Petak, 6. lipnja, ujedno je 1199. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme opet zatoplilo nakon malo svježijeg početka tjedna. Sve je to pratilo određeno jačanje ritma borbenih operacija krajem prošlog tjedna, uz manje smirivanje tijekom vikenda i prve polovice ovog tjedna.

Nažalost, ruski zračni napadi na Ukrajinu ova su događanja pratili s pomakom od jedan dan – tako da se u petak, 30. svibnja, bilježilo 90 raznih dronova (26 oboreno i 30 prizemljeno) i 2 balističke rakete “Iskander-M”/KN-23, u subotu, 31. svibnja, 107 ruskih dronova (39 oboreno i 30 prizemljeno) uz još 2 rakete PZO sustava S-300/S-400 i 3 vođene rakete Kh-59/69 (sve 3 oborene), da bi u nedjelju, 1. lipnja, opet bio oboren rekord u broju oružja koja su iz zraka tijekom jedne noći napadala Ukrajinu – 472 raznolika drona (210 oboreno i 172 prizemljena), te još 3 balističke rakete “Iskander-M”/KN-23 i 4 krstareće rakete Kh-101 te “Iskander-K” (3 oborene). Ponedjeljak, 2. lipnja, bilježio je 80 raznolikih dronova, kamikaza i simulatora (15 oboreno i 37 prizemljeno), te 3 balističke rakete i 2 krstareće rakete “Iskander-K”, dok je u noći na utorak, 3. lipnja, bilo registrirano 112 dronova (60 oboreno i 15 prizemljeno), a u srijedu, 4. lipnja, “tek” 95 raznih dronova (36 srušeno i 25 prizemljeno). Svi ti ruski zračni napadi zadnjih dana stvarno nisu ostali bez odgovora, budući da se istodobno bilježilo nekoliko ukrajinskih vojno-obavještajnih operacija koje su agresorima nanijele ozbiljne štete – kako u okupiranim regijama Ukrajine, tako i širom same Ruske Federacije. Dok se 5. lipnja moglo čuti o lansiranju jedne balističke rakete i 103 drona (28 srušeno i 46 prizemljeno), tek se napad 6. lipnja smatrao ruskim odgovorom na spomenute ukrajinske uspjehe – lansirano je bilo 6 balističkih raketa (4 srušene), 36 krstarećih raketa Kh-101 (30 srušeno), 2 krstareće rakete “Iskander-K” (obje srušene) te jedna anti-radarska raketa Kh-31P i još 407 raznih dronova (199 srušeno i 169 prizemljeno) – kojima se gađalo ukupno 13 ukrajinskih gradova. Ujedno, iz izvora u Kijevu čulo se da su agresori u 2024. godini uspjeli zauzeti tek 0,4 posto Ukrajine, a u dosadašnjem dijelu 2025. godine još oko 0,2 posto – uz gubitak od po 167 vojnika po zauzetom četvornom kilometru, što se procjenjuje neodrživim na srednjoročnoj razini.

Ukrajinske sabotaže i napadi po Rusiji

Dok se u četvrtak, 29. svibnja, još pričalo o ukrajinskom korištenju većih bespilotnih letjelica s umjetnom inteligencijom kao nosača za manje kamikaza-dronove, te uspješnom uništenju ruskog radara tipa “Borisoglebsk-2” (navodno je u svibnju dronovima uništeno preko 89.000 neprijateljskih ciljeva) – već je petak, 30. svibnja, krenuo drugim smjerom. Naime, pristigle su vijesti o obavještajnoj operaciji na ruskom Dalekom istoku, gdje su dvije eksplozije u zaljevu Desantnaja pogodile bazu jedne od bojni ruske 155. gardijske marinske brigade – jedinice poznate po okrutnosti tijekom agresije na Ukrajinu. Iako je poprište događanja brzo bilo zatvoreno, ipak se čulo o većem broju žrtava, a iz obližnjeg Vladivostoka je proglašen “režim protuterorističke operacije“, sve uz spomen eksplozije “dviju plinskih boca“, blokiranje tamošnjeg prometa te odvoz više uništenih vozila. Dan kasnije, u subotu, 31. svibnja, počele su pristizati vijesti i o nizu eksplozija na ruskim prugama – prvo kod okupirane Jakimivke u okrugu Melitopol, regija Zaporižje (cisterne s gorivom za okupirani Krim), a onda i u samoj Rusiji – prvo u regiji Brijansk (eksplozija srušila cestovni most na putnički vlak), a onda i na dvije lokacije u ruskoj regiji Kursk (eksplozije na stupovima željezničkih mostova dovele su do barem jednog iskliznuća vlaka, te višemjesečnog prekida prometa). Ovaj niz događaja, u Ukrajini nazvanih “mostopadom“, a u Rusiji karakteriziranih kao “teroristički napadi” (sa 7 poginulih i 113 ozlijeđenih), zabrinuo je i samog ruskog predsjednika Vladimira Putina, dok se desecima žrtava nesreće u Brijanskoj oblasti odmah najavilo i isplatu oko 2,2 milijuna rublji odštete (oko 24,3 tisuće eura).

Još se ove vijesti nisu ni slegle, a oko 14 sati u nedjelju, 1. lipnja, krenule su stizati vijesti o spektakularnoj akciji civilne Službe sigurnosti Ukrajine (SBU) protiv vojnih aerodroma širom Ruske Federacije. U operaciji nazvanoj “Pavutina” (“paučina” ili “paukova mreža”) ciljalo se ukupno pet ruskih vojnih aerodroma (“Djagiljev” kod Rjazanja, “Olenja” kod Olenegorska nedaleko Murmanska, “Ivanovo” sjeveroistočno od Moskve i daleka “Belaja” u regiji Irkutsk, dok napad na aerodrom “Ukrainka” u Amurskoj oblasti na Dalekom istoku nije uspio) – do kojih su kamionima dopremljeni kontejneri za stanovanje, čiji krovovi su se u jednom momentu otvorili te omogućili polijetanje oko 117 taktičkih kamikaza-dronova (kvadkopteri tipa “Osa”, s otprilike po 3,2 kg eksploziva). Iako se u prvo vrijeme nagađalo i o mogućnosti da su te letjelice bile kompletno upravljane umjetnom inteligencijom, izgleda da se tu ipak radilo o vođenju ukrajinskih pilota putem ruskih komercijalnih mreža mobilnog interneta, uz automatizaciju u terminalnom navođenju.

Kako god bilo, rezultate ove akcije zbrajalo se dobar dio ovoga tjedna, a iako su Rusi priznali tek poneko oštećenje – izgleda da je udarima bio pogođen veći broj raznih ruskih bombardera, jedan veći transportni avion te barem dva “leteća radara” Beriev A-50 i niz pratećih objekata aerodromske infrastrukture. Iako su ukrajinski obavještajni izvori na kraju spominjali 41 uništen ili oštećen avion (oko 34 posto ukupne bombarderske flote, s propagandno navedenih oko 7 milijardi USD štete), neovisni izvori stali su na 8 aviona Tu-95MS (većina operativne flote ovih bombardera, koji su često raketama Kh-101 napadali Ukrajinu), od 7 do 10 aviona Tu-22M3 (oko 30 posto zadnjih mjeseci manje operativne flote ovog tipa), dva A-50 (izgleda, od ranije neoperativna) te jedan An-12 (vjerojatno za dopremu raketa u bazu “Olenja”). Nasuprot prvotnim navodima, izgleda da nije bilo pogodaka u strateške bombardere Tu-160, čija bi eliminacija utjecala na rusku “nuklearnu trijadu“, iako se od petka, 6. lipnja, čulo i o korištenju ovih skupih nadzvučnih strateških bombardera za raketne napade na Ukrajinu, čemu su do sada masovno služili avioni Tu-95MS i Tu-95MSM. Uglavnom, riječ je o masivnom gubitku radnih letjelica koje je Rusija s aktualnom zrakoplovnom industrijom jedva održavala, ali ne može nadomjestiti.

Što se tiče organizacije napada – bespilotne letjelice su tijekom oko godinu i pol trajanja operacije postupno bile krijumčarene u Rusiju, da bi onda u iznajmljenom skladištu u gradu Čeljabinsku konačno bile ugrađene u desetak kontejnera za stanovanje. Ti su kontejneri onda tovareni po dva na kamione čeljabinskih registracija, te otposlani put ruskih vojnih aerodroma – da vozači tih teretnih vozila nisu ni znali što zapravo voze, uz naloge da stanu na lokacijama nedaleko tih zračnih baza. Budući da nisu znali što voze, ne čudi ni situacija da su barem kod Irkutska pokušali i pomoći u zaustavljanju ukrajinskih dronova (za što su i nagrađeni) – dok je čitav tovar u Amurskoj oblasti izgleda bio presretnut na cesti prije dolaska na cilj, te se onda samouništio. Iako su Ukrajinci tvrdili da su svi povezani s napadom prije njegova izvođenja već napustili prostor Ruske Federacije, tamošnje su sigurnosne službe navodile neka uhićenja, te spominjale potjeru za stanovitim Artemom Timofejevim – poduzetnikom ukrajinskog podrijetla, koji je navodno preko agencije za oko 350.000 rublji mjesečno (oko 3.860 eura) iznajmio halu u Čeljabinsku u kojoj je bio pripreman čitav napad. Kako izgleda, o svojoj akciji Ukrajina nije unaprijed obavijestila Sjedinjene Američke Države.

Nakon toga, u kasnim satima ponedjeljka, 2. lipnja, Ukrajina je izvela i masovni napad bespilotnim letjelicama na okupirani prostor regija Zaporižje i Herson – gdje su stradale barem dvije velike trafostanice, jedna kod Melitopola u Zaporižju i druga kod Geničeska u regiji Herson. Njihovim uništenjem bez struje je ostalo više stotina naselja u glavnini okupiranog prostora regija Zaporižje i Herson, gdje je obnova opskrbe potrajala većinu utorka, 3. lipnja. Baš taj dan postao je poznat po još jednom uspješnom napadu na “Krimski most” (koji od 2018. godine glavninu Ruske Federacije povezuje s okupiranim poluotokom Krim) – nakon prvog u listopadu 2022. i drugog u srpnju 2023. godine. Kako izgleda, u utorak, 3. lipnja, malo prije 5 ujutro, na temeljima sjeverozapadnog ruba brodskog prolaza, detonirana je velika eksplozivna naprava pod temeljima nosećeg stupa željezničkog segmenta mostovne strukture. I ova operacija bila je provedena u organizaciji civilne Službe sigurnosti Ukrajine (SBU), a priprema je trajala nekoliko mjeseci. Iako nije jasno je li se tu radilo o jednoj ili dvije odvojene eksplozije tijekom dana, navodno se ukupno radilo o 1.100 kg eksploziva u ekvivalentu TNT-a, za kojeg ruski izvori navode da je dostavljen podvodnim besposadnim vozilom (ukrajinski izvori spominju sustav “Marička”). Iako je most ostao stajati, video-materijali same eksplozije ukazuju na detonaciju blizu dna, s većom količinom izbačenog betonskog materijala – ukazujući na mogućnost težih oštećenja nosive konstrukcije tamošnjih stupova usidrenih u meko dno. S obzirom na sve to, ne bi čudilo da ova željeznička veza do daljnjeg bude zatvorena ili u prometu sa znatno smanjenim kapacitetima – ostavljajući za ruske vojne snage glavninu logistike oslonjenu na samo nekoliko dana ranije napadane željezničke pruge kroz okupirano Zaporižje.

Novi pregovori Rusije i Ukrajine, a onda i Ramstein

Treba napomenuti i da se u to vrijeme odvijala još jedna runda direktnih pregovora Ukrajine i Ruske Federacije – doduše, umjesto primirja, na dnevnom redu su bili tek rezultati ruskog traženja da se razmijene svojevrsni “memorandumi” s pojedinom nacionalnom “vizijom uvjeta za mir“. Dok je Ukrajina svoj primjerak “memoranduma” još prošloga tjedna otposlala u Washington i Moskvu, ruska strana je vlastiti dokument skrivala do zadnjeg trenutka – prisiljavajući sve druge da razgovore zakažu baš na ponedjeljak, 2. lipnja, i baš opet u Istanbulu (ovoga puta u otomanskoj palači Çırağan, sada hotelu s 5 zvjezdica na obali Bospora). Pri tome, iako svakodnevno napadajući Ukrajinu, ruska je strana već danima pred susret praktično svaki borbeni potez službenog Kijeva proglašavala ugrožavanjem pregovora i “destabilizacijom” predstojećeg sastanka.

Događanje je započelo s oko 2 i pol sata dugim sastankom voditelja delegacija (Vladimir Medinski za Rusiju i Rustem Umerov za Ukrajinu), uz posredovanje turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, da bi se onda oko 15 sati prešlo i na razgovore dviju nacionalnih delegacija, uvelike jednako sastavljenih kao i na prvom krugu razgovora u Istanbulu, 16. svibnja. Njihov je sastanak navodno trajao tek nešto više od sat vremena – tijekom kojih je ukrajinska strana navodno radila na ukrajinskom i engleskom, a ruska strana isključivo na ruskom jeziku, vjerojatno tek uz prijevode za turske domaćine. Ukrajinski memorandum tražio je bezuvjetno primirje u zraku, na kopnu i na moru, od barem 30 dana, zatim povratak deportirane i otete djece, razmjenu zarobljenika (po principu “svi-za-sve”), te direktni sastanak čelnika Ukrajine i Rusije – odbijajući istodobno nametanje neutralnosti i priznanje ruske ratne okupacije dijelova Ukrajine, sve uz tek postupno pristajanje na ukidanje sankcija agresoru ili odmrzavanje sankcijama zamrznute ruske imovine (koju bi trebalo koristiti i u pokrivanju ratnih šteta). Za razliku od toga, ruski “memorandum” predstavljen tek na samome sastanku sadržavao je skoro pa izbor svih već ranije iznošenih ruskih ultimatuma. Kao prvo, dulje primirje u borbama bilo bi moguće samo uz početak općeg ukrajinskog povlačenja sa čitavog prostora 4 regije koje Rusija svojata (ali ne kontrolira u potpunosti). Ujedno bi trebali prestati ukrajinski mobilizacijski napori, uz početak i demobilizacije aktivnih snaga obrane. U širem smislu bi te aktivnosti trebala pratiti i obustava isporuka zapadne vojne pomoći, pružanja obavještajnih podataka i djelovanja “stranih stručnjaka u vojnim operacijama na strani Ukrajine“. Uz to, trebalo bi slijediti i međunarodno priznanje Krima i okupiranih regija kao dijela Ruske Federacije, uspostava vojne neutralnosti Ukrajine bez nuklearnog naoružanja, te održavanje izbora u Ukrajini (prije potpisivanja ikakvog mirovnog sporazuma). Sankcije Rusiji morale bi biti ukinute, trebalo bi odustati od bilo kakvih potraživanja naknada za štete počinjene ruskim vojnim djelovanjima, a rusko stanovništvo u Ukrajini dobilo bi posebna prava i slobode, baš kao i Rusiji sklona pravoslavna crkva (UOC-MP) u toj državi. Ujedno bi u Ukrajini trebalo osigurati i prestanak “veličanja nacizma” (kao tek dio famozne “denacifikacije” o kojoj se iz Moskve govori već godinama). Ujedno je delegacija iz Moskve predložila i proglašenje niza kratkih primirja na pojedinim dijelovima bojišnice (navodno za prikupljanje tijela palih vojnika) – nakon čega bi se moglo prionuti i na izradu konkretnog teksta mirovnog sporazuma – kojeg bi potpisala nova ukrajinska vlast, nakon provedenih izbora.

Imajući u vidu sve dosadašnje ruske zahtjeve – nije čudilo da se od svih ovdje iznesenih traženja nije bilježio bitniji pomak ni po jednoj točki, dok je ipak bila usuglašena tek nova runda razmjena ratnih zarobljenika. U postupku koji bi trebao započeti nadolazećeg vikenda, trebale bi biti obuhvaćene tri kategorije: (1) teško ranjeni i teško bolesni ratni zarobljenici (“svi-za-sve”), zatim (2) zarobljenici stari između 18 i 25 godina (također po principu “svi-za-sve”), i (3) razmjena tijela palih vojnika (njih 6.000 s ruske strane za 6.000 s ukrajinske strane, što je izgleda započelo u petak, 6. lipnja). Treba napomenuti da ruska strana tu razmjenu tijela poginulih vojnika uvelike stavlja u kontekst manje pobjede nad Ukrajinom – jer će povrat tih tijela, navodno većinom skupljenih na nedavno “oslobođenim prostorima ruske regije Kursk“, otvoriti put za novčana potraživanja njihovih obitelji, koja se iz Moskve procjenjuje na oko 30 milijuna rublji po osobi (oko 340 tisuća eura) – odnosno oko 180 milijardi rublji (oko 2,035 milijardi eura) koje za svih 6.000 tijela vlasti u Kijevu trebaju isplatiti rodbini palih boraca. Za razliku od takvih misaonih igara, s ukrajinske se strane prvenstveno čulo da su ruski pregovorni materijali uglavnom služili za daljnje otezanje postupka pregovora ne bi li se dobilo vremena za nastavak agresije, izbjeglo ikakvo ozbiljnije primirje – te, po mogućnosti, krivnju za izostanak mirovnih sporazuma pred američkim predsjednikom Donaldom Trumpom prebacilo na ukrajinsku stranu koja ne pristaje na “darežljive” nove mirovne ponude iz Moskve. Naravno, sve bi to tražilo da SAD dodatnim sankcijama (koje navodno čekaju u Kongresu) pritisnu Rusiju, što izgleda Donaldu Trumpu još nije ni nakraj pameti – dok je već prošao prvi od njegova “dva tjedna” koja su navodno bila potrebna da ustanovi da li ga Vladimir Putin vuče za nos oko mira u Ukrajini ili ipak ne.

Sa slično skromnim učinkom prošlo je i za srijedu, 4. lipnja, zakazano 28. po redu okupljanje “Kontaktne skupine za obranu Ukrajine” (tzv. “Ramstein format”) u Bruxellesu. Treba napomenuti kako na ovom sastanku, kojeg sada zajedno organiziraju ministri obrane Velike Britanije i Njemačke – John Healey i Boris Pistorius – po prvi put uopće nije sudjelovao ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država Pete Hegseth (zbog navodnog neslaganja radnih rasporeda). Uz to, od država sudionica, kojima se virtualnim putem obratio ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, čulo se ponavljanje niza već objavljenih paketa pomoći, ali i dodavanje ponešto novih stavki. Posebno se spominjala Velika Britanija, koja je za ovu godinu najavila izdvajanje ukupno oko 4,5 milijardi funti za Ukrajinu, od toga oko 350 milijuna funti za 100.000 dronova te još 247 milijuna za daljnju vojnu obuku ukrajinskog osoblja. Njemačka se ponovno pohvalila paketom od oko 5 milijardi eura (navodno već usvojeno u Bundestagu) za protuzračne sustave, oružje dugog dometa, te drugu opremu i streljivo. Nizozemska je najavila svoj novi paket od oko 400 milijuna eura – uključivo brod za protuminska djelovanja, te druga manja vojna plovila i mornaričke besposadne sustave. Belgija je spomenula namjeru izdvajanja milijarde eura svake godine do 2029. – uz slanje još jednog protuminskog broda, a Kanada je najavila 45 milijuna kanadskih dolara za dronove, opremu za elektroničko ratovanje, računalnu opremu i domaća oklopna vozila Coyote i Bison. Norveška se pohvalila planom slanja paketa vrijednog oko 700 milijuna USD (dronovi i potpora ukrajinskom vojno-industrijskom kompleksu), te izdvajanjem još 50 milijuna USD kroz NSATU Trust Fund – dok je Švedska izašla s najavama paketa vrijednog oko 440 milijuna eura, prvenstveno za topničko streljivo, dronove i drugo naoružanje. Iako se za dobar dio ovih namjera čulo i ranije, Ukrajina se tim povodom hvalila kako je vojna pomoć zapadnih saveznika u 2025. veća nego ijedne protekle ratne godine.

Interni problemi OS Ukrajine

Dok su stvari u međunarodnoj sferi uvelike išle prema očekivanjima, u samoj Ukrajini se u nedjelju, 1. lipnja, bilježio još jedan ruski raketni napad na vojni poligon pun mladih vojnika na obuci kod mjesta Novomoskovsk u Dnjepropetrovskoj oblasti – od kojih je barem 12 poginulo i još preko 60 bilo ranjeno. Iako se u prvo vrijeme spominjalo tek osnivanje istražnog povjerenstva u Zapovjedništvu Kopnenih snaga – stvari su se zakomplicirale samo nekoliko sati kasnije, kada je na društvenim mrežama podnošenje ostavke objavio sam zapovjednik Kopnenih snaga OS Ukrajine, general-bojnik Mihajlo Drapatij (imenovan na tu zahtjevnu dužnost 29. studenoga 2024. godine). Svoju odluku donesenu nakon jedva šest mjeseci na toj dužnosti Drapatij je opravdavao osobnim osjećajem odgovornosti za incident od 1. lipnja – kojeg nije uspio spriječiti budući da “nije bio u mogućnosti u potpunosti osigurati izvršenje svojih zapovijedi“. Naravno, takve se formulacije u široj javnosti odmah stavilo u kontekst djelovanja aktualnog vojnog vrha, te nesklonosti Vrhovnog zapovjednika Oleksandra Sirskog da iz ruku ispusti direktnu kontrolu nad postrojbama od razine bojne naviše – gdje se takvo njegovo mikroupravljanje vojskom itekako smatralo odgovornim za suboptimalne obrambene rezultate u nizu borbenih zona tijekom zadnjih 15 mjeseci. Inzistiranje Drapatija na osobnoj odgovornosti zapovjednika po čitavom zapovjednom lancu dovelo je 2. lipnja do sastanka političkog i vojnog vrha države s generalom Drapatijem, gdje je postalo jasno da taj zapovjednik “u ostavci” za svoj rad i gledanja ipak ima podršku predsjednika države.

Kako izgleda, čitava je ova situacija u utorak, 3. lipnja, postala okidačem i šireg preslagivanja dijela vojnog vrha Ukrajine, gdje za sada mjesto zapovjednika Kopnenih snaga ostaje upražnjeno, dok je sam operativno vrlo iskusni Mihajlo Drapatij postao zapovjednikom Združenih snaga OS Ukrajine (zapovjedništva zaduženog za kompletna žestoka bojišta istoka i jugoistoka Ukrajine). Ujedno je dosadašnji zamjenik vrhovnog zapovjednika Sirskog, brigadir Oleg Apostol, postao čelni čovjek ukrajinskih Zračno-desantnih snaga, dok je dosadašnji obnašatelj te dužnosti, general-bojnik Igor Skibjuk, postao zamjenik načelnika GS OS Ukrajine, general-bojnika Andrija Gnatova. U istom je kompletu oglašena i smjena dosadašnjeg zapovjednika Snaga bespilotnih sustava, brigadira Vadima Suharevskog (radi činjenice da se njegova vizija razvoja ove nove grane “razlikuje od vizije vodstva“) – koji je potom postavljen na mjesto bojišnici bližeg zamjenika zapovjednika operativnog zapovjedništva “Istok”, sa zadaćom modernizacije te strukture. Na njegovo je pak mjesto u Snagama besposadnih sustava postavljen kontroverzni bojnik Robert Brovdi “Mađar” – dosadašnji javno iznimno eksponirani zapovjednik 414. samostalne brigade bespilotnih sustava “Ptice Mađara”. Ujedno je nalogom predsjednika Zelenskog smijenjen i korupcijskim sumnjama opterećen brigadni-general Oleksandar Bilous s mjesta zamjenika zapovjednika Nacionalne garde Ukrajine. Dok se o svim ovim kadrovskim rješenjima mnogo raspravljalo u ukrajinskim medijima i na političkoj sceni, stavljajući ih sve u tamošnje kadrovske i interesne kontekste – konkretne učinke tih promjena tek treba vidjeti u praksi, dok se već 4. lipnja opet bilježio ruski raketni napad na ukrajinske snage tijekom obuke, ovoga puta u regiji Poltava i bez navoda o gubicima.

Stanje na bojištima – Kursk, Belgorod i ukrajinska regija Sumi

Zadnjih tjedan dana i nadalje obilježava niz vrlo žestokih okršaja uz granicu Rusije i Ukrajine u zoni donedavnih ukrajinskih prekograničnih operacija te na pograničnom dijelu sjeveroistoka ukrajinske regije Sumi. Dok ruske snage od kraja ožujka aktivno nastoje borbe prenijeti u ukrajinsku regiju Sumi, to im tek umjereno polazi za rukom – njihovi uspjesi su u zoni od oko 6 do 8 km od granične crte, dakle, u pojasu od granice pa do prvih ozbiljnih ukrajinskih obrambenih linija. No, dok u Kijevu traju rasprave o tome kako se granicu trebalo bolje utvrditi, obrana je na potezu širine od oko 50 km ipak koncentrirana na pojedina pogranična sela i tamošnje prirodne prepreke, dok se glavnina postupnog napredovanja agresora događa na potezu širine oko 20 km (pomacima manje u dubinu, a ovoga tjedna više u širinu zone, postupno prema zapadu). Zauzvrat, spomenimo da se ovog tjedna opet registriralo i manje ukrajinske upade na prostor Ruske Federacije, u pojedinim rubnim dijelovima ove borbene zone (3. lipnja istočno od ruskog pograničnog sela Tetkino, te 5. lipnja kod Olešnje na smjeru prema okružnom središtu Sudža). Između tih rubnih točaka bilježilo se polagana ruska napredovanja, koja predvode marinci iz 155. brigade (čije se sjedište na Dalekom istoku, kako smo već spominjali, 30. svibnja našlo na meti ukrajinskih vojno-obavještajnih akcija).

Glavnina borbi se vodila na prilazima ukrajinskim općinskim središtima Hotinj na zapadu i Junakivka malo sjeveroistočnije – do kojih se agresori polagano primiču savladavajući otpor branitelja. Nakon što je savladana ukrajinska obrana sela Vodolagi (Rusi 31. ožujka službeno objavili okupaciju, koja je potvrđena do 4. lipnja), a onda 4. lipnja i obrana sela Kindrativka – može se konstatirati rusko savladavanje tamošnje druge linije ukrajinskih pograničnih naselja (Kindrativka-Volodimirivka-Vodolagi-Bilovodi-Loknja, sve 3 do 6 km od granice). Dok smo prije tjedan dana još govorili o postupnom prijenosu pritiska na treći niz naselja, na zapadnoj strani ove borbene zone treba konstatirati rusko zauzimanje sela Oleksiivka (službeno oglašeno 1. lipnja) te Andriivka (3. lipnja) – što na zapadu zone pritisak prenosi južnije na liniju naselja Hotinj-Pisarivka-Korčakivka, desetak km od granice. Sjeveroistočno od toga i nadalje se drži ostatak trećeg niza ukrajinskih pograničnih naselja, na liniji Novomikolaivka-Varačine-Jablunivka-Junakivka-Sadki, koji ovoga tjedna postaje područje ili žestokih borbi pred naseljima ili pojačanog ruskog prilaženja uporištima branitelja ukopno smještenim na oko 25 km sjeverno od regionalnog središta Sumi.

Uz sve to, i dalje se bilježe intenzivni topnički te zračni napadi obje strane u pozadinu protivnika, gdje Rusija redovito gađa ukrajinske gradove Šostka i Sumi, kao i niz sela uz već spomenutu frontu gdje se bilježe i dodatne evakuacije civilnog stanovništva. Na sve to Ukrajina uzvraća udarima na okružna središta Korenjevo, Riljsk, Ljgov i Boljšoe Soldatskoe, ujedno dronovima ometajući i logistiku agresora u neposrednom zaleđu bojišnice. Redovito se čuje i o napadima ukrajinskog topništva te dronova i na rusku pograničnu regiju Belgorod – no bez da se ondje bilježe dodatni prekogranični kopneni upadi (mimo dvije ruske enklave na sjeveru Harkivske oblasti koje se drže od upada u svibnju 2024. godine).

Stanje na bojištima – Ukrajina

Tijekom zadnjih tjedan dana i nadalje se bilježe redoviti okršaji na sjeveru Harkivske oblasti, kako na prilazima ukrajinskom uporištu Lipci, tako još i aktivnije tridesetak km istočnije, kod sela Staricja, na prostoru uvelike srušenog centra grada Vovčansk, te kod 6 km istočnijeg naselja Vovčanski Hutori na južnoj obali rijeke Vovča. Ipak, sve to je proticalo bez vidljivih promjena bojišnice. Oko 60 km jugoistočno, nije bilo mirno ni uz rijeku Oskil, gdje ruske snage nastavljaju polagano širiti svoj mostobran na zapadnoj obali ovoga vodotoka. (1) Na sjeveru ruskog mostobrana je do 29. svibnja potvrđena okupacija pograničnog sela Stroivka, uz nastavak borbi i malo južnije kod Kamjanke (proglašena zauzetom 27. travnja), te na prilazima sela Krasne Perše. (2) Malo južnije su okršaji bilježeni kod Figolivke, sela Dovgenjke i Zapadne (proglašeno okupiranim još 22. siječnja) – no glavna je vijest ipak došla (3) nadomak grada Kupjanska. Na oko 4 km sjeverozapadno od grada su Rusi 30. svibnja proglasili okupaciju sela Kindrašivka – da bi se uz kontinuirane borbe do 5. lipnja stabilizirala njihova kontrola središnjeg dijela naselja. Uz to, čulo se i o nastavku borbi kod nedaleke Golubivke – svjedočeći da se stanje na sjeverozapadnim prilazima Kupjanska očigledno zaoštrava. Tek malo bolje je bilo istočno od Kupjanska, u ukrajinskoj enklavi odmah preko Oskila – gdje se opet čulo o borbama na tamošnjim prilazima Kupjansku i kod nedaleke Petropavlivke, na istočnom rubu enklave kod Stepove Novoselive, te južno kod sela Pišćane Gornje i jugozapadno kod Kolisnikivke.

Tek malo južnije nastavljeni su napadi agresora (1) niz rijeku Oskil prema gradu Borova sa sjevera (kod ukrajinskih sela Zagrizove i Nova Krugljakivka, oko 13 km sjeverno od Borova), (2) te s istoka (sela Zeleni Gaj, Kopanki, Nadija, te malo južnije kod Černešćine i Stepove, sve načelno dvadesetak km istočno od Borova). Ipak, posebno su žestoke borbe zadnjih tjedan dana vođene (3) oko 25 km jugoistočno od grada Borova, gdje se nastavlja ruska ofenziva na administrativnoj tromeđi ukrajinskih oblasti Harkiv, Lugansk i Donjeck. U zadnjih tjedan dana ondje je nastavljen ruski pritisak prema selima Oljgivka i Grekivka s juga, od okupirane Novomihailivke. Uz to, nastavljeni su okršaji i oko okupiranog sela Nove, gdje su borbe bilježene (1) sjeveroistočno kod okupiranih naselja Novomihailivka i Katerinivka. Ipak, glavnina događanja bila je koncentrirana (2) sjeverozapadno i zapadno od okupiranog sela Nove – agresori su napadali sela Novi Mir i Glušćenkove, dok je zapadnije naselje Ridkodub od kraja prošlog tjedan prvo završilo većinski u ruskim rukama, da bi okupacija do 4. lipnja postala nedvojbena (potvrđena podizanjima zastava i službenom objavom). Ipak, i dalje se spominju borbe na prilazima tom selu, kao i kod zapadnijeg naselja Karpivka (podijeljeno od 1. lipnja, po rijeci Nitrius) te Vovčij Jar još dalje na zapad (ni 10 km od rijeke Oskil). (3) Jugozapadno se čulo i o borbama kod lokaliteta Lipove, te pri selima Zelena Dolina i Kolodjazi, sve uz manja napredovanja agresora po poljima između naselja. Nije bilo mirnije ni dalje na jug uz rijeku Žerebec – gdje se spominjalo okršaje kod sela Zarične i Torske (mimo 15. svibnja proglašene ruske okupacije), te kod Jampila i širom tamošnjeg prostora Serebrjanske šume uz rijeku Siverski Donjec (također uz manja potvrđena napredovanja agresora u tamošnjim šumama).

Južno od rijeke Siverski Donjec, ukrajinski izvori i dalje redovito navode borbe kod Bilogorivke (iako ruska strana taj širi prostor od 21. svibnja smatra osvojenim), uz redovito spominjanje okršaja i zapadnije kod sela Grigorivka te Serebrjanka. Slična je situacija i oko 6 km južnije gdje je uvelike srušeno selo Verhnokamjanske do 26. svibnja izgledalo zauzeto, a nadalje se bilježe borbe, kao i sjeverno od Ivano-Darivke (okupacija proglašena sredinom lanjskog ljeta). Zato i nije jasno s koje to strane agresori točno dolaze u pozadinu ove fronte, bilo do sela Dronivka na Siverskom Donjecu, ili do južnijeg ukrajinskog grada Siverska te još južnijih sela Zvanivka, Pereizne i Fedorivka. Slično tome, borbe su nastavljene i oko 35 kilometara jugozapadno kod ukrajinskog Časiv Jara – (1) u sjevernim selima gdje se 3. lipnja bilježio prilazak agresora selu Novomarkove te tamošnjoj utvrđenoj trasi vodnog kanala Siverski Donjec-Donbas, baš kao i kod sela Orihovo-Vasilivka, Markove i Majske. U ponedjeljak 2. lipnja bilježeno je veće rusko napredovanje (2) u samom centru Časiv Jara te uz sjeverni rub grada, a nastavljen je bio i ruski pritisak (3) južno od grada, kod prigradskog naselja Stupočki (službeno proglašeni zauzetima u nedjelju 25. svibnja, da bi 2. lipnja agresori bili locirani na istoku naselja). Uz to, nastavljeni su i okršaji južnije – kod sela Predtečine i Oleksandro-Šultine, istočnije kod sela Bila Gora i Kurdjumivka, te dalje na jug kod Ozarjanivke.

Nažalost, baš kao i kod Časiv Jara, i borbe oko grada Torecka kao da ulaze u svoje zadnje faze. (1) Na sjevernim prilazima Torecka Rusi su 30. svibnja napredovali prema oba dijela naselja Diliivka, čime se izgleda do 1. lipnja dovršilo i okupaciju prigradskih naselja Dačne i Družba, koja sada ostaju dobrano iza fronte. Jednaka je sudbina izgleda i sjeverne gradske četvrti Krimske te sjeverozapadnog ruba Torecka, lokacija koje su po geolociranjima agresorskih snaga do 5. lipnja također završile dobrano u ruskoj pozadini. Sve je to ojačalo rusku kontrolu (2) ukupnog sjeverozapada grada Torecka, s ruskim osloncem na položaje kod rudnika “Svete Matrone Moskovske”, i napredovanjem dalje prema oko 5 km udaljenoj Kostjantinivki (sela Kleban-Bik, Plešćiivka, Nelipivka te Ivanopilja). Ništa bolje nije ni (3) zapadno od Torecka, kod sela Šćerbinivka i Romanivka (okupirana barem od 30. svibnja). Iako se nadalje čulo i (4) o borbama u samom gradu Torecku, iz otvorenih izvora nije jasno tamošnje stanje.

Posebno je za branitelje bilo neugodno stanje zapadno od Torecka, na spojnici prema ukrajinskom uporištu Pokrovsk – gdje je nastavljen ruski prodor na oko 14 km poteza između rijeka Krivi Torec i Bičok (oko 10 km južno od već spomenutog ukrajinskog grada Kostjantinivka). Dok na istočnom rubu te zone branitelji i dalje zadržavaju Ruse kod okupirane Romanivke – izgleda da je do početka tjedna dovršeno povlačenje ukrajinskih snaga iz izboja južno od sela Zorja, kojeg se polagano smanjivalo sve od ruskog proboja u njegovo zaleđe 14. svibnja. Time se zapravo formira nova bojišnica oko 8 km južno od Kostjantinivke, oslonjena na rijeku Bičok i njen utok u Krivi Torec, odnosno istočno oslonjena na selo Jablunivka (podijeljeno i poprište žestokih borbi), Oleksandro-Kalinove u centru, te Katerinivka i Kleban-Bik na istoku – gdje su Rusi stigli na krajnje zapadne i istočne točke ove linije, dok se tek postupno s juga približavaju njenom centru. Za razliku od Kostjantinivke, kojoj se postupno prilazi s istoka (Stupočki i Predtečine), te s juga (potez Jablunivka-Katerinivka), i jugoistoka (iz smjera Torecka) – zadnjih se dana bitno manje pomaka bilježilo na prilazima Pokrovsku. Na krajnjem sjeveroistoku (prema Kostjantinivki) izgleda da i dalje odolijeva fronta kod sela Rusin Jar, Poltavka i Popiv Jar, kao i bliže Pokrovsku kod Malinivke, Mirne, Elizavetivke i Miroljubivke.

Još je manje promjena bilo na istočnom prilazu Pokrovsku (Grodivka, Mirnograd i Lisivka), te na južnim prilazima gradu (Dačenske, Novoukrainka, na prilazima Pokrovsku sjeverno od naselja Ševčenko, te kod sela Zvirove i Kotline). Nije mnogo promjena bilježeno ni dalje na jug, uz 25 km uz administrativnu granicu s Dnjepropetrovskom oblasti (kod Udačne i Novosergiivke, prema okupiranoj Novooleksandrivki, južnije prema Muravki i od 12. svibnja okupiranoj Kotljarivki). Oko 4 km južno od Kotljarivke bilježilo se 30. svibnja rusku okupaciju sela Troicke, te borbe kod zapadnijeg naselja Gorihove, kao i na prilazima okupiranoj Bogdanivki – dok 8 km južnije i dalje odolijeva ukrajinsko uporište Oleksiivka, a borbe se vode i kod uvelike okupiranih nedalekih sela Bagatir i Odradne. Samo malo dalje, u široj zoni oko okupirane Velike Novosilke i dalje se čuje za žestoke borbe (1) sjeverno, kod ukrajinskog uporišta Komar – na čijim je južnim prilazima 5. lipnja Rusima uspjelo zauzimanje sela Fedorivka, dok (2) zapadno od Velike Novosilke i dalje traju okršaji na ukrajinskoj obrambenoj liniji Ševčenko, Vilne Pole, Novosilka, Zelene Pole, Novopilj (okupiran 31. svibnja), Temirivka, ali bez puno većih pomaka bojišnice. Slično je stanje i u Zaporižju, (1) oko Orihiva (kod Male Tokmačke, Novodanilivke i Novoandriivke) te (2) zapadnije (kod naselja Šćerbaki, Mali Šćerbaki i Stepove, na prilazima ukrajinskom gradu Kamjanske, te u zaleđu kod sela Pavlivka i Plavni).

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 6. lipnja 2025. pod nazivom “Rusija ne može nadomjestiti masivni gubitak, Kijev dobio dobru vijest iz Ramsteina, odjeknuo dolazak kontroverznog ‘Mađara‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusija-ne-moze-nadomjestiti-masivni-gubitak-kijev-dobio-dobru-vijest-iz-ramsteina-odjeknuo-dolazak-kontroverznog-madara-15592029