Autor Antony Beevor poznat je ponajprije po svojim faktografskim radovima, poimence prikazima operacija u II. svjetskom ratu. U djelu Berlin, pad 1945. on daje detaljni pregled bitke za Berlin, u kojoj je Sovjetska Armija konačno skršila njemačku vojnu mašineriju. Premda je sam tijek bitke dobro poznat, a njome se već jesu bavili i anglosaski autori poput Corneliusa Ryana (The Last Battle, prijevod u nas: Posljednja bitka, Opatija 1986.), Beevor daje puno širi – upravo panoramski – prikaz događaja kroz dvadeset osam poglavlja. Naime, povrh iscrpne analize borbenih djelovanja, knjiga daje posebni osvrt na rad stožera, ali i doživljaja ovog klimaktičnog kraja rata u Europi iz perspektive nižih časnika, dočasnika, vojnika i civila.
Beevor posvećuje puno prostora i sovjetskoj strani, te time postiže prilično ujednačen pristup temi. Ovdje se ne radi samo o Staljinovim zapovijedima i (nazovimo to tako) naputcima, odnosno rivalitetima među zapovjednicima, već i o svekolikom presjeku kroz postupke Sovjetske Armije. Od priprema za akciju, preko doživljaja konačnog ulaska u Njemačku, do prilično sustavnog pljačkanja i drugih zlouporaba osvojenog teritorija. Ponajprije, opčinjava začuđenost sovjetskih vojnika pred urednim farmama Istočne Pruske i njihovo bijesno nerazumijevanje: zašto su ljudi koji tako dobro žive išli u sustavnu pljačku Ukrajine, Bjelorusije i Rusije?
Uslijedila je osveta, a koju je osobito potpirivao publicist Ilja Erenburg svojim člancima u Pravdi – sve dok se konačno netko nije sjetio da bi malo manje potpaljivanja pomoglo baratanju s pokorenom populacijom. Reakcija najviše nomenklature, sažeta u uvodniku Pravde naslovljenom s “Drug Erenburg pojednostavljuje” odvela je Erenburga na led, a ne u gulag samo zbog njegove enormne popularnosti, spekulira Beevor. No, na terenu je ostalo po starom: masovni “nemoralni događaji” (tj. silovanja) bili su nešto što zapovjednici – ako već nisu ohrabrivali – nisu ni sprečavali, posebice ako su se ionako “udaljili” (tj. napili namrtvo). Uostalom, mnogi visoki časnici su si ionako osigurali svoje PPŽ (pohodno-polevaja ženščina – treba li prijevod?), primajući napljačkane darove od podređenih. Uopće, osim sustavnog demontiranja proizvodnih kapaciteta te infrastrukture s pokorenih područja, naglašava Beevor – pljačka je poticana i normativima za pakete koje su vojnici mogli slati doma: 5 kg mjesečno za vojnike, 10 kg za časnike, a za generale i više.
Pa ipak, priznaje Beevor, mnogi sovjetski vojnici ponašali su se korektno, želeći preživjeti rat koji je očito bio pri kraju i vratiti se kućama. Pjesme o djevojkama i ženama koje su ostale doma bile su daleko popularnije od službenih koračnica: vjerovalo se da će se vojnik vratiti iz rata ako je ljuba ostala vjerna. Tako je Sinji platoček, pjesma o djevojčinom plavom šalu, bila toliko popularnom da je postala i neslužbenim dodatkom bojnome pokliču: “Za rodinu! Za Staljina! Za sinji platoček!”
Na strani Nijemaca carevali su pak cinizam civilnog stanovništva, konfuzija u paralelnim zapovjednim lancima (koji su se izgleda množili kako se kraj primicao bliže), te uopće zanimljiv stupanj odmaka od realnosti. Ovo potonje se, među ostalim, zrcalilo u “ustrojavanju” postrojbi koje su postojale uglavnom na papiru: od armijske grupe Visla koja je uspostavljena uglavnom ne bi li se Himmler poigrao vojskovođe, do borbene skupine bizarnog naziva 1001 Noć (Kampfgruppe 1001 Nacht), čije su sastavnice (improvizirane bojne) imale ništa manje egzotična imena: Suleika, Harem i Sultan.
Njemački vojnici bili su, međutim, na kraju snaga. U finalnom rasulu, stožeri postrojbi imali su osnovnu ideju kako izmaknuti svoje snage prema zapadu, zajedno s kolonama izbjeglih civila, dok su mnoge postrojbe crpile snagu iz vizije sigurne smrti ukoliko polože oružje; poglavito one SS postrojbe sačinjene od stranaca, primjerice Francuza. Naposljetku, tu je i bio i očajnički Volkssturm: od nepotrebne brutalnosti prema logorašima koji su im utrapljeni u posljednjim danima, do dirljive priče o ostarjelom pruskom plemiću koji je u časničkoj odori iz prošlog rata promarširao svoju bojnu ukrug po nekoj šumi, zatim poslao ljude kućama, ne bi li ga od namjeravanog samoubojstva zatim jedva odvratili vlastiti ukućani.
Dosta prostora posvećeno je stradanjima njemačkih civila: od raspada opskrbe svake vrsti, preko nehigijenskih uvjeta u masovnim skloništima, do neposredne osvete iz ruku sovjetskih vojnika. No, Beevor donekle minorizira jednu od možda najužasnijih epizoda, tj. Goebbelsovu zapovijed (izdanu u času kad je Hitler već bio mrtav) neka se poplave tuneli podzemne željeznice puni civila. Naime, Beevor konstatira da su se tuneli plavili dosta polako, da se većina civila, ranjenika itd. uspješno izvukla, a da su žrtve plavljenja zapravo ionako stradale odranije, umrijevši pretežito od rana i tome slično.
Uopće, na obje strane divljala je brutalnost prema vlastitim ljudima. Na njemačkoj strani arbitrarna vješanja tobožnjih dezertera, a na sovjetskoj – krajnja sumnjičavost prema oslobođenim sunarodnjacima, bivšim vlasovcima kojima je sljedovao gulag, ali i prema mladim ženama odvedenima na prisilni rad u Njemačku, a čija sudbina počesto nije bila bolja od one koju su pretrpjele Njemice.
Na kraju knjige Beevor problematizira svekoliku Berlinsku bitku. Ponajprije, njezinu potrebnost: je li trebalo s njemačke strane fanatično braniti bastione osuđene na propast, uključujući i sam glavni grad? Sa sovjetske – je li trebalo ubaciti enormne snage u ulične borbe u Berlinu, gdje je vojska podnijela strahovite žrtve u konfuznim uličnim borbama gdje su se preklapale nadležnosti frontova, kao najviših postrojbi? Naposljetku, tu je i problematiziranje uloge zapadnih Saveznika, kao i obostrane utrke za njemačkim tehnologijama, uključujući nuklearnu ili pak bojne otrove. Konačno, problematizira se i sveopći učinak na pokorenu Njemačku: od traumatiziranih žena čiji muževi po povratku iz rata nisu željeli znati ništa o njihovim stradanjima, do industrijskih postrojenja koja su na licu mjesta demontirana, a zatim čekala mjesecima na kiši i vjetru prebacivanje u Sovjetski Savez, ako nisu u međuvremenu posve propala.
Zaključno, knjigu Berlin, pad 1945. najtoplije preporučamo svim ljubiteljima vojne povijesti, ali i onima koji se žele uputiti u same korijene Hladnog rata.
Podaci o knjizi:
BERLIN, The Downfall 1945, Antony Beevor, ilustrirano, 490 stranica s prilozima i indeksom, izdanje Penguin Books Ltd, UK, London 2004.
