Za sve one koji nisu znali, Europska unija i NATO, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, posljednjih mjeseci baš i nisu u idiličnim odnosima s Ruskom Federacijom. To je plod niza političkih i ekonomskih napetosti koje su kulminirale tijekom proteklih godinu dana aktivnog trajanja građanskoga rata u Ukrajini. Dok se pojedine odbljeske ovog suprotstavljanja donedavno viđalo na Baltiku ili u regiji Crnoga mora, nije tajna da se ta ista podjela proteže i na prostorima između ovih mora – prolazeći pri tome i regijom u kojoj je Hrvatska. Dok tu nisu nezapaženo prošla vojno-politička igranja Republike Srbije (sjetimo se samo famozne vojne parade za Putina u Beogradu, te impresivne vježbe ruskih padobranaca, koji su u ovim krajevima osvanuli po prvi put nakon kraja Drugog svjetskog rata) i Republike Srpske kao entiteta u Bosni i Hercegovini (s pojavom ruskih savjetnika ili “kulturnih predstavnika”), podjela o kojoj pričamo posljednjih je dana dobila i neke bitno jasnije okvire – kako u regiji, tako i za NATO te EU jasno svrstanu Hrvatsku.
———————-

21.2.2015 – AP- John Kerry o odnosima Zapada i Ruske Federacije po pitanju Ukrajine

———————-

Crta razdvajanja u regiji

Na pitanje o rastu ruskoga utjecaja na toj crti razdvajanja, američki državni tajnik John Kerry je tijekom senatskog saslušanja pred Odborom za vanjsku politiku (konkretno, pred njegovim Pododborom za europske poslove) u utorak, 24. veljače  izjavio “Kada je riječ o Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji i drugima – Gruziji, Moldaviji, Pridnjestrovlju – oni su na liniji vatre“. Iako je tema čitavoga saslušanja bila stanje u Ukrajini, te moguće slanje američke vojne pomoći toj zemlji, Kerry je time samo potvrdio ono što promatrači regionalnih odnosa vide već duže – dodavši i da je Ruska Federacija tu “uključena u jedan prilično izniman period širenja vrlo otvorene te opsežne propagande, kakav nisam vidio od samih vrhunaca Hladnoga rata“. Što se tiče konkretnih odnosa prema Ukrajini, Kerry je rusko ponašanje opisao riječima: “I oni ustraju u svojim iskrivljenim predstavljanjima – lažima – kako god željeli nazvati te njihove aktivnosti ovdje preda mnom, i pred drugima, u mnogo različitih prilika“.

Ovi su se stavovi samo nadovezali na izjave senatora Christophera Murphya, demokrata iz savezne države Connecticut, inače dobrog poznavatelja regije Zapadnog Balkana. Murphy je tom istom prilikom napomenuo svoju zabrinutost oko činjenice da bi debata o naoružavanju Ukrajine mogla zasjeniti “jedan mnogo veći projekt koji se razvija baš ispred nas“, definirajući tu prijetnju kao “širenje utjecaja Rusije”. Po njemu, “To što vidimo u Ukrajini je tek vrh ledenog brijega što se tiče utjecaja Rusije u toj regiji“, gdje je on pozvao i na iznalaženje pravnih načina za suprotstavljanje takvim trendovima ne samo u Moldovi, Gruziji, Srbiji, Crnoj Gori, nego i “u Latviji, na Baltiku“. Stanje je Murphy opisao svojevrsnim “asimetričnim ratom“, dodavši da on teče na slijedeći način: “Oni kupuju medije, potplaćuju državne službenike, ili zastrašuju one koje ne mogu kupiti” – na što sve Zapad do sada baš i nije odgovarajuće reagirao.

Senator Chris Murphy (D-CT)

Ove svoje opservacije je Murphy dopunio i spomenom vlastitih putovanja po ovoj regiji krajem prošle godine, kada je zamijetio “veliki ruski utjecaj u Srbiji“. Naime, “Rusija u Srbiji kroči utjecajem većim nego ikada“, izjavio je Murphy, ilustrirajući neodgovarajuću razinu tamošnjih američkih ulaganja činjenicom da veleposlanstvo SAD u Beogradu navodno jedva namiče sredstva za osnovne programa razmjene.

Na to se nadovezao državni tajnik John Kerry tvrdnjom: “Rusija je zaokupljena masivnim naporom za utjecanje na pojedine nacije, za njihovim poticanjem, za povezivanjem s njima, čime se u osnovi, tragično, na neki način ponovo potpaljuje jedna nova vrsta igre bez neriješenih rezultata između Istoka i Zapada, igre koju mi smatramo opasnom i nepotrebnom“. Pri tome, napomenuo je optimistično i kako smatra da SAD radi “prilično dobar posao u podupiranju ukrajinskoga suvereniteta“, da bi onda “pozvao i Svijet i Kongres da pojačaju svoju ekonomsku podršku Ukrajini“. Na to se nadovezao jednako euforično, apelirajući da “Mi svi moramo biti spremni uskočiti, i ekonomski se naći pri ruci Ukrajini, dok se ona reformira i pokušava implementirati svoje snove i vizije” – dok je po pitanju stvarnog naoružavanja Ukrajine ostao bitno suzdržaniji, kazavši samo da je ovo pitanje “u aktivnom promišljanju“. Ostavivši sada na stranu pitanje Ukrajine, jasno je da su ove izjave Johna Kerrya te Chrisa Murphya izazvale veliko zanimanje i u regiji koja se tu našla izrijekom stavljena “na liniju vatre“!

Reakcije na povlačenje crte

Ivica Dacic, na prvome sastanku OESS pod predsjedanjem Srbije, 15. siječnja 2015. u Beču

Dok su se u većini prozvanih država regije ovim izjavama za početak pozabavili mediji, prenoseći vijesti s prosječnih dan zakašnjenja (te uz zborsko pozivanje na rusku novinsku agenciju RIA Novosti) – jučer je o tom pitanju odlučila službeno reagirati Republika Srbija, zemlja praktično pa prozvana u spomenutim istupima američkih dužnosnika. Budući je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić baš jučer, 26. veljače, bio u Washingtonu – povodom razgovora vezanih uz OESS, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (Organization for Security and Co-operation in Europe – OSCE), kojom Srbija trenutno predsjedava – on je najavio i kako će dogovoreni zatvoreni sastanak baš s državnim tajnikom Johnom Kerryem iskoristiti i po pitanju stanja u Ukrajini te tamošnje uloge OESS-a, dok će vjerojatno biti spomena i temi “država na liniji vatre“. U Beogradu se sve ovo ipak gleda i u širem kontekstu, budući su i tu tijekom posljednjih mjeseci na površinu počela izlaziti brojna suštinska neslaganja s Ruskom Federacijom, posebno po ekonomskoj liniji. Stvari su javno krenule ruskim odustankom od gradnje plinovoda Južni tok, što je 1. prosinca prošle godine u Ankari objavio direktor Gazproma Aleksej Miller.

Već tada su zabilježene izjave predsjednika Tomislava Nikolića, koji je istaknuo duboke korijene ovoga projekta u temeljima aktualnih odnosa Srbije i Rusije – po njemu je energetski sporazum potpisan s Rusijom u siječnju 2008. godine sadržao tri osnovna projekta (izgradnju Južnog toka, izgradnju podzemnog skladišta plina Banatski dvor, i privatizaciju NIS-a), gdje doduše ipak “realizacija jednog od tih projekata ne zavisi od realizacije drugih“. U igri toplo-hladno Beograd je odgovorio objavom razgovora vođenih s američkim dopredsjednikom Bidenom u Münchenu 7. veljače – o alternativnim pravcima dopreme plina u Srbiju, bilo iz SAD preko nesuđenog LNG terminala na Krku, ili putem grčko-bugarske interkonekcije plinovoda “Južni koridor”, odnosnom spojnicom na tzv. Transanadolski plinovod (naravno, sve navedeno su itekako buduća rješenja, kojima u najboljem slučaju za ikakvo aktiviranje trebaju godine i godine). Iduća runda ovog nazovi-ogleda odigrana je sredinom veljače, kada su na ruskoj televiziji RT kritizirane odluke premijera Srbije Aleksandra Vučića da za svoju vladu angažira usluge britanskih političkih savjetnika (gdje je 19. veljače prilog bio naslovljen “Beograd je postao marioneta“), da bi se priča nastavila i ovih dana nagađanjima o sučeljavanju ruskih i američkih ponuđača u predstojećem ponovnom pokušaju prodaje Telekoma Srbije. Dakle, i dalje je na snazi politika toplo-hladno, gdje se tobogan odnosa s Ruskom Federacijom u Beogradu prvenstveno tumači posljedicom pokušaja balansiranja nacionalne vanjske politike prema istoku i zapadu.
———————-

19.2.2015 – In the Now – politička emisija Anisse Naouai na televiziji RT

———————-
Dok se iz Makedonije još nije čulo mnogo na ovu temu, treba spomenuti činjenicu da je 3. veljače u Washingtonu makedonski ministar obrane Zoran Jolevski tijekom susreta sa spomenutim američkim senatorom Murphyem i nizom američkih te NATO visokih dužnosnika ponovio privrženost Skopja euroatlantskim asocijacijama, NATO članstvu države i sudjelovanju u međunarodnim misijama. Što se Crne Gore tiče, tu je stanje čak i ponešto neugodnije nego u Srbiji – budući je na posljednjem NATO summitu jasno poručeno kako će se tema članstva ove države u Savezu procjenjivati tijekom ove godine, ne bi li nekakva odluka po pitanju pozivnice u članstvo bila donesena do kraja 2015. godine. Upravo zato je Crna Gora i odlučila sudjelovati u europskim sankcijama prema Ruskoj Federaciji – što je još jedan od znakova hlađenja odnosa te države s Velikim bratom iz Moskve, koje gledamo posljednjih mjeseci.

No, to je odmicanje provođeno tiho, gotovo pa sramežljivo, tako da izričito svrstavanje Crne Gore u skupinu zemalja “na vatrenoj crti” skoro da predstavlja javno iznenađenje, o čijem se punom značenju polagano počinje i ozbiljno javno razgovarati u Podgorici. To će iznenađenje očigledno biti i veće, ako imamo na umu da se poruke u stilu ove Johna Kerrya sada počinju i ponavljati te razrađivati – recimo, na način na koji je to 25. veljače napravila Christine Wormuth, zamjenica američkog ministra obrane zadužena za obrambenu politiku, kada je pred Odborom za obranu Zastupničkoga doma američkog Kongresa bila upitana kako SAD vide opasnosti po mogućoj ruskoj pobjedi na istoku Ukrajine:

“Oni bi mogli krenuti na države koje nisu članice NATO-a, na primjer, na Crnu Goru ili još neke od manjih država… te pokušati i ondje kreirati nestabilnost, ne bi li onda primijenili tehnike informacijskih operacija kakve smo vidjeli da vrlo učinkovito koriste u Ukrajini. I mi radimo, kroz European Reassurance Initiative, na primjer, da takvim državama pružimo podršku ne bi li im pomogli da one budu u stanju oduprijeti se takvim aktivnostima“.

No, za razliku od Crne Gore, gdje su sve ove izjave zadobile popriličnu pažnju javnosti, reakcije na sve to ispale su bitno mirnije na Kosovu. Naime, u toj su zemlji Sjedinjene Američke Države ionako na iznimno dobrome glasu, kao i njihova vanjska politika, s kojom Kosovo realno ima tek rubnoga dodira. Međutim, nije teško pretpostaviti da ondje svaka politika koja Beograd ističe kao nekakav problem ipak ima širokog odjeka i podrške. No, vratimo se na činjenicu da ove podjele u praksi dodiruju i Hrvatsku, punopravnu članicu Europske unije i NATO saveza.

Hrvatska među blokovima

Hrvatsko-ruski gospodarski forum, Moskva, 17. veljače 2015. godine

Dok nije sporno kako Hrvatska vjerno prati vanjsku politiku svojih saveznika, primjenjujući tu i sankcije prema Ruskoj Federaciji, ni službenome Zagrebu načelno nisu strani barem slabašni pokušaji emuliranja nekakve balansirane vanjske politike – bez obzira na zapravo iznimno čvrstu blokovsku svrstanost države. Zadnji je takav izlet u “balansirane vode” zabilježen 17. veljače, kada je u Moskvi održan Rusko-hrvatski gospodarski forum i investicijska konferencija. Tom su složenom događanju organizatori s hrvatske strane bili Ministarstvo gospodarstva, Hrvatska gospodarska komora i Agencija za investicije, uz sudjelovanje predstavnika Ministarstva turizma te Hrvatske turističke zajednice. Rusku su stranu zastupali tamošnje Ministarstvo ekonomskog razvoja, Trgovinsko-industrijska komora (TIK) Ruske Federacije i Moskovska asocijacija poduzetnika, kojima je u doba šire izolacije i sankcija bilo drago ugostiti i ponešto visokih gostiju iz Hrvatske – posebice ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, te aktualnog predsjednika Hrvatske gospodarske komore Luku Burilovića.
———————-

17.2.2015 – HRT4 o Hrvatsko-ruskom gospodarskom forumu u Moskvi

———————-
Dok je mnogo prostora bilo dano porastu koji je hrvatski izvoz u Rusku Federaciju uživao tijekom protekle godine i prije ljetošnjeg uvođenja sankcija, treba napomenuti kako je upravo ta visoka razina hrvatske delegacije u Rusiji gotovo pa zasjenila tamošnji susret oko 100 hrvatskih poduzetnika s oko 250 odabranih ruskih kolega – pri čemu je navodno sklopljeno i nešto poslova. Uz mnogo poslovnih sastanaka, izrijekom je spomenuto preko 30 milijuna eura ugovorenog izvoza prehrambenih proizvoda (poduzeća Kedobet, Sardina, Mlinar i Milla), dok se čulo i o uspješnoj prezentaciji ponude hrvatskoga turizma za tržište Ruske Federacije. No ti optimistični tonovi ujedno su naišli i na ponešto drugačiji odjek, kako u Hrvatskoj, tako i među partnerima RH.

Tu posebno treba istaknuti izjavu Kennetha Mertena, aktualnog veleposlanika SAD u Hrvatskoj, koji je 12. veljače ponovio sadržaj izrečen dan ranije, tijekom gostovanja u Hrvatskome saboru:

“Jasno je da se u Ukrajini suočavamo s teškom situacijom koja je rezultat ruskih nastojanja da se destabilizira ta zemlja. Riječ je o situaciji za koju znamo da Hrvati s njom suosjećaju. SAD i EU ujedinjuje potreba da se vodi računa o tome da Rusija plati cijenu svojih poteza u Ukrajini i zahvalni smo što Hrvatska čvrsto podupire naš zajednički pristup. Znamo da sankcije negativno utječu na naše poslovne interese – europske i američke – ali SAD i EU dijele stajalište da je ekonomski pritisak najbolje sredstvo da se osigura stišavanje napetosti i da se nađe političko rješenje. U tom kontekstu izrazili smo zabrinutost da veličina, doseg i tajming planiranog hrvatskog poslovnog izaslanstva u Rusiju, kojem bi se trebao pridružiti i visoki vladin dužnosnik, šalju miješanu poruku u kritičnom trenutku. Kao što sam jučer rekao u Saboru, SAD smatra da sada nije pravi trenutak za uobičajene poslovne kontakte s Rusijom“.

S tom se ocjenom u petak 13. veljače onda javno složio i vođa oporbe u RH Tomislav Karamarko, nastojeći uskočiti na vlak kritika – koje doduše nisu završile oštro, budući je i američki veleposlanik osjetio potrebu temu zaključiti riječima “SAD i EU vjeruju da Rusija mora odgovarati za svoje djelovanje u Ukrajini i zahvalni smo što Hrvatska čvrsto podržava taj zajednički pristup“. Time je po pitanju Hrvatske za sada i zaključena ova tema blokovske arome, čiji će neki drugi regionalni odbljesci zasigurno još neko vrijeme moriti čitav niz zemalja u hrvatskome susjedstvu.

No, ako gledamo razvoj događaja u Ukrajini tijekom proteklih mjeseci i godina, lako je zapaziti radikalno zaoštravanje situacije – od prosvjeda, koji su postupno postali sve nasilniji, pa onda preko čarkanja na pojedinim dijelovima te države, sve do ogorčenog građanskoga rata kojeg u Ukrajini gledamo posljednje vrijeme. Nažalost, ovaj proces zaoštravanja uvelike prati i proces ukupnoga zaoštravanja međunarodnih odnosa Ruske Federacije s Europskom unijom i NATO savezom – koji su od svojedobnih neslaganja po pitanjima proširenja NATO saveza na rubna područja bivšeg SSSR-a i raspoređivanja tehnoloških komponenti proturaketnih štitova prešli fazu različitog poimanju smisla i metoda vođenja ratova u Libiji i Siriji, da bi se danas zaustavili na ogorčenom sukobljavanju širom istoka Ukrajine te sve opsežnijem krugu sankcija za režim u Moskvi. U situaciji koja se tako razvija sve je teže zadržavati i bilo kakvu vrstu balansiranih odnosa među blokovima koji se sve jasnije formiraju – što se jako dobro vidi upravo i u susjedstvu Republike Hrvatske. Dok su zemlje kao što je Srbija prije koju godinu možda i mogle ostavljati dojam da svojom vanjskom politikom skupljaju ono najbolje iz pojedinih blokova, takva igra postaje sve teža – sileći igrače da se na kraju ipak opredijele za samo jednu stranu. No dok je za većinu država “na vatrenoj crti” već je poprilično jasno kuda bi mogle krenuti, pa makar im takvo kretanje ne bilo lagano ili bezbolno – za one koje o tome još moraju suštinski razmišljati bi bilo zamislivo da im odluka na kraju bude teža i bolnija, bez ikakve postupnosti u svojoj praktičnoj provedbi – naravno, pod uvjetom da se i ukupno gledano odluče za pobjedničku stranu u ovoj novoj političkoj “velikoj igri”.