Jedva 2 godine nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron proglasio Savez „moždano mrtvim“, NATO je uskrsnuo na krilima ruskih prijetnji Ukrajini, ostavivši tu dugogodišnju i pomalo zahrđalu obrambenu organizaciju pod vodstvom SAD jedinim pravim igračem na polju europske sigurnosti. Kako to sve služi desetljećima starom strateškom cilju Moskve o istiskivanju SAD iz Europe ne bi li se lakše dominiralo kontinentom, samo ruski predsjednik Vladimir Putin zna. No za nas koji mu ne možemo čitati misli sve je to, izgleda, najblaže rečeno – nelogično. Što god da Putin na kraju odabere poduzeti po pitanju Ukrajine, ako mu je cilj bio oslabiti zapadni savez neke mu tu stvari nedvojbeno i nisu baš pošle za rukom.
Kao prvo, on je pojačao općenitu privlačnost NATO članstva – ili barem odlučnost da se takvu opciju ostavi mogućom – u Švedskoj i Finskoj. Obje ove nordijske nacije ostale su vojno neutralne nakon pristupa Europskoj uniji poslije Hladnog rata. Ali one sve intenzivnije surađuju s Atlantskim savezom od ruske intervencije i aneksije Krima 2014. godine.
Njemački admiral Kay-Achim Schönbach podnio je ostavku na dužnosti 22. siječnja 2022. godine
Dodatno, njegovi javni ultimatumi natjerali su čak i one poprilično nevoljke NATO članice u situaciju da zapravo moraju potvrditi politiku „otvorenih vrata“ Saveza usprkos dugogodišnjim sumnjama u mudrost primanja Ukrajine i Gruzije u njegovo okrilje. Nitko ne želi izgledati kao da popušta Putinu i njegovim 100.000 ruskih vojnika na granicama Ukrajine. Nedavno prisiljavanje na ostavku čelnika njemačke Ratne mornarice nakon što je javno izrazio svoje razumijevanje za postupke vođe iz Kremlja i kazao kako se Krim nikad neće vratiti Ukrajini – što su oboje među berlinskom vladajućom elitom vrlo rasprostranjena gledanja – jasno to pokazuje. Svojim insistiranjem na pregovaračkom formatu „supersila-sa-supersilom“ između Ruske Federacije i SAD u hladnoratovskom stilu, i svojim omalovažavajućim odbijanjem davanja ikakvog mjesta za tim stolom Europskoj uniji, Rusija je također praktički spotaknula sve one u Parizu, Berlinu i Bruxellesu koji sanjaju o tome da bi među sobom mogli graditi neku novu europsku sigurnosnu arhitekturu. Tako se bez problema može zaboraviti i prošlotjedni Macronov poziv, izrečen u govoru pred Europskim parlamentom, kojim on EU-vođe potiče na sastavljanje vlastitog nacrta novog sigurnosnog poretka kojeg bi onda trebalo iznijeti pred NATO i Rusiju – to je ionako bila više neka predizborna finta za njegove domaće potrebe nego bilo kakva ozbiljna diplomatska inicijativa, znajući išta o jasno vidljivoj podijeljenosti EU po tom pitanju.
Konačno, i prilično ironično, Putinovo ponašanje je i nanovo povuklo SAD natrag u dubine bavljenja pitanjima europske sigurnosti, i to baš nakon što su dva uzastopna američka predsjednika pokušavala okrenuti strateški fokus Washingtona prema Kini, i baš kad je predsjednik Joe Biden tiho nastojao prebaciti veći udio tereta za europsku sigurnost na Europsku uniju. Kad smo konačno imali Bijelu kuću voljnu prihvatiti veću europsku „stratešku autonomiju“, baš se ona našla okupirana danonoćnim bavljenjem tom istom europskom sigurnošću.
Poduzela Rusija novu vojnu akciju u Ukrajini ili ne – a Putin je sada podigao uloge toliko visoko da bi mu lako moguće trebali veliki ustupci da se povuče mirno – ova će kriza nužno utjecati i na osnovne obrise NATO-a koji će proizaći iz njegovog summita u lipnju ove godine, kada se očekuje da Savez usvoji svoj novi Strateški koncept, po prvi put u desetljeću, i da odabere svog novog glavnog tajnika.
Ruska prijetnja koja se svela samo na rubnu zabrinutost u prošloj strategiji Saveza – bitno manje zabrinjavajućom od borbe protiv terorizma, upravljanja krizama ili misija u dalekim mjestima poput Afganistana i Iraka – sada je opet usred fokusa i pažnje. NATO se sučelio s pojačanim pritiskom iz svojih istočnih članica, koje su osjetile teret sovjetske dominacije, da prijeđe iz svoje trenutne strategije prisutnosti minimalnih snaga na istočnome krilu Saveza, prema vojnome postavu više hladnoratovskoga stila, prema „prednjoj obrani“. Ovo uključuje pozicioniranje više trupa i opreme blizu potencijalnih linija fronte kao odgovor na ruska raspoređivanja snaga u Bjelorusiji i oko Ukrajine. Prve znakove te promjene već vidimo u tome da UK šalje dodatnu vojsku u Baltičke države i Poljsku, a Francuska nudi učiniti isto za Rumunjsku, sve to u vrijeme dok vrhovni zapovjednik NATO snaga preporuča općenito jačanje vojne prisutnosti na terenu. SAD također izgledaju spremne za raspoređivanje dodatnih sredstava na istočno krilo Saveza, dok i donedavno suzdržane NATO članice, kao što je to Španjolska, sada planiraju slanje svojih ratnih brodova u Crno more. Ukupan rezultat prijetećeg ponašanja Rusije nedvojbeno će biti jačanje NATO vojne prisutnosti u čitavom nizu nekadašnjih istočno-europskih satelita službene Moskve, a ne uklanjanje zapadnih snaga iz svih tih zemalja – kako je to Putin izrijekom zahtijevao.
Europske države imaju samo po jedan komplet raspoloživih vojnih snaga, a potrebe za njima na „istočnoj fronti“ vjerojatno će biti vrlo istaknute tijekom nadolazećih mjeseci – za razliku od svih onih aktivnosti u Sahelu ili Libiji, gdje se Unija sada angažira ili bi se mogla angažirati da nema ove nove situacije. Da budemo jasni, Europska unija će i dalje imati svoju ulogu, posebno ako se Moksvi nametnu oštre ekonomske sankcije, ili po pitanju smanjivanja europske ovisnosti o ruskome plinu. Ali ona neće biti za stolom na kojem se oblikuje buduća sigurnosna arhitektura Europe.
Nordijci na čelu NATO – Anders Fogh Rasmussen (2009-2014) i Jens Stoltenberg (2014-2022)
Ova kriza bi lako mogla utjecati i na profil idućeg glavnog tajnika NATO saveza. Nakon 2 uzastopne osobe iz nordijskih zemalja, koje su izvan EU obrambenih napora, više europskih vlada (a posebno Francuska) bilo je odlučno na to mjesto dovesti više pro-europskog kandidata iz neke od država „stare EU“. Trebao je to biti netko u čijem mandatu bi teklo postupno preuzimanje dodatnih odgovornosti europskih saveznika za njihov vlastiti kontinent, dok se Amerika trebala zadržati tek kao jamac u pozadini. Pa ipak, budući da će se sučeljavanje oko Ukrajine nastaviti, a možda i eskalirati, zasigurno će se ocrtati pritisak iz Washingtona, Londona i Varšave za izborom tradicionalnog atlanticista na mjesto glavnog tajnika, koji će umjesto svega toga zauzeti čvrste stavove prema Rusiji. Putin će moći samo sebe samoga kriviti ako završimo s novim hladnoratovskim „jastrebom“ na čelu NATO-a iduće 4 godine, umjesto osobe koja bi nastojala da se Savez razvije prema većem europskom udjelu u njegovom vođenju.
Sve su ove posljedice već prilično jasne, pa i prije no što je igdje bio ispaljen ijedan metak (ako do toga uopće ikad i dođe). Dakle, možda je došlo vrijeme da prestanemo gledati Putina kao majstora stratega koji itekako zna iskoristiti slabosti i podjele u Europi, te američku nestalnost i podložnost odvraćanju pažnje. Naime, njegovo vođenje ove krize uvelike ide kontra baš javno iznesenih ciljeva Moskve. Ako u čitavoj ovoj situaciji Putin i nastupa noseći „veliku pušku“, to oružje ipak uvelike izgleda upereno u njegovu vlastitu nogu.
* Ovaj je tekst autor Paul Taylor objavio 25. siječnja 2022. godine na europskoj verziji internetske stranice portala „Politico“ (https://www.politico.eu/). Original članka pod naslovom „Good work, Volodya! Putin resurrects NATO“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/vladimir-putin-resurrect-nato-russia-ukraine/
