Promatrajući događaje na ukrajinskom ratištu i predviđajući što bi mogli donijeti nerazumni potezi ruskog predsjednika Putina, svatko razuman mora biti zabrinut za budućnost naše civilizacije koja i nema puno veze s civiliziranim, humanim i demokratskim poretkom. Ipak, mi bolju ne znamo pa umjesto da je unapređujemo pojavljuju se diktatorski psihopati koji sebe stavljaju ispred ljudskog rada i svega živog i neživog na Zemlji, spremni uništiti svoj narod i civilizaciju, a ne priznati pogrešku i povući pravi potez na putu mira, te napustiti ratnu retoriku, povući trupe iz susjedne države i graditi odnose na uzajamnom poštovanju u korist zajedničke budućnosti. Umjesto toga, silnik 21. stoljeća i njegovi trbuhozborci prijete uporabom nuklearnog oružja. Vjeruje kako zapadne zemlje i zemlje slobodnog svijeta neće imati hrabrosti stati na put tiraniji. Ako hipotetski razmatramo uporabu nuklearnog oružja bez ograničenja, sasvim je jasno da to nije oružje rata kao politike vođene drugim sredstvima. Vjerojatno se nada kako bi uz prijetnju totalnog nuklearnog rata mogao bez posljedica uporabiti taktičko nuklearno oružje. Pitanje je, što je to taktičko nuklearno oružje? Jeli to oružje snage 0,3 ili pak 200v kt? Pitanje je koliko ih je upotrebljivo od preko 6.000 nuklearnih punjenja u skladištima ili već raspoređenim na nositeljima. Uostalom, to nije ni bitno jer ih na više strana ima sasvim dovoljno za višestruko uništenje života na Zemlji. Znamo da je bomba bačena na Hirošimo imala 15 kt. Svako popuštanje još bi više ohrabrilo bolesni um koji bi u sljedećem koraku zadao još više problema.

Slobodni i demokratski svijet ne smije napustiti Ukrajinu. Treba se nadati da je izvučena pouka iz blagog reagiranja nakon aneksije Krima. Sad se to kukavičko, nedemokratsko i profitersko ponašanje najmoćnijih lidera Zapada vraća kao bumerang. Rusija prema službenom broju nuklearnih punjenja je na prvom mjestu, a na prvom mjestu je i prema snazi tih punjenja. Također ima najveći broj onoga što veliki smatraju taktičkim nuklearnim oružjem. Naravno, u ruskom arsenalu je i ono što je nekad pripadalo Ukrajini. Prije svega pod pritiskom Zapada i neodgovornih ukrajinskih političara, bez čvrstog i obvezujućeg jamstva, to su oružje izručili svom krvnom neprijatelju koji sada negira pravo na postojanje i Ukrajinaca i Ukrajine. Dokument iz Budimpešte nije zaštitio Ukrajinu. Neki su se ponijeli kao globalni gubitnici, a jedan jamac je krenuo u uništenje „bratske“ države jer, eto, svi oni su Rusi, kako tvrdi ruska državna i crkvena propaganda. Ako bih se usudio prognozirati vjerojatnost da Putin ipak posegne za nuklearnim oružjem, rekao bih da se nadam da neće, svjestan da je nada na klimavim nogama i da to nije nikakva prognoza. Kad ozbiljno odvagnem argumente, čini mi se da nikad nisu bili bliži argumenti „za“ i „protiv“. Obje mogućnosti su jako blizu. Zašto mislim da je to tako?

Sasvim je jasno kako su Putin i oni iz njegovog najbližeg kruga (nadam se ne svi!) za svoju guzicu spremni žrtvovati ne samo Rusiju nego i cijeli svijet. Jasno mu je da mu ne bi sudili što je vodio nerazumni rat nego što nije pobijedio. Zato mi se čini da je spreman sve napraviti da ne izgubi glavu kao mnogi prije njega. Veliki je to ulog. Također, prema svemu sudeći, nije izgledno da još netko osim njega sudjeluje u donošenju odluke za konačno pokretanje nuklearnog udara, što dodatno povećava vjerojatnost neracionalnih odluka. Osloniti se na neposredne zapovjednike nije najbolja stvar jer se radi o više njih koji neposredno zapovijedaju raketnim nuklearnim snagama na kopnu, više od 10 nuklearnih podmornica s balističkim interkontinentalnim raketama, te velikim brojem zrakoplova strateške namjene, a nije isključeno da i među njima ima onih koji ne misle svojom glavom. Za nadati se kako će se dovoljno blizu naći netko i/ili neki koji će to spriječiti, a da se ne aktivira sustav „mrtva ruka“.

Konvencionalne snage Oružane sile rusije (VSRF) nakon raspada SSSR samo su nazadovale, iako je propaganda tvrdila suprotno. Najčešće su tvrdnje kako su strateške raketne snage, armija i flota opremljene s preko 80 ili 90 posto s novim modernim naoružanjem koje nema pandana u svijetu. Zbog pomanjkanja sredstava i vizije te ukorijenjene korupcije i nije se mogao očekivati drugačiji epilog. Većina novaca otišla je na rakete i strateške nuklearne snaga. Pored toga nastojala se izgraditi mala kopnena vojska, u prvom redu za intervencije u ruskom svijetu i izazivanje globalnog nereda. Klasična mornarica (bez strateških nuklearnih podmornica), pa i zrakoplovstvo, su zanemareni, devastirani i zapušteni. Posebno je loše prošla mornarica. Malo je dobila, a nisu mogli značajno zaraditi izvozom, naročito nakon napada na Ukrajinu 2014. i gubitka pristupa ukrajinskim brodskim turbinama. Da nemaju rakete „Kalibar“ protiv kopna, za Mornaricu se ne bi ni čulo osim po gubitku RK „Moskva“ i nenamjenske uporabe mornaričkog i mornaričko desantnog pješaštva kao kopnenih snaga.

Ipak, Ukrajina nije tako nemoćna da bi je Rusija osvojila tim relativno malim snagama s upitnom borbenom spremnošću. Posebno je to teško kada Ukrajina ima veliku pomoć bogatijih i tehnološki nadmoćnijih zemalja. Međutim, bilo bi pogrešno podcijeniti Rusiju, njenu mogućnost i upitne sposobnost da generira brojčano ogromnu vojsku. Krenuli su u mobilizaciju pričuvnog sastava koji je oko 2,5 milijuna, a po potrebi može narasti i preko 25 milijuna. Kažu – to je ograničena mobilizacija i zasad po nekima 300.000, a po drugima odmah 1,2 milijuna. To i nije toliko važno jer djelomična mobilizacija teoretski je svaka mobilizacija koja nije potpuna. Važno je koliko će ta mobilizacija donijeti borbenih sposobnosti na ukrajinsko ratište. Do početka zime i jedna i druga strana će pokušati zauzeti što bolje pozicije za nove još žešće obračune slijedeće godine. Zima će biti i prilika da se naprave daljnji iskoraci u uvježbavanju i opremanju oružanih snaga na obje strane. Držim kako će ruski pričuvnici – kad se uvedu u borbi i priviknu na stanje ratišta – u većem dijelu zamijeniti profesionalne trupe koje će se izvući u Rusiju na oporavak, popunu i povećanje brojnog stanja za više desetaka tisuća novih pripadnika. Ukrajina neće gubiti vrijeme, a NATO i EU će uložiti maksimalne napore u obuci i opremanju ukrajinskih Oružanih snaga najmodernijim i najučinkovitijim oružjem. Ovog puta ofenzivnim kako bi se okupator istjerao ili ako mu je draže – povukao s okupiranih i anektiranih prostora Ukrajine. Potrebni su najmoderniji tenkovi i druga borbena vozila, raketne snage većeg dosega, topničke snage, suvremeni zrakoplovi i helikopteri. Treba se promijeniti paradigma i iz obrane prijeći u napad, iz defenzive u ofenzivu, a bez moćnog oružja – bez obzira na motiviranost i neupitno domoljublje ukrajinskih branitelja i građana – nema oslobođenja.

Nakon ove smijurije od referenduma o priključenju Rusiji dijelova ukrajinskog teritorija, Zapadu preostaje izbor između izdaje Ukrajine ili snažnije potpore i isporuke pravog ofenzivnog oružja iz svojih arsenala dosega bar do 300km, ali i brza pomoć Ukrajini da u relativno kratkom zimskom razdoblju sami proizvedu ubojito oružje dosega ne manjeg od 500 km kako bi imali pandan ruskom sustavu Iskander-M. Prema nekim naznakama, Ukrajina je daleko odmakla na sličnom oružju. Kada sljedeće godine Rusi navale s velikim brojem vojnika bit će potrebna sposobnost djelovanja po tim snagama i njihovoj logistici i izvan Ukrajine. U oslobodilačkim operacijama velikih razmjera nužno je uništiti Kerčki most kako bi se spriječio veliki bočni udar s, kako Rusi kažu, nepotopivog nosača zrakoplova, poluotoka Krima. Također je nužno osposobiti ukrajinsku Mornaricu za ofenzivna djelovanja u Crnom moru pa da se Crnomorska flota Ruske Federacije ne osjeća sigurnom ni u Novorosijsku. Tehnologije zapada i ukrajinske brodograđevne i inženjerske sposobnost to bi mogle realizirati. Mali brodovi do 30 metara mogu se dopremiti po sekcijama i dijelovima, sastaviti, naoružati i opremiti moćnim oružjem u Ukrajini i tako naoružani s posadom ili bez posade uputiti na more. Pritom, slične mogućnosti postoje za podvodne ili „primitivnije“ polu-uronjene dronove. Naravno, ne bih isključio ni male podmornice deplasmana do oko 500 tona iako je to puno veći napor. Takve podmornice i druga sredstva omogućili bi da Rusija ne bude gazda u Crnom moru pretvarajući ga u svoje jezero, a ima država koje raspolažu tehnologijom pa bi mogle pomoći ukrajinske napore.

Polagati veliku nadu u mogućnost da se ruski građani masovno pobune i dignu protiv režima u ovome trenutku nije izgledna opcija. Bez obzira što mnogi pridaju veliki značaj pojedinačnim izljevima nezadovoljstva, vidljivo je da na tim događanjima ima više policije nego demonstranata. Pored toga, sustav represije je okrutan pa uhićene odmah upućuje na bojišnicu, upravo tamo protiv čega su se pobunili. Mogu se očekivati neke pobune kod ruskih građana ne-Rusa, ali dok na ulice ne iziđu stotine tisuća, pa i više građana Moskve i Sankt Peterburga to ne može ugroziti režim. Referendum u čiji uspjeh nitko „ne sumnja“ i ruska „aneksija“ dijelova Ukrajine samo će pogoršati situaciju jer će za unutarnju propagandu koristiti narativ kako zločesti Zapad napada teritorijalni integritet i suverenitet te ugrožava opstojnost majčice Rusije. Poradi informacijske blokade to bi moglo povećati potporu režimu i odlučnost po maksimi „pasti travu i biti svoji na svome“. Rusija je posljednja kolonijalna sila na svijetu, a njen despot misli kako ima još prostora za širenje, i to u prvom redu prema zapadu do Lisabona ili bar do Cipra. Putin i njegovi podrepaši su svjesni da im je upravo sad najveća šansa ostvariti svoje mračne ciljeve. Stiže zima pa bi zbog pomanjkanja energije i hrane u Europa i većem dijelu svijeta moglo narasti nezadovoljstvo građana i na taj način oslabiti potporu Ukrajini. To bi neminovno pomoglo ruskim ambicijama i istovremeno svijet učinilo manje sigurnim, manje demokratskim i lošijim mjestom za život, s nesagledivim posljedicama u budućnosti. Zavladali bi zakoni jačeg, a to vodi u anarhiju i masovna krvoprolića. Bez obzira na značajne političke, pa i ideološke promjene u Europi, svi moramo napraviti sve da nam na temeljnim načelima slobode, demokracije i ljudskih prava ne ponestane sloge i odlučnosti u borbi za svoju i budućnost svijeta.

*  Gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratane mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini