Današnji 118. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini pada taman dan nakon Svjetskog dana izbjeglica, kojeg Ukrajina obilježava kao trenutno najveće europsko žarište raseljenih osoba. Iz te je zemlje ovaj rat ukupno istjerao više od 9,9 milijuna ljudi, od čega je njih više od 7,3 milijuna smješteno u državama susjednim Ukrajini, a još preko 2,65 milijuna širom Europe. Uz to treba imati na umu još i preko 6,8 milijuna interno raseljenih osoba u samoj Ukrajini, od kojih je preko 1,7 milijuna s istoka države, a oko 560 tisuća s juga.

Iako sve ovo i nije čudo kada se u obzir uzme opseg tamošnjeg ratovanja, ipak je riječ o velikom teretu kako vlastima u Kijevu, tako i ukrajinskim partnerima širom Europe. Ne pomažu tu ni metode uočene s ruske strane – gdje se na bojištima otvara tzv. “humanitarne koridore”, koji ipak prvenstveno služe za oblikovanje bojišta i poticanje civila na preseljenje – gdje odbijanje odlaska na okupirana područja, pa potom u Rusiju, sve one koji ostanu za agresora svrstava među neprijatelje, perući im time ruke od njihovog ubijanja pri nastavku borbenih operacija u urbanim prostorima.

Šesti paket sankcija

Jedan od odgovora koje radi stanja u Ukrajini provode Europska unija i partneri Kijeva općenito predstavljaju i razne sankcije Ruskoj Federaciji. Iako se o usvajanju šestog paketa EU sankcija pričalo još 3. lipnja, zanimljivo je primijetiti kako se njihova primjena itekako otegla – pa dok neke mjere počinju stupati na snagu ovih dana, ostatak će zapravo ući u primjenu tek postupno do kraja godine. Ipak, da te mjere itekako grizu i nerviraju Rusku Federaciju vidi se dobro u reakcijama na početak litavske primjene ograničavanja kopnenog prometa zabranjenih roba te osoba preko njihovog nacionalnog teritorija u rusku enklavu Kalinjingrad. Iako nije sporno da Rusiji na raspolaganju ostaje pomorska dostava svega ograničenoga u tu faktičnu tvrđavu na Baltiku, ipak je potreba organiziranja takvih interventnih pomorskih linija izazvala lavine ruskih protesta, a onda i prijetnji Litvi i njenom suverenitetu. Naravno, nisu to ujedno i jedine prijetnje koje se posljednjih dana čuju iz službene Moskve.

Krajem prošlog tjedna je tako iz ruskog Ministarstva obrane u javnost bio pušten navodni popis broja “stranih plaćenika” na bojištima Ukrajine, za koji se već dan kasnije (subota, 18. lipnja) ustanovilo da nema baš mnogo veze s realnošću, a proteklih je dana nastavljena i kampanja prijavljivanja navodnog postavljanja bombi po javnim mjestima niza država, među ostalim i u Hrvatskoj. Kao što su podaci o “plaćenicima” iz Hrvatske bili lažni, tako ni spomenute bombe nisu bile stvarne – a hrvatske vlasti te analitičari u tome su brzo i nedvojbeno prepoznali tipičan potpis ruskih dezinformatora, kojima se i ove mjere kibernetičkog zlostavljanja (Cyber- harassment) na nacionalnoj razini fino uklapaju u djelovanja protiv svih onih država i društava koja podržavaju Ukrajinu u ratu što već mjesecima teče pred očima svijeta.

Napadi na Donbas

Wagnerovci kod Slovjanska

Što se tiče toga rata, na pragu njegova petog mjeseca trajanja treba zaključiti da se posljednja dva mjeseca Ruska Federacija prvo i osnovno koncentrirala na širi prostor Donbasa, da bi onda svoj fokus suzila na prilazak Slovjansku, gušenje ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec – od čega im preostaje još Severodonjeck – te osvajanje Popasne i onda niz prodora iz tog prostora u zaleđe dotadašnjih ukrajinskih položaja. Kako izgleda, ta su ruska nastojanja uz utrošak iznimnih ljudskih i materijalnih resursa tek donekle ispunjena, a mnogi promatrači postupno očekuju i skoro nastupanje određene operativne pauze.

Ipak, izgleda da se tu neće raditi o nekoj široj obustavi borbenih operacija, već više o njihovom daljem sužavanju uz promjenu konkretnih ciljeva i borbenih zona, praćenu intenzivnim topničkim duelima na preostalim dijelovima iznimno duge fronte – u zonama širom čijeg zaleđa će se oporavljati postrojbe i pripremati buduća djelovanja. No, nije tu u pitanju zamor samo s ruske strane.

Bojišnica duga 2500 km

Naime, zadnje je vrijeme postalo jasno da se i ukrajinska obrana itekako namučila u obuzdavanju ruskih napredovanja te pripremi pojedinih lokalnih ofenziva, koje su u pravilu bile limitiranoga dosega. Pri tome, Ukrajina s neprijateljima dijeli crtu dužine oko 2500 km, od čega se aktivna borbena djelovanja sada izvode na više od 1000 kilometara. Dok je predratna ukrajinska kopnena vojska obuhvaćala oko 20 djelatnih i još oko 30 pričuvnih brigada, prema procjeni brigadnog generala Volodimira Karpenka, glavnog logističara Kopnenih snaga Ukrajine, sada samo za držanje bojišnice treba oko 40 brigada, ako se uzme da svaka drži potez od nemalih 40 kilometara.

I dok je razumljivo da čitava vojska ne može biti samo uz bojišnicu, budući da tu ima i mnogo drugih krajeva koje treba barem načelno pokrivati – svaka od tih brigada načelno treba oko 100 oklopnjaka za svoje ljudstvo, oko 30 tenkova i 54 topnička sustava. Naravno, od fonda oružja s kojim je Ukrajina krenula u rat prije gotovo 120 dana, danas je – prema ukrajinskim procjenama – uništeno između 30 do 50 posto, što barem djelomično treba nadomjestiti putem pomoći saveznika.

Haubice, oklopni transporteri…

Kada se pri tome spominje američke haubice M777, treba napomenuti kako one nakon oko 2500 hitaca trebaju i remont, dok su uvjeti aktivnih topničkih duela u Donbasu navodno zadnje vrijeme uvjetovali i da od prosječno po 6 oružja u bitnici barem njih dva budu za ozbiljniji popravak radi šteta uzrokovanih gelerima od ruskog topništva. Imajući sve to u vidu i ne čudi kako se brzo kreće u korištenje prvih 18 pristiglih poljskih samohodnih haubica ASH KRAB, dok je baš danas Ukrajina prihvatila i pristizanje 35 oklopnih transportera M-80A iz Slovenije te svoje prve Pahnzerhaubitze2000. Pri tome je to njemačko samohodno topništvo već dugo u pristizanju – oduženom obukom posada te prilagodbama sustava – a spomenuta slovenska vozila predstavljaju samostalnu pomoć nama susjedne države Ukrajini, koja nije imala nikakve veze s Njemačkom.

Dapače, u skladu sa i inače učestalim miješanjem Slovenije i Slovačke – izgleda da se iz Berlina baš sa Slovačkom ugovaralo zamjenu tamošnjih 30 tenkova T-72 za njemačkih 15 tenkova Leopard 2A4. I, kako je u posljednje vrijeme tipično, od ove kružne zamjene ipak nije bilo ništa. Naime, navodno je Slovačka ipak ustanovila da davanjem svoje gotovo čitave preostale zalihe operativnih tenkova u Ukrajinu u zamjenu za samo 15 novoprimljenih njemačkih tenkova – ta buduća količina ovakvih vozila ipak nije dovoljno da se održi njihova barem jedna oklopna bojna. Kako izgleda, time je barem privremeno propao još jedan od poslova kojima Njemačka mnogo obećava Ukrajini, dok onda tek ponešto od pobrojavane vojne opreme ikad krene put Ukrajine.

Potrošene zalihe oružja

Sasvim drugi tip problema trenutno muči Sjedinjene Američke Države – zemlju koja se posljednje vrijeme pozicionirala kao glavni pomagač Ukrajine. Oni su do sada u tom smjeru isporučili više stotina tisuća granata kalibra 155 milimetra te ostale robe, obnavljajući svoju povijesnu titulu “arsenala demokracije”. No budući da se sukob u Ukrajini nastavlja nesmanjenom žestinom te izgleda i produženim trajanjem – te su se političke želje za pomaganjem i propagandne titule ipak suočile s nekim industrijskim realnostima. Naime, do sada se pomoć u oružju i streljivu uglavnom isporučivala sa zaliha – koje su konačne, i koje se posljednjih godina baš i nije ozbiljno obnavljalo.

Od kupovine topničkog streljiva u vrijednosti 425 milijuna USD 2020. godine, za ovu se godinu došlo do predratnih planova o kupnji tek za oko 174 milijuna USD. To je ekvivalent godišnjoj kupovini oko 75.357 komada “glupih” granata kalibra 155mm, što ukrajinska strana potroši u prosječnih 10 do 12 dana aktualne žestine ratnoga sukoba. Jednako tako, iz SAD-a se u Ukrajinu do sada poslalo oko 7.000 komada protuoklopnih sustava Javeline, što je oko trećina ukupne zalihe ovih oružja – dok sada koncern Lockheed Martin proizvodi oko 2.100 ovakvih novih oružja godišnje (s planom podizanja produkcije na oko 4.000 komada u nadolazeće vrijeme). Pri tome, ovih oružja Ukrajina navodno u ratu troši oko 500 komada dnevno, a slična je situacija i sa potrošnjom protuzračnih sustava Stinger, za koje se još krajem travnja ove godine čulo da im je bilo kakva daljnja proizvodnja masivno otežana nedostatkom pojedinih ključnih komponenti. Naravno, do rješavanja takvih problema Ukrajina će se uz SAD sve više nužno oslanjati i na bitno širi krug saveznika, a jedino što u razmatranju takvih perspektiva zapravo tješi je činjenica da ni ruske zalihe naoružanja nisu beskrajne. Tome zasigurno nisu pomogle ni vijesti kako je agresoru posljednjih dana bilo uništeno desetak skladišta sa streljivom, kako neposredno iza borbenih linija, tako i dublje u unutrašnjosti – što sve ipak govori o djelovanjima preciznog zapadnog topništva koje je masovnije počelo stizati u Ukrajinu.

Stabilno oko Harkiva

Harkiv je opet na danonoćnoj meti ruskog topništva

Što se tiče stanja na bojištima Ukrajine, usprkos brojnim razmjenama topničke vatre i pješačkih napada, situacija oko grada Harkiva je i posljednjih dana ostala načelno stabilna. Usprkos nizu pokušaja ruskih napadnih djelovanja, agresorske snage jačine između 5 i 7 taktičkih skupina razine bojne nisu uspjele crtu bojišta značajnije pomaknuti prema gradu, ali su u toj zoni ipak zaustavile bilo kakva ukrajinska napredovanja.

Za razliku od toga, branitelji su oko 120 kilometara jugoistočno, oko Izjuma, izgleda u posljednje vrijeme postigli određene pomake – kako u šumovitom prostoru neposredno zapadno od Izjuma (oslobođena sela Spivakivka i Zavodi), tako i južno od Izjuma, gdje se ruske snage izgleda potisnulo oko 15 km sjeverno od Barvinkova i tamošnje strateški bitne pruge za Slovjansk (iz prostora Nova Dimitrivka-Kurulka-Dibrovne). Naravno, nije do kraja jasno da li su ova napredovanja stvarno proizvod ukrajinskih ofenziva, ili je riječ o ruskom povlačenju radi koncentriranja snaga na istočni dio tog prostora, od Izjuma na jugoistok na cesti prema Slovjansku (potez Dovgenjke-Krasnopiljija-Bogorodične) – gdje se se posljednjih dana vodile intenzivne borbe, bez da su tu agresori bilježili stvarno zauzimanje pojedinih mjesta i pravi pomak prema oko 20 km jugoistočno smještenom Slovjansku.

Branitelji u tvornici ‘Azot’

Slično velika, a možda i veća koncentracija agresorskih snaga oko enklave Severodonjeck također nije dovela do vidljive pobjede ili bitnijih pomaka na poslu gušenja te zadnje ukrajinske enklave preostale sjeverno od rijeke Siverski Donjec. Intenzivne borbe u gradu Severodonjecku te dovlačenje dodatnih pojačanja samo je sabilo branitelje u prostor tamošnje tvornice “Azot”, dok su intenzivni napadi istočno i jugoistočno od tog urbanog bojišta u subotu 18. lipnja doveli do ruskog zauzimanja prigradskoga naselja Metjolkine. Pa ipak, to nije ujedno i prelomilo tamošnju ukrajinsku obranu, koja se održala bliže rijeci (Sirotine), te dalje jugoistočno u prostoru naselja Voronove i Borivske. Naravno, sva ta događanja nisu dobra za branitelje, iako još ne ukazuju i na neposredno padanje Severodonjecka u osvajačke ruke, kao ni na ikakvu veću razinu predaja ili bijega branitelja preko rijeke u obližnji Lisičansk.

Baš taj grad Lisičansk, zadnje veće mjesto Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom, sa svojih prijeratnih oko 100 tisuća stanovnika, sada je također poprištem neprekidnih napada i intenzivnog uništavanja. Ruska nastojanja za borbenom pobjedom i tu su posljednjih dana imala određene pomake, kada je nakon dužih borbi do subote u ruske ruke opet dospjela većina naselja Toškivka. Iako su dijelovi ovog ukrajinskog uporišta, smještenog na oko 17 km jugoistočno od Lisičanska, duže prelazili iz ruke u ruku, izgleda da je 18. lipnja agresoru u ruke pao i njegov krajnji sjeverozapadni dio.

‘Ničija zemlja’

Ipak, kako se onda čulo o masovnijim djelovanjima ukrajinskog topništva po tim osvojenim prostorima, izgleda da je to ipak potjeralo posadne snage osvajača, pa je taj prostor sada više u statusu “ničije zemlje” – koja je ipak prolazna za daljnje ruske napade na zapad, sjeverozapad i sjever. Ondje na sjeveru izgleda nije potpuno dovršeno rusko zauzimanje sela Ustinivka, za koju se bilježe borbe, dok su daljnja ruska napredovanja možda i probila obranu na sjeverozapadu (Bila Gora) i zapadu (Mirna Dolina, koja je možda upravo danas okupirana). Iako je time još uvijek načelno održana ukrajinska obrambena linija od grada Lisičanska prema utvrdama na potezu Girske-Zolote, izgleda da je baš ovo tijekom današnjega dana bilo posebnom metom ruskih napada koji ozbiljno ugrožavaju i samo ukrajinsko uporište Lisičansk. Što se tiče itekako ugroženog poteza Girske-Zolote, ondje je borbena situacija teška. Nakon prošlotjednog osvajanja sela Komišuvaha, kojim su se Rusi glasno hvalili, krajem prošlog tjedna je navodno bila zauzeto i selo Vrubivka. Time je opet, barem načelno, ugroženo čitavo direktno zaleđe otporne linije Girske-Zolote, iako se do jučer tu ipak profiliralo kako je Vrubivka (u direktnom zaleđu Girske) izgleda završila podijeljena na ruski jug te ukrajinski sjever, odnosno da je možda i čitava u statusu “ničje zemlje”, što bi moglo vrijediti i za barem dio prostora sela Komišuvaha te Katerinivka (u direktnom zaleđu Zolote).

Iako time ostaje činjenica da je širi potez Girske-Zolote u ruskom dodiru s tri strane, tu se nastavlja nesmanjeni ukrajinski otpor i još se ne vide naznake provedbe opkoljenja u tzv. “kotao”, koje ruski izvori najavljuju već tjednima. Jednako tako, izgleda da nije bilo ništa ni od ostatka ruskih najava za prostor oko ukrajinskog grada Bahmuta – gdje je na sjeveroistoku cesta Bahmut-Lisičnask i dalje u rukama branitelja (budući da nisu ništa bitno postigli ruski napadi prema ukrajinskim uporištima Bilogorivka, Berestove, Mikolaivka), a na jugoistoku i dalje drže linije obrane što se protežu oko 15 km istočno od poteza Bahmut-Toretsk (s naglaskom i na ogromnu termoelektranu Vuglegirska, koju Ukrajinci i dalje drže na sjevernim obalama tamošnjeg vodnog rezervoara).

Što se dogodilo s ukrajinskom ofenzivom?

Iako se posljednjih dana učestalo spominju nekakva ukrajinska ofenzivna nastojanja na borbenim linijama u Zaporižju (navodno oko mjesta Orihiv i na potezu prema okupiranome mjestu Pologi), zapravo se ne može jasno razlučiti je li ondje došlo do kakvih ozbiljnijih pomaka na fronti, ili se ondje tek radi o intenzivnim razmjenama topničke vatre te tek manjim kolebanjima bojišnice. Slična je stvar i na granici Hersonske i Mikolajevske oblasti, gdje se već duže spominje ukrajinsku ofenzivu uzduž svih oko 140 km bojišnice na zapadnoj obali Dnjepra. Iako je ondje izgleda nekoliko manjih sela promijenilo ruke, a u subotu 18. lipnja je sam grad Mikolajev pohodio i ukrajinski predsjednik Zelenski, do trenutka pisanja ovoga teksta ondje se nije vidjelo nekakvih prijelomnih promjena na bojišnici.

Ipak, kad spominjemo borbena događanja na jugu Ukrajine, ipak se ne može preskočiti novosti iz akvatorija oko Zmijskoga otoka, gdje je navodno u ukrajinskim raketiranjima stradalo ponešto dovezene vojne tehnike, da bi onda jučer bio zabilježen i jedan pomorski napad bez presedana. Naime, ukrajinske su snage na oko 70 kilometara od obale uspješno napale jednu od plinskih platformi koje je ruska strana zarobila još 2014. godine. Kako izgleda, to postrojenje za kojeg se donedavno mislilo kako je izvan dometa ukrajinskog oružja trenutno je još uvijek u plamenu, a agresori su za uzvrat tih napada posljednjih dana opet intenzivno raketirali Odesu.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 21. lipnja 2022. pod nazivom “Ruska nervoza zbog ‘tvrđave na Baltiku‘, novi blam Nijemaca i pomorski napad bez presedana” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ruska-nervoza-zbog-tvrdave-na-baltiku-novi-blam-nijemaca-i-pomorski-napad-bez-presedana-15213265