Dok posljednjih tjedana epidemija ebole u Zapadnoj Africi napreduje nesmanjenom žestinom, u Zagrebu je nadležni ministar Siniša Varga posljednjih dana krenuo smirivati hrvatsku javnost izjavama o spremnosti Lijepe naše za borbu s tom zaraznom bolešću koja već mjesecima žari po Gvineji, Sijera Leoneu i Liberiji, a može preskočiti i u Europu. Pri tome, dok donekle i stoje tvrdnje kako je vjerojatnost dolaska ove zaraze u Hrvatsku mala, navodno zbog manje migracija koje bi išle našim smjerom, zanimljivo je bilo čuti kako je za takvu zarazu “sve spremno u Klinici za infektivne bolesti ‘Fran Mihaljević’, kao i na graničnim prijelazima gdje je granična sanitarna inspekcija spremna za slučaj da se nešto dogodi kako bi se što prije poduzele epidemiološke mjere sprečavanja širenja bolesti“.

Tom se prilikom čulo i od Alemke Markotić, pročelnice Odjela za znanstvena istraživanja Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, da u Hrvatskoj dosad nismo imali sumnji na zarazu ebolom, te da je u toj Klinici za prijem oboljelih pripremljeno šest kreveta na odjelu za izolaciju, dok su još četiri kreveta za izolaciju u riječkom KBC-u. Dakle, riječ je tu o ukupno deset specijaliziranih ležajeva za potencijalne bolesnike od ove bolesti za koju još nema lijeka. Pri tome, “Za mogući slučaj zaraze spremni smo koliko to možemo biti, imamo dovoljno opreme i znanja, ali još nitko nema dovoljno iskustva sa tom bolesti“, kazala je Markotić za Hinu. No, tu poseban problem predstavlja i standardna hrvatska boljka – nedostatak novaca.

Naime, činjenica je da u Hrvatskoj nemamo pravi odjel karantene, budući da na odjelu za izolacije u Klinici za infektivne bolesti još nisu dovršeni strojarski radovi potrebni za održavanje nižeg tlaka zraka u sobama za izolaciju, u usporedbi s onim normalnim, atmosferskim (podtlak) – a što igra ulogu jedne dodatne prepreke izlasku virusa iz takvih prostorija. Za dovršetak takvih specifičnih radova potrebna je investicija od oko 5 milijuna kuna, koju iz spomenute klinike neuspješno potražuju već tijekom posljednjih sedam godina. No, istini za volju, nije tu sve ni u spomenutome sustavu za stvaranje podtlaka, budući da i kad je ta oprema instalirana – tek onda dolazimo do pitanja raspoloživog stručnog kadra i ostale opreme, što jasno pokazuju i primjeri iz Sjedinjenih Američkih Država, te niza velikih europskih zemalja.

Izolacijski kapaciteti u SAD

Prijevoz oboljelog od ebole, National Institutes of Health (NIH) Clinical Center, Bethesda Maryland, 30. rujna 2014. godine

Iako u SAD trenutno nema planova za preseljenje svih oboljelih od ebole u specijalizirane bio-karantenske prostore, američki mediji napominju kako trenutno u takvim specijaliziranim kapacitetima te države ima mjesta za još samo sedam osoba. Iako su medicinski stručnjaci u SAD posljednje vrijeme učestalo naglašavali da bi svaka bolnica trebala biti u stanju liječiti oboljele od ebole, dvije su medicinske sestre zaražene ebolom u Dallasu tijekom posljednjih dana ipak premještene – iz bolnice Texas Health Presbyterian Hospital, u kojoj su se zarazile tijekom liječenja u međuvremenu preminulog Thomasa Erica Duncana, u specijaliziranu bolnicu opremljenu jedinicom za temeljitu medicinsku izolaciju.

NIH Clinical Center, Bethesda, Maryland

U Sjedinjenim Državama postoje četiri bolnice s takvim biološko-karantenskim uvjetima, a u njima je na raspolaganju 11 kreveta koje se istovremeno može koristiti za pacijente oboljele od ebole, izjavili su dužnosnici za američku televiziju ABC News. Od toga broja su ukupno četiri ležaja trenutno zauzeta pacijentima oboljelima od ebole. Medicinska sestra Nina Pham iz Dallasa, kojoj je ebola dijagnosticirana u nedjelju, vjerojatno će uskoro biti preseljena na Odjel za specijalna klinička istraživanja (Special Clinical Studies Unit) bolnice NIH Clinical Center u mjestu Bethesda, savezna država Maryland. Ova institucija ima na raspolaganju dva specijalizirana ležaja, izjavio je jučer pred američkim kongresom dr. Anthony Fauci, voditelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti (National Institute of Allergy and Infectious Diseases) pri National Institutes of Health, specijaliziranoj agenciji za medicinska istraživanja pri američkome Ministarstvu zdravstva i socijalnih usluga.

Za Amber Vinson, drugu medicinsku sestru koja se ebolom zarazila njegujući oboljenog Duncana u Dallasu, bolest je ustanovljena u srijedu – da bi onda još istoga dana bila premještena u bolnicu Emory University Hospital u Atlanti, savezna država Georgia. Spomenuta bolnica Emory ima ukupno tri ležaja u okviru posebne jedinice za bio-karantenu. U isto vrijeme, u bolnici Nebraska Medical Center (Omaha, savezna država Nebraska) liječi se slobodni kamerman Ashoka Mukpo. Ova medicinska ustanova ima na raspolaganju ukupno 10 takvih specijaliziranih ležajeva, iako su njeni dužnosnici medijima potvrdili kako ta ustanova ipak ima medicinskih kapaciteta za brigu o samo tri takva zahtjevna pacijenta istovremeno. Konačno, posljednja u nizu bolnica s deklariranom ovakvom specijaliziranom infrastrukturom je St. Patrick Hospital u mjestu Missoula, savezna država Montana. Ondje je raspoloživ ovakav tretman za ukupno tri pacijenta, no ni jedno od tih mjesta još nije zauzeto oboljelima od ebole.

Jedinica za biološku izolaciju u kojoj je bio liječen dr. Kent Brantly, Atlanta, kolovoz 2014. godine

Nakon što se iskoriste sva ova mjesta u specijaliziranim izoliranim karantenskim jedinicama, plan je da se oboljele od ebole liječi u medicinskim institucijama u kojima se oni zateknu. Pri tome će na mjesta takvoga liječenja biti otposlani specijalisti iz sastava Centara za kontrolu i prevenciju zaraza (Centers for Disease Control and Prevention), ne bi li oni na terenu pomogli u njezi oboljelih te primjeni mjera sigurnosti – da se što je moguće više smanji vjerojatnost daljnjih zaraza virusom ove opasne bolesti.

A Europska unija?

Royal Free Hospital u Londonu

Tijekom svog izlaganja pred britanskim parlamentom u ponedjeljak, 13. listopada ove godine, britanski je ministar zdravlja Jeremy Hunt istaknuo: “Sve jedinice hitne pomoći opremljene su osobnom zaštitnom opremom“. Pacijenti kod kojih se sumnja na ebolu bit će izolirani u najbližoj bolnici, dok će njihov uzorak krvi biti odaslan u specijalizirane laboratorije sustava Public Health England na hitnu analizu. “Ako oni budu pozitivni na ebolu, prebacit će ih se u bolnicu Royal Free Hospital na sjeveru Londona, koja je specijalistički centar čitave Velike Britanije za liječenje najopasnijih zaraznih bolesti“. Pri tome, od britanskog se ministra moglo čuti i o postojanju planova za aktiviranje zasebnih kapaciteta za suzbijanje ebole, i to u gradovima Newcastle, Liverpool i Sheffield – čime bi se dostigao ukupni broj od 26 postelja na raspolaganju takvim pacijentima u Velikoj Britaniji. Pri tome, ministar Hunt nije specificirao koliko bi vremena zapravo trebalo za aktiviranje svih tih kapaciteta. Ujedno, osoblje bolnice Royal Free Hospital javno je izrazilo zabrinutost ovim državnim planovima, kojima bi se izgleda naglo proširilo specijalnu izolacijsku jedinicu na desetom katu ove institucije, trenutnog kapaciteta od samo dva ležaja s pripadajućim osobljem.

Bolnica Begin u komuni Saint-Mande, na istoku Pariza

Francuska je tu ponešto konkretnija – 25. rujna objavljena je lista od 12 bolnica koje se zadužilo za suzbijanje ebole. Te su institucije raspoređene u 12 od ukupno 27 francuskih administrativnih regija, a na njoj je obuhvaćeno čak 7 velikih sveučilišnih bolnica. Prema informacijama iz francuskog Ministarstva socijalne skrbi, zdravlja i ženskih prava, ove su institucije odabrane temeljem “terenske evaluacije provedene od regionalnih zdravstvenih agencija“. Ukupno je ondje za potencijalne pacijente oboljele od ebole stavljen na raspolaganje 41 ležaj – no ta su mjesta podijeljena između specijalnih izolacijskih bolničkih odjela (23 ležaja) i jedinica za intenzivnu njegu (18 ležajeva).

Vozilo za hitnu pomoć u slučajevima zaraznih bolesti, košta vatrogasce u Münchenu 250.000 eura godišnje

Njemačka je opet poseban slučaj. Ondje od 2003. godine djeluje mreža od 9 medicinskih centara za liječenje visokozaraznih i po život opasnih bolesti, raspoređenih u 9 od ukupno 16 pokrajina. Ova je mreža tijekom 2014. dodatno operativno uvezana, te opremljena za komunikaciju sa 4 međunarodne zračne luke u Njemačkoj koje su u stanju primati i izolirati oboljele od izuzetno opasnih zaraznih bolesti (Hamburg, Düsseldorf, Frankfurt, München). Na čelu ove mreže, nazvane STAKOB, je Institut Robert Koch u Berlinu, a ona obuhvaća osposobljene ustanove u Hamburgu, Berlinu (više od 20 ležajeva), Leipzigu, Düsseldorfu, Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu. Većina je ovih ustanova opremljena razvijenim odjelima za izolaciju (sustavi za podtlak, zračne ustave, kapaciteti za dekontaminaciju), a dio njih ima i opsežna iskustva u radu s uzročnicima raznih visoko zaraznih te smrtonosnih bolesti – gdje su centri u Hamburgu i Leipzigu posljednjih dana već liječili oboljele od ebole. Dok se moglo čuti kako se tu ukupni kapaciteti na izolacijskim odjelima kreću oko 54 ležaja, iz tamošnjih se medicinskih krugova čuje da bi maksimalan kapacitet istovremenog liječenja mogao iznositi oko 10 osoba (radi ograničenja koja nameću raspoloživo specijalističko osoblje i potrošni zaštitni materijal).

Za kraj – lokalni primjer

Za kraj, spomenimo tu i susjednu Bosnu i Hercegovinu. Ondje se tek ovoga tjedna krenulo u pripreme za suočavanje s ebolom u sklopu tamošnjeg Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Kao i u Hrvatskoj, prvi je problem u prostoru za nešto takvo i nepostojanju opreme za uspostavu prave karantene – u prostoru sarajevske Psihijatrijske klinike, na 230 metara kvadratnih tek je započelo stvaranje tzv. “izolatorije”, a od institucija je tražena pomoć u nabavci potrebnih zaštitnih odijela. “Sama karantena ne zadovoljava medicinske uvjete jer to trebaju biti specijalne izolacijske prostorije ili barem kreveti pod pritiskom kako bi bakterije bile usisane, a ne izbačene vani u okolinu. U fazi smo nabavke potrebnih lijekova“, rekao je Damir Aganović, direktor KCUS. Pri tome, ne nedostaje hrabrih izjava, dok se BiH ključno oslanja na neku buduću pomoć iz inozemstva: “Potrebna je veoma dobra organiziranost. Mi se možemo i moramo boriti. Trebat će nam pomoć Svjetske zdravstvene organizacije i UNDP-a, te takvih tijela. Ako se pojavi ebola, a mislim da hoće, mi ćemo praktično i učiti jer se prvi put suočavamo s tom endemskom bolesti u Zapadnoj Africi“, istakao je Aganović. E sad – nije teško uočiti kojima od navedenih međunarodnih primjera liči Hrvatska.