Uz pomoć CIA-e, arapske su vlade i Turska oštro pojačale dostavu vojne pomoći borcima sirijske opozicije tijekom posljednjih mjeseci, proširivši tajnu zračnu dopremu oružja i opreme za ustanak protiv predsjednika Bashara al-Assada, prema podacima iz kontrola leta, intervjuima s dužnosnicima u više zemalja, te iskazima pojedinih pobunjeničkih zapovjednika.

Zračna dostava, koja je u malom opsegu počela još početkom 2012. godine, i nastavila se neprekinuto tijekom protekle jeseni, proširila se u jedan ustrajan i bitno opsežniji tok krajem prošle godine, pokazuju podaci. Ona je narasla do više od 160 vojnih teretnih letova jordanskim, saudijskim i katarskim teretnim zrakoplovima vojnoga tipa, koji su slijetali u međunarodnu zračnu luku Esenboğa nedaleko Ankare, a – u manjoj mjeri – i u druge turske i jordanske zračne luke. Kako se razvijao, taj je zračni most pratio i promjene u tijeku rata unutar Sirije, kako su pobunjenici počeli tjerati regularnu sirijsku vojsku s pojedinih prostora sredinom prošle godine. I dok je administracija predsjednika Obame javno odbijala pružati išta više od ne-ubojite pomoći pobunjenicima, umiješanost CIA-e u dostavu oružja – iako, pretežito u savjetodavnoj ulozi, kažu američki dužnosnici – pokazala je da su Sjedinjene Države sve više spremne pomoći svojim arapskim saveznicima u podržavanju i onih ubojitih strana tog građanskog rata.

Rute dostave oružja

Iz ureda na tajnim lokacijama američki su obavještajni djelatnici pomagali arapskim vladama u kupovini oružja, uključujući tu i veliku kupovinu od Hrvatske, oni su i ocjenjivali pobunjeničke zapovjednike te grupe – određujući tko treba dobiti oružje kada ono stigne, kažu američki dužnosnici u anonimno danim izjavama. CIA je odbila komentirati te pošiljke i svoju ulogu u njima. Ove pošiljke osvjetljavaju i konkurenciju koja postoji po pitanju budućnosti Sirije, između država sunitskih muslimana i Irana, šijitske teokracije koja ostaje glavni saveznik al-Assada. Državni je tajnik John Kerry u nedjelju pritiskao Irak da uradi više na zaustavljanju pošiljki iranskoga oružja koje prolaze njihovim zračnim prostorom; to je činio baš u vrijeme kad su posljednji vojni teretni letovi iz Katara za pobunjenike sletali na aerodrom Esenboğa, u nedjelju rano navečer. Osobe iz sirijske opozicije i neki američki zakonodavci te dužnosnici tvrde da su ruske i iranske pošiljke oružja, kao podrška al-Assadu, upravo učinile neophodnim naoružavanje pobunjenika.

Većina teretnih letova dogodila se od studenog, nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, i nakon što su arapske vlade i Turska postale sve više frustrirane sporim napredovanjem pobunjenika protiv al-Assadove dobro opremljene vojske. Letovi su postali učestaliji i kako se humanitarna kriza u Siriji produbljivala, u zimi, dok su valovi izbjeglica prelazili u susjedne zemlje. Turska je Vlada imala nadzor nad većinom ovog programa, sve do pričvršćivanja transpondera na kamione koji su prevozili vojnu robu kroz Tursku, ne bi li time mogli pratiti pošiljke na njihovom kopnenome putu u Siriju, kažu dužnosnici. Opseg ovih pošiljki bio je vrlo velik, prema dužnosnicima upoznatima s kanalom dostave, i prema jednom od istraživača trgovine oružjem, koji je prikupljao podatke o teretnim zrakoplovima umiješanim u proces dostave.

“Konzervativne procjene o količinama ovih letova bi bile oko 3.500 tona vojne opreme“, veli Hugh Griffiths iz Stockholmskog međunarodnog istituta za istraživanje mira (Stockholm International Peace Research Institute – SIPRI), koji ondje nadzire ilegalni promet oružjem. “Intenzitet i učestalost tih letova“, dodaje on, “sugeriraju postojanje dobro planirane i koordinirane tajne vojne logističke operacije“.

Iako pobunjenički zapovjednici i podaci indiciraju da su Katar i Saudijska Arabija prebacivali vojni materijal putem Turske, u ruke oporbe, još od rane 2012. godine, velika im je prepreka uklonjena krajem prošle jeseni, nakon što je turska Vlada odobrila ubrzavanje ritma zračnih pošiljki, kažu dužnosnici. Paralelno s time, oružje i opremu Saudijska je Arabija kupovala u Hrvatskoj i prevozila u Jordan, jordanskim teretnim zrakoplovima, a za pobunjenike koji su djelovali na jugu Sirije, te daljnjim prebacivanjem u Tursku, za pobunjeničke grupe koje su djelovale od tamo – reklo je više dužnosnika. Ti višestruki logistički tokovi tijekom zime stvorili su ono što je jedan bivši američki dužnosnik, kojeg se upoznalo s tim programom, nazvao “velikim vodopadom naoružanja“. Američki dužnosnici, pobunjenički zapovjednici i jedan turski oporbeni političar opisali su arapsku ulogu u tome kao javnu tajnu, ali su također izjavili i da je taj program prožet rizicima, uključujući tu i mogućnost aktivnog uvlačenja Turske i Jordana u rat, i izazivanja vojne akcije Irana. Ipak, pobunjenički zapovjednici kritizirali su te pošiljke kao nedovoljne, opisujući količine oružja koje su primili kao nedostatne, i prelagane za efikasno suprotstavljanje al-Assadovoj vojsci. Također su optužili i one koji to oružje distribuiraju za pristranost i korumpiranost. “Vanjske zemlje nam oružje i streljivo daju malo po malo“, veli Abdel Rahman Ayachi, zapovjednik u skupini Soquor al-Sham, islamističkoj borbenoj skupini u sjevernoj Siriji. On je pokazao i geste – kao da se otvara i zatvara slavina. “Oni otvaraju i zatvaraju pristup streljivu, kao vodu“, veli on. Dva druga zapovjednika, Hassan Aboud iz skupine Soquor al-Sham, i Abu Ayman iz Ahrar al-Sham, jedne druge islamističke skupine, kažu da tko god da procjenjuje koje grupe trebaju dobiti oružje – ne radi dobar posao. “Ima tu lažnih brigada Slobodne sirijske vojske, koje tvrde da su revolucionari, a onda kada dobiju oružje, oni ga prodaju“, kaže Aboud. Bivši američki dužnosnik primijetio je da su količine pošiljki i opseg distribucije masivni. “Čuje se o količinama koje tu pritječu, i one su ogromne“, veli on. “Ali, oni troše oko milijun komada streljiva u dva tjedan“.

Oklijevajući početak

Borci Slobodne sirijske vojske u Allepu

Zračna je dostava sirijskim pobunjenicima krenula polagano. Na 3. siječnja 2012. godine, mjesecima nakon što se obračunavanje vlasti predvođene Alavitima s protu-vladinim prosvjednicima pretvorilo u vojnu kampanju, dva su transportna zrakoplova C-130 Zračnih snaga Katarskoga emirata (QEAF) sletjela u Istanbul, pokazuju podaci kontrole leta. Oni su bili prethodnica. Tjednima kasnije, sirijska je regularna vojska počela opsjedati Homs, treći po veličini grad u Siriji. Topništvo i tenkovi pucali su po gradskim četvrtima. U akciju su se uključile i trupe kopnene vojske. Širom zemlje su vojska i milicije lojalista nastojale silom ugušiti pobunu – razbješnjujući dodatno sirijsku sunitsku većinu, koja je bila ozbiljno vojno nadjačana. Pobunjenici su zatražili međunarodnu pomoć i više oružja.

Do kraja proljeća započeo je pristizati prvi niz teretnih letova iz jedne arapske države, prema podacima kontrola leta i informacijama od pasioniranih promatrača zrakoplova (plane spotters, op. pr.). Tijekom niza noći, između 26. travnja i 4. svibnja, zrakoplov C-17 katarskih Zračnih snaga – ogroman teretni zrakoplov američke proizvodnje – šest je puta sletio u Tursku, u zračnu luku Esenboğa. Do 8. kolovoza Katarci su odradili ukupno 14 teretnih letova. Svi su oni polazili u zrakoplovnoj bazi Al Udeid u Kataru, čvorištu američke vojne logistike na Bliskome istoku. Katar je nijekao snabdjevanje pobunjenika ikakvim oružjem. Katarski dužnosnik, koji je tražio da ostane anoniman, rekao je da je Katar u te krajeve slao samo, kako je on to nazvao, ne-ubojitu pomoć. Nije želio odgovarati na daljnja pitanja. Nije jasno je li Katar kupio i dostavio oružje sam, ili je pružao i usluge zračnoga prijevoza ostalim donatorima. Ali američki i drugi zapadni dužnosnici, i pobunjenički zapovjednici, rekli su da je Katar bio aktivni opskrbljivač oružjem – čak u tolikoj mjeri, da su se Sjedinjene Države zabrinule nad nekim od islamističkih grupa koje je Katar naoružao. Katarski su se letovi poklopili s vojnom kampanjom pobunjenika, koja je dovela do prokreta u sjevernoj provinciji Idlib – kada je njihov niz zasjeda, improviziranih bombi uz ceste i napada na izolirana uporišta počeo tjerati al-Assadovu vojsku i milicije koje su je podupirale iz pojedinih dijelova toga kraja. Kako su se opskrbni letovi nastavili ulaskom u ljeto, pobunjenici su također otpočeli i ofanzivu na taj grad – bitku koja je uskoro zastala.

Ništa bez (donedavnog) šefa CIA-e Davida Petraeusa

Bivši američki dužnosnik izjavio je da je David H. Petraeus, direktor CIA-e do studenoga, bio ključan u pomaganju da se ta zračna mreža pokrene, i da je upravo on tjerao brojne zemlje da na tome poduhvatu surađuju. Gospodin Petraeus nije odgovorio na više emailova, kojima ga se pitalo za komentar. Američka se vlada umiješala, rekao je bivši američki dužnosnik, dijelom jer je vladao dojam da bi druge države ionako naoružale pobunjenike. Uloga CIA-e u olakšavanju protoka pošiljki, rekao je on, davala je SAD određenu mjeru utjecaja na taj proces, uključujući tu i pokušaje usmjeravanja oružja od islamističkih grupa, te nagovaranje donatora da ne daju prijenosne protuzračne sustave koji bi mogli biti korišteni u budućim terorističkim napadima na civilne zrakoplove. Američki su dužnosnici potvrdili da su viši dužnosnici u Bijeloj kući bili redovito informirani o pošiljkama. “Te su države to bile krenule raditi, ovako i onako“, rekao je bivši dužnosnik. “One nas nisu pitale ‘Majko, smijem li?’ Ali, ako smo im mogli pomoći na određene načine, one bi to cijenile“.

Tijekom jeseni transportna je flota katarskih Zračnih snaga postala još zaposlenija, odrađujući letove gotovo svakog drugog dana u listopadu. Ali pobunjenici su žudjeli za još više oružja, nastavljajući s tvrdnjama da im nedostaje vatrene moći za borbu s vojskom oboružanom tenkovima, topništvom, višecjevnim lanserima raketa i zrakoplovima. Mnogi su se također žalili, govoreći da od donatora oružja čuju kako administracija predsjednika Obame ograničava njihovu opskrbu, i blokira distribuciju protuzračnih i protuoklopnih oružja, koja su najviše i tražili. Ti se prigovori nastavljaju. “Naoružavanje ili nenaoružavanje, ubojita ili ne-ubojita sredstva – to sve ovisi o tome što Amerika kaže“, veli Mohammed Abu Ahmed, koji vodi grupu anti-Assad boraca u provinciji Idlib.

Proboj

Uskoro su se i drugi igrači pridružili zračnome mostu: u studenome su tri zrakoplova C-130 Kraljevskih jordanskih zračnih snaga (RJAF) sletjela u zračnu luku Esenboğa, predstavljajući naznaku onoga što će postati pojačana uloga Jordana i Saudijske Arabije. Unutar tri tjedana, dva su druga jordanska teretna zrakoplova počela raditi kružnu turu između Ammana, glavnoga grada Jordana, i Zagreba, glavnoga grada Hrvatske – gdje su, prema izjavama dužnosnika iz više zemalja, zrakoplovi preuzimali veliku saudijsku pošiljku pješačkog naoružanja iz zalihe u hrvatskim rukama. Prvi se takav let vratio u Amman 15. prosinca, prema presretanjima signala transpondera s jednog od tih zrakoplova, zabilježenog od promatrača zrakoplova na Cipru, i podataka kontrole letenja, dobivenih od jednog zrakoplovnog dužnosnika u regiji. Sve u svemu, podaci pokazuju da su dva jordanska zrakoplova Ilyushin, noseći oznake tvrtke Jordanian International Air Cargo, ali leteći pod jordanskim vojnim pozivnim oznakama – ukupno obavila 36 kružnih letova između Ammana i Hrvatske, od prosinca do veljače. Ta ista dva zrakoplova obavila su i pet letova između Ammana i Turske ovoga siječnja.

Jordanian International Air Cargo se do prije nekoliko dana na svojoj web-stranici ponosio spornim Ilyushinom-76MF

Dok su trajali ti jordanski letovi, nastavili su se i katarski letovi, a i saudijske zračne snage su započele s gustim rasporedom letova – odradile su barem 30 letova zrakoplovima C-130 u luku Esenboğa, od sredine veljače do ranog ožujka ove godine, prema podacima koje je dostavio jedan regionalni dužnosnik kontrole zračnoga prometa. Više tih saudijskih letova opaženo je i u dolasku te odlasku u Ankari, od civila koji su onda o tome uzbunili i oporbene političare u Turskoj. “Korištenje turskog zračnog prostora u takvim kritičnim trenucima, s konfliktom u Siriji s druge strane naših granica, i uz strane zrakoplove iz zemalja za koje se zna da su ključne u  tom sukobu, definiraju i Tursku kao stranu u tome sukobu“, izjavio je Attilla Kart, poslanik u turskome parlamentu iz redova C.H.P. oporbene stranke, koji je potvrdio pojedinosti o više saudijskih pošiljki: “Vlada ima odgovornost odgovoriti na te tvrdnje“.

Turski i saudi-arapski dužnosnici odbili su raspravljati o letovima ili ikakvim transferima oružja. Turska vlada nije službeno odobrila vojnu pomoć sirijskim pobunjenicima. I Hrvatska i Jordan su zanijekali ikakvu ulogu u prevoženju oružja sirijskim pobunjenicima. Jordanski su zrakoplovni dužnosnici išli tako daleko da su ustrajali na tome da uopće nije bilo nikakvih teretnih letova. Direktor za terete u Jordanian International Air Cargo, Muhammad Jubour, tvrdio je 7. ožujka da njegovo poduzeće nema informacija o ikakvim letovima za ili iz Hrvatske. “To su sve laži“, rekao je. “Mi nikad nismo radili ništa takvoga“. Regionalni dužnosnik u zračnome prometu, koji je istraživao ove letove, potvrdio je podatke letova, a ponudio je i objašnjenje. “Jordanian International Air Cargo“, rekao je taj dužnosnik, “je kompanija-maska za jordanske Zračne snage“. Nakon što ih se obavijestilo o podacima kontrola letenja, te podacima transpondera, koji su pokazivali rute letenja zrakoplova, gospodin Jubour, iz transportnoga poduzeća, tvrdio je da njegovo poduzeće u vlasništvu ni nema teretne zrakoplove tipa Ilyushin. Na upit, zašto poduzeće u kojem je zaposlen onda na svojim internetskim stranicama i dalje pokazuje slike dva zrakoplova Ilyushin-76MF, kao i tekst kojim se tvrdi da su oni dio zračne flote poduzeća, gospodin Jubour nije imao spreman odgovor. Te je noći uklonjena internetska stranica poduzeća.

Tekst pod naslovom “Arms Airlift to Syria Rebels Expands, With Aid From C.I.A.” napisali su C. J. Chivers i Eric Schmitt, 24. ožujka 2013. Izvještavanjem su doprinijeli Robert F. Worth iz Washingtona i Istanbula; Dan Bilefsky iz Pariza; te Sebnem Arsu iz Istanbula i Ankare u Turskoj.

Verzija ovoga teksta objavljena je u tiskanom izdanju od 25. ožujka 2013. godine, na stranici A1 izdanja za New York, s naslovom “Zračni most do pobunjenika u Siriji se širi uz pomoć CIA-e”. Internet izdanje teksta je dostupno na adresi http://www.nytimes.com/2013/03/25/world/middleeast/arms-airlift-to-syrian-rebels-expands-with-cia-aid.html?pagewanted=1&_r=2&hp