Od trećeg nuklearnog testa koji je Sjeverna Koreja provela 12. veljače ove godine, pa sve do danas, nema mira među dvije Koreje. Na redovite godišnje vojne vježbe Južne Koreje i Sjedinjenih Američkih Država, koje su započele početkom ožujka, iz Pyongyanga je odgovoreno istom mjerom. Na to su se onda nadovezale sankcije UN-a, uvedene od Vijeća sigurnosti 8. ožujka – izglasane jednoglasno, uz pozitivan glas i tradicionalnog korejskog saveznika Narodne Republike Kine. Riječ je tu bila o petom ograničavanju izvoza zabranjenih roba te financijskih odnosa Sjeverne Koreje sa svijetom od 2006. godine – što je onda tek potaklo spiralu zaoštravanja odnosa.
Kim Jong-un: prirodna sklonost oružju ili “po zadatku”?
Postupno su prekinute ionako rijetke službene telefonske veze tek primirjem povezanih država Sjeverne i Južne Koreje, a vojna je retorika počela prevladavati. Sjeverna je Koreja 13. ožujka objavila i da se povlači iz Sporazuma o primirju – međunarodnog dokumenta kojim je zaustavljeno ratovanje dviju Koreja i njihovih saveznika (koje je bjesnilo od lipnja 1950. pa do srpnja 1953. godine). No i taj je potez, kao i mnogi drugi koje povlači režim u Pyongyangu, ozbiljne promatrače ostavio hladnima, budući je tu riječ o sporazumu donesenom pred Općom skupštinom UN, koji u sebi ne predviđa mogućnost da ga jedna od strana na koje se odnosti tek tako otkaže (što, osim svega, Sjevernoj Koreji i nije bio prvi put da tako postupa).
Time je barem privremeno na led stavljeno i nastojanje za postupnim zatopljavanjem odnosa dvije Koreje, koje je formalno odlikovalo prve tjedne na vlasti i nove južnokorejske predsjednice Park Geun-Hye (kćeri konzervativnog Park Chung-heea, predsjednika Južne Koreje između 1963. i 1979. godine), izabrane na predsjedničkim izborima 19. prosinca 2012. godine. Tako se nova predsjednica Južne Koreje i nehotice našla u situaciji sličnoj odnosima koje je sa Sjeverom imao njen prethodnik, oštri Lee Myung-bak, kojeg je Park Chung-hee naslijedila na vlasti 24. veljače 2013. godine – po isteku njegova predsjedničkoga mandata.
Plutajući radar postavljen za “svaki slučaj”
Kraj ožujka obilježila su daljnja zaoštravanja odnosa. Nakon što je sredinom mjeseca objavljena odluka SAD da se u bazi Fort Greely na Aljasci rasporedi 14 dodatnih kopnenih projektila iz sastava proturaketnoga štita, uslijedilo je i demonstrativno sudjelovanje 2 strateška bombardera B-2 na poluotočkim vojnim vježbama 28. ožujka, te premještanje bliže Koreji i 2 borbena zrakoplova F-22, 31. ožujka – sve po redu geste manje konkretne, a velike simboličke važnosti. Ujedno, moglo se čuti da je u mora nedaleko korejskoga poluotoka raspoređen i plutajući radarski sustav za rano upozoravanje SBX-1 (1. travnja), te dva plovila američke Ratne mornarice, razarača klase Arleigh Burke, opremljena projektilima sposobnim rušiti rakete (USS John McCain DDG-56, 1. travnja, i dodatno, USS Decatur DDG-73 – za kojeg se 2. travnja objavilo da je na putu u vode oko Koreje). Na sve to, u srijedu 3. travnja objavljeno je i skoro raspoređivanje armijskog proturaketnog sustava THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) na otočje Guam, kojem se Sjeverna Koreja višekratno prijetila raketnim udarom posljednjih tjedana. Uz već uobičajene skromne vojne demonstracije (stavljanje raketnih snaga u borbenu pripravnost 29. ožujka), prijetnje (navodno ponovno pokretanje proizvodnje plutonijuma u reaktoru Yongbyon, 2. travnja) i video filmove, režim Sjeverne Koreje na sve ovo odgovorio je i gospodarski, u skladu sa sveukupnom histeričnom politikom te svojim mogućnostima.
Travanj i ekonomija
U Sjevernoj Koreji relativno se rijetko održavaju parlamentarna zasjedanja – obično jednom godišnje (recimo, u travnju prošle godine, kada je Kim Jong-un i imenovan prvim predsjednikom Nacionalne komisije za obranu), što je novo vodstvo već promijenilo – sazvavši u rujnu i drugo takvo godišnje zasijedanje. No kako se do sada upravo od takovih događanja očekivalo objavljivanje bitnih kadrovskih, fiskalnih i proračunskih promjena, ni ovogodišnja proljetna parlamentarna sezona ipak tu nije razočarala. Tako je u nedjelju, 31. ožujka, održan odvojeni plenarni sastanak Centralnoga komiteta Radničke partije Sjeverne Koreje, glavnoga tijela partijske kontrole nad državom. Na njemu su donesene i nove “Strateške smjernice”, koje su naglasak stavile na jačanje nacionalne ekonomije i nuklearnoga arsenala Sjeverne Koreje.
U tom svjetlu ekonomskih promjena je u ponedjeljak, 1 travnja 2013. godine, na mjesto premijera Sjeverne Koreje ponovo imenovan i Pak Pong Ju. Dok je on, s jedne strane, osoba bliska Kim Jong-unovom tetku Jang Song-thaeku i njegovoj ženi Kim Kyeong-hui, s druge se strane radi o čovjeku kojeg u Sjevernoj Koreji bije glas ekonomskog reformatora. Naime, Pak Pong Ju je na mjestu predsjednika Vlade Sjeverne Koreje već bio između rujna 2003. i travnja 2007. godine – kada je s položaja smijenjen radi predlaganja uvođenja sustava plaća po više američkome modelu.
Oružje se priprema na obje strane korejskog poluotoka
No to je ujedno bio i kraj dobrih vijesti, budući se već idućeg dana daljnje zaoštravanje retorike i odnosa dviju Koreja prelilo i na djelovanje Industrijske zone Kaesong – zajedničkog proizvodnog poduhvata koji djeluje već desetak godina na zapadu granične crte između dvije Koreje. Riječ je o zoni smještenoj desetak kilometara unutar prostora Sjeverne Koreje, nedaleko grada Kaesonga, u kojoj 123 južnokorejske tvrtke zapošaljavaju oko 53 tisuće radnika sa Sjevera i oko 1000 stručnjaka s Juga, u proizvodnji raznih tipova potrošnih roba. Čitav je poduhvat i prilično profitabilan, budući da za Sjevernu Koreju stvara oko 2 milijarde USD godišnjeg trgovačkog prometa, zajedno s još oko 80 milijuna USD direktnih uplata u državnu kasu Pyongyanga, na ime plaća sjevernokorejskih radnika. Dok se tijekom ožujka ove godine nesmetano djelovanje ove proizvodne zone često citiralo kao znak da je i čitavo zaoštravanje odnosa dviju država tek retorička figura – početkom travnja je i tu došlo do zastoja.
Sjever je 2. travnja počeo obustavljati kretanje južnokorejskim radnicima u zoni. Samo dan kasnije je i potpuno obustavljeno kretanje građanima Južne Koreje kroz tu zonu, da bi u četvrtak, 4. travnja, Sjeverna Koreja zaprijetila povlačenjem iz nje svih svojih radnika te zatvaranjem ovoga poduhvata. Dan kasnije, u petak, 5. travnja, Industrijska je zona Kaesong zatvorena – navodno zbog “praznika”. Dok je u subotu, 6. travnja, kući pušteno još 100 radnika iz Južne Koreje, nije jasno koji su točno opsezi promjena u postupku sastavljanju lista kretanja osoba – koje je Sjeverna Koreja zatražila da se dostave unaprijed, za period do 10. travnja. Pri tome, ostaje činjenica da je na prostoru inustrijske zone ostalo barem 500 građana Južne Koreje – potaknuvši čak i razmišljanja da bi tu u slučaju eskalacije krize tijekom predstojećeg perioda ondje moglo doći i do masovne talačke situacija.
Kritični dani od 10. do 15. travnja
Nije to jedini trenutak da se posljednjih dana po pitanju Sjeverne Koreje moglo čuti za 10. travnja. Naime, istog tog petka, 5. travnja, režim u Pyongyangu je tamo smještenim veleposlanstvima uputio poziv da se evakuiraju – tvrdeći da nakon 10. travnja više neće biti u stanju osiguravati sigurnost ondje prisutnome diplomatskom osoblju stranih država. Pri tome, navodno se računa na konflikt – budući da “trenutno pitanje nije, da li će – već kada će rat izbiti na poluotoku“, a sve to zbog “pojačanih prijetnji Sjedinjenih Država“. Pri tome, treba napomenuti da većina veleposlanstava na kraju nije krenula izvanredno izmještati svoje ljude iz Sjeverne Koreje – ni Britanci, ni Poljaci, ni Švedi (koji ondje pružaju usluge i građanima SAD, koje nemaju svoje diplomatsko predstavništvo), a niti UN, koji u Sjevernoj Koreji ima više desetaka uposlenih osoba.
Hoće li ovogodišnji rođendan pokojnog Kim Il-sunga biti proslavljen burnije nego inače?
Tenzije su tu dodatno podigle vijesti o utovaru dva raketna sustava na mobilne lansere – nagađa se o famoznome KN-08 ili raketama tipa BM25/Musudan-1 (modificiranim kopijama sovjetskih raketa R-27 Zyb, NATO-oznaka SS-N-6 Serb) – koja su onda, opet navodno, upućena na istočnu obalu Sjeverne Koreje, gdje su se maskirala te ispala iz vida javnosti. Takav je razvoj situacije, uz nagađanja o ostvarenju prijetnji o raketnome udaru na SAD, ujedno potaknuo očekivanja i tek još jednog u nizu sjevernokorejskih raketnih pokusa. Tome je doprinijela i činjenica da se ionako bliži i 15. travnja – rođendan Kim Il-sunga, pokojnog utemeljitelja Sjeverne Koreje – dan kojeg Sjeverna Koreja tradicionalno slavi i demonstracijama vojne moći.
No, raketni pokusi možda neće biti i sve što se potencijalno sprema za spomenutu proslavu. Informacije iz obavještajnih izvora Južne Koreje govore i o dodatnim aktivnostima na sjevernokorejskome poligonu za testiranje nuklearnoga oružja Punggye-ri, smještenom na sjeveroistoku Sjeverne Koreje. Prema tim navodima, ondje su započele aktivnosti slične onima zabilježenima u veljači ove godine, prije trećeg sjevernokorejskog nuklearnog pokusa, kojim je čitav posljednji ciklus krize i započeo. Iako još nije jasno radi li se ondje o stvarnim pripremama za nuklearnu eksploziju, ili tek o dodatnome dizanju tenzija, lako bi se moglo dogoditi da idućih tjedana režim u Pyongyangu itekako ostane u fokusu svjetske pažnje – bez obzira na činjenicu da, prema posljednjim podacima UN, čak dvije trećine od 24 milijuna stanovnika te države trpi redovite nestašice hrane.
