Na nedavno održanom NATO summitu u Varšavi velika je tema bilo jedinstvo i zajedništvo – kako između NATO saveza i Europske unije, tako i među pojedinim NATO članicama. No, nažalost, vrlo je lako zamijetiti da se iza ovih velikih deklaracija zapravo skriva čitav niz prilično dubokih neslaganja, od kojih je dio vezan uz odnos NATO-a prema Ruskoj Federaciji na vidjelo došao i tijekom nedavne velike vojne vježbe Anakonda 2016, o kojoj smo pisali i na portalu Obris.org. U ovu neugodnu ali zanimljivu temu detaljnije je ušao članak objavljen 17. srpnja ove godine na portalu magazina Defense News, koji ovdje donosimo u prijevodu.
Nakon okupljanja trupa iz 24 nacije radi vježbe Anakonda, prošloga mjeseca u Poljskoj, a kojom se željelo pokazati NATO jedinstvo nasuprot Rusije, neke europske države uspješno su radile iza zavjesa ne bi li ublažile simboliku kopnenih snaga u manevru tako blizu moskovskome dvorištu.
Dok je to možda bila i najveća vježba u Istočnoj Europi od kraja Hladnoga rata, Anakonda na koncu nije bila službena vježba Saveza, nego tek događanje sponzorirano od Poljske i Sjedinjenih Američkih Država. I dok su dužnosnici iz obje ove države nastojali utjecati na stožer u Bruxellesu da tu aktivnost zaogrne NATO plaštem, Njemačka je predvodila skupinu onih zapadnoeuropskih nacija koje su za to odbile dati svoju privolu, navode pojedini izvori. U pripremnim fazama ove vježbe “bilo je glasova u Savezu, zabrinutih oko činjenice da je takav njen otisak prevelik“, prisjeća se sada već umirovljeni NATO Vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, general Philip Breedlove. “Političko vodstvo Saveza odabralo je održati odvojenost, tako da ne bi bilo previše ratoborno“, rekao je za Defence News.
Pa ipak, kada je Anakonda započela u lipnju, Rusija je predvidivo sve sudionice optužila baš za to. Pri tome, moskovske snage i same su priređivale pozamašne vježbe od kada su se pogoršali njihovi odnosi sa Zapadom, nakon međunarodno osuđene aneksije Krima 2014. godine. Mnoge ruske vježbe nisu bile najavljene, a ponekad su obuhvaćale i do 100.000 ljudi, dok je njihova naglost činila zapadne dužnosnike nervoznima. Neki NATO dužnosnici, kao i obrambeni analitičari, tvrdili su da je ono uznemirujuće kod tih čestih ruskih brzinskih vježbi baš činjenica da bi se njih moglo iskoristiti za gomilanje trupa uzduž europskih istočnih granica, pod krinkom vojne vježbe, a u svrhu izvođenja zauzimanja neke od baltičkih država, u stilu Krima.
Tijekom Anakonde, zapovjednik kopnenih snaga SAD za Europu, general Ben Hodges, umanjivao je veličinu ove vježbe. Govorio je da na njoj angažirane snage, otprilike 30.000 vojnika, ne bi mogle napuniti čak ni jednu trećinu prosječnog europskog nogometnog stadiona. No, za neke dužnosnike u pojedinim europskim državama ta brojnost snaga je ipak bila smatrana previše velikom. Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar vanjskih poslova, izjavio je prije početka Anakonde da NATO “ratoborno provocira” Rusiju i da poljska vojna vježba predstavlja “zveckanje sabljama“. Takve izjave pokazuju razliku u gledanju među državama unutar NATO saveza oko toga kako daleko bi Zapad trebao vojno ići, pri pokušajima pokazivanja Moskvi gdje su zapravo krajnje granice raspoloživih mjera po pitanju zaštite bivših republika Sovjetskoga saveza.
“To se u konačnici svodi na pitanje što je provokacija, a što je odvraćanje“, izjavila je za Defense News Lisa Sawyer Samp, analitičarka pri Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS). Postoji dio u NATO savezu, rekla je,
“koji misli da to što smo radili predstavlja nepotrebno uznemiravanje medvjeda, i da Poljaci predstavljaju vrh koplja kojim se tako uznemirava tog medvjeda, tako da bi s NATO zastavom na poljskoj vježbi – koju neki smatraju nepotrebno velikom, ili tako bliskoj terminu NATO summita, ili prepunoj uvježbavanja ubojitih postupaka, sve to uz presijecanje vrpce na sustavu proturaketne obrane – da su to sve stvari koje Poljaci hoće, a za koje NATO nema postignut konsenzus“.
U izvještaju kojeg je CSIS objavio neposredno pred nedavni NATO summit u Varšavi, analitičari angažirani na zahtjev kopnenih snaga SAD u Europi istaknuli su problem definiranja “vjerodostojnog odvraćanja” i “eskalatornih provokacija“. Debata o tome, po njima, nastavlja “biti ograničavajućim faktorom unutar Saveza kada se određuje budućnost postava snaga SAD i NATO“. Ovaj izvještaj kazuje da, dok je važno prepoznati opasnosti “slučajne eskalacije, može se također griješiti i kroz pretjeranu opreznost“. Dapače, od Rusije se može očekivati prigovaranje na sve što NATO ili bilo tko od njegovih saveznika čini, kroz što bi bilo nemoguće i njeno primirivanje, govori ovo promišljanje.
“Teško je točno reći, temeljem promatranja, što točno izaziva reakcije g. Putina, a što ne“, izjavila je Rachel Ellehuus, vodeća direktorica za Europu i NATO politiku pri Uredu ministra obrane SAD, tijekom saslušanja pred Pododborom za nadzor i istrage Odbora za obranu Zastupničkoga doma Kongresa 13. srpnja. “Izgleda da mi možemo pokušati stvari promatrati s njegove točke gledišta, ne bi li dokučili što predstavlja izgovor za provokaciju, iako ja ne mislim da to njemu zapravo nužno treba“.
Što se radilo na BaltOps 2016
Ukazujući na “Baltic Operations 2016”, pomorsku vježbu s oko 6.100 sudionika koja se događa već desetljećima, i za koju je u prošlosti i sama Rusija bila pozivana na sudjelovanje, Ellehuus je istakla: Putin se “više zakačio za BaltOps” nego za Anakondu. Ipak, napori za izbjegavanje situacija u kojima Rusija optužuje NATO države da provociraju “baš pod svaku cijenu, doveli su do mikromenadžiranja pojedinih odluka koje se inače tipično delegiraju na zapovjednike niže razine, uključujući tu logistiku… i planiranje vježbi“, kazuje CSIS izvještaj. “Takva situacija stvara najlošije od svih mogućih ishoda: čvrstu retoriku odvraćanja uz opadajući kredibilitet te operativne sposobnosti“.
Jedna od stvari usuglašenih na summitu u Varšavi bila je i odluka da Savez rasporedi snage visoke spremnosti u tri baltičke nacije.
Ian Brzezinski iz Atlantskoga vijeća lamentirao je oko činjenice da je najveća NATO vježba od kraja Hladnoga rata bio “Trident Juncture”, koja se nije odvijala u Centralnoj Europi, već u Španjolskoj i Portugalu. “To će se morati mijenjati ako NATO želi biti sposoban za jaču potporu svojim raspoređivanjima na Baltiku“, kazao je Brzezinski. “On će morati poduzimati vježbe divizijske i brigadne razine u Poljskoj i na Baltiku, ne bi li testirao, poboljšao i demonstrirao sposobnosti brzog jačanja tako naprijed izbačenih postrojbi“.
* gosti autori su Jen Judson i Sebastian Sprenger. Ovaj je članak 17. srpnja 2016. godine objavljen na portalu Defense News (http://www.defensenews.com/), pod naslovom “Why NATO Didn’t Fly Its Flag at Anakonda”. U svom originalu on je dostupan na internetskoj adresi: http://www.defensenews.com/story/defense/omr/roadtowarsaw/2016/07/17/why-nato-didnt-fly-its-flag-anakonda/87041734/
