Nakon što je završio 25. NATO summit, organiziran u Chicagu, savezna država Illinois, vrijeme je da se pogleda što se ondje konkretnoga odlučilo, i kakve to sve veze ima i s Hrvatskom – koju je predstavljala delegacija od tri glavna člana: predsjednik Vlade RH Zoran Milanović, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, te Ante Kotromanović, ministar obrane. Budući se prije skupa najavljivalo da će se tamošnja događanja vrtjeti oko 3 osnovna elementa – Afganistan, obrambena suradnja i partnerski odnosi sa saveznicima – i učinke Summita pokušati ćemo sumirati kroz prizmu ovih elemenata. U ovom, prvom iz serije od 3 teksta, pažnju ćemo posvetiti Afganistanu i NATO djelovanju u toj zemlji.
Problemski sklop Afganistan, i što dalje
Glavni problemi NATO summita ticali su se Hamida Karzaija od Afghanistana, te Pakistanca Asifa Ali Zardarija
Na summitu je sudjelovalo više od 50 svjetskih vođa, prvenstveno predstavnika zemalja koje i vojno djeluju u Afganistanu – 28 NATO članica i još 22 zemlje-partneri. Svi su oni u Chicago došli, među ostalim, i po smjernice daljnjeg međunarodnog djelovanja na obroncima Hindukuša. Među uzvanicima koji su pohodili McCormick Place Convention Center , bio je i predsjednik Afganistana, Hamid Karzai, ali i Pakistana – Asif Ali Zardari – kojeg se pozvalo nenedano, tik pred početak skupa. Bitno je napomenuti da se i pitanje Afganistana na Summitu zapravo tematski podijelilo na dva dijela, vezana uz ove dvije osobe, i to na:
(1) pitanje budućnosti samoga Afganistana, do 2014. godine i nakon nje, te
(2) pitanje opskrbe NATO snaga (koje su trenutno u Afganistanu) pravcem kroz Pakistan, što je opskrbni smjer koji je u prekidu još od nesretne serije incidenata s kraja 2011. godine.
Hrvatske stavove o ovoj tematskoj točki programa Summita prikazali smo i uoči sastanka NATO, na temelju izjava ministra Kotromanovića i generala Slavka Barića (zamjenika načelnika Glavnog stožera OS RH za planove i resurse) snimljenih tijekom njihove diskusije pred saborskim Odborom za obranu 25. travnja ove godine. Ovi se stavovi od kraja travnja do sredine svibnja nisu nimalo promijenili, budući je premijer Milanović po završetku Summita u novinarske mikrofone ponovio praktično pa isto.
1. Afganistan
Tematski je blok vezan uz sam Afganistan na prvi pogled prošao poprilično dobro, a gotovo sve najavljene stvari stvarno su i obavljene. No, dok talibani tvrde kako je čitav taj NATO Summit jedan beskoristan skup, “koji je samo iz očaja ponavljao istu staru priču” – kao što poslovica kaže, “vrag je u detalju”.
Na summitu u Chicagu, NATO je donio strategiju izvlačenja iz Afganistana – obvezao se okončati rat, koji je prema Obami već i sada “efektivno završen”. Nakon što se ovih dana provede i treći niz predaje pojedinih područja Afganistana u “ireverzibilnu” sigurnosnu nadležnost lokalnih vlasti, one bi sredinom 2013. trebale imati odgovornost za čitav teritorij države, kao i za borbene operacije. Sve NATO borbene operacije morale bi prestati do 31. prosinca 2014. godine, do kada bi se zapadne snage i povukle iz zemalje – izgleda, bez obzira bude li u to doba još daljnjih borbi s pobunjenicima ili ne. Na terenu bi dotadašnje organizacijske forme trebala zamijeniti nova, neborbena misija NATO – sa zadatkom obuke, savjetovanja i izobrazbe Afganistanske narodne armije (ANA). Doduše, za nju još uopće nije jasno kojeg će biti oblika – radi li se tu samo o snagama namijenjenim obuci i izobrazbi lokalnih snaga, ili ipak i o nekoj vrsti “Snaga za brzo djelovanje”, koje bi mogle i priskočiti u pomoć afganistanskim postrojbama u nevolji? Usprkos upozorenjima iz vojnih izvora, o tome se od političara na Summitu nije čulo ni riječi, kao ni o iole detaljnijim planovima za slučaj da sve ne krene po volji zemalja čiji su predstavnici 20. i 21. svibnja zasjedali u Chicagu.
Dok NATO zasjeda, borbe u Afganistanu i dalje traju
Saveznici su se složili i s planom kretanja brojčane snage afganistanskih snaga sigurnosti – one bi trebale postupno rasti do ukupno 352 tisuće ljudi pod oružjem krajem 2013. godine, da bi se taj broj onda nakon dvije godine održavanja smanjio na ponešto lakše održivih oko 230 tisuća. No, ostaje činjenica da su te lokalne snage vrlo slabe, a među ostalim im nedostaje i iole ozbiljnijeg zrakoplovstva te topništva. Osim toga, dok je jasno da će do predviđenog smanjivanja lokalnih snaga doći prvenstveno zbog financijske krize u zemljama NATO i ostalim financijerima vlade u Kabulu – izgleda da nije ujedno iznesen i plan kako zapravo u praksi demobilizirati tih 120 tisuća Afganistanaca, posebice u doba kada je i tamošnji državni sustav u krizi, gdje opadanje proračuna uvjetuje sahnjenje svekolike međunarodne pomoći. Dok su Kanađani izgleda ostali neumoljivi oko svog odlaska iz Afganistana u proljeće 2014. godine, rijetka svjetla točka postala je Francuska. Doduše, ona je ostala pri odluci o povlačenju svojih ljudi iz Afganistana do kraja 2013. godine, ali je novi predsjednik Francois Hollande ipak donekle popustio te najavio ostanak jednoga dijela kontingenta, posvećenog obuci lokalnih snaga. Time su Francuzi dobili svoje, a ujedno je ipak očuvan i princip “zajedno u misiju, zajedno iz nje van”.
Što se tiče održavanja afganistanske vojske i policije nakon kraja 2014. godine i povlačenja glavnine zapadnih snaga, iza zatvorenih je vrata navodno dogovoreno da će to do 2024. koštati oko 4,1 milijardu USD godišnje. Sam je Afganistan ponudio u tom trošku sada sudjelovati s oko 500 milijuna USD godišnje (što bi trebalo postupno rasti – ne bi li 2024. dosegnulo čitav potreban iznos), dok bi glavninu trebale dati SAD – oko 2,4 milijarde USD. Ostale bi zemlje saveznice namirile još oko 1,3 milijarde USD godišnje. Upravo se oko tog posljednjeg iznosa mediji ne mogu složiti – dok su neki javili kako su se Europljani ponudili samo za oko 10 posto potrebne sume – prema Davidu Cameronu, britanskom predsjedniku vlade, za trajanja summita navodno je prikupljena 1 milijarda. On je naveo da je to postignuto najavljenim prilozima Australije, Danske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Estonije i drugih, dok bi ostatak do ukupno željenih 1,3 milijarde trebao biti obećan uskoro. Bilo kako bilo, imajući u vidu dosadašnje ishode takvih masovnih obećavanja novca – zdrava doza skepse tu baš i nije na odmet. Neki čak izostanak nedvojbenog sakupljanja čitavog željenog iznosa broje i u neuspjeh američke summit-diplomacije, iako je u više navrata bilo naglašavano da ovaj skup nije ni bio zamišljen kao donatorska konferencija.
2. Pakistanski put opskrbe NATO snaga
Za razliku od tematike samoga Afganistana, summit nije postigao pomak po pitanju Pakistana i njegova sudjelovanja u opskrbi NATO snaga u Afganistanu tim putem (poznatim i pod nazivom “Ground Lines of Communication” ili GLOC). Dok se to pitanje možda i može odgađati, što se tiče borbenih djelovanja u Afganistanu, čija se opskrba posljednje vrijeme pojačano oslonila na druge dostavne puteve – pretežito putem Ruske federacije i srednjoazijskih republika, nekadašnjih sastavnih dijelova SSSR-a, vojni izvori tvrde da je pakistanska ruta ipak ključna za sam izlazak NATO iz Afganistana – točnije, za odvoz ogromnih količina vojnoga materijala koji se u toj zemlji nagomilao od početka tamošnjeg zapadnog ratovanja sada već davne 2001. godine.
Kopnena ruta opskrbe kroz Pakistan već je pola godine zatvorena
Pakistan je svoje granice zatvorio za NATO pošiljke krajem studenog 2011. godine, nakon savezničkog napada na svoju postaju granične policije (što je Pakistan koštalo života 24 vojnika graničara). No, nakon prvotnog odbijanja svih odnosa, profilirala su se tri pakistanska zahtjeva za obnovu suradnje – (1) isprika za napad i pogibiju vojnika, (2) obustava djelovanja bespilotnih letjelica na teritoriju Pakistana i (3) plaćanje iznosa od po 5000 USD po svakom prevezenom kamionskome tovaru robe (namjesto negdašnjih 250 USD po kamionu, za svaki od oko 600 tovara dnevno – za koje SAD navodno nije spreman platiti više od 500 USD po komadu). Kako sada izgleda, sporazum nije postignut ni po jednoj od tih točaka, što se lijepo vidjelo i u ponedjeljak, kada se američki predsjednik Obama javno zahvalio Rusiji i nacijama Središnje Azije na pomoći u opskrbi trupa u Afganistanu, niti ne spomenuvši Pakistan, čiji je predsjednik sjedio za stolom. Jednako se tumači i činjenica da Ali Zardari tijekom skupa nije izborio ni samostalan sastanak s domaćinom, što je privilegija koju je Karzai dobio bez problema.
Otkad je zatvorena transportna ruta kroz Pakistan, oko pola potrebnih zaliha u Afganistan se doprema sjevernim putem, vlakom i kamionima kroz Kazahstan, Kirgiziju, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan (iz luka na Baltiku ili Crnome moru), dok ostatak stiže zračnim mostom direktno u Afganistan – što je sve bitno kompliciranije i skuplje od prijevoza kroz Pakistan. Uz to, neke od spomenutih zemalja postavljaju i dodatna ograničenja na prijevoz streljiva i druge “smrtonosne opreme” svojim teritorijem – zbog čega te robe moraju ići zrakom.
U luci Karači već se duže besposleno gomilaju cisterne koje su NATO u Afganistanu opskrbljivale gorivom
Godinama je većina potrebne robe u Afganistan stizala preko Pakistana, prvenstveno iz velike luke Karači. Dok je još početkom 2009. godine udio ove rute u ukupnosti opskrbe bio i do 75 posto, ta je vrijednost postupno padala osposobljavanjem sjevernog opskrbnog koridora, preko prostora negdašnjeg SSSR-a. Od oko 260 tisuća tona ne-ubojite robe, koju su tijekom 2010. godine SAD i NATO prebacili u Afganistan, početkom te godine još je oko 40 posto toga išlo preko Pakistana, da bi taj udio do jeseni iste godine pao na oko 30 posto i potpuno prestao tijekom 2011. godine. Iako se od netom održanog NATO summita očekivalo da taj prometni pravac ponovo otvori za korištenje – do toga nije došlo, usprkos vrlo oštrome diplomatskom pritisku na pakistansku delegaciju.
