Nakon raspada Sovjetskog Saveza i snažne flote nastale na idejama admirala Gorškova (Сергей Георгиевич Горшков; 26. veljače 1910. – 13. svibnja 1988.) stvorena je Ruska flota (Военно-морской флот). Ona se nalazi u vremenu velikih iskušenja i izazova, a nužno ju je promatrati selektivno uz solidno poznavanje strukture. Naime, Flota Ruske Federacije integrira izuzetno velike snage obalne obrane, mornaričkog zrakoplovstva i PR/PZO, te razvijenu infrastrukturu na kopnu. No, njeni brodovi su bili slabo održavani, a novogradnje spore i neizvjesne, izložene riziku da i prije završetka budu zastarjele. Neke od njih Rusija je nastavila graditi. Od skupe linije nosača zrakoplova s klasičnim („Varjag“) i nuklearnim pogonom („Uljanovsk“), te krstarica s nuklearnim pogonom klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“) se odustalo. Od četiri izgrađene krstarice tri su završile na vezu kao pričuva. Već izgrađena flota zbog pomanjkanja sredstava je prije roka otpisana ili je u dugogodišnjoj raspremi sa službenim statusom brodova u pričuvi.
Stari brodovi – modernizacija kao “jedini izbor”
Gradnja krstarice Moskva (ex-Slava) – Projekt 1164, klasa “Atlant” – započela je 1976. godine
Uz velike probleme vraćaju se u operativnu uporabu neki brodovi „oceanske zone“, kao nuklearna krstarica „Admiral Nahimov“ (Адмирал Нахимов) i veliki protupodmornički brodovi klase Udaloj (Projekt 1155 „Fregat“), ali i mali brodovi stari preko 30 godina. Vidljive su teškoće u održavanju i modernizaciji krstarica klase „Slava“ – najstarija „Moskva“ ima 37 godina – još veći problemi su NZ „Kuznjecov“ (Адмирал флота Советского Союза Кузнецов) i razarači klase Suvremenij sa zastarjelim parno-turbinskim pogonima. Kriza velikih brodova doprinijela je da se tek 2019. iz flotne liste ispiše razarač „Smetlivij“ (Сметливый), kao najstariji u uporabi na svijetu (floti je predan 1969. godine). U flotnoj listi su i fregate klase „Krivak“ (Projekt 1135 „Burevestnik“) iz 1980/81. godine. U nastavku ćemo razmotriti perspektive površinskog dijela Ruske flote, s posebnim naglaskom na brodove podobne za ulogu platformi raketnih sustava, naoružanja u čijem korištenju i razvoju Ruska Federacija ima veliku ulogu.
Problemi, problemi
Maketa razarača klase “Lider” (Project 23560 “Lider”), čiju je obustavu razvoja krajem travnja 2020. objavilo brodogradilište “Северная верфь”
Do prije deset-petnaest godina problem je bio financijski. Nakon poboljšanja financijskog stanja, najavljen je ambiciozni plan izgradnje flote. Bilo je tu maštanja o većem broju nosača zrakoplova, i to velikih super-nosača s nuklearnim pogonom i manjih s plinskim turbinama. Na papiru su se pojavila bar dva suvremena višenamjenska razarača. Prvo je to bio Projekt 21965, koji je slijedio iskustvo razarača „Suvremenija“ (Современный) i velikog protupodmorničkog broda (fregate) „Udaloj“. Nakon toga pojavio se Projekt 23560 „Lider“ i to u dvije inačice – s nuklearnim i plinsko-turbinskim pogonom. Inačica s nuklearnim pogonom prema deplasmanu i naoružanju više je krstarica. Iako malo vjerojatno, ako se ostvari bio bi to najmoćniji klasični brod u povijesti. Ambicioznija varijanta razarača i super-nosača zrakoplova na nuklearni pogon čine se iznad financijskih mogućnosti Ruske Federacije i mogli bi preskupo koštati rusko društvo i državu.
Izgleda kako i oni postaju svjesni da to nije potrebno i da se neke stvari vezane za pomorsku snagu i uspostavu ravnoteže, ako ne globalne ono regionalne – ili kako kaže Karl Ernst Haushofer (27. kolovoza 1869. – 10. ožujka 1946.), „pan-regionalne“ – mogu riješiti i na drugi način. Istina, došlo je do velikih promjena u većini pan-oblasti u odnosu na zamisli njemačkih geopolitičara. Na glavnoj svjetskoj kopnenoj masi i Dalekom istoku, gdje su glavne države trebale biti Njemačka, Rusija i Japan, veliki utjecaj ostvarile su SAD, a Njemačkoj i Japanu se „izgubila“ globalna geopolitička snaga. Pojavila se moćna Kina, a i Indija također ima što reći u globalnoj svjetskoj geopolitici. Rusija je konstanta od Carske Rusije, preko SSSR do suvremene Ruske Federacije. Ovo je samo mali izlet kako bi se lakše shvatila važnost ratne mornarice u globalnim geopolitičkim igrama na „velikoj šahovskoj ploči“ (Zbigniew Brzezinski), ali i na regionalnim, „malim šahovskim pločama“. No, glavna tema je ruska površinska flota, problemi s kojima se po tom pitanju Rusija suočava, i kako ih rješava do dolaska boljih dana.
Pogonsko usko grlo
Od raspada SSSR-a, odnosi Rusije i Ukrajine uvijek su bili napeti i na rubu incidenta. Među njima je – zbog obostranih interesa – neko vrijeme vladao „pakt međusobnog trpljenja“. Situacija se smirivala ili zaoštravala ovisno tko je bio na vlasti u Kijevu. Ako je to bila proruska garnitura – službeni odnosi su jačali a na unutarnjem planu bujao je nacionalizam, i obratno, ako na vlasti nije bilo prorusko vodstvo – međudržavni odnosi su slabili. Rusija drži Ukrajinu dijelom svoje interesne sfere, a većina Ukrajinaca to ne želi. Na polju izgradnje mornaričke flote i mnogih složenih sustava na temeljima velike znanstvene i stručne ostavštine iz vremena SSSR odvijala se kakva-takva suradnja. Ukrajina je u brodogradnji ratnih brodova imala važnu ulogu, a glede parnih i poglavito plinskih brodskih turbina bila je dominantnu i u monopolskom položaju. Jedini proizvođač brodskih plinskih turbina u nekadašnjem SSSR i jedan od tri značajna u svijetu je ukrajinski „Zorja-Mašproekt“.
Velika fregata ” Неустрашимый” (projekt 11540 “Jastreb”) od 2014. do danas je u remontu
S brodskim dizel-motorima stanje u Rusiji je nešto bolje, ali daleko od potrebne kvalitete i kvantitete. O „famoznim“ brzohodnim pogonskim dizel-motorima M-504 već je pisano na ovome portalu. Koliko su veliki problemi gradnje nešto većih brodova u Rusiji pokazuje i podatak kako su tek 2009. godine završili „seriju“ od dvije fregate klase „Neustrašimij“ (Неустрашимый), deplasmana 3.800/4.400 tona. Njihove kobilice bile su postavljene još za vrijeme SSSR-a, 1986/88. godine, a treća je otkazana. U vrijeme „dobrih“ odnosa s Ukrajinom 2006. godine počela je gradnja fregate klase „Gorškov“, po uzoru na moderne zapadne fregate s kombiniranim CODAG pogonom. Iz sigurnosti, paralelno s „Gorškovim“, 2010. je počela i gradnja, na „sigurno“ po Projektu 11356 „Grigorovič“ – kao sub-klase temeljene na provjerenom i uspješnijem sovjetskom dizajnu, fregati „Krivak“, 1135 „Burevestnik“. Na istom sub-projektu ugovoren je i unosan posao s Indijom.
Brodovi izgrađeni u Rusiji nakon raspada SSSR-a
Proizvodnja i održavanje motora ЧН16/17 (konkretno, M507A-2) prenesena je i u Kingiseppski zavod u St. Peterburgu
Na „Gorškovu“ je bilo dosta problema, što je razumljivo jer je to prvi projekt višenamjenske fregate s mnogo opreme koja je bila u razvoju. Za njega nisu uspjeli osigurati kvalitetne motore na Zapadu pa su ugradili svoje, a jedan je na prvom brodu zbog havarije morao biti i zamijenjen. Na istom projektu planira se i veći brod, deplasmana oko 8.000 tona. Ako dođe do realizacije, upravo taj projekt ima šansu postati glavni brod „daljnje morske i oceanske zone“. Ambiciozniji razarač/krstarica „Lider“ nije isključen, a ako bi se u promijenjenim okolnostima gradio – bila bi to mala serija. Pored fregata, Rusija gradi i manje brodove – klase korveta po zapadnoj klasifikacija, odnosno korveta, malih raketnih i malih patrolnih brodova po ruskoj klasifikaciji, s najsuvremenijim protubrodskim raketama. Na njima je također došlo do problema zbog embarga zapadnih zemalja i uskrate pogonskih dizel-motora.
Kad otpadne Ukrajina
Umjesto MTU, “Вышний Волочёк” (Projekt 21631 Buyan-M) dobio je 2017. kineske motore CHD622V20 (Henan Diesel Engine Industry Ltd)
Zasad nepremostivi problemi u gradnji ruske flote nastupaju 2014. godine, nakon ruske aneksije i integracije Republike Krim u Rusku Federaciju. Ukrajina je odbila isporučivati plinske turbine za fregate i moguće razarače, a zapadne zemlje dizel-motore za fregate, korvete i manje brodove. Za manje brodove Rusija se pokušava snaći ugradnjom vlastitih, po mnogim značajkama slabijih motora, a za neke brodove uvezla je motore iz Kine. Vidljivo je da su nakon konsolidacije financija najveći problemi izgradnje ruske flote baš glavni pogonski strojevi, prvenstveno plinske turbine. Svjetski standard uz manja odstupanja je korištenje dizel-motora za brodove deplasmana do oko 3.000 tona – za većinu fregata koristi se kombinacija dizel-motora i plinskih turbina, a za razarače i krstarice plinske turbine.
Vježba NBK zaštite na nuklearnoj krstarici “Petar Veliki”, klasa “Kirov”, 2010. godine
Nuklearni reaktori kao izvori energije i parne turbine kao pogonski strojevi su rijetkost, i u ovom trenutku na svijetu je takvih 14 brodova, 11 američkih i jedan francuski nosač zrakoplova, te dvije ruske krstarice. Prema svemu sudeći, upravo nemogućnost izgradnje vlastitih plinskih turbina ponukala je Rusiju na razmišljanje o gradnji razarača/krstarice na nuklearni pogon. Prema naoružanju i punoj istisnini (preko 20.000 tona) taj bi brod bio bliže krstarici klase „Kirov“ nego suvremenim razaračima. Zato i ne čudi da se u ruskoj literaturi pojavio naziv „razarač/krstarica“ kao nova klasa. Iako bi to bio jako, jako skup brod – budu li „stisnuti uza zid“, a da ne uspiju napraviti vlastite plinske turbine velikih snaga, nuklearni pogon nije isključen, pa koliko koštalo da koštalo.
Nije kraj!
Znajući probleme ali ne poznajući prirodu ruskog čovjeka, mnogi su Ruskoj Federaciji predviđali krah mornarice do kojeg ipak nije došlo. Rusija je velika država, najveća „zemlja“, a Rusi sposoban, uporan, inteligentan i snalažljiv narod. Jednostavno izvlače najviše od mogućeg, grade što mogu, moderniziraju staro i na taj način čuvaju mornaricu – ali i svoje znanstvene, stručne i industrijske kapacitete. To ih financijski iscrpljuje, ali za sada nemaju izbora.
Pokušavajući svoju ratnu brodogradnju staviti na noge, Rusija se nosi s velikim problemima. Nakon raspada SSSR-a došlo je do prekida mnogih lanaca opskrbe, a u nekim segmentima opremanja i do velike znanstveno-stručne te tehničko-tehnološke štete. Mnogi kapaciteti ostali su izvan Ruske Federacije, a neki od vitalne važnosti i u Ukrajini. Pričuvni dijelovi iz punih skladišta iz vremena SSSR-a te s otpisanih brodova ipak im još neko vrijeme omogućuju držanje starih brodova u solidnoj kondiciji. Što se brodogradnje tiče, najveća zapreka za izgradnju površinske flote su glavni pogonski strojevi velikih snaga. Motori su bili problematični i za vrijeme SSSR, što se vidi iz činjenice da su i na male brodove ugrađivani turbinski pogoni. Istina, bilo je to vrijeme kad je brzini pridavan veći značaj.
No, Rusija nije stala na tome – koristi dostupne pogonske sustave, te gradi izuzetno moćnu flotu manjih brodova klase korveta, malih raketnih i patrolnih brodova. Ulaže velike napore kako bi povećala kvalitetu dizelskih motora većih snaga te gradila i vlastite plinske turbine. Kada krene serijska proizvodnja jakih pogonskih strojeva, krenut će i ubrzana izgradnja brodova većih istisnina. To je za očekivati i zbog činjenice da je Rusija posljednjih godina u velikoj mjeri uspjela modernizirati i svoje nuklearne, zračno-svemirske, te kopnene snage, kao i podmorničku flotu te snage obalne obrane.
*gost autor je Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH, viceadmiral u mirovini
