Konvencionalno gledanje se koncentrira na tehnološku superiornost kao ključni izvor američke dominacije na bojištu. Iako se Sjedinjene Države vidljivo muče na strateškoj razini, u okviru svoje borbe protiv terorista i pobunjenika, oni su iznimno sigurni u svoju sposobnost pobjeđivanja tih grupacija u borbi na taktičkoj razini, zahvaljujući uvelike i tehnološkim prednostima kao što su prevlast u zraku, daljinsko izviđanje, sustavi zapovijedanja i upravljanja, precizno streljivo i sposobnosti djelovanja u noći. Promatrači se većinom fokusiraju baš na te tehnologije – kao što su bespilotne letjelice i oprema za noćna djelovanja – i njihovo potencijalno širenje među nasilne nedržavne aktere. Ono što je zanemareno u debati oko borbenog potencijala nasilnih ekstremista je i činjenica širenja nečeg bitno rudimentarnijeg i potencijalno bitno ubojitijeg: osnovnih pješačkih vještina. One obuhvaćaju koordinirane taktičke manevre malih snaga, podržane temeljnim streljačkim vještinama. Izgleda da dolazi do širenja takvih taktika, i njihovo zanemarivanje bi ubuduće moglo stvarati ozbiljne probleme za sigurnosnu politiku SAD.
Povjesničar David Edgerton napisao je knjigu nazvanu “Šok staroga”, u kojoj tvrdi da nas kolektivna opsjednutost društva brzo mijenjajućim tehnologijama često zasljepljuje prema utjecaju starijih alata i tehnika, koje zapravo pokreću većinu svega što vidimo oko nas. Mi vjerujemo da se tu logiku može koristiti i ovdje. Širenje sto godina starih borbenih tehnika, povezano s dostupnim tehnološkim rješenjima, može stvoriti ozbiljne prijetnje o kojima se trenutno ne promišlja.
Gomilanje žrtava brzo smanjuje volju za ratovanjem
Da bi bilo jasno, mi ne tvrdimo da će širenje takvih vještina omogućiti nedržavnim skupinama ekstremista da pobijede snage SAD u neposrednom sukobu. Američki protivnici su uvelike (i mudro) izbjegavali veće borbene operacije usmjerene na vojno poražavanje snaga SAD, i umjesto toga su razvili efikasne asimetrične nadomjeske – kao što su improvizirane eksplozivne naprave (IED) – dizajnirane da iscrpe političku volju. Ta se strategija neće mijenjati. Mi, ipak, tvrdimo da i marginalna unapređenja taktičke vještine kod nasilnih nevladinih skupina mogu voditi ishodima koji imaju strateške implikacije za globalne antiterorističke i protupobunjeničke operacije SAD, i to na dva načina. Kao prvo, ona čine vjerojatnijim da nasilne nevladine skupine budu češće u stanju nanijeti gubitke i nadjačati male i izolirane elemente snaga SAD – kao što se dogodilo u tragičnoj zasjedi u Nigeru u listopadu 2017. godine. Imajući u vidu aktualnu američku praksu otpošiljanja na teren malih postrojbi širom zabačenih regija svijeta, kombiniranu s ekstremnom političkom osjetljivošću po pitanju smrti i zarobljavanja ljudstva SAD, ovakvi ishodi mogli bi voditi do većih preokreta situacije. Kao drugo, velike i konvencionalne partnerske snage na čije su stvaranje SAD potrošile milijarde u Iraku i Afganistanu često imaju problema s opstankom na bojištu, kada moraju djelovati samostalno. Svaka uvećana borbena sposobnost ekstremističkih skupina mogla bi voditi do onog tipa kolabiranja kakvog je svijet vidio kod meteorskog rasta ISIS-kalifata 2014. godine. Ukupno gledano, poboljšana taktička sposobnost mogla bi otvoriti vrata strateškome uspjehu takvih grupa, usprkos nastavljanju njihove nesposobnosti pobjeđivanja snaga SAD u konvencionalnoj borbi.
Od ožujka 1915. Njemačka započinje formiranje tzv. “Sturmtruppen”
Stephen Biddle objašnjava da je moderna taktika, koju i nadalje prakticiraju najnaprednije vojne sile svijeta, razvijena u njemačkoj vojsci tijekom zadnjih godina Prvog svjetskog rata. Nakon četiri godine brutalnog rovovskog ratovanja, sve zemlje-sudionice su nastojale nadići zastoj koji su stvorile na Zapadnoj fronti. Širenje brzometnih pušaka i strojnica, kombinirano s iznimno efikasnim poljskim topništvom i minobacačima, fundamentalno je promijenilo način na koji je pješaštvo operiralo na bojištu. Pješačka bojna iz vremena Napoleona, s 1.000 ljudi i musketama, mogla je ispaliti 2.000 metaka u minuti (lošom preciznošću) na domet od oko 100 metara. Za usporedbu, bojna iz doba Prvog svjetskog rata naoružana puškama i s četiri strojnice mogla je ispaliti 21.000 metaka u minuti (precizno), na domet od oko 10 nogometnih igrališta (oko 1.000 metara). Rezultat ovog porasta fokusirane vatre bio je u prisiljavanju vojski da se odmaknu od korištenja zbijenih formacija iz napoleonskoga doba, i da se od ove “oluje čelika” sklone u rovove i bunkere. Kroz pročišćavanje i unapređivanje čarkaških taktika koje su se protezale još od 18. stoljeća, Nijemci su razvili raspršene, dobro uvježbane, male skupine vojnika koji su bili osposobljeni za skupna djelovanja. Oni su iskorištavali zaklone, i koristili “vatru-i-manevar”, u kojem je jedan dio šire skupine guši neprijateljsku vatru, dok se drugi elementi kreću, ne bi li s boka zaobišli protivničke položaje.
Takva je taktika ostala u osnovi neizmijenjena kroz nadolazeće stoljeće. S jedne strane, vojna tehnologija se u cjelini čudesno izmijenila tijekom proteklih 100 godina (nuklearno naoružanje, sateliti, rakete, itd.). S druge strane, ručno naoružanje je gotovo neizmijenjeno. Današnji karabin Colt M4 ima više sličnosti sa Springfield M1903 (usvojena u naoružanje 1903.) nego što ima razlika. A i pištolj Colt M1911 (usvojen u naoružanje 1911.) mnogi smatraju superiornim ručnim oružjem prema Beretta M9 koju tijekom zadnjih 30 godina koriste Kopnene snage SAD, a možda superiornim i prema Sig Saueru koji bi ih trebao naslijediti. Ne bi trebalo biti iznenađenje, dakle, da je i jezgra onih taktika koje sačinjavaju modernu borbu pretežito ostala statička.
Famozni procijep kod Fulde
Ne bi trebalo biti iznenađenje ni da su Oružane snage SAD iznimno dobre u provođenju tih osnovnih vještina. Vojna doktrina SAD je temeljito prožeta tim taktikama. One su stečene tijekom Drugog svjetskog rata i usađene u sam DNK vojske tijekom nadolazećih desetljeća, kada se ona spremala braniti Tjesnac kod Fulde od naleta Crvene armije. Do današnjeg dana, vojne snage SAD su majstori operativnih koncepata manevarskog ratovanja, u kojima te taktike igraju ključnu ulogu. Kao rezultat toga da su jednostavno stvarno dobri u tim osnovnim pješačkim vještinama, vojne snage SAD su na taktičkoj razini uživale popriličnu asimetriju nad svojim neprijateljima. Ta je činjenica naizgled gotovo potpuno zanemarena u aktualnim debatama oko modernih tehnologija ili “sukobljavanja naracija” (Battle of the narrative”).
Urbano bojište u Mosulu
Ima li dokaza za tvrdnju da negativci postaju bolji u osnovnim taktikama? Da. Uzmite za primjer Boko Haram. Nakon što su započeli svoj vojni pohod 2009. godine, oni su već ovladali korištenjem elemenata koordinirane vatre i manevra na taktičkoj razini, ne bi li izvodili kompleksne prepade, zasjede, pa čak povlačenje po ešalonima kada se brane. Čak su izveli i amfibijski desant kojim je pregažen garnizon nigerijskih Kopnenih snaga, na otoku u jezeru Čad. Još jedan primjer dolazi iz veće blizine za same SAD. Koristeći taktiku koja se proširila iz obuke Oružanih snaga SAD, narko-karteli kao što su zloglasni “Zetas” i “Jalisco New Generation” institucionalizirali su borbenu obuku koja im omogućava redovito bacati u nered meksičke sigurnosne snage. Uoči nedavnog rušenja meksičkog vojnog helikoptera korištenjem raketnog protuoklopnog oružja došlo je i do uznemirujućeg otkrića taktičke opreme s oznakama “CJNG – Vrhovno zapovjedništvo specijalnih snaga” (Cartel de Jalisco Nueva Generacion). Daljnji dokazi dolaze s bojišta s ISIL u Iraku. Konvencionalne snage imale su velikih problema u izbacivanju ISIL iz iračkih prostora, i u tome su uspjele tek širokom uporabom iračkih Snaga za specijalne operacije i zračne moći SAD. Bitka za Mosul, na primjer, trajala je devet mjeseci usprkos opsežnoj materijalnoj potpori SAD i omjeru snaga od 20:1 protiv branitelja iz redova ISIL. Afganistanske konvencionalne vojne snage su često poražene od sve kompetentnijih talibana. Na drugoj strani svijeta, filipinske snage su bile prisiljene uništiti velik dio grada Marawi, ne bi li ga oslobodile od džihadističkih pobunjenika, tijekom petomjesečne opsade tijekom prošle godine. Nadalje, izgleda kao da ti neprijatelji gravitiraju prema operacijama u urbanim područjima. Takvi okoliši ograničavaju SAD i njihove partnere u korištenju njihovih prednosti iz sfere visoke tehnologije, iz čega proizlazi poprište koje bi moglo postati i još ravnomjernije. Konačno, imajući u vidu lakoću kojom takve skupine mogu infiltrirati loše provjerene partnerske snage, vojska SAD vjerojatno već duže svoju taktičku obuku pruža baš neprijatelju, direktno ili posredno. Kao što je jednome od autora rekao jedan vojni savjetnik SAD u Afganistanu: “Ponekad se polaznik obuke jednostavno prestane pojavljivati baš prije ceremonije okončanja obuke, i tada – baš se s njim borite tijekom provođenja iduće zadaće“.
Zaključno, umjesto proslave (zapanjujuće sporog) uništenja ISIS kalifata, vojne snage SAD trebale bi shvatiti da je jedan od njihovih neprijatelja upravo naučio poprilično o bobi: osnovnu pješačku taktiku, urbane operacije, kao i pametno sklapanje nadolazećih tehnologija. Te će se lekcije širiti globalno, ali i brže nego što to mnogi očekuju.
Što bi trebalo poduzeti kao odgovor? Kao prvo, Sjedinjene Države moraju prepoznati činjenicu da će ti negativci postati bolji u tome što rade. Umjesto nastavljanja utješnog mita da su neprijatelji uvelike sačinjeni od nevještih čudaka, planeri i donositelji političkih odluka moraju razumjeti da te skupine imaju visoko motivirano i – s odgovarajućom obukom – potencijalno sposobne borce.
Tijekom Zaljevskog rata iščekivalo se i korištenje iračkog kemijskog oružja
Kao drugo, moramo zapamtiti da su ljudi važniji od opreme. Utopljenost čitave debate u pitanja o stvarčicama visoke tehnologije zasjenila je činjenicu kako tim tehnologijama barataju pojedinci i organizacije. Biddle je još tamo 1996. napisao vizionarski članak nazvan “Pobjeda, pogrešno shvaćena” o implikacijama Zaljevskog rata 1991. u kojem je propitivao hipotezu o tome da će tehnologija biti odlučujući faktor na bojištima 21. stoljeća. Njegova je analiza pokazala da su osnovne vojničke vještine bile ključne za postizanje nadmoćne pobjede nad iračkim snagama. On je tvrdio da je tehnologija mogla jednostavno “uvećavati efekte proizašle iz razlika u vještinama na bojištu. Ako je tome tako, onda bi razlika u vještini danas mogla biti mnogo važnija nego u prošlosti“. Mi smo ovdje predložili slične argumente. Zbog toga vojne snage SAD moraju ne samo biti zabrinute promjenama neprijateljevog seta vještina, već moraju jednakom pažnjom pratiti i očuvanje svog vlastitog ljudskog kapitala. Snage SAD su samo onoliko dobre koliko su dobri muškarci i žene koje selekcioniraju, obučavaju i karijerno razvijaju.
Komandosi iz sastava Afganistanske narodne armije (ANA)
Posljedično, vojne snage SAD trebale bi prestati biti jedan od najboljih snabdjevača taktičke obuke za negativce. Planeri bi morali biti izbirljivi pri izgradnji partnerskih sposobnosti. Dodatnu bi pažnju trebalo posvetiti odlučivanju koje se to vojne postrojbe partnerskih nacija obučava, koju će one ulogu igrati u borbi, i koliko to velike i dobre one zapravo trebaju biti. Većina tih nacija ne trebaju konvencionalne vojske zapadnoga stila, već im više trebaju politički pouzdane snage posvećene unutarnjoj sigurnosti i antiterorizmu. U Iraku i Afganistanu velike se (i vjerojatno nestabilne) konvencionalne snage partnera loše bore (kada se bore), i zato su specijalizirane protuterorističke i elitne postrojbe, pažljivo oblikovane od mentora iz SAD, ustrajno pretjerano korištene kao jurišne snage. Prema riječima još jednog od vojnih savjetnika iz SAD u Afganistanu, koji je govorio o tamošnjim elitnim postrojbama komandosa: “Osam posto postrojbi vodi 80 posto borbi“. Umjesto da se odabere uvježbavati veliki broj slabo provjerenih konvencionalnih snaga partnera, Sjedinjene Države bi možda trebale sačuvati takvu obuku (i resurse) za manji broj bolje provjerenih snaga više kvalitete. Takvi će napori nužno obuhvaćati difuzno širenje obuke i tehnologije (i rizik budućih problema sličnih onima oko skupine “Zetas”). Upravo zato, Sjedinjene Države moraju biti pažljivije oko toga tko dobiva što, i u koju svrhu.
Konačno – i najvažnije – građanstvo Sjedinjenih Država mora podrobnije nadzirati političke odabire svog vodstva, kada se već na kocku stavlja živote vojnog osoblja. Oni dani neometanog nametanja američke volje drugima su završili. Širenje vještina i tehnologije, uvećana vjerojatnost neugodnih urbanih operacija, i sve manji politički apetit za vojni avanturizam trebali bi djelovati otrežnjujuće na naše vodstvo. Ako gubitak ukupno četiri vojnika može potresti naciju, moramo mnogo bolje promisliti o tome kada smo uopće spremni naše trupe izložiti opasnosti.
Ovaj su tekst autori Leo Blanken, Kai Thaxton, i Michael Alexander 27. veljače 2018. godine objavili na američkom specijaliziranom portalu War on the Rocks (https://warontherocks.com/). Leo Blanken je profesor na Odjelu za obrambenu analitiku pri US Naval Postgraduate School, Monterey, savezna država California. Kai Thaxton je časnik Kopnenih snaga SAD s više od 20 godina iskustva i titulom magistra pri Odjelu za obrambenu analitiku, Naval Postgraduate School. Mike Alexander je časnik specijalnih snaga s više od 26 godina iskustva i magisterijem pri Odjelu za obrambenu analitiku, Naval Postgraduate School. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2018/02/shock-of-the-mundane-the-dangerous-diffusion-of-basic-infantry-tactics/
