Srijeda 2. listopada ujedno je 952. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje postupno dolazi do umjerenog zahlađenja, ali još ne i do jačih kiša koje bi označile početak tzv. “jesenske rasputice”. Dakle, prohodnost je još uvijek dobra, borbe načelno traju punom žestinom, a sukobe je samo tijekom prošlog vikenda usporio dolazak pješčane oluje s istoka (dok Hrvatska povremeno dobije pijesak iz Sahare, ovdje se radilo o vjetru iz pustinja Turkmenistana, oko 1.300 km na istok). Ipak, barem treba konstatirati da širom Ukrajine ni zadnjih dana nije bilo općih redukcija struje, gdje privremeno bolje stanje u opskrbi (prije početka sezone grijanja) pokazuje i 30. rujna izdan opoziv preporuke državnim poduzećima i tijelima vlasti da ne koriste klima-uređaje te da prigušuju uličnu i drugu rasvjetu. Ispadi pojedinih dijelova elektro-mreže bilježili su se samo u situacijama ratnih oštećenja praktično svakodnevnim ruskim bilo zračnim bilo topničkim napadima. Tu su posebno na meti bile pojedine trafostanice i dalekovodi koje Ukrajinci nastoje što brže popravljati (dok se čuje i o dodatnim radovima na zaštiti brojnih takvih postrojenja, posebno oko ukrajinskih nuklearnih elektrana). Treba napomenuti da u međuvremenu i ukrajinske bespilotne letjelice sve učestalije napadaju usporedivu rusku infrastrukturu – kako u samoj Rusiji, tako i na okupiranim prostorima Ukrajine – gdje se, baš kao i kod napada na vojne ciljeve, sve češće govori o korištenju grupa/rojeva bespilotnih letjelica (za sada još bez vođenja umjetnom inteligencijom).

Čim se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski vratio iz svog posjeta Sjedinjenim Državama (govor pred Općom sjednicom UN, gotovo 30 bilateralnih susreta s raznim političarima, sastanci s energetskom i obrambenom industrijom), dočekala ga je ratna zbilja i general Oleksandar Sirski koji je dobar dio svojih dana navodno provodio u zapovjedništvima na najugroženijim smjerovima bojišnice. Dok se tijekom rujna registriralo 1.339 lansiranja ruskih kamikaza-dronova Shaheed (u prosjeku 44 dnevno, a pojedinim danima i preko 70 komada), njih je 1.107 navodno bilo oboreno. Na dnevnoj bazi to je često značilo i preko 160 kopnenih okršaja, više raketnih napada na lokalne ciljeve, desetke zračnih napada korištenjem u prosjeku preko 100 vođenih zrakoplovnih bombi dnevno, više tisuća topničkih djelovanja dnevno, te ukupno registriranje i do 1.700 napada manjim dronovima dnevno. Rezultat takvog ratovanja među ostalim su i svakodnevne civilne žrtve te 1.663 oštećena medicinska objekta uz 222 koja su agresori kompletno uništili (gotovo 900 ih je potpuno ili djelomično obnovljeno). Nasuprot svemu tome stoje Oružane snage Ukrajine koje teškom mukom odolijevaju na bojišnici koja bilježi niz točaka posebnog pritiska agresora. No dok vlasti u Kijevu istovremeno nastoje i sudski istraživati navodne borbene propuste pojedinih visokih zapovjednika (general Jurij Sodol, na kojeg se zbog nesavjesnog ponašanja žalio niz prominentnih terenskih zapovjednika) – stanje itekako kompliciraju i sve učestalije situacije ruskih terenskih pogubljenja zarobljenih ukrajinskih boraca (kao kada su se 1. listopada njih 16 predali u borbenoj zoni kod Mikolaivke i Suhog Jara nedaleko Pokrovska).

Diplomatska arena

No dok je 30. rujna ruski predsjednik Putin svojim sugrađanima čestitao “Dan ponovnog ujedinjenja novih regija s Ruskom Federacijom”, a premijer Ruske Federacije Mišustin osvanuo u posjeti Iranu – ukrajinska diplomacija se koncentrirala na posjet novog ministra vanjskih poslova Sibige nedalekoj Budimpešti u pokušaju poboljšanja zategnutih odnosa s Orbanovom Mađarskom, dok se 9. listopada očekuje i “Summit Ukrajine i zemalja jugoistočne Europe” u Dubrovniku – na kojem bi trebao sudjelovati i sam Volodimir Zelenski. Naravno, ovaj skup, kojeg se prvotno najavilo 11. rujna tijekom kratkog posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Ukrajini, u domaćim je vodama odmah iskorišten i u dnevnopolitičke svrhe. Naime, samo desetak dana prije ovog skupa iz Vlade je prema predsjedniku Milanoviću poslan niz odluka o sudjelovanju Oružanih snaga RH u inozemnim misijama. Među ostalim, tu se našlo i započinjanje sudjelovanja u NATO aktivnosti NSATU, koja bi se trebala raditi iz Wiesbadena u Njemačkoj – s ciljem nadgledanje obuke ukrajinskih vojnika u zemljama saveznicama, pružanja dugoročne potpore Ukrajini i ukrajinskoj vojsci, te koordinacije donacija među saveznicima i partnerima. Jednako kao što se protivio sudjelovanju RH u obuci Ukrajinaca u EU formatu (misija EUMAM za koju Vlada nakon Milanovićevog protivljenja nije prikupila dvotrećinsku većinu u Saboru sredinom prosinca 2022. godine) – sada se fronta otvorila po pitanju slične NATO aktivnosti – tempirano uoči sastanka u Dubrovniku, a s osloncem na neobjašnjive stavove predsjednika Milanovića po pitanju hrvatske pomoći Ukrajini.

Težinu stanja na bojištima za to vrijeme dobro ilustriraju i navodni razgovori o “deeskalaciji sukoba” koji neslužbeno kruže među pojedinim ukrajinskim saveznicima (gdje se redovito spominju i razne razmjene ukrajinskog teritorija za ove ili one političke ustupke). Sve to i ne čudi ako imamo na umu da se prije samo nekoliko dana iz New Yorka čulo o organiziranju alternativnog “mirovnog plana” pod okriljem Kine i Brazila – nazvanog “Platforma Prijatelji mira” i zasnovanog na kineskim prijedlozima sadržaja u kojima navodno nema spomena bilo Povelje UN bilo teritorijalnog integriteta Ukrajine. Dok bi takva inicijativa lako mogla biti podržana iz Moskve (koja ionako tvrdi da Kina “shvaća tko je pravi pokretač sukoba u Ukrajini“), ponekog bi promatrača moglo iznenaditi sudjelovanje na ovim sastancima Švicarske te Francuske. No dok Moskva obje države ne smatra neutralnima ili sebi prijateljskima, iz Kijeva se čulo otvoreno razočaranje podrškom Švicarske “kinesko-brazilskom konsenzusu u 6 točaka” – dok o stavu prema Francuskoj (koja ionako dozira svoju političku, ekonomsku i vojnu pomoć) tu nije bilo ni slova.

S druge strane, o željama za mirovnim posredovanjem moglo se ponovo čuti i iz Saudijske Arabije – a posebno su cinično zvučale i slične ponude iz Bjelorusije, koja svoj prostor i resurse redovito stavlja na raspolaganje Rusiji kontra Ukrajine. Iako režim u Bjelorusiji i nadalje redovito manevrira vojskom uz granice Ukrajine, te prijeti odmazdom u slučaju pograničnih djelovanja ukrajinskih bespilotnih letjelica – bitno je tiši po pitanju incidenata s bespilotnim letjelicama na granici Litve i Bjelorusije, koji su možda bili i dodatni element koji je vlasti u Litvi 30. rujna potaknuo da od Međunarodnog kaznenog suda zatraže i procesuiranje bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka radi zločina protiv čovječnosti počinjenih prema oporbenim građanima Bjelorusije (koji su se zadnjih godina u velikom broju razbježali svijetom pred tamošnjom državnom opresijom). A što se tiče dronova koji krše granice u širokom krugu oko Ukrajine, zanimljiv je i primjer Rumunjske, koja se zadnje vrijeme učestalo znala naći na putu ruskih kamikaza-dronova tijekom njihovih napada na jug Ukrajine. O tome je donesena i posebna odluka NATO saveza da se rumunjski zračni prostor krene dodatno kontrolirati NATO zrakoplovima AWACS iz Grčke i Njemačke. Sve to dolazi u vrijeme promjene na čelu Sjevernoatlantskog saveza – gdje je 1. listopada Norvežanin Jens Stoltenberg prenio dužnost Glavnog tajnika NATO saveza na Nizozemca Marka Ruttea. Kako izgleda, i novi glavni tajnik Rutte nastavit će liniju odlučnog zalaganja za Ukrajinu, dok se zabilježilo i njegovo osobno zalaganje da se Ukrajini dozvoli primljeno zapadno oružje koristiti i za duboke udare u teritorij Rusije. Ovo pitanje već je duže prijeporna točka među saveznicima, koja se pokazuje sve bolnijom kako Rusija praktično na dnevnoj bazi nastavlja sve intenzivnije napadati Ukrajinu baš iz dubine svog državnog prostora.

Stanje na bojištima

Napreduju li Rusi u Kursku?

S prostora jugozapada ruske regije Kursk posljednjih je dana stizalo prilično malo informacija. Uz redoviti spomen topničkih djelovanja i svakodnevnog ruskog korištenja vođenih zrakoplovnih bombi (gdje je teško sakriti ukrajinsko veselje da Rusi takvim oružjem sad učestalo tuku svoju, a ne njihovu zemlju), vijesti o kopnenim sukobljavanja prilično su ograničene. S jedne strane, čulo se o nastavku ruskog napada na ukrajinsku obrambenu liniju koja od međunarodne granice prati tok rijeke Snagost uz sela Nikolaevo-Darino, Darino, pa Pokrovskij i Tolstij Lug sve do Ljubimovke na sjeveru. Iako su tu ukrajinski izvori priznali rusku okupaciju i sela Obuhovka (oko 3 km zapadno od sela Pokrovskij), to zapravo i nije novost u ovom odmjeravanju snaga koje se zadnjih tjedana itekako usporilo nakon žestokog početka ruskog napada 10. rujna. Slično stanje (obilježeno žestokim borbama, ali s malo iz javne sfere vidljivih pomaka bojišnice) izgleda da vlada i dvadesetak km zapadnije – na prostoru ukrajinskog pozadinskog upada od 11. rujna, gdje nije uspio ulazak u okružno središte Gluškovo, a smjenjivanje brojnih napada i protunapada ustrajno se bilježi u trokutu između sela Volfino, Veseloe i Novi Put. Doduše, treba tu istaknuti i glasine po ruskim društvenim mrežama kako su Ukrajinci odustali od daljnjih borbi oko nedalekog pograničnog lokaliteta Medveže – što se, doduše, ne može neovisno potvrditi.

Jednaka tišina je vladala i za većinu bojišnice u ostatku čitavog tog od Ukrajine okupiranog dijela ruske oblasti Kursk, uz tek periodične navode o borbenim djelovanjima ukrajinskih dronova te raketnih snaga. Uz to se na sjeveroistoku čulo i o navodnom manjem ruskom napredovanju kod sela Nižnaja Parovaja, koje nije bitnije pomicalo bojišnicu, dok se na krajnjem jugoistoku ukrajinske okupirane zone redovito spominje i borbe oko sela Plehove (koje izgleda i dalje drže Ukrajinci). Iako se redovito nagađalo da do njega Rusi stižu sa sjeveroistoka, nakon prelaska rijeke Psjol, u nedjelju 29. rujna vidjelo se i geolocirane ruske položaje južno te jugoistočno od ovog sela – vjerojatno na temelju prodora s istoka uz međunarodnu granicu, iz smjera oko 4 km istočnijeg sela Borki, koje su Rusi nanovo zauzeli 16. rujna. Time se u ruskoj regiji Kursk nastavlja žestoko ratovanje s podosta manevarskih elemenata – koje će također biti ozbiljnije usporeno kada (ako) jednom krenu jesenske kiše.

Žestok početak tjedna

Vovčansk

Što se bojišta u samoj Ukrajini tiče, ni na njima zadnjih dana nije bilo ni trenutka mira – privremeno opadanje ritma kopnenih sukoba vidljivo u subotu 28. te nedjelju 29. rujna opet je okončano izuzetno aktivnim početkom ovoga tjedna. Na sjeveru Harkivske oblasti to je značilo nastavak okršaja na prilazima ukrajinskom uporištu Lipci, ali i borbe ponešto istočnije (kod sela Staricja i Bugruvatka), ali i u samom gradu Vovčansku te u zoni oko 4 km istočnije (selo Tihe i južnije ukrajinsko naselje Vovčanski Hutori preko rijeke Vovče). Napomenimo da su tijekom srijede 2. listopada u javnosti osvanule i snimke navodnog ruskog korištenja velike zrakoplovne bombe u centru Vovčanska. Dok se izvori razlikuju u navođenju klasičnije bombe FAB-9000 (bojno punjenje od 4.297 kg TNT) ili “aerosolne bombe pojačane snage” ODAB-9000 (bojnog punjenja od 7,1 tone, ekvivalent 44 tone TNT), ostaje činjenica snimki zračnog udara iznimne snage. Ako je i bila riječ o spomenutom aerosolnom oružju, njega se čak titulira “najmoćnijim nenuklearnim oružjem na svijetu” – no, ostaje činjenica da je grozno vidjeti uporabu takvog naoružanja nad urbanim prostorom bilo kojeg grada.

Oko 80 km na jugoistok, oko ukrajinskog uporišta Kupjansk, i dalje su nastavljene borbe sjeveroistočno (kod sela Sinkivka), ali i u zoni oko 6 km jugoistočno, kod sela Kurilivka (vjerojatno prodor s jugoistoka iz zone okupiranog sela Pišćane Donje). Kako smo već tjednima spominjali – riječ je samo o dijelu problema koje ondje radi ruski prodor oko sela Pišćene Donje, te posebice jugozapadno prema rijeci Oskil i uz nju smještenim ukrajinskim selima Novoosinove, Gluškivka, Kolisnikivka i posebno Krugljakivka (iza koje je i jedan od rijetkih uređenih prijelaza preko Oskila, do istočnijeg sela Senkove). No uz to, ovaj je okupirani prostor sve veći izvor prijetnji i direktno na jug – u zoni oko ukrajinskog sela Lozova, kojem se agresori sada primiču i sa sjevera, uz dosadašnji pritisak s istoka (od Stelmahivke), te jugoistoka – gdje se nakon dugih borbi kod naselja Mjasožarivka i Andriivka zadnjih dana bilježio ruski prodor oko 3 km prema zapadu do sela Višneve, koje su 1. listopada Rusi i službeno proglasili okupiranim. Nije mnogo bolja situacija ni oko 20 km južnije, gdje se 29. rujna moglo iz tih istih ruskih službenih izvora čuti o okupaciji Makiivke, te nastavku borbi zapadnije (na prilazima ukrajinskom selu Grekivka) – kao i još 6 km južnije, gdje su neslužbeni izvori obje zaraćene strane priznali okupaciju ukrajinskog sela Nevske na istočnoj obali rijeke Žerebec (22. rujna Rusi, a 30. rujna i Ukrajinci).

Slično je nejasna situacija i južnije od rijeke Siverski Donjec, gdje je ukrajinska strana zadnjih dana navodila nastavak borbi u zoni lokaliteta Bilogorivka, Viimka i redovito Verhnokamjanske – da bi danas 2. listopada službeni ruski izvori objavili okupaciju sela Verhnokamjanske (malog naselja oko 5 km zapadno od istoimene velike rafinerije, koja je odavna već okupirana). Iako tu nijedna od strana nije objavila bitnije pomake bojišnice, a nije bilo ni vizualnih materijala koji bi dokumentirali pomak – ne bi čudilo da se tu zadnjih tjedana bojišnica itekako pomicala, što bi objasnilo i sve učestalije navode borbi na prilazima gradu Siversku (koji je prema sadašnjem stanju izgleda oko 6 km u zaleđu bojišnice). Samo je malo jasnija situacija u široj zoni oko okupiranog grada Bahmuta. Ondje se sjevernije bilježe borbe kod sela Zaliznjanske i Grigorivka (čiju su okupaciju Rusi službeno objavili 10. i onda opet 25. rujna), da bi se zapadnije spominjalo i sukobe u smjeru naselja Markove i Maiske. Iako nema sumnje kako Rusi periodično iz zraka i s kopna napadaju prostor grada Časiv Jar – jugoistočno od tog grada opet dolazimo u zonu prilične neizvjesnosti i razmimoilaženja navoda zaraćenih strana. Naime, dok ukrajinski izvori i dalje spominju borbe u zoni naselja Klišćivka i Andriivka, iz ruskih bi se navoda moglo dobiti dojam da su oni već kompletno prešli te krajeve i izbili na trasu vodnog kanala “Siverski Donjec – Donbas”, preko kojeg onda izvode i periodične napade na zapad (prema ukrajinskim naseljima Stupočki, Predtečine, Bila Gora).

Toreck pred padom

Toreck

Nažalost, bitno je jasnija situacija još oko 8 km južnije, u zoni ukrajinskog uporišta Toreck. Ondje su nastavljene borbe na sjeveroistočnim prilazima mjestu (kod uvelike okupiranog naselja Družba), kao i okršaji nedaleko samog centra Torecka – kuda su agresori dospjeli uskim te izduženim prodorom uz trasu magistrale T-0516, i pruge iz smjera okupirane Gorlivke. Zadnjih se dana ondje bilježio i dodatni prodor od oko 500 metara prema centru grada uz ulice Družbe i Majakovski, no izgleda da se tu radi o poprištu itekako žestokih borbi – tako da nije jasno uspijevaju li se agresori ondje i stvarno održati. Malo je sigurnih vijesti i s južnog kraja grada Torecka – gdje su ruski službeni izvori 30. rujna objavili okupaciju prigradskog sela Nelipivka, dok se iz ukrajinskih izvora i dalje čuje o borbama kod Nelipivke, ali i kod sjeverozapadnijih naselja Leonidivka i Šćerbinivka na obalama rijeke Krivi Torec. Nadalje odolijevaju i sjeverni prilazi borbenoj zoni oko ukrajinskog grada Pokrovska – na crti koja ide među selima Oleksandropilj-Kalinove-Vozdviženka, pa dalje uz rijeku Kazenji Torec južno od Elizavetivke do sela Novotorecke – gdje se baš selo Novotorecke povremeno nalazi izloženo posebno žestokim napadima. Ipak, dok na jugozapad i dalje odolijevaju ukrajinski položaji uz uvelike okupiranu Grodivku, oko 3 km jugozapadnije selo Mikolaivka je do 1. listopada završilo uvelike pod ruskom okupacijom – dok neposredno južnije od njega i nadalje traju borbe u naseljima Krasni Jar (napola okupiran), te Kruti Jar (ruski ga neslužbeno proglasili okupiranim 22. rujna, službeno objavljena okupacija 1. listopada, ali se i dalje čuje o dnevnim sukobljavanjima). Ipak, i ova napredovanja kod Mikolaivke zapravo su bitna jer otvaraju put dalje na zapad i sjeverozapad – gdje na samo 2 km stoji južni dio ukrajinskog mjesta Mirnograd (koje je još donedavno mislilo kako ne treba žuriti s izradom fortifikacija, pa ih je krenulo raditi javnom nabavom s rokovima planiranim do kraja ovogodišnjeg beskrajno sporo nadolazećeg prosinca). Jednako tako, agresori su zadnjih dana ojačali i svoje položaje oko okupiranog grada Novogrodivka – kako na zapad prema Lisivki, tako i južnije prema selu Marinivka (Rusi objavili 28. rujna, a ukrajinski neslužbeni izvori okupaciju priznali u nedjelju 29. rujna), te na jug u smjeru grada Selidove.

Pad Vugledara

Vugledar

Upravo Selidove postaje posebno problematičnom točkom zadnjih dana, čemu dobro svjedoči i jačanje tamošnjih borbi. Dok tom mjestu agresori već neko vrijeme direktno prijete s istoka, a naveli smo i jačanje prijetnje sa sjeveroistoka – najveća je opasnost izgleda baš zadnjih dana onamo stigla s juga i jugoistoka. Naime, dok je oko 4,5 km na jugoistok 26. rujna dovršena okupacija grada Ukrainsk, ruski prodor kroz otvorene prostore brzim je ritmom do 28. rujna stigao zapadno do trase željezničke pruge Kurahove-Pokrovsk – da bi se onda do 1. listopada iz ruskih neslužbenih izvora čulo i o pristizanju u širokoj fronti na južne prilaze samom gradu Selidove. Tek treba vidjeti hoće li sve ovo biti dovoljno da i taj ukrajinski grad krene brzo padati u ruke ruskih osvajača, koji sada tom ovećem urbanom prostoru (predratnih oko 21.500 stanovnika) postupno prilaze s najmanje tri odvojene strane. Napomenimo da se u slično neugodnoj situaciji zadnjih dana našlo i selo Cukurine smješteno oko 5 km južnije od grada Selidove. Do 1. listopada agresori su na rubove sela Cukurine izbili prvo s istoka (iz okupiranog Ukrainska), a onda još i sa sjevera (prodor južno 28. rujna, uz već spomenutu prugu Kurahove-Pokrovsk), te s jugoistoka – gdje su Rusi 30. rujna s istoka izbili na ovu željezničku trasu nakon njenog izlaska iz sela. Dok se tu tek otvaraju pravci za razna daljnja napredovanja – još se drži jugoistočnija ukrajinska obrambena linija na sjevernim prilazima gradu Girnik i na pola okupiranom selu Želanne Druge (oko 3 km na istok od Girnika). Ti položaji nadalje drže otvorenim i pravac povlačenja iz donedavnog izboja fronte na otvorenim prostorima sjeverno od okupirane Krasnogorivke – gdje agresori postupno napreduju na istok, skraćujući frontu i približavajući se ukrajinskom gradu Kurahove (oko 7 km južno od mjesta Girnik).

Počinje se propitivati odgovornost ministra obrane Umerova za stanje na bojištu

Južnije od svega ovoga treba napomenuti nastavak ruskog napredovanja oko ukrajinskog sela Maksimilijanivka (pod posebnim pritiskom), te desetak km južnije kod Kostjantinivke i Katerinivke, gdje je 1. listopada 79. brigada odbila još jedan masovni ruski oklopni napad. Načelno gledano, to predstavlja prijelaz od zone fronte koja se zadnje vrijeme prilično dobro drži prema prostoru 10. rujna okupiranog sela Vodjane, te ukrajinske tvrđave Vugledar – za koju je poprilično izvjesno da je u zadnja 24 sata završila pod ruskom okupacijom nakon više godina žestokog odolijevanja svim napadima. Naime, nakon što su se tijekom prošlog tjedna konačno formirala kliješta oko grada-tvrđave Vugledar – malo je bilo izlaza od njegove postupne okupacije. Sa sjeveroistoka pritisak je obuhvatio zauzimanje rudnika “Pivdenodonbaska br. 3”, a onda i kompletnog prostora bližeg rudnika “Pivdenodonbaska br. 1” uz napredak i prema prvom većem slobodnom pozadinskom naselju Bogojavljenka. S jugoistoka i juga na prilaze gradu su Rusi dospjeli iz svog uporišta Pavlivka, dok se zamka krenula zatvarati postupnim napredovanjem agresora i sa zapada (iz 4. rujna okupirane Prečistivke). Čitavo to vrijeme grad Vugledar je bio pod iznimno jakim topničkim i zrakoplovnim napadima – koji su dodatno onemogućavali logistiku ili privođenje pojačanja sa sjeverozapada (kroz prolaz koji je zadnjih dana imao tek oko 700 metara širine na neposrednom prilazu gradu). Dok se 29. rujna čulo o smjeni i povlačenju zapovjednika tamošnje 72. mehanizirane brigade (nije jasno da li kao sankcije ili mjere izvlačenja s kolabirajuće fronte), do 30. rujna konačno se čulo i o ruskom ulasku u zapadni dio grada na širokoj fronti, s demonstrativnim podizanjem zastava na nekoliko lokaliteta – da bi u utorak 1. listopada do popodnevnih sati okupatori stigli praktično i u samo središte grada. Iako do tada ukrajinska 72. motorizirana brigada nije dobila nalog za povlačenje, njeno suočavanje s navodno pet svježih ruskih brigada dopremljenih s juga nije tu ostavilo mnogo izbora – iako je uzak preostali prostor za izlazak omogućavao kretanje tek malih grupa boraca, vjerojatno s malo ranjenika. Do jutra srijede 2. listopada moglo se čuti i o izdavanju zapovijedi za povlačenje, iako nije jasno u kojoj je mjeri to na kraju uopće bilo moguće izvesti. Prema ukrajinskim navodima, branitelji ovog grada/tvrđave su u gotovo dvije godine žestokih borbi na prilazima urbanom prostoru Vugledara uspjeli uništiti oko 9 raznovrsnih ruskih brigada, koje su ustrajno nastojale osvojiti ovo ukrajinsko mjesto. Pojedini viđeniji ukrajinski parlamentarni političari već su počeli prozivati ministra obrane Umerova na odgovornost radi ovog velikog poraza na bojišnici južne Ukrajine.

Zračni napadi

U Sumiju je napadnuta bolnica

Subota 28. rujna započela je ruskim lansiranjem 2 balističke rakete “Iskander-M”, 2 vođene rakete Kh-59/69 (obje srušene) i još 73 kamikaza-drona (od toga njih 69 srušeno), dok se čulo o štetama u gradovima Dnipro (skladišta kod poduzeća Južmaš), te Čerkasi, Rivne i Poltava (štete na strujnoj infrastrukturi u sva tri mjesta). U krugu bolnice u gradu Sumi bilo je žrtava nakon zračnog napada (10 mrtvih, 21 ranjenih), dok Kijev, kojeg se također napadalo, nije pretrpio bitnijih šteta. Tijekom jutra čulo se i o manjim štetama od raketnog napada kod Odese, a onda i o napadima po ukrajinskom zaleđu Pokrovska (Dobroplija) te selima na fronti uz Oskil. Zauzvrat su Ukrajinci i dalje slali bespilotne letjelice u Rusiju – gdje posebno treba napomenuti i večernji napad po kompleksu aerodroma i vojnih skladišta kod Jeiska na Azovskom moru.

Nedjelja 29. rujna počela je ruskim napadom na grad Zaporižje, izvedenim s desetak vođenih zrakoplovnih bombi, kojima su među ostalim na meti bili i tamošnja željeznička postaja i zaustavljeni vlakovi. Ukupno je bilo bilježeno 16 ozlijeđenih, te 13 oštećenih stambenih zgrada. Među ostalim, tada se registriralo rusko lansiranje 22 kamikaza-drona Shaheed-136/131 iz Jeiska, Kurska i s rta Čauda na Krimu, od čega je njih 15 bilo srušeno i još 5 prizemljeno sredstvima elektroničkog ratovanja. Nasuprot tome, Ukrajinci su prema Rusiji uputili više od 125 dronova (od čega je glavnina bila uočena u smjeru Volgograda i Voronježa). U regiji Volgograd meta su im bila vojna skladišta kod sela Kotlubanj, koja su pogođena ali nije došlo do velikog širenja vatre i eksplozija, dok se iz Voronježa čulo o štetama od udara letjelica u stambene zgrade i izbijanju više požara. Tijekom dana, Rusi su vođenim zrakoplovnim bombama višekratno napadali i razne ciljeve u ukrajinskoj regiji Sumi (zaleđe borbi u ruskoj regiji Kursk), ali i ciljeve u Harkivskoj regiji te oko grada Hersona na jugu Ukrajine.

Na tržnici u Hersonu stradalo je puno ljudi

Ponedjeljak 30. rujna započeo je ruskim napadima na Krivi Rih i Kijev, a ukupno se spominjalo rusko lansiranje jedne balističke rakete “Iskander-M”, jedne vođene rakete Kh-59/69 (uspješno srušena), jedne proturadarske rakete Kh-31P te 73 kamikaza-drona Shaheed – opet iz regija Kursk i Orel na sjeveru te oko Jeiska na jugu (od kojih je 67 navodno srušeno, 3 prizemljene elektroničkim ratovanjem i barem 1 vraćena u Rusiju). Raketni napad kod Mikolajeva na jugu Ukrajine (okrug Baštan) navodno je za cilj imao istovar streljiva i vojne opreme iz vlaka. U utorak 1. listopada Ukrajina je opet bila napadnuta ruskim lansiranjem 32 kamikaza-drona (29 srušeno i 3 prizemljene elektroničkim ratovanjem) – da bi se čulo o žrtvama ruskog napada na tržnicu u Hersonu (12 ozlijeđenih), te štetama u Odesi i Zaporižju (barem 6 vođenih zrakoplovnih bombi) te širom ukrajinske regije Sumi. Konačno, spomenimo i ruski napad raketom “Iskander-M” izveden popodne – kojem je navodno meta bilo okupljanje vodstva ukrajinske 37. brigade mornaričkog pješaštva u mjestu Velika Oleksandrivka oko 45 km istočno od Dnjepra, uz ruske navode gubitka brojnog ljudstva i vozila.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 2. listopada 2024. pod nazivom “Vuhledar pao, Toreck visi, Rusi probijaju Ukrajince diljem fronte, a potez Švicarske neugodno je zatekao Kijev” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/vuhledar-pao-toreck-visi-rusi-probijaju-ukrajince-diljem-fronte-a-potez-svicarske-neugodno-je-zatekao-kijev-15508263