Petak 16. svibnja ujedno je 1178. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje je vrijeme opet proljetno toplo, uz povremene padaline. Sve to omogućava aktivnu borbenu sezonu, s tek manjim usporavanjima ritma radi popune zaliha i dopreme pojačanja (čemu su dobro poslužila i ruska jednostrana primirja 20. travnja i od 8. do 10. svibnja) – da bi se ritam djelovanja opet malo ubrzao od 13. svibnja. Ipak, međunarodna pažnja danas je usmjerena na Tursku, gdje se u stvarnom vremenu moglo gledati raspad zapadnih mirovnih nastojanja – budući da Vladimir Putin nije došao na pregovore u Istanbul (koje je praktično sam zakazao). Dapače, u kasnim satima srijede 14. svibnja shvatilo se da ondje za Rusku Federaciju neće pregovarati ni tim predvođen ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom te pomoćnikom ruskog predsjednika Jurijem Ušakovom – već tek tehnička delegacija sastavljena od Putinovog savjetnika Vladimira Medinskog kao voditelja delegacije, uz Mihaila Galuzina (zamjenik ministra vanjskih poslova), Igora Kostjukova (vojna obavještajna), te Aleksandra Fomina (zamjenik ruskog ministra obrane). Uz to, u hodu se pokazalo da pregovori nisu zakazani za 15. svibnja u 10 ujutro (kako se to tvrdilo iz ruskih krugova), a nakon vijesti o terminu u podne čitavo je događanje bilo prvo pomaknuto u popodnevne sate, a onda i na idući dan.

Kao lokacija razgovora profilirala se palača Dolmabahçe u centru Istanbula, no u skladu s nižom razinom razgovora ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i njegov domaćin Recep Tayyip Erdoğan ostali su 15. svibnja u Ankari (uz naznake mogućeg prelaska u Istanbul samo da se pojavio i Putin osobno) – da bi Zelenski i Erdogan onda 16. svibnja nastavili put Albanije na sastanak Europske političke zajednice. Budući da u Turskoj nije bilo Vladimira Putina, u hodu se i od američkog predsjednika Donalda Trumpa čulo kako bi on sa svoje bliskoistočne turneje (15. svibnja je bio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima) skoknuo do Turske „spasiti tisuće života“ samo da je Putin ondje, a budući da ovaj nije stigao – nikome ništa. Zato je ukrajinsku delegaciju na razgovorima s Rusima u petak 16. svibnja predvodio ukrajinski ministar obrane Rustem Umerov, prvo na razgovorima s delegacijom SAD i Turske, a onda i na susretu s Rusima, pod turskim predsjedanjem. Direktni razgovori Rusa i Ukrajinaca trajali su gotovo dva sata uz moderiranje turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, no od svega se čulo tek da je ruska strana samo opet ponovila svoje maksimalne zahtjeve prema Ukrajini, bez da je zapravo imala mandat pregovarati o bilo čemu iole podrobnijem.

“Koalicija voljnih” u Kijevu

Slično tome, ali s još manje praktičnih efekata, prošli su i pozivi „Koalicije voljnih“ europskih država (uz načelni pristanak Sjedinjenih Država), kojima se od Ruske Federacije ultimativno tražilo da s istekom ponedjeljka 12. svibnja započne 30 dana dugo potpuno primirje u Ukrajini. Riječ je o američkom zahtjevu na kojeg je sama Ukrajina bezuvjetno pristala još 11. ožujka, da bi Donald Trump to nastojanje ponovio i 9. svibnja, tijekom trajanja ruskog jednostranog (i praktično nepostojećeg) primirja tijekom proslave Dana pobjede u Moskvi. Za američku ideju su se uhvatile EU-države čiji su čelnici u subotu 10. svibnja održali i sastanak „Koalicije voljnih“ u Kijevu. Tom su prilikom francuski predsjednik Emmanuel Macron, poljski i britanski premijeri Donald Tusk i Keir Starmer, kao i njemački kancelar Friedrich Merz dotadašnju ideju o prekidu vatre pokušali povezati s prijetnjom dodatnim sankcijama – ne samo Europe, već i Sjedinjenih Američkih Država, temeljem telefonskog razgovora s Trumpom na licu mjesta – ujedno postavljajući Rusima i datum do kada bi primirje trebalo započeti. Datum došao i prošao, Rusi i dalje sve po svom, rat se nastavlja nesmanjenom žestinom – a Europska unija je onda 14. svibnja usuglasila i svoj 17. po redu paket sankcija prema Rusiji kojeg bi ministri zemalja članica trebali prihvatiti 20. svibnja (uglavnom koncentriran na suzbijanje ruske trgovine energentima, posebno putem brodova tzv. „sive flote“). Doduše, ne samo da za sada nema naznaka ruske stvarne spremnosti na primirje, nego nema traga ni usporedivim dodatnim sankcijama prema Rusiji iz Sjedinjenih Država – koje bi zapravo EU-nastojanju dale punu težinu.

Ipak, dok se tek očekuje da Donald Trump po prvi put pokaže spremnost biti oštar i prema Vladimiru Putinu, već se moglo uočiti njegovo nasjedanje na još jedan ruski diplomatski manevar. Naime, kada je preko 20 sudionika sastanka „Koalicije voljnih“ u Kijevu 10. svibnja postavilo 30-dnevno primirje s početkom 12. svibnja kao preduvjetom za daljnje mirovne pregovore – izgledalo je da Trump pristaje na te zahtjeve i spreman ih je podržati snagom i utjecajem SAD-a. No odmah nakon što je Vladimir Putin krajem 10. svibnja predložio obnovu direktnih pregovora u Turskoj (kao izravan nastavak postupka iz 2022. godine, kada se početkom rata pokušalo žrtvi agresije nametnuti teške uvjete) u četvrtak 15. svibnja – Trump je barem naizgled odmah zaboravio svoje dogovore s Europljanima, baš kao i sve priče o 30-dnevnom primirju kao preduvjetu pregovaranja. Svoj novi pogled Trump je odmah 11. svibnja podijelio sa svijetom putem vlastite društvene mreže Truth Social, a u medijskom metežu koji je uslijedio sasvim se izgubio europski ultimatum o primirju od 12. svibnja, te se barem na prvu loptu podržalo ruska nastojanja o početku pregovora (o „prethodnim pitanjima“ ili „nijansama odnosa“ te „stanju na terenu“) prije ikakvog primirja. Dakle, prvotni zahtjev za ruskim bezuvjetnim pristankom na primirje prije pregovora postao je u tišini zahtjev za ukrajinskim bezuvjetnim pristankom na pregovore s Rusima u Turskoj, prije ikakvog primirja. Naravno, sve to ipak nije potaklo Vladimira Putina da stvarno i osvane u Istanbulu na razgovorima koje je potaknuo (za razliku od Zelenskog, koji je u novoj situaciji opet pokazao maksimalnu volju i spremnost, ali bez mnogo praktičnog učinka). Ipak, u svemu tome je posve nejasna ostala i potencijalna uloga Europljana u čitavom ovom novom pregovaračkom postupku – iako su se svi bitni međunarodni igrači u tom trenutku ionako našli u Turskoj (koja je od 14. do 16. svibnja u Antaliji ugostila neformalni sastanak ministara vanjskih poslova država članica NATO saveza), a onda i u nedalekoj Albaniji u petak 16. svibnja.

EU i Mađarska

Kaja Kallas u Lvivu

Dok je Europska unija ovoga tjedna dovršavala svoje konzultacije o 17. paketu sankcija prema Ruskoj Federaciji, posao se tu izgleda koncentrirao na dodavanje još oko 150 raznih brodova iz tzv. ruske „sive flote“ na europsku „crnu listu“, čemu se izgleda nisu protivile ni Mađarska i Slovačka. Izgleda da se u sličnom tonu uspjelo usuglasiti i izdvajanje dodatnih 900 milijuna eura za kupovinu oružja te streljiva za Ukrajinu do kraja 2025. godine, kao dopunu sličnim sredstvima od oko milijardu eura iz prihoda od sankcijama zamrznutih ruskih fondova, koje je visoka povjerenica Kaja Kallas već najavila 9. svibnja tijekom međunarodnog skupa u Lvivu (i za koje su već navodno potpisani i ugovori s raznim ukrajinskim proizvođačima). Navodno se uspjelo dogovoriti i metodu produžavanja čitavog kolopleta antiruskih sankcija koja bi trebala zaobići potencijalni veto službene Budimpešte – prebacivanjem većine ograničenja „na drugu pravnu osnovu“ – što tek ostaje za vidjeti u praksi. Ipak, i uz entuzijazam pojedinih država članica za nastavkom sankcioniranja Rusije te ubrzavanjem pregovaračkog postupka Ukrajine za članstvo u Europskoj uniji – tek će trebati rješavati pitanje blokade tog postupka iz Mađarske. Riječ je o zemlji koja se nastavlja protiviti vojnoj pomoći Unije za Ukrajinu (7. svibnja je nastavak EU vojne pomoći Ukrajini Orban nazvao „skandalom“), gdje se 12. svibnja od mađarskog premijera Viktora Orbana čulo da bi ulazak Ukrajine u EU vodio do uvlačenja Unije u rat s Rusijom – i gdje aktivno traje nacionalni savjetodavni referendum kojim bi se pokušalo zaustaviti to potencijalno članstvo. Postupak pod nazivom VOKS2025 započeo je 15. travnja i trebao bi trajati zaključno do 20. lipnja, a pojedini ga promatrači već stavljaju u kontekst mađarskih parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati u travnju 2026. godine.

Mađarski VOKS2025 – antiukrajinski i antiEU referendum

Dok su mađarski parlamentarni izbori početkom travnja 2022. godine (samo malo više od mjesec dana nakon ruske agresije na susjednu Ukrajinu) uvelike bili obilježeni pozicioniranjem Orbana i njegove koalicije Fidesz-KDNP kao „stranke mira“ nasuprot oporbi kao „stranki rata“ (koja bi željela „Mađarsku uvući u rat“ slanjem vojnika u Ukrajinu) – sada je situacija po pitanju unutarnjeg stanja i rata u Ukrajini još kompliciranija. Naime, u mađarskoj unutarnjoj politici bilježi se uspon opozicijskog vođe Pétera Magyara i stranke Tisza na neovisnim anketama, pa onda i njihovo preuzimanja vodstva na ljestvicama popularnosti (po prvi put u barem 12 godina). S druge strane, pitanje podrške Ukrajini i djelovanje EU-vlasti u Bruxellesu kod mnogih izazivaju nezadovoljstvo, pa nije ni čudo da su se te teme sada krenule pojavljivati i u tamošnjoj političkoj borbi (uz karakteriziranje oporbenjaka Magyara kao eksponenta EU, te stranke Tisza kao svojevrsne ukrajinske političke fronte u Mađarskoj) – dok plakatima za referendum VOKS2025 dominiraju slike Manfreda Webera, Ursule von der Leyen i Volodimira Zelenskog.

Mađarski odgovor – protjerivanje ukrajinskog diplomata

Sve to se sjajno odražava i u kontekstu situacije nastale 9. svibnja, kada se u Ukrajini objavilo uhićenje dvoje ljudi kao agenata iz okvira nekakve mađarske vojne obavještajne mreže u pograničnim dijelovima Ukrajine prema Mađarskoj (oblast Zakarpatje). Njihovo je prikupljanje informacija o kopnenoj i zračnoj obrani u Zakarpatju, te stavovima lokalnog stanovništva u situaciji mađarske vojne intervencije, izgleda bilo temeljito praćeno i snimano, a muškarac je od 8. svibnja dobio 60 dana pritvora, baš kao i žena (koja je ove godine izašla iz službe u OS Ukrajine). Oboje su navodno bili pod vođenjem profesionalnog časnika mađarske vojne obavještajne službe. Istog dana Mađarska je reagirala protjerivanjem dvoje diplomata iz veleposlanstva Ukrajine u Budimpešti, također pod optužbama za špijunažu – na što je Ukrajina istog tog 9. svibnja protjerala i dvoje Mađara iz Kijeva, s rokom od 48 sati da napuste zemlju. U večernjim satima 9. svibnja u središtu Budimpešte pritvoren je muškarac, građanin Ukrajine, kojem je u hodu bio suspendiran diplomatski status – ne bi li još iste noći bila provedena deportacija, naravno, također zbog sumnji u špijunažu. Konačno, u nedjelju 11. svibnja Mađarska je odgodila i za ponedjeljak 12. svibnja predviđene pregovore s Ukrajinom o stanju prava nacionalnih manjina. Skup u ukrajinskom pograničnom gradu Užgorodu trebao je sagledati 11 točaka mađarskih zahtjeva, te započeti pregovarački postupak o pitanjima kojima Mađarska već neko vrijeme koči glavninu ukrajinskih aspiracija prema EU-članstvu.

U takvom okružju malo se čulo odgovora na ratobornu video-snimku aktualnog mađarskog ministra obrane Kristófa Szalay-Bobrovniczkog iz travnja 2023. godine – koju je u četvrtak 8. svibnja na mreži Facebook objavio mađarski vođa oporbe Péter Magyar. U njoj Szalay-Bobrovniczky spominje za Mađarsku „kraj mirovnog mentaliteta“ i prelazak u „nultu fazu na ratnom putu“ – ujedno navodeći i svoju politiku „pomlađivanja“ vojnog vodstva kao sredstvo postavljanja Orbanu vjernih kadrova. Među ostalim, u tom se kontekstu spominjalo i kraj vojne karijere sada umirovljenog general-pukovnika Romulusza Ruszin-Szendija (kratkotrajnog načelnika mađarskog Glavnog stožera, a sada oporbenog političara u stranki Tisza) – koji je bio zamijenjen dvije godine starijim kolegom, da bi nakon njegovog ovogodišnjeg političkog svrstavanja u oporbu prvo započele istrage o navodnim pronevjerama tijekom njegove vojne službe koja je završila u lipnju 2023. godine, da bi najednom njegovo ime ovoga tjedna ministar obrane Szalay-Bobrovniczky spomenuo i u kontekstu povezanosti s ukrajinskim špijunima (koje se proteklih dana najednom krenulo otkrivati širom Budimpešte i Mađarske općenito).

Bivši načelnik OS Romulusz Ruszin-Szendi jedan je od glavnih opozicionara mađarskom premijeru Orbanu i ministru obrane Szallay-Bobrovniczkom

Naime, dok se u utorak 13. svibnja od samog Viktora Orbana moglo čuti kako je u tijeku operacija ukrajinske Specijalne službe – „koordinirana klevetnička kampanja“ radi remećenja provedbe mađarskog referenduma o pristupanju Ukrajine Europskoj uniji – u isto vrijeme je Orban identificirao i ukrajinski napad na Oružane snage, i to uz pomoć mađarske oporbe. O tome se u srijedu 14. svibnja raspravljalo i na sjednici mađarskog Vijeća za obranu (i nacionalnu sigurnost) – gdje se potvrdilo teoriju o vanjskoj obavještajnoj intervenciji uz suradnju s domaćom opozicijom, i uz posebno spominjanje moguće aktivne uloge i bivšeg načelnika Glavnog stožera, „sada poznatog kao simpatizera stranke Tisza“ (uz navode o njegovom navodnom ranijem kršenju mađarskih mandata u NATO djelovanjima, te radu protiv mađarskih nacionalnih interesa). Sve te navode vladajućih sam je umirovljeni general Romulusz Ruszin-Szendi u svom otvorenom pismu 14. svibnja opisao kao „patetične i odbojne“, pripisujući optužbe i činjenici da „nije bio voljan pomoći u neprofesionalnom radu ‘ministra obrane‘ s diplomom iz agronomije“. Dakle, po Mađarskoj zadnjih dana bjesni rat vlasti i oporbe u kojem Zelenski, Kijev i Ukrajina igraju tek sporednu, prigodnu, ali uvelike revijalnu ulogu.

Rudni sporazum SAD i Ukrajine

Prije ulaska u detalje stanja na bojištima spomenimo još i konačno rješavanje političkoga čvora kojeg je postavila sklonost američkog predsjednika Donalda Trumpa prema rijetkim zemnim elementima u Ukrajini. Sporazum kojeg je američka strana prvotno sastavila prema pravu saveznih država Delaware i New York bio je korigiran te onda i potpisan u večernjim satima 30. travnja – da bi onda bio podnesen na ratifikaciju u ukrajinskoj Vrhovnoj Radi. Taj je postupak okončan glasovanjem u četvrtak 8. svibnja, dok je tako ratificirani tekst u ponedjeljak 12. svibnja potpisao i predsjednik Volodimir Zelenski. U Vrhovnoj Radi je nakon rasprave sporazum podržala i stranka „Europska solidarnost“ bivšeg predsjednika Petra Porošenka, napominjući da bi u suprotnom Ukrajina gubila 100 posto američke podrške, a sada će „biti zajamčena samo polovica potrebne pomoći“ (ali je i takva polovična šansa „bolja od nule“). Takva ratifikacija velikom većinom glasova bila je dovoljna da se odmah istoga dana održi i posebni telefonski razgovor s Donaldom Trumpom, koji je barem na prvi pogled otoplio svoje poglede na stanje u Ukrajini i tamošnje vlasti.

Napomenimo da su – uz spomenuti glavni međudržavni sporazum – do 13. svibnja bila potpisana i potrebna dva tehničko-trgovinska dokumenta komercijalne prirode, koji ne zahtijevaju parlamentarnu ratifikaciju. Ujedno se istoga dana krenulo rješavati i izmjene Proračunskog zakona, kojima je regulirano nadopunjavanje američko-ukrajinskog investicijskog fonda stvorenog ovim novim propisima. Time se skupilo potrebnu većinu dokumenata za početak rada zajedničkog fonda, kojeg sada trebaju uspostaviti s ukrajinske strane „Agencija za razvoj javno-privatnih partnerstva“ i s američke strane „Korporacija za financiranje razvoja“ (DFC) – a ostaje još i izbor po tri predstavnika Ukrajine i SAD u upravu Fonda te odobrenje njegova investicijskog protokola. U taj fond Ukrajina će davati doprinose u obliku udjela u budućim isplatama od prodaje licenci za vađenje rudnih bogatstava, dok će s američke strane stići takozvani „početni novac za pokretanje fonda“ – u što se može računati i buduća vojna pomoć SAD za obranu Ukrajine. Kada to sve zaživi, spomenuti zajednički fond postupno će novce moći ulagati u razvoj eksploatacije dogovorenih sirovina, infrastrukturu, te poslijeratnu obnovu Ukrajine. Nota o dovršetku svih potrebnih postupaka za pokretanje „Američko-ukrajinskog fonda za obnovu“ predani su 13. svibnja Julie Davis, otpravnici poslova SAD u Ukrajini, no ipak je time u potpunosti ostalo otvoreno pitanje rješavanja sukoba u Ukrajini, kao i problem pripadajućih američkih sigurnosnih garancija za vlasti u Kijevu. Zato se američki fokus praktično odmah prenio na temu 30-dnevnog primirja pod prijetnjom dodatnih sankcija za Rusku Federaciju, ali samo do već spomenute ideje Vladimira Putina o direktnim razgovorima Ukrajine i Rusije u Turskoj, čiji razvoj aktualno pratimo.

Stanje na bojištima – Kursk, Begorod i regija Sumi

Ruska vojska uspješno odbija ukrajinske prodore u Kursk

Nažalost, tijekom zadnjih tjedan dana sve je manje jasnih informacija o stanju na granicama ukrajinske regije Sumi, te (potencijalno) u nedalekim pograničnim prostorima ruskih regija Kursk i Belgorod, gdje su se zadnjih tjedana bilježile borbe. Što se regije Kursk tiče, izgleda da pokušaj ukrajinskog prodora prema pograničnom selu Tetkino (oko 2 km od granice), koji je okvirno trajao od 4. do 11. svibnja, baš i nije uspio. Nakon borbi na granici i u rubnim dijelovima sela Tetkino, u prvoj polovici ovoga tjedna borbe su bile vođene u obližnjim pograničnim selima na ukrajinskoj strani granice (Bojaro-Ležači, Riživka, Atinske, Iskriskivšćina i Bezsalivka), uz granatiranja i zračne napade dublje u ukrajinsku pozadinu. Slično se stanje bilježi i oko 35 km istočnije, u prostoru ukrajinske regije Sumi na dijelu zaleđa donedavnog bojišta zapadno od Sudže u Rusiji. Tu se definitivno bilježi ruski prodor preko granice i borbe se izgleda i nadalje vode na liniji ukrajinskih sela Volodimirivka-Vodolagi-Bilovodi-Loknja (od 3 do 9 km od granice), gdje se 12. svibnja moglo konstatirati rusku prisutnost u većini istočne polovice ukrajinskog sela Bilovodi. Što se tiče sudbine ukrajinskog prodora u rusku regiju Belgorod kod Popovke i Demidovke započetog krajem ožujka, dok bi i dalje u ukrajinskim rukama mogao biti pojas južno od Popovke (uz rječicu Udava), iz ruskih se izvora 9. svibnja čulo o prodoru preko granice južno od nedaleke Demidovke i okupaciji minijaturnog ukrajinskog pograničnog sela Marijino (oko 600 metara južno od granice). Pri napadima se izgleda i ovdje koriste manje pješačke postrojbe, uvelike opremljene motociklima i lakim vozilima za izvođenje brzih pokušaja napada.

Zato se i nadalje učestalo čuje o topničkim, zrakoplovnim i bespilotnim napadima kako na ukrajinsku regiju Sumi, tako i na prostore ruskih regija Kursk i Belgorod. Osim brojnih djelovanja na samoj bojišnici, obje strane napadaju i protivničko zaleđe, a do ponedjeljka 12. svibnja moglo se čuti o gubitku barem jednog ukrajinskog sustava HIMARS (kojim se gađalo ruski Rilsk). Dok ukrajinska strana navodno razmišlja o pokušaju razmjene i ruskih civila izbjeglih iz regije Kursk za svoje ljudstvo u ruskom zarobljeništvu – s ruske se strane i nadalje čuje o nastavku jednokratnih isplata naknade ratnih šteta u regiji Belgorod (ukupno izdvojeno oko 130, 5 milijuna rublji, ili oko 1,44 milijuna eura – od čega je na gotovo 7.000 građana podijeljeno oko 100 milijuna rublji, ili oko 1,14 milijuna eura), te problemima s općom korupcijom upravnih sustava u regiji Kursk (osobe s kriminalnom prošlošću u raznim općinskim institucijama).

Stanje na bojištima – Ukrajina

Popravak tehnike na terenu

Zadnjih se dana na sjeveru Harkivske oblasti u Ukrajini okršaje bilježilo pretežno na prostoru srušenog grada Vovčanska, te oko 80 km jugoistočno, na ruskom mostobranu po zapadnoj obali rijeke Oskil i oko ukrajinskog grada Kupjanska. (1) Na sjeveru ruskog mostobrana i dalje se čuje o borbama kod 27. travnja okupirane Kamjanke na zapadnoj obali Oskila, te oko sela Krasne Perše, jednako kao i južnije (2) na sjeverozapadnim prilazima samom gradu Kupjansku (kod sela Monačinivka, Mala Šapkivka i Kindrašivka). Istočnije, u ukrajinskoj enklavi odmah preko Oskila – opet se javljalo o borbama na tamošnjim prilazima Kupjansku i kod okupirane Sinkivke, kao i južnije, kod sela Pišćane Gornje, te uz južni kraj čitave te enklave – kod sela Novoosinove, Gluškivka i Senkove (sa zapadne strane rijeke Oskil). Samo koji kilometar južnije nastavio se i ruski pritisak niz rijeku Oskil prema gradu Borova sa sjevera (kod ukrajinskih sela Zagrizove, Nova Krugljakivka i Lozova, sve oko 13 km od Borova), te s istoka (sela Zeleni Gaj, Kopanki, Nadija, Tverdohlibove i Novojegorivka, dvadesetak km istočno od Borova).

Bitno je žešće zadnjih dana opet bilo oko 25 km jugoistočno od grada Borova, gdje već neko vrijeme traje jaka ruska ofenziva na administrativnoj tromeđi ukrajinskih oblasti Harkiv, Lugansk i Donjeck. Uz napade (1) prema selima Druželjubivka, Grekivka i Oljgivka, kojima se agresori postupno približavaju s istoka i juga, nastavljene su i borbe (2) pri okupiranim selima Novomihailivka i Nove, te (3) oko zone tih okupiranih naselja, pri ukrajinskim selima Novi Mir, Ridkodub (kojem su agresori prišli do 12. svibnja), Lipove (7. svibnja službeno oglašena ruska okupacija, ali borbe i danas traju), te Karpivka i Zelena Dolina. Riječ je tu o ruskom nastojanju ovladavanja visovima oko sela Nove ne bi li se time pod paljbu uzelo i šire ukrajinske obrambene položaje prije nastavka navale na zapad, prema tamošnjem toku rijeke Oskil. Nažalost, ništa mirnije nije bilo ni u neposrednom nastavku na tu borbenu zonu, južno u smjeru rijeke Siverski Donjec. Ondje se čulo o borbama kod sela Kolodjazi (do 12. svibnja agresori prišli sa sjevera), te nedaleko okupiranog sela Jampolivka – dok je posebno žestoko bilo i oko 4 km južnije. Ondje su uz tok rijeke Žerebec bilježeni ruski napadi na selo Zarične na njegovoj zapadnoj obali, te napredovanje na istočnoj obali rijeke – gdje je 15. svibnja bila postavljena i ruska zastava nedaleko Crkve Uzašašća na sjevernom kraju sela Torske (vjerojatno uz borbe na prelazu rijeke Žerebec prema zapadnijem selu Zarične).

Ruska vojska steže obruč, ali ne uspijeva zauzeti Časiv Jar

Slično postupno rusko napredovanje traje i ponešto južnije – preko rijeke Siverski Donjec, uz južnu obalu Siverskog Donjeca zapadno od okupiranih ruševina Bilogorivke. Tu agresori nastavljaju postupno zauzimanje ruševina sela Grigorivka i prodor zapadnije prema Serebrjanki – što je očigledno dio šireg ruskog pomaka, koji se tek postupno očituje u javno dostupnim izvorima. Slična je situacija i oko 6 km južnije, gdje od 10. svibnja traju borbe unutar uvelike srušenog sela Verhnokamjanske, kao i zapadnije na prilazima gradu Siversku, te kod jugozapadnih sela Zvanivka i Fedorivka. Oko 35 kilometara dalje na jugozapad, u zoni ukrajinskog uporišta Časiv Jara, spominju se okršaji (1) u sjevernim selima (kod podijeljene Orihovo-Vasilivke, te pri selima Novomarkove, Majske i Viroljubivka, ali i istočnije kod okupirane Grigorivke). Čulo se i o nastavku okršaja (2) u samom centru grada, ali bez daljnjih vijesti o promjenama linije bojišta usprkos dolasku jakih ruskih pojačanja, te (3) južno od Časiv Jara – kod sela Predtečine, južnije pri Oleksandro-Šultine te istočnije kod sela Bila Gora – ali opet i kod jugoistočnijih naselja Kurdjumivka, Diliivka i Ozarjanivka, na prilazima uvelike okupiranom gradu Torecku.

U borbenoj zoni grada Torecka nastavljaju se okršaji (1) na sjevernim prilazima (naselja Družba i Diliivka), kao i na rubovima sjeverne gradske četvrti Krimske (smjer prema Diliivki, te sjeverozapadno od naselja uz tamošnja jezera, gdje je agresor do 13. svibnja i napredovao). (2) Na sjeverozapadnom izlazu iz grada je bojišnica i dalje do rudnika „Svete Matrone Moskovske“, iako se 12. svibnja geolociralo branitelje i bliže gradu, u tamošnjoj „Autobazi“ rudarskog poduzeća „Dzeržinskugolj“. (3) U samom centru grada izgleda da su Ukrajinci postupno izbačeni (iako je prostor po njima i dalje svojevrsna urbana „siva zona“), kao i na rubnim dijelovima južne gradske četvrti Zabalka. Ipak, (4) na jugozapadu grada se i dalje drže ukrajinski položaji kod prigradskih sela Novospaske i Šćerbinivka (uz navodni ponovni gubitak Leonidivke), te zapadno prema Romanivki. Nažalost, oko 20 km poteza od Romanivke na zapad i dalje je za branitelje posebno zahtjevna borbena zona. Posebno se problematičnim pokazuje prostor od oko 30 kvadratnih kilometara koji ide s istoka od 22. travnja okupirane Suhe Balke, južno do Stare Mikolaivke (kojoj su agresori prišli 4. svibnja), te zapadno do sela Zelene Pole. Ova ukrajinska obrambena zona našla se u problemu najkasnije 14. svibnja, kada se registriralo ne samo rusko osvajanje sela Oleksandropilj (oko 3 km sjeverno od sela Zelene Pole), već onda i geolociranje agresora usred zaleđa ove obrambene zone, na prilazima ukrajinskom selu Zorja (oko 3 km sjeverno od Stare Mikolaivke). Dok ruski izvori zadnja dva dana spominju hitnu evakuaciju ukrajinskih snaga iz čitavog tog područja, izvori s ukrajinske strane još šute o stanju i tamošnjim novostima. Nažalost, ova je situacija tek najnovija neugodnost u nizu na spojnici bojišta između gradova Toreck i Pokrovsk, gdje se spomenuto urušavanje bojišta zapravo veže na proboj izveden od 2. svibnja, kada je agresorima uspjelo zauzeti zapadnije selo Tarasivka, a onda u brzom ritmu i Novoolenivku prema sjeveru (okupirana do 8. svibnja), te očigledno i već spomenuto selo Oleksandropilj (oko 3,2 km istočno od Tarasivke). Već smo spomenuli da se time formira novi smjer načelnog ruskog napredovanja – od Novoolenivke na sjever (od 13. svibnja borbe i kod nedaleke Jablunivke) prema oko 10 km udaljenoj Kostjantinivki – no ujedno je riječ i o neugodnom zaoštravanju situacije na sjeveroistočnom prilazu samom ukrajinskom uporištu Pokrovsk.

Pokrovsk

Kako smo spomenuli, borbe (1) na sjeveroistočnim prilazima Pokrovsku sada su koncentrirane – od okupirane Novoolenivke jugozapadno uz trasu magistrale T-0504 (kojoj su do 15. svibnja Rusi prišli u potezu zapadno od okupirane Tarasivke, te kod istočnih prilaza ukrajinskom selu Nova Poltavka), kao i zapadno od okupiranog sela Vodjane Druge. Ne samo da je tu pod ruskom kontrolom petlja na magistrali T-0504, već je do 13. svibnja ostvaren i ulazak agresora uz trasu magistrale zapadno do polovice sela Malinivka – koje je do 14. svibnja u većem dijelu i zauzeto (uz konstantne borbe te naknadne pokušaje ukrajinskih protunapada). Iako se oko 3 km južnije i dalje čuje o borbama kod okupiranih sela Elizavetivka i Novotorecke, tek malo jugozapadnije od Malinivke loše vijesti su došle i iz Miroljubivke. U ovo su ukrajinsko selo na bojišnici Rusi upali 20. travnja da bi se 5. svibnja zaoštrile borbe u naselju – koje je nakon zauzimanja južnog dijela 13. svibnja i službeno proglašeno okupiranim (uz podizanja zastava 15. svibnja). Ujedno, 14. svibnja se čulo i službeno rusko proglašenje okupacije nedalekog zaseoka Mihailivka – iako to nije mnogo promijenilo na stvari. Ponešto je manje dinamično bilo (2) na istočnim prilazima Pokrovsku, gdje se čulo za borbe kod sela Promin, na prilazima Mirnogradu i oko Lisivke. No (3) južno od Pokrovska čulo se tek o sukobima kod sela Dačenske, na prilazima Pokrovsku sjeverno od naselja Ševčenko i kod Zvirove – uz brojne ruske zračne napade, ali bez vijesti o konkretnim promjenama bojišnice. Zato su (4) jugozapadno od Pokrovska nastavljeni okršaji kod sela Kotline i Udačne, a selo Uspenivka je tijekom zadnjih tjedan danaa završilo temeljito okupirano zajedno s neposrednom okolicom. Dapače, bilježio se i ruski prilazak na zapad do naselja Novosergiivka, dok je nedaleka Novooleksandrivka 11. svibnja i službeno proglašena okupiranom (iako se ondje borbe bilježe do danas), s daljnjim ruskim prodorom na zapad prema oko kilometar udaljenoj granici ukrajinske oblasti Dnjepropetrovsk). Južnije od toga agresori su do 15. svibnja konsolidirali okupaciju naselja Nadiivka, dok se 12. svibnja službeno čulo i za okupaciju sela Kotljarivka (gdje su borbe ipak nastavljene narednih dana, baš kao i prema nedalekoj Muravki) – oko 3 km od već spomenute administrativne granice ukrajinske oblasti Dnjepropetrovsk.

Slična je situacija i par kilometara južnije, gdje se borbe vode zapadnije od okupiranih sela Preobraženka i Zaporižja – kod Troicke (službeno objavljeno okupiranim 8. svibnja), kod Gorihove, te južnije oko Bogdanivke (usprkos 24. travnja službeno objavljenoj ruskoj okupaciji). Desetak kilometara južno od Bogdanivke nastavljene su borbe na prilazima okupiranim naseljima Andriivka i Konstantinopilj, kao i oko 6 km zapadnije na prilazima ukrajinskim uporištima Oleksiivka i Bagatir (gdje su Rusi opsežnije ušli u naselje 13. svibnja), te kod sela Odradne kojem agresor prilazi s juga. Nije mnogo bolje bilo ni u borbenoj zoni oko okupirane Velike Novosilke – gdje su (1) na sjeveru vođene borbe na prilazima ukrajinskom uporištu Komar, (2) baš kao i zapadno, kod okupiranih sela Burlacke i Vilne Pole (službeno oglašeno okupiranim 15. svibnja), te zapadno od okupiranog sela Novosilka (prilaz ukrajinskom selu Zelene Pole). Za kraj treba napomenuti i da se u regiji Zaporižje ustrajno spominju borbe oko ukrajinskog uporišta Orihiv (na prilazima selu Mala Tokmačka, te kod Novodanilivke) – ali bez vidljivih promjena bojišnice. Slično je bilo i desetak kilometara zapadnije, kod naselja Mali Šćerbaki i Stepove – uz spomen borbi i na oko 5 km sjevernijoj liniji sela Lukjanivske-Pavlivka, te opet i na prilazima ukrajinskom gradu Kamjanske (nekad na obalama jezera na Dnjepru, a danas 20 km istočno od tog vodotoka).

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 16. svibnja 2025. pod nazivom “Putin ignorira saveznike, Orban proziva ‘klevetnike‘, a Rusi nastavljaju sa žestokim prodorima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/putin-ignorira-saveznike-orban-proziva-klevetnike-a-rusi-nastavljaju-sa-zestokim-prodorima-15585022