijevala bi strah u kosti posadama malih korveta Bujan-M, ali i većim fregatama klase Gligorevič i novom zapovjednom brodu iz te klase – fregati Makarov. Takve ili slične rakete mogle bi se brzo integrirati na helikoptere. To ne moraju nužno biti mornarički napadni helikopteri. Mogli bi to biti Mi-24 i Mi-17. U njima ima dovoljno mjesta pa im se može pristupiti slično kao kamionu za inačicu protubrodskih raketa kopno-more. Tu su naravno već dobro poznati dronovi Bajraktar. Bilo bi jako dobro Ukrajinu opskrbiti većim borbenim dronovima koji bi učinili brodove Crnomorske flote nesigurnim bilo gdje na Crnom i Azovskom moru.

Harpoon Coastal Defense System (HCDS)

Konačno, evo i glavnog oružja koje bi moglo razbiti rusku blokadu, a to su raketni sustavi kopno-more. Ovakvih sustava na zapadu ima u velikom broju. Nužno je napraviti dobru analizu i izabrati jedan, eventualno dva, maksimalno učinkovite u danim okolnostima. Svakako, vrijeme je jako bitan faktor, i to u najmanje u dva aspekta: (1) vrijeme potrebno da se sustav može isporučiti i (2) vrijeme da se ukrajinski poslužitelji mogu obučiti za borbenu uporabu i nužnu razinu održavanja, najčešće po načelu zamjene blokova. Iz vlastitog iskustva, znajući kako je to bilo za obalne raketne sustave Rubež-E i RBS-15, cijeneći ukrajinska prethodna i sadašnja znanja, mislim da je to moguće obaviti unutar dva do tri tjedna. Naravno da to mogu biti Ukrajinci i „Ukrajinci“ izvan Ukrajine. Pored isporuke zapadnih sustava, Ukrajini treba pomoći da ubrza proizvodnju svojih Neptuna, i to težišno kao inačicu zrak-brod. S ovim naoružanjem brodovi Crnomorske flote bili bi pa skoro bezopasni i držali bi se podalje od obale. Paralelno sa svim ovim Ukrajinu treba osposobiti za precizne udare po Zmijskom otoku ne dopuštajući agresoru da s njega kontrolira zračni i morski prostor Ukrajine te obližnjih država.

U ovim okolnostima podmornicama je skoro pa nemoguće stati na kraj dok su pod vodom. Treba ih tražiti kada pune baterije, kad su u površinskoj plovidbi, ili kad su na vezu u lukama ili sidrištima. To treba biti zadaća borbeno-izviđačkih bespilotnih letjelica, dronova samoubojica, specijalnih snaga, a postoje i neke druge mogućnosti.

Protubrodski projektili RGM-84 Harpoon na pakistanskoj korveti PNS Badr

Praktički sve zapadne rakete namijenjene uporabi s brodova imaju inačicu koju se može uporabiti s kopna. To su u prvom radu američke rakete RGM-84 Harpoon, norveške NSM, francuske Exocet MM-40, švedske RBS-15, zajednička Otomat, izraelska Gabriel V ili derivat Gabriela V – Blue Spear, japanska Type 12. Većina ovih raketa ima i inačice koje se lansiraju sa zrakoplova, a neke i s helikoptera. Talijanska raketa Sea Kiler/Marte je lagana raketa u raznim inačicama. Posebno je interesantna Marte MkII/N i Marte-ER. Vjerojatno su Ukrajini najbliže rakete RGM-84 Harpoon i NMS jer su američke ili u velikoj mjeri američke, i na njihovoj donaciji Ukrajini iz danskih izvora već se itekako radi.

Ukrajina puno nade polaže u američki tranfser sustava M142 HIMARS

Treba imati na umu kako Rusija može ugroziti Odesu i s kopna. Možda i zadnji obrambeni zid pred takvom katastrofalnom mogućnošću je Mikolajev. Već sam više puta naglasio da je Odesa vjerojatno ugroženija s kopna nego s mora, a i rusko mornaričko-desantno pješaštvo prije je očekivati s kopna nego s mora. Zato Ukrajina treba oružje kojim s desne obale Dnjepra i iz područja Mikolajeva može doseći Krim i Crno more, te koridor od Donjecka prema Krimu i Azovsko more. Branitelji moraju biti u stanju ugroziti mjesta okupljanja agresorskih trupa, uspostavljene uporišne točke i dobavne logističke pravce. Treba im omogućiti izbijanje na obale i Azovskog i Crnog mora. Uz već dobivene haubice M777, trebaju im u većem broju Pzh 2000, ali i višestruki lansirni sustavi kao M270 (M270 MLRS) i/ili M142 HIMARS s kompletnim ubojnim arsenalom. Za očekivati je kako će Rusija u nekom trenutku nastojati uspostaviti obranu na osvojenim prostorima istoka, držati ih s manjim snagama, pretežito s pobunjenicima – i težište svojih nastojanja pokušati prebaciti na jug. Zapad nema ni jedan razuman razlog za držanje oružja i streljiva u skladištima, s figom u džepu. To se odnosi i na velike i na male. Ne može se biti zajedno samo kad je to nekome korist, a ne biti kad bi to moglo biti potencijalno štetno. Lijepo reče jedan uvaženi član američkog Kongresa kako je ne postupanje kao „moliti kanibala da te zadnjeg pojede“. Slikovito, ali i poučno. Ovo je vrlo ozbiljan rat koji bi mogao izaći iz kontroliranih okvira, i ako se na pravi i pravičan način ne riješi u Ukrajini, mogao bi se raširiti na Europu i Svijet. Tko želi biti slijedeći na kanibalovom jelovniku?

Ukrajinska korveta BG-50 “Hryhoriy Kuropyatnykov” po isplovljavanju iz Odese 2021. godine

Ako Ukrajina uspije razbiti rusku blokadu na Crnom moru i deblokirati svoje pomorske luke mogla bi uspostaviti sigurnu rutu kroz svoje teritorijalno more što bliže obali i iz njega izravno nastaviti pomorski promet kroz rumunjsko, bugarsko, tursko, grčko more i dalje. Nije isključeno da bi Rusija pokušala presretati ukrajinske brodove na otvorenom moru. Ipak, upad u teritorijalno more neke od NATO zemalja bio bi kao napasti tu istu državu. To bi i za njih bio prevelik rizik. Ukrajina bi mogla izvoziti žitarice brodovima drugih zastava, a bilo bi pametno da to, ako je moguće, budu brodovi zemalja koje su kupile žito ili neku drugu robu. Slično bi mogli postupiti i pri uvozu. Uz materijalnu korist, to bi svakako podiglo moral ukrajinskim braniteljima i svekolikom pučanstvu. Istovremeno bi u Ukrajini i svijetu porasla vjera u pravdu – da silnici ne mogu raditi što žele.

 

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.