Sredinom listopada smo na Beogradskom sigurnosnom forumu razgovarali s Michalom Ondercom, predavačem međunarodnih odnosa na Sveučilištu Erasmus u Rotterdamu, specijalistom za međunarodnu sigurnost, koji se posebno bavi pitanjima nuklearne proliferacije te kontrole naoružanja. U svjetlu promjena koje posljednje vrijeme mijenjaju ustaljeni krajolik Europe na temu kontrole naoružanja, bilo je teško ne spomenuti se INF ugovora – Sporazuma o nuklearnim projektilima srednjeg dometa, čija je sudbina odlučena tijekom ljeta 2019. godine. Kako kaže pofesor Onderco:

“Dakle, SAD su formalno objavile da se žele povući iz INF sporazuma, i formalno su se povukle iz tog sporazuma, tako da je on kao takav sada zaista mrtav“.

No, u više navrata se spominjalo da je ruska strana kršila taj sporazum, kojeg su još 8. prosinca 1987. godine potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov u Washingtonu. O čemu se tu radi?

“Diskusija se tu većinom ticala ruskog razvoja jednog konkretnog raketnog projektila, kojeg se dugo u SAD smatralo da je po svojim sposobnostima protivan ugovoru, dakle da krši ugovor. Prvi spomeni toga pojavili su se 2014. u izvještaju koji američki State Department svake godine priprema za Kongres po pitanju ispunjavanja obveza s glavnim međunarodnim sigurnosnim sporazumima. Ali u to doba takva pitanja nepridržavanja većinom su ostajala dio bilateralnih diskusija između SAD-a i Rusije. Ova je tema poprimila bitno širi značaj tek kad su SAD objavile svoju namjeru o povlačenju iz okvira ovog ugovora, što je bilo kasne 2018., odnosno rane 2019. godine“.

Često se čulo kako je ovaj sporazum zapravo obuhvaćao samo Europu?

“Ovaj je sporazum pokrivao… U teoriji on je bio globalan, ali njegove dvije najvažnije strane bile su SAD i Sovjetski Savez, odnosno Rusija. Iako je on branio taj konkretni tip raketa na globalnoj razini, njegovo glavno područje značaja bila je Europa – jer on je bio i sklopljen kao odgovor na sigurnosne napetosti u Europi“.

Gledajući Kinu danas, bi li mogli reći da SAD nisu zapravo bile jako nesretne radi ruskih kršenja, po pitanju obrane Tajvana?

“To je jedna od tema koje su spominjali mnogi analitičari. Jedan od razloga što je Rusija uopće počela razvijati takve projektile je prijetnja koja dolazi iz Kine. A činjenica je i da se SAD također osjećaju manje stegnute no što su bile ranije – i to se može gledati u okviru širih odgovora na kinesku modernizaciju svojih raketnih snaga te nuklearnog arsenala“.

Bi li rekli da ovaj izlazak iz INF sustava zapravo jača SAD?

“To je vrlo dobro pitanje, da li to jača SAD. Dakle, ja mislim da je važno… kontrola naoružanja je uvijek bila promatrana kao sredstvo jačanje vlastite moći nad protivnikom. U osnovi, pokušavate sklopiti sporazume koji oslabljuju vaše takmace, dok po mogućnosti vas same nužno ne ograničavaju jednako ili vas u najgorem slučaju ograničavaju baš kao što ograničavaju vašeg suparnika. Dakle, INF je radio i za SAD i za Rusiju tako dugo dok su ga se obje strane pridržavale. Ako Rusija započne s nepridržavanjem, izlazak iz sporazuma je nešto što… posebno ako se računa da je malo vjerojatno da bi se država vratila u sustav poštivanja obveza, tada je izlazak iz sporazuma nešto što nije neshvatljivo, izlazak počinje biti nešto što ima smisla. Sada naravno mnogo je tu kritika da sve to nije bilo korektno odigrano, ali može se argumentirati da to odrješuje ruke SAD-u u nekom pogledu“.

SAD s tim imaju malo problema, Rusija također gotovo nema ili uopće nema problema. Ali kao što ste rekli, glavni fokus ovog sporazuma u praksi je bio fokusiran na Europu. Kako to, onda, da su europske zemlje bile tako tihe u čitavoj ovoj diskusiji?

“To je vrlo dobro pitanje. Odgovor se sastoji od dva dijela – jedan je u tome da europske države dugo vremena nisu polagale pažnju na ova pitanja i bile su fokusirane na druga područja međunarodne sigurnosti – na upravljanje krizama, itd, ali ne i stvarno na velika strateška pitanja. Možete to također gledati i… Bilo je mnogo kritika od vlada europskih država koje su u osnovi rekle da SAD nisu dijelile s njima dokaze o ruskim kršenjima sve do vrlo nedavno, dakle s europskim vladama, i da zato su vlade europskih država nevoljko držale SAD za riječ, posebno u takvom osjetljivom području“.

Da li okončanje ovog sustava kontrole naoružanja podiže rizik za Europu?

“Da, to je točno, jer on stvara… on stvara potrebu da Europljani nekako odgovore. I jedna od stvari koje su važne u ovom pogledu – on buši taj mjehur od sapunice u kojem su Europljani mislili da se sve probleme svijeta može riješiti pravnim sredstvima, putem sporazuma. Sada vidimo da to zapravo i nije moguće jer ima nekih dubokih političkih razvoja koje je teško suspregnuti sporazumima, ali to stvara i raznolike probleme za brojne europske države koje bi puno radije htjele da taj sporazum i dalje važi, pa makar i u nekakvoj djelomičnoj ili verziji s ‘greškom’… ili u verziji u kojoj je jedna strana i jasno u nepridržavanju“.

Dakle, ovo je u neku ruku poraz pristupa korištenjem “meke snage” (tzv. “soft power”)?

Pa on je, odnosno to stvara veliki udarac tom pristupu korištenju meke snage. Da.

Osim što Ruska Federacija ima tehnologiju za proizvodnju takvih raketa, i SAD su nedavno imale više tehnoloških demonstracija na tom polju?

“Da, bila je demonstracija raketnog sustava zadnjih mjeseci“.

No, ima li Europa odgovora na takve oružne sustave?

“Odgovor s europske strane je u osnovi u jačanju odvraćanja kroz NATO savez, poboljšavanju sustava obrane od balističkih projektila, i kroz suštinsko suzbijanje bilo kakvih konflikata koji bi mogli eskalirati u korištenje takvih raketa u Europi. Dakle, Europa nema takvu tehnologiju samu po sebi, ali pokušava na neki način spriječiti nastupanje scenarija u kojem bi se takve projektile moglo koristiti”.

Gledajući stvari nakon okončanja ovog sporazuma ovog ljeta i tehnološku situaciju koju ste opisali, što očekujete – novu utrku u naoružanju ili europsko nastojanje da se dostigne taj tehnološki vlak ili… ?

“Odgovor na to pitanje u osnovi ovisi o tome kakva će biti buduća uloga SAD-a u europskoj sigurnosti. Ako mislite da se na SAD može oslanjati, tada ima smisla trenutni postav po pitanju jačeg odvraćanja i fokusiranja na odvraćanje budućih konflikata, kao i svojevrsno prepuštanje kontrole naoružanja u sferu potencijalnih bilateralnih pregovaranja Rusije i SAD-a. No ako mislite da će buduća uloga SAD u europskoj sigurnosti biti drugačija od onoga što je bila nekad, možda da će se SAD manje baviti europskom sigurnošću, tada bi za europske države imalo smisla započeti promišljanje o vlastitim rješenjima, pa bila to nova sredstva odvraćanja ili to znači nove mehanizme kontrole naoružanja – to je na europskim vođama da odluče”.

INF nije jedini sustav kontrole naoružanja koji je preostao nakon Hladnoga rata. Da li njegova propast utječe na ostale još važeće takve sporazume?

“I to je jedno vrlo dobro pitanje. Jedan od zadnjih koji preostaju je Novi START sporazum koji je ispregovaran za mandata Baraka Obame i koji će isteći 2021. godine – taj sporazum ima ugrađenu opciju za daljnje produženje na 5 godina, i mnoge europske države zagovaraju baš njegovo produženje na još 5 godina važenja, ali o tome nije bilo jasnih izjava iz američke administracije – hoće li zaista i tražiti to petogodišnje produženje. Dakle, velik dio fokusa europskih država u ovom trenutku leži na osiguravanju da Novi START nastavi sa svojim funkcioniranjem kao i do sada. Ovo je jedan vrlo interesantan i važan trenutak u kojem europske države moraju započeti promišljati šire odnose i načine na koji se odnose međusobno, ali i prema SAD-u u okvirima međunarodne sigurnosti. I vrlo je važno za njih da počnu razmišljati o novom nadmetanju sila koje se pojavljuje na horizontu“.

Za kraj, Vi dolazite iz Slovačke, mi smo iz Hrvatske. Da li se ovakva tema zapravo tiče i malih EU država? Mislim, malo je vjerojatno da baš mi budemo mete nuklearnih udara…

“S jedne strane mi vjerojatno nećemo biti primarne mete, ali ako pogledate strateške dokumente koji su deklasificirani u SAD-u, iz ’50-tih godina, vidite da su mnogi mali gradovi u istočnoj Europi zapravo bili na listi potencijalnih meta. Oni nisu bili pod rednim brojem 1 ili 2, ali bili su na listi meta. I zato, u konačnici, u slučaju nuklearnog rata posljedice će osjetiti svi – i oni koji ne bi bili direktno pogođene mete bili bi pogođeni promjenama u klimi, radioaktivnošću i drugim posljedicama. Dakle, zato je to ipak tema za sve“.