Britanski povjesničar i romanopisac Antony Beevor posvetio je pozornost bitki za Normandiju na nagovor kolega povjesničara, onda kad ga je još “držala opsesija za Istočnim bojištem“, kako sam autor ističe u zahvalama. Rezultat je djelo koje na sveobuhvatan način prikazuje događaje od samog iskrcavanja na plaže Normandije, 6. lipnja 1944. godine, pa do oslobođenja Pariza. Knjiga je podijeljena u trideset poglavlja u kojima Beevor – kao i u drugim svojim djelima – prikazuje rat iz perspektive u rasponu od najviših stožera, pa do doživljaja bitke iz perspektive časnika, dočasnika i vojnika.
Posve prirodno, težište prvog dijela knjige je na samome iskrcavanju. Beevor dobro uočava manjkavu topničku potporu s brodova, koja je dovela do pokolja invazionih trupa ondje gdje je otpor bio imalo čvršći, ali propušta utvrditi glavni uzrok ove manjkavosti. Naime, glavni planer mornaričkih topničkih vatri, američki admiral Morton L. Deyo, arbitrarno je prepolovio tablične utrške streljiva koje je sam razvijao tijekom pohoda na Pacifiku. Ovo se osvetilo Saveznicima u punoj mjeri.
Bocage – specifičnost krajolika Normandije
Slijede opisi borbi u tzv. bocageu, gusto ispresijecanom normandijskom krajobrazu, gdje su borbe vođene na maloj udaljenosti, praktički prsa o prsa. Mnogi viši američki časnici, koji su imali iskustva s Pacifika, uspoređivali su konfiguraciju bocagea s džunglom. Žestini borbi i visokim gubicima na obje strane pridonijelo je i neiskustvo vojnika ubačenih u borbu, i to s obje strane. Većina američkih i britanskih postrojbi bila je posve svježa, što je opet vodilo velikom broju psihotraumatiziranih žrtava, poglavito među pješaštvom. Beevor nesmiljeno kritizira fragmentiranost britanskih postrojbi koje – čini se – nisu nikako uspijevale postići koheziju iznad razine bojne, uspoređujući je sa sirovim entuzijazmom Amerikanaca. Kanađani su pak bili neke vrsti hibrida svojih brojnijih suboraca: iako fragmentirani poput Britanaca, odlikovali su se velikim elanom.
Lipanj 1944. godine, maskirani njemački tenk kod gradića Villers-Bocage
S njemačke strane, kvaliteta postrojbi jako je varirala. Njemačka zapovjedništva krpala su obranu kako su znala i umjela – od posadnih divizija jedino sposobnih za statičnu obranu do fanatičnih SS oklopnih i mehaniziranih divizija. Jasno, sveobuhvatna saveznička zračna prevlast ozbiljno je hendikepirala bilo kakve njemačke ofanzivne planove. No Beevor detaljno analizira učinak savezničkih lovaca-bombardera na njemačke pokrete i dolazi do zaključka kako je zapravo vrlo malo tenkova uništeno iz zraka, iako je broj ostalih uništenih vozila bio golem.
Beevor analizira i zbivanja na najvišoj razini: rivalstva britanskih i savezničkih zapovjednika, ali i posvemašnju svojeglavost Francuza, jednom kad su se konačno našli u prilici oslobađati svoju domovinu. Slobodni Francuzi generala de Gaullea našli su se u situaciji da moraju surađivati sa svim snagama u zemlji, uključujući tu i čvrsto organizirani te ideološki beskompromisni komunistički pokret otpora; doduše, s ovima potonjima uz priličnu nelagodu. Na njemačkoj strani dosta je pažnje posvećeno uroti i atentatu na Hitlera, tim više što su neki od glavnih protagonista (ili barem podupiratelja) urote držali najviša zapovjedna mjesta u Francuskoj, poglavito feldmaršali Rommel i von Kluge, koji su u Francuskoj i skončali, obojica od vlastite ruke.
Francuske snage tijekom parade na Champs-Élysées, 26. kolovoza 1944. godine
Oslobođenje Pariza autor je očito odabrao kao svojevrsnu logičnu konkluziju operacija u Francuskoj tijekom ljeta 1944. godine, i njime knjiga okončava – autor je negdje morao podvući crtu. Prilično kaotični ustanak Parižana, osobito potpaljivan od komunističkog pokreta otpora, nikako nije imao mjesta u savezničkim planovima. Srećom po Pariz, bitka je završila promptnom njemačkom predajom, uz relativno malo uličnih borbi, a zatim je uslijedila ekstatična orgija radosti: alkohol je tekao potocima, a ljubav se vodila na svakom uglu. Uzgred, Pariz u to doba je inače također predmetom posebnog Beevorovog interesa: jedna od njegovih faktografskih knjiga bavi se upravo Parizom nakon oslobođenja, pa je to očiti dodatni razlog zašto Dan D, Bitka za Normandiju, završava upravo ondje gdje završava.
Knjiga je vrlo sveobuhvatna i dobro opremljena zemljovidima. Ako bi se imalo što zamjeriti, to je jako usputno spominjanje savezničkog iskrcavanja u južnoj Francuskoj, tek onoliko koliko je nužno da se dopuni slika sveopćeg njemačkog kolapsa u Francuskoj. No, Beevor ne propušta istaknuti učinke sovjetske operacije Bagration, koja otpočinje dvadeset dana nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Cvijet njemačke regularne vojske (odnosno, ono što je u tom času od njega još ostalo) izgorio je u Bjelorusiji, a bocage je progutao usporedivu količinu preostale vojske, osobito SS postrojbi. Krajem lipnja 1944. godine, nameće se zaključak, rat je za Njemačku bio de facto gotov. Jednom riječju, Dan D, Bitka za Normandiju, djelo je koje možemo toplo preporučiti svim proučavateljima povijesti II. svjetskog rata.
Podaci o knjizi:
D-Day, Battle for Normandy, Antony Beevor, ilustrirano, 592 stranica s indeksom, izdanje Penguin Books Ltd, London, UK 2009.
