Kraj ovogodišnjeg mjeseca studenog u NATO savezu obilježila su dva događanja – jedno pozitivno i jedno negativno. S dobre strane, okončana je godišnja vježba “Cyber Coalition 2013”, koja je okupila više od 30 zemalja – 28 zemalja članica NATO, plus Austrija, Finska, Irska, Švedska i Švicarska kao sudionice, te Novi Zeland i EU kao promatrači – ili oko 400 individualnih sudionika (300 u zemljama sudionicama, te više od 80 u vojnome kompleksu u Estoniji). Šesta vježba iz ovoga niza bavila se temom cyber-sigurnosti, koja je jedan od naglasaka NATO saveza posljednjih godina. Ono loše ticalo se Afganistana, gdje je u Pakistanu započela nova blokada prometa za potrebe NATO snaga u njihovu najvećem području operacija.
Svijet vs. Afganistan
Naime, pod organizacijom pakistanske stranke Tehreek-e-Insaf (PTI, pod vodstvom tamošnjeg nacionalnog političara Imran Khana) započela je 24. studenog 2013. još jedna blokada opskrbnog prometa NATO snaga u Afganistanu na prostoru pakistanske provincije Khyber-Pakhtunkhwa (K-P). Iako je u srpnju 2012. izgledalo da je logistički promet kroz Pakistan riješen, stanje se ondje promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od tamošnjih izbora, održanih u svibnju ove godine – gdje su nacionalno na vlast došli konzervativci – podigla se razina osjetljivosti na napade bespilotnim letjelicama koji su učestali posljednjih mjeseci. Stanje je iskoristio PTI, koji ima i lokalnu vlast u prometno važnoj provinciji K-P – što je dovelo do niza zaustavljanja kamionskih konvoja, pretraga vozila, a onda 4. prosinca i do obustave NATO prometa preko Ground Line of Communication (GLOC), od Torkhama prema luci Karachi. Ova blokada, od koje se početno očekivalo da je tek prolaznog karaktera, produžila se na čitav kraj 2013. godine – te je počela utjecati i na opće odnose SAD i Pakistana, sve to baš u doba kad se kompliciraju i ukupni odnosi susjednog Afganistana i međunarodne zajednice.
Dok još nije upitno da bi predstojeća 2014. trebala biti godina povlačenja većine NATO snaga iz Afganistana – još nije jasno kako i kada će se to dogoditi. S jedne strane, pitanje je logistike povlačenja, koja se nakon više od godinu dana laganog ubrzavanja približava svojoj najaktivnijoj fazi. Koji god da tu bude opseg konačnog povlačenja (i predstojeće operacije “Resolute Support”), taj se postupak treba isplanirati do proljeća – čemu na putu stoje neslaganja lokalnih vlasti u Afganistanu i međunarodne zajednice.
Naime, slično kao i u Iraku, Sjedinjene Američke Države su za reguliranje svog ostanka u Afganistanu kao uvjet postavile sklapanje Bilateralnog sigurnosnog sporazuma (Bilateral Security Agreement – BSA), s vladom predsjednika Kharzaija. No, od početnih očekivanja o brzom sporazumu, stvar se otegla. Aktualnom se predsjedniku Afganistana ne žuri – budući da otpor strancima jača njegovu reputaciju među Paštunima pred izbore zakazane za travanj iduće godine. Pri tome, on traži da se američke snage ograniči u poduzimanju operacija kojima stranci noću ulaze u afganistanske domove – što vjerojatno ne bi bilo mrsko ni Općoj skupštini uglednika (Loya Jirga), koja je inače velikom većinom podržala sklapanje BSA.
Tim je manevrima u pitanje doveden ostanak ukupno oko 84 tisuće NATO vojnika u Afganistanu (od čega su njih oko 60 tisuća Amerikanci). Taj broj treba u skoro vrijeme pasti na ukupno 8 do 12 tisuća (navodno pretežito svekolikih instruktora), dok ni potpuni odlazak vojnih snaga SAD iz te zemlje nije isključen. Dok se detalji ostanka SAD u Afganistanu ne riješe, svoje vlastite pregovore na istu temu objavio je i NATO – čiji je Glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen 22. prosinca natuknuo o takvim pregovorima NATO-predstavnika Mauritsa Jochemsa i Rangina Spante, savjetnika za nacionalnu sigurnost afganistanskog predsjednika. Naravno, zadržavajući zajedničku liniju prema Afganistanu, Rasmussen se ujedno i ogradio – taj sporazum, označen kao NATO Status of Forces Agreement (SOFA), neće biti sklopljen ili potpisan prije američkog BSA, čime jača i međunarodni pritisak na nacionalne vlasti u Kabulu.
Što dalje za Andersa Fogha Rasmussena?
Nakon što je Andersu Foghu Rasmussenu Sjevernoatlantsko vijeće 11. prosinca produžilo mandat na mjestu Glavnog tajnika NATO saveza za još gotovo godinu dana – do 30. rujna 2014. godine – postalo je jasno da će on osobno voditi i predstojeći NATO summit, zakazan za 4. i 5. rujna 2014. godine u Walesu, Velika Britanija. Ujedno, Rasmussen je tako ojačanog mandata mogao prisustvovati i skupu Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici (CSDP) – načelno tematskome zasijedanju Europskoga vijeća, koje se u Bruxellesu održalo 19. i 20. prosinca ove godine – gdje je on bio i ukupno prvi NATO-glavni tajnik koji se ovome tijelu neposredno obratio.
Uz niz ostalih, zapravo nevezanih pitanja, na ovom je skupu po prvi put od 2008. godine pažnja formalno bila tematski svrnuta na pitanja sigurnosti i obrane Europske unije – temu o kojima unutar EU ne postoji mnogo slaganja. Službeni su naglasci ovog EU skupa bili stavljeni na “promjene u strateškom okruženju EU“, koje dolaze u doba kontinentalnog rezanja financijskih sredstava za obranu.
Pri tome, Europsko je vijeće načelno odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri odvojene točke: (1) povećanju efikasnost, vidljivost i utjecaja CSDP, (2) unapređenju razvoja sposobnosti, i (3) jačanju europske vojne industrije. Da bi CSDP dobila na značaju, (1) predlaže se ubrzavanje rasporeda civilnih misija EU i unapređivanje europskih snaga za brzi odgovor. Uz to, treba preispitati te poboljšati financiranje EU misija i operacija, a više posla preostaje i na teme cyber-sigurnosti, pomorske sigurnosti (gdje treba razviti i novu “EU strategiju pomorske sigurnosti”), te upravljanja granicama. (2) Po pitanju razvoja sposobnosti istaknuta je važnost suradnje – posebno na polju projekata provođenih pod okriljem Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), gdje su definirana i 4 područja aktivnijega rada: po pitanju daljinski upravljanih zrakoplovnih sustava (razvoj “zajedničkih dronova”, najkasnije do 2025. godine), jačanja sposobnosti dopune gorivom u zraku, razvoja vladinih satelitskih komunikacija “nove generacije”, te ponovo zajedničkog ovladavanja izazovima cyber-sigurnosti. (3) Što se obrambene industrije tiče, EU je tu pozvala na uspostavu više razine integracije, održivosti, inovativnosti i tržišne kompetitivnosti. U tu se svrhu istaklo ulogu malih i srednjih poduzeća (Small and medium Enterprise -SME), pozvalo se na razvoj zajedničkih industrijskih standarda u obrani, međusobno priznavanje vojnih certifikata, kao i na suradnju vojnih te civilnih istraživačkih sustava.
NATO i prosinački EU summit
Na sve to Rasmussen je odgovorio 19. prosinca. Istaknuo je da, ako Europa želi igrati neku ozbiljnu ulogu, EU mora razviti i neke stvarne te ozbiljne vojne kapacitete – posebice na polju bespilotnih izviđačkih letjelica, dopune goriva u zraku, te teških transportnih sposobnosti. To je sve teže, budući su se posljednjih godina izazovi pojačali, a obrambeni proračuni smanjili (u nekim europskim zemljama i za 40 posto). Takvo ponašanje utječe na ulogu Europe u svijetu, ali i na njenu sposobnost odgovora na krize – gdje treba očekivati da će novostvorenu prazninu popuniti neki drugi međunarodni igrači. Pri tome, Rasmussen je istaknuo da pojedine konkretne sposobnosti tu nemaju NATO ili EU, već pojedine nacije članice – koje svojim ulaganjima dobivaju mogućnosti djelovanja, u kojem god okviru one onda to djelovanje odlučile provesti. No, ako se tu stvari ne pomaknu s trenutne točke, nikoga ne treba čuditi okretanje SAD na druge strane, i drugim partnerima – što vjerojatno nitko u EU ne želi.
Ti su apeli pali na jedan vrlo neujednačen i razrovan prostor – polje sukobljavanja vrlo različitih suštinskih pogleda na tematiku ovoga skupa. Tako, britanski premijer David Cameron poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim izazovima – dok ujedno odbija okupljanje resursa zemalja EU pod zajedničkim okvirom. Francuski predsjednik Francois Hollande poziva na zajedničko EU financiranje područja sigurnosti i obrane, navodeći tu kao primjer posljednje francuske intervencije (Srednjoafrička Republika) – gdje se onda na to mogao čuti i njemački odgovor. Po njemu, ako pojedina voljna i spremna članica krene intervenirati sama (jer joj se ne da čekati spore postupke postizanja EU konsenzusa), za takvo svoje solo-djelovanje ona ne može očekivati ni zajedničko snošenje troškova – jer “Mi ne možemo snositi troškove vojnih misija u čijem procesu odlučivanja ne sudjelujemo”, dok samo podvođenje akcije u Srednjoafričkoj republici pod okrilje EU za Njemačku traži posebni sastanak EU obrambenih ministara. No, to nije ništa u usporedbi s problemima kontinentalne vojne industrije – gdje usprkos desetljetnim pričama o standardizaciji i usklađivanju, stvarnost izgleda poprilično drugačije od priča. Europa održava 16 vojnih brodogradilišta, nasuprot američkih 2. U Europi se koristi 19 tipova oklopnih vozila i 14 tipova tenkova, u usporedbi s po jednim osnovnim modelom ovakve vojne tehnike u SAD.
Sve bi to možda još i bilo nekako podnošljivo da se u Europi ima beskrajno novca za obranu – a tome već neko vrijeme nije tako. Od EU obrambenih odvajanja u iznosu od 251 milijardu eura (343 milijarde USD) 2001. godine – ta su sredstva 2012. godine pala na ukupno 190 milijardi eura (260 milijardi USD) na kontinentalnoj razini. Pri tome, da stvari budu gore, posljednje su godine jasno pokazale da EU bez pomoći SAD u principu nije sposobna voditi kompleksnije vojne operacije – što jasno pokazuje i francuska odluka da u nedostatku usporedivih europskih sustava, za posao zračnog nadzora u operacijama širom Afrike kupe 12 američkih bespilotnih letjelica tipa Reaper. Time se umjesto pitanja “NATO i/ili EU?”, sve više nameće pitanje: “Žele li države u Europi uopće imati ikakve ozbiljne vojne sposobnosti, ili ne”?
