384. dan rata u Ukrajini – Opasna eskalacija krize, hladan tuš za Putina iz Indije i iznenađenje iz Švicarske

 

Utorak 14. ožujka ujedno je i 384. dan intenzivnog suzbijanja opće ruske invazije na Ukrajinu. Zadnjih se dana čitava ta država još oporavlja od posljedica ukupno 15. vala kombiniranih zračnih napada na nacionalnu strujnu mrežu i infrastrukturu, kojem je bila izložena u četvrtak 9. ožujka. Iako je podosta šteta do danas sanirano, posljedice se još osjećaju, posebno u Žitomiru te Harkivu.

I dok ta dva grada još imaju problema u opskrbi građanstva strujom, i tek je u nedjelju 12. ožujka opet u Harkivu pokrenuta podzemna željeznica – do tada su sam grad Kijev i njegova oblast već uvelike uspjeli sanirati štete od ovog zračnog napada. Dapače, u utorak, 14. ožujka, odlučilo se temeljem bolje sigurnosne situacije ponešto olakšati i promet kroz sam Kijev – krenulo je uklanjanje i preslagivanje dijela vojnih prepreka te zaštitnih objekata koji su se ondje nagomilali tijekom zadnjih godinu dana rata. Nažalost, to sve nipošto ne znači da je ratu kraj.

Crno more – bojište i prometnica

Takvo stanje stvari dobro oslikavaju i događanja u zraku iznad Ukrajine tijekom istog tog utorka, 14. ožujka, gdje se čitav dan bilježilo niz ruskih zračnih djelovanja i s njima vezanih oglašavanja opasnosti. Riječ je bilo o brojnom dizanju lovaca MiG-31K, preko lansiranja 4 proturadarske rakete Kh-31P s aviona Su-24 prema Odesi, pa do ruskih raketnih napada na Kramatorsk koji su napravili priličnu štetu na stambenom fondu tog središta ukrajinske Donjecke oblasti.

Stara taktika, nove primjene

Pa ipak, u kasnim popodnevnim satima tog utorka posebnu su pažnju globalne javnosti privukli detalji incidenta koji se tog jutra oko 7 sati dogodio nad međunarodnim vodama Crnoga mora. Tada su dva ruska lovačka aviona Su-27 presrela američku bespilotnu letjelicu MQ-9 Reaper, koja je na otvorenom moru ispred Krima vjerojatno bila u još jednoj od brojnih misija izviđanja ruskih aktivnosti na Krimu i oko njega. Nakon ispuštanja goriva po američkom dronu, te letenja ispred njega – ruski je lovac na kraju dodirom oštetio njegov propeler, tako da se taj dalekometni besposadni izviđač onda i srušio na površinu otvorenog Crnog mora. Dok nije tajna kako takve letjelice često izviđaju ukrajinsko ratište s Crnoga mora, ovo je prvi put da se takav incident između SAD i Ruske Federacije dogodio u kontekstu aktualnog sukoba. Iako pravu rusku reakciju tek treba čuti, iz SAD-a se ponašanje ruskih pilota okarakteriziralo kao „opasno i neprofesionalno“, čitav je incident opisan opasnom eskalacijom ratne krize – te je ujedno i najavljeno kako on nipošto neće zaustaviti takve američke letove nad međunarodnim vodama i ubuduće, budući da otvoreno more pripada svima jednako.

Posljednjih se dana o tom istom Crnom moru čulo i u ponešto manje napetom kontekstu – kada su u Švicarskoj u ponedjeljak, 13. ožujka, bili održani napredni krugovi pregovora o obnovi režima pomorskog izvoza prehrambenih roba kroz sigurne crnomorske koridore. Dok je prometni režim usuglašen prošloga srpnja trebao isteći 18. ožujka, zadnjih se tjedana iz Rusije prvenstveno čulo o njihovom nezadovoljstvu takvom praksom – s naglaskom na to da se ukrajinski dio dogovora učinkovito provodi, dok je ruski izvoz prehrambenih roba i umjetnih gnojiva navodno bio ometan dijelom sankcija.

Razni nadzorni letovi oko UKR od 20. prosinca 2022. do 20. sijecnja 2023. godine

Na sastanak u Ženevu rusko je izaslanstvo došlo s prijedlogom da se izvozni režim produži – ali samo na 60 dana – pa iako je ta ideja naizgled naišla na negodovanje, na kraju je u kasnim večernjim satima ipak bila prihvaćena. Dok se i nadalje pregovara o produljenju takvog pomorskog izvoza na barem 120 dana, već i sami podaci iz Indeksa cijena hrane UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu pokazali su njegovu važnost i neophodnost, koliko trajao da trajao. Paralelno je izgleda bio većim dijelom usuglašen i „Memorandum o razumijevanju o izvozu ruske hrane i gnojiva“, koji bi trebao riješiti onu rusku stranu čitavoga režima koja je do sada šepala – posebno zbog sankcijskih ograničenja međunarodnih plaćanja za robe i usluge iz sve izoliranije Ruske Federacije.

Sankcije se stežu

Treba napomenuti kako spomenute platne sankcije nipošto nisu jedine koje postupno sve ozbiljnije muče Rusiju. Navodno su prilično neugodne posljedice i izvoznih ograničenja za rusko dizel gorivo, koje je od veljače podvrgnuto režimu „maksimalne cijene“ nametnutom od EU i zemalja skupine G7. Do početka ožujka je oko 4,4 milijuna barela takvog goriva završilo neprodano po raznim skladištima i tankerima – što je porast od čak četiri puta u samo mjesec dana, te ujedno i apsolutni rekord zbog kojeg će ruske rafinerije biti prisiljene smanjiti preradu nafte za barem milijun barela dnevno, uz smanjivanje proizvodnje dizel goriva za trećinu (od 1,1 na oko 0,75 milijuna barela na dan). Još je nezgodnija odluka Indije od nedjelje, 12. ožujka, da će se i ta država ipak pridržavati sankcija protiv Rusije, uključujući tu i režim maksimalne cijene od 60 USD za barel ruske nafte. Naravno, usprkos prijetnji iz Moskve kako se državama koje prihvate te limite jednostavno neće prodavati naftu – Indija je posljednjih mjeseci postala iznimno veliko rusko tržište i teško je zamisliti nagli prekid takvih poslova.

Krajem prošloga tjedna i Kanada je zabranila uvoz iz Rusije za aluminij te čelik u svim oblicima – što je mjera koja vrijedi za robe prodane nakon 10. ožujka ove godine. Tu ipak treba posebno napomenuti i povećani naglasak kojeg su SAD i Europska unija krenuli stavljati na sve one koji krše do sada usuglašene sankcije. Možda je baš to bio dio presudnih utjecaja i na Tursku, koja je s početkom ovoga tjedna uvela praktičnu obustavu inače vrlo isplativih transfera svih sankcioniranih roba preko svojeg teritorija pa u Rusiju. Paralelno s najavama o pojačanim kontrolama, posebno za proizvode visoke tehnologije, EU je u ponedjeljak 13. ožujka ujedno i na dodatnih 6 mjeseci produžila niz osobnih sankcija protiv 1473 osobe i 205 organizacija koje su bile uočene kako potkopavaju ili prijete teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine. U tom svjetlu ne čudi i činjenica kako je sve manje zemalja koje su spremne ići putem Irana – države koja je navodno do početka ovoga tjedna dovršila potpisivanje ugovora o kupovini ruskih lovačkih aviona Su-35, u doba kada je ruski vojni izvoz i dalje drugi po veličini u svijetu, iako je njegov udio između 2018. i 2022. globalno pao s 22 na 16 posto ukupnog svjetskog tržišta.

Stanje na terenu

Borbe širom bojišta na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine nisu zamrle tijekom posljednjih dana, usprkos činjenici kako je vrijeme na tim krajevima bilo proljetno toplo, mjestimično oblačno i vlažno – dakle, itekako i blatno. Dok se uz granicu Rusije s Ukrajinom, ali i na brojnim okupiranim prostorima, bilježe daljnji napori agresora da se ukopa te utvrdi svoje obrambene linije (na što je u ruskoj Belgorodskoj oblasti navodno do sada utrošena protuvrijednost od preko 130 milijuna USD) – treba zaključiti kako nema mnogo efekata ni od ruske ofenzive koja sada traje već skoro dva mjeseca.

Iako se na sjeveru Donbasa bilježilo ruske kopnene napade iz osvojenog sela Grjanikivka, pa preko rijeke Oskil na ukrajinske položaje oko mjesta Dvorična, ondje na kraju nije bilo većeg pomaka bojišnice, baš kao ni oko okupiranih gradova Svatove i Kremina – ruskih obrambenih uporišta s kojih se neuspješno pokušavalo kretati na zapad, u neka manja osvajanja ukrajinskih teritorija. Ponešto je aktivnije zadnjih dana bilo oko grada Donjecka, gdje se iz ruskih izvora čulo o agresorskim pomacima sjeverno od ukrajinskog uporišta Avdiivka – o navodnom ruskom zauzimanju prvo naselja Kamjanka, a onda i malog sela Vesele te ukrajinskog obrambenog uporišta Krasnogorivka. Iako tome svemu još i nema jasne potvrde (a slično se stanje bilježilo i lanjskoga ljeta, sve do ukrajinskih protunapada) – time barem formalno jača sjeverni kraj kliješta oko Avdiivke, na čijim se jugozapadnim prilazima bilježe borbe oko sela Sjeverne i Tonenke. To bi mogao biti južni kraj kliješta, kojima ipak još treba jako mnogo da ozbiljnije stisnu tvrdi orah dugogodišnje jačanih ukrajinskih utvrda u i oko Avdiivke, mjesta u kojem je navodno ostalo tek oko 2.400 civila i podosta ukrajinske vojske. Za razliku od toga, oko ukrajinskog uporišta Vugledara opet se bilježilo ruske napade s jugoistoka po već ustaljenom uzorku – koji su onda i prošli jednako spektakularno loše kao i sva takva djelovanja zadnjih tjedana.

Naravno, za čitavo to vrijeme se najžešće borbe ipak vode oko grada Bahmuta, ukrajinske tvrđave na sredini bojišta u Donbasu. Ondje treba prvo promotriti stanje oko grada, koji je na tri četvrtine okružen ruskim osvojenim prostorima. Na sjeverozapadu je pritisak agresora bio najžešći krajem prošloga tjedna, no iako je donekle proširen tamošnji prilaz na jugozapad i prema daljnjem okruživanju mjesta – tu na kraju izgleda da i nije bilo posebnih pomaka kojima bi Rusi krenuli dovršavati posao. U takvoj situaciji, naglasak je onda bio prenesen na jugozapad od grada, gdje su se ogorčene borbe vodile oko prigradskog naselja Ivanivske, u nastojanju da se i fizički presiječe cesta iz Bahmuta prema Kostjantinivki (T-0504), no ni to izgleda još nije uspjelo u brzim smjenama napada i braniteljskih protunapada. Time je stanje oko grada i dalje nepromijenjeno, iako iznimno teško za branitelje koji blatnjavim putovima i cestama pod paljbom neprijatelja nastavljaju opskrbljivati branitelje grada.

Iako se još u subotu, 11. ožujka, iz ruskih izvora čulo kako je unutar grada bio izveden nekakav prelazak rijeke Bahmutovke, koja zadnjih dana dijeli zaraćene strane na istoku mjesta, takvom pothvatu se zapravo i nije kasnije našlo potvrde. Te iste subote zapad Bahmuta je ponovo posjetio general Oleksandr Sirski, zapovjednik ukrajinskih kopnenih snaga – koji je samo ponovio načelan stav državnoga vrha da će se Bahmut do daljnjega braniti – no ipak ostaje činjenica da se borbe vode na sjeveru mjesta, na prostoru tamošnje tvornice obojenih metala (AZOCM), da se izgleda drže linije uz rijeku Bahmutovku na istoku ukrajinskog prostora, dok su na jugu i jugozapadu načelno obuzdani upadi agresora u tamošnji urbani prostor.

Iako pomalo zabrinjava da državni vrh počinje Bahmut i izrijekom uspoređivati sa Staljingradom iz vremena Drugog svjetskog rata, službeno se tu otpornu točku namjerava držati do daljnjega, budući da to „omogućuje vezanje značajnih glavnih snaga i rezervi Rusa i prisiljava ih na napad na nepovoljne položaje“. Prema Jevgeniju Prigožinu, gazdi privatne vojske „Wagner“, ondje su borbe izuzetno oštre i teške, a osvajače od administrativnog središta grada dijeli oko 1,2 kilometra branjenog prostora. Naravno, i takvo stanje stvari braniteljima daje dodatno vrijeme za uspostavu brojnih novih brigada – od kojih se za njih osam iz sastava tzv. „Ofenzivne garde“ navodno skupilo oko 28.000 prijava dragovoljaca, pa će biti ljudi i za nekakvu njihovu ofenzivnu pričuvu.

Za to vrijeme spomenimo samo kako ruska strana ima svojih problema – posebice s vodoopskrbom. Iako je kanal za opskrbu vodom poluotoka Krim bio glavni ruski plijen na jugu Ukrajine u prvim danima rata, jednake sreće nije bilo u Donbasu – gdje su u ukrajinskim rukama ostali glavni objekti vodnog kanala Siverski Donjec- Donjeck, tako da grad Donjeck i nadalje nema riješenu opskrbu vodom. Uz to, nedavne su ratne štete od ukrajinskih bombardiranja uspjele oštetiti i vodovodnu infrastrukturu kojom se snabdijeva okupirani Lugansk – tako da je sada i to drugo veliko sjedište ukrajinskih separatista barem privremeno „na suhom“. No i nadalje se aktivno vodi tzv. „hibridno ratovanje“, tako da ukrajinski izvori svoje građanstvo upozoravaju na novi val dezinformacija kojima agresori šire nekoliko glavnih teza: (1) da Bahmut samo što nije izgubljen, (2) da Zapad zapravo ne vjeruje Ukrajini i zato oklijeva s pomoći, (3) da su na ključnome bojištu časnici već pobjegli, a vojska je ostavljena sama pred navalom, te (4) da SAD smanjuju isporuke oružja temeljem nekakvih krađa i šverca do sada donirane tehnike.

Zapadni pomagači i odmagači

Dok danas, u srijedu, 15. ožujka, očekujemo još jedan, deseti po redu sastanak Kontaktne skupine za obranu Ukrajine (tzv. „Ramstein format“), na kojem će zasigurno dominirati pitanja jačanja ukrajinske protuzračne obrane te dopreme odgovarajućih količina streljiva na bojište – treba zabilježiti kako su prošli tjedan zaključile vijesti o dodatnoj norveškoj donaciji još dva moderna raketna protuzračna sustava NASAMS za Ukrajinu. Istovremeno, polagano se dovršava obuka ukrajinskih posada za njemačke tenkove Leopard – u Španjolskoj u 4 tjedna za tenkove Leopard 2A4, i u Njemačkoj po 5 tjedana za tenkove Leopard 2A6. Uz to, iz Danske se čulo kako bi tijekom ovoga proljeća trebalo očekivati i oko 100 komada starijih tenkova Leopard 1, čija je priprema za slanje put Ukrajine u punome jeku. Uz to se u ponedjeljak 13. ožujka vidjelo i pristizanje 8 od 14 blindiranih sanitetskih vozila koje su kao donaciju iz Luksemburga uređivali u Velikoj Britaniji, dok je u utorak 14. ožujka i Nizozemska objavila donaciju Ukrajini dva minolovca klase Alkmaar, za koje će obučiti i posade.

Na tom je tragu i sama Ukrajina, koja svoj predratni obrambeni proračun od oko 3,55 milijardi USD za 2023. godinu planira povećati za masivnih oko 13,61 milijardi USD – gdje bi oko 537 milijardi dodatnih ukrajinskih grivni bilo podijeljeno tako da 518 milijardi UAH bude dodano za sektor sigurnosti i obrane, a još 19 milijardi UAH za tamošnji nacionalni „rezervni fond” za hitne potrebe. No nije to ujedno i jedina ratna promjena po pitanju Ukrajine, budući da su čak i međunarodni izvori ustanovili kako je Ukrajina tijekom 2022. godine najednom osvanula na trećem mjestu među svjetskim uvoznicima oružja (s negdašnjeg 14. mjesta u periodu od 2018. do 2022. godine) – iako je većina robe tu ipak sada bila dobivena na poklon, a ne kupljena.

Švicarski sustav Rapier – bolje u otpad nego na bojište

Pa ipak, sve je to bitno normalnije i manje iznenađujuće od vijesti iz Švicarske – države koja se opet u svojoj unutarnjoj politici grči da li podržati Ukrajinu ili ostati strogo neutralna, kao i do sada. Iako je riječ o državi s ozbiljnom vlastitom vojnom industrijom, zadnjih se mjeseci na više primjera pokazalo kako neugodno može biti vlasništvo nad vojnom robom koja je podrijetlom iz države što brani njeno dostavljanje kamo bi to sadašnji vlasnici željeli. Dapače, pitanje je kako će na buduće kupovine švicarskih vojnih roba utjecati izjava Alaina Berseta, predsjednika Švicarske Konfederacije – da oružje koje ta država proizvodi nije pogodno za ikakav transfer prema Ukrajini jer „švicarsko naoružanje ne smije biti korišteno u ratovima“. Dakle, njega se kupuje za ukras i paradu, a za realne životne potrebe – treba pribavljati opremu iz nekih ozbiljnijih država. U tome svjetlu onda treba gledati i još jednu aktualnu švicarsku odluku – da se njihove stare protuzračne raketne sustave Rapier, kratkog dometa i britanskog podrijetla, radije uništi nego proda ili donira. Oko 60 takvih instalacija bit će sustavno demontirano i uništeno, iako i švicarski vojni znalci spominju kako bi ta starija tehnika ipak radila razliku agresijom ugroženoj Ukrajini. Treba se samo nadati da u takvoj slijepoj ulici neće završiti i plan Europske unije o zajedničkoj kupovini topničkih granata za Ukrajinu, kojeg se načelno usuglasilo prošloga tjedna na sastanku ministara obrane država članica, a kojeg bi trebalo i službeno odobriti za oko tjedan dana.

Iako se početno izgleda raspravljalo o barem tri nekakva odvojena prijedloga za opskrbu Ukrajine granatama, zemlje EU zapravo još nisu objavile koliko su novaca spremne po tom pitanju stvarno staviti na stol. Iako se granate od 155 mm proizvode u 11 država članica, do sada zapravo još nije bilo nekih konkretnih većih narudžbi – tako da nije jasno hoće li industrija stvarno moći osigurati isporuku velikih količina ove deficitarne robe, jednom kad se EU političari konačno usuglase. Kako se čulo od samog Josepa Borrella, visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, on je predlagao izdvajanje milijarde eura u ovu svrhu, dok bi se onda kasnije tu moglo izdvojiti i još milijardu u srednjoročnom razdoblju. Naravno, gledajući količine granata koje se dnevno i mjesečno troše u Ukrajini, to nažalost baš i nisu dovoljni iznosi ni količine.

Za kraj spomenimo još i izjave mađarskog premijera Viktora Orbana od petka 10. ožujka – prema kojem je taj „kolektivni Zapad“, koji ne uspijeva uskladiti ni logistiku donacija te proizvodnju nasušno potrebnih vojnih roba, „vrlo blizu ozbiljnog razgovora o mogućnosti slanja svojih snaga u Ukrajinu“. Naravno, riječ je tu o tezi koja tjera vodu na mlin svim ruskim propagandistima i glasnogovornicima – koji ionako već duže ponavljaju da Rusiji rat u Ukrajini zapravo ide dobro, budući da se ondje borba vodi između te države same nasuprot čitavoga svijeta, s posebnim naglaskom na NATO i EU. Naravno, samo koji dan kasnije krenuli su i osvrti bitnijih europskih političara na takve mađarske poglede – gdje se čulo da o ikakvome slanju kontingenata vojske u Ukrajinu nije bilo nikakvoga razgovora, kako u EU, tako ni u NATO i G7. Dakle, ta „ratna groznica“, koje se Mađarska kao boji, nije baš realna – što niti ne čudi ako znamo da širom kontinenta ima mnoštvo političara koji napadnutoj ukrajinskoj demokraciji (uz svu verbalnu podršku) jedva da bi poslali i nešto stare vojne opreme, a kamoli da djelatno priskoče u pomoć. I nije tu jedinstven samo hrvatski predsjednik Zoran Milanović, već je u pitanju teza toliko radikalna da skoro kao da i sama dolazi ne tek od državnika jedne EU članice, već direktno iz krugova profesionalnih dezinformatora u Moskvi.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 15. ožujka 2023. pod nazivom “Opasna eskalacija krize, hladan tuš za Putina iz Indije i iznenađujuća vijest iz Švicarske” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/opasna-eskalacija-krize-hladan-tus-za-putina-iz-indije-i-iznenadujuca-vijest-iz-svicarske-15315683

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.