U petak 15. srpnja, u Istanbulu se po četvrti put sastala Kontaktna skupina za Libiju. To tijelo, osnovano u Londonu krajem ožujka, sastavljeno je od predstavnika oko 35 država i nevladinih organizacija koje nastoje koordinirati međunarodne aktivnosti oko Libije, libijskih pobunjenika i režima Moamera Gadafija koji nikako da padne ili barem „svojevoljno“ odstupi s vlasti. Na svojim dosadašnjim mjesečnim sastancima (prvo u Dohi, pa Rimu, Abu Dhabiju i konačno u Istanbulu), ovo je tijelo ostavljalo poprilično neozbiljan dojam – više svojevrsnog konferencijsko/turističkog vrtuljka za visoke političare, nego alata efikasne političke koordinacije. Dok su glavni pomaci i dalje na razini pojedinih umiješanih država, Kontaktna je skupina izgleda konačno uspjela usuglasiti da pobunjenici u Bengaziju zaslužuju financijsku pomoć zemalja i organizacija koje ih već mjesecima podupiru i vojnom intervencijom. Odlučeno je o formiranju svojevrsnih „fondova za pomoć Bengaziju“, da bi 15. srpnja ti fondovi konačno dobili i naznaku novčanoga izvora koji bi ih trebao puniti – onih oko 32 milijarde USD libijskoga novca kojeg su vlasti SAD zamrznule tripolitanskome režimu Moamera Gadafija.

Dok oko Libije na političkoj razini još i ima nekih pomaka, vojno se stanje u toj zemlji bitno manje mijenja. Libija je i dalje prilično jasno podijeljena – Gadafi u Tripoliju, a pobunjenici u Bengaziju, uz koji još kontroliraju i Misratu (drugi grad po veličini, u opkoljenju, a na pola puta od Bengazija do Tripolija), te određeno planinsko područje južno od Tripolija, a prema granici s Tunisom. Ova podjela nije nova, traje već mjesecima, i nisu je promijenili ni zračni napadi NATO saveza, niti ekstremno polagano vojno jačanje pobunjenika.

Uz novčana sredstva koja pobunjenicima počinju stizati iz prijateljskih zemalja (preko 30 država priznalo je Prijelazno nacionalno vijeće u Bengaziju kao jedine međunarodne predstavnike Libije), posljednjih je tjedana nedvojbeno da pojedine države na istok Libije šalju i ozbiljnu pomoć u vojnome materijalu. Dok se dugo vremena jačanje pobunjenika objašnjavalo zarobljavanjem vojne tehnike, bilo u borbi ili u državnim skladištima, upravo je nedavno francusko priznanje organiziranog naoružavanja oporbe u Bengaziju dovelo i do političkih neslaganja u Vijeću sigurnosti UN, gdje je Ruska federacija podržavala stav kako naoružavanje jedne strane u sukobu zapravo krši rezolucije kojima je uopće i autorizirano djelovanje NATO saveza u Libiji. Bilo kako bilo, izgleda da su napori na vojnome jačanju pobunjenika ipak ostavili barem nekakvoga traga na terenu, budući da od kraja prošloga tjedna te summita Kontaktne skupine u Istanbulu svjedočimo i ponovnom oživljavanju prvih linija sukoba, uz središnji dio libijske obale i u unutrašnjosti zemlje.

Borbe su ponovo intenzivirane oko mjesta Mers al Brega – obalnoga naselja s važnim postrojenjima naftne industrije, koje je tijekom proteklih mjeseci nekoliko puta padalo iz ruke u ruku među zaraćenim snagama. No, tu je situacija započela poprilično nejasno i još se nije razbistrila. Libijske vlasti u Tripoliju 14. srpnja interventno sazivaju noćnu konferenciju za tisak i objavljuju da su Gadafijeve postrojbe u Bregi pod intenzivnim napadima pobunjeničkih snaga s kopna i NATO saveza iz zraka i s mora. Te navode idući dan NATO opovrgava, navodeći kako oni u tom kraju nisu bili u borbenom kontaktu s protivnikom, da bi se 16. srpnja čulo kako su pobunjenici navodno tek došli na minirane prilaze gradu u koji „namjeravaju ući ovih dana“. Slično su nejasne i dojave o obnovljenim borbama u jugozapadnim planinama, na oko 80 kilometara od Tripolija. Naravno, pri tome još nije jasna općenita točnost dojava o borbama ili ikakvim, makar i lokalnim pobjedama, ali ipak – nakon praktično tri mjeseca općeg statusa quo, svaka je promjena velika stvar – tim više što bi moguće zauzimanje Brege konačno otvorilo barem komad obalnoga puta prema opkoljenoj Misrati te, u konačnici, i prema Tripoliju.

Treba zadržati na umu kako sve ove promjene, ako su doista stvarne, same za sebe zapravo i ne mijenjaju mnogo na ukupnosti stvari. Libija je i dalje prilično čvrsto podijeljena. Ako napredovanjem pobunjenika ne dođe do nekog velikog domino-efekta u rasporedu odanosti pojedinih tamošnjih plemena, ili NATO ipak na kraju ne uspije pogubiti Moamera Gadafija i njegove sinove – sve izgleda da će se do mira u Libiji ipak doći pregovorima te političkim kompromisom. Ta mogućnost, koja je dugo vremena bila tabu-tema u većini zemalja  zapadne Europe, posljednjih tjedana također dobiva na težini zajedno s ruskim nastojanjima za diplomatskim posredovanjem. Pri tome, ostaje otvoreno pitanje Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu, čije su optužnice te zahtjevi za uhićenje Moamera Gadafija, njegova sina Saifa al-Islama i vjernoga mu šefa libijskih obavještajnih službi Abdullaha Senussija objavljeni krajem lipnja. Dok nije sporno da je Gadafi cjelovitom Libijom vladao oštro, okrutno i autoritarno, nedvojbena je činjenica da taj vlastodržac u ovećem dijelu svoje države ipak i dalje ima čvrstu podršku. Ako bi u takvoj situaciji on možda i pomislio na nekakav dogovorni silazak s vlasti, prilično je sigurno da mu željena alternativa predsjednikovanju u Tripoliju nije status osumnjičenika u pritvorima ikakvog međunarodnoga suda. Dok se to pitanje na neki diplomatsko-politički način ne riješi, pregovori će ići teško, a Libija će ostati ratna zona.