Promatrajući rusku agresiju na Ukrajinu važno je znati motive, neovisno jesu li oni povijesno, kulturološki i civilizacijski prihvatljivi ili ne. Ako o tim motivima imamo naizgled jasne stavove ipak nismo puno bliže otkriću pravog uzroka za početak rata jer ni jedan od njih nije egzaktan. Pa što nam onda ostaje? Ostaje nam međunarodno pravo, ali i ono malo vrijedi u odnosu na najveću nuklearnu silu po broju bojnih glava i njihovoj snazi. Uz to, ta i takva sila je i članica Vijeća sigurnosti UN. Zato ćemo u ovom članku razmatrati sadašnju situaciju s pogledom u 1914. i granice tadašnje Carske Rusije.
Za one koji se žele ili se već predstavljaju kao veliki poznavatelji ruskog bića, geostrategije, geopolitike i sveukupne vojne moći bilo bi dobro pogledati zemljopisne karte barem od 1914. – od Carske Rusije, preko SSSR do Rusije nakon raspada SSSR, te razumjeti imperijalne težnje sadašnjeg vodstva Ruske Federacije s ciljem obnavljanja Carevine. Nakon toga ponovno bi se miješale karte, a znamo tko bi ih miješao na euroazijskom prostoru. Naravno, dok je postojao SSSR, Rusi su bili zadovoljni jer su to smatrali Rusijom pod drugim imenom. Rusi su bili dominantan i privilegiran narod u svim aspektima društvenog života te države, od politike, diplomacije, oružanih snaga, gospodarstva, kulture, jezika, jedinstvene Ruske pravoslavne crkve, do svih ostalih segmenata društvenog života. Naravno, uvijek su mogli naći i nekog lojalnog ne-Rusa i uzdignuti ga visoko na ljestvici moći kako bi otupili nezadovoljstvo ostalih naroda u „povijesnom“ procesu stvaranja Sovjetske nacije. Mi to možemo najbolje razumjeti jer su po približno istim načelima funkcionirale obje Jugoslavije.
Nažalost, na ovoj vjetrometini nešto slično se ponavlja u Bosni i Hercegovini. Čovjek je takav da mu nešto u određenim okolnostima ne odgovara, a u drugim to isto smatra vitalno važnim za svoju zajednicu. Pitanje je samo je li u većini ili manjini. Objektivna analiza važnih poteza Ruske Federacije od dolaska na vlast Predsjednika Putina i odgovora na sve to uspavane Europe pokazala bi kako 24. veljače 2022. nije nikakvo iznenađenje, naprotiv. Prije nego se usnula Europa probudila a neki se još bude, postala je životno ovisna o ruskim energentima i u velikoj mjeri o mineralima, metalima, pa i temeljnim prehrambenim proizvodima. Ako su (1) održavanje vrste, (2) hrana i (3) energija tri temeljna uvjeta opstanka – ni jedan više ne pripada europskim sposobnosti. Sad ta ista Europa, kolijevka „Zapadne civilizacije“, baulja i ne zna ni što bi s Rusijom, a niti što bi sa sobom. Ako Rusiji ta Ukrajina ne prisjedne, ta Ukrajina bi mogla biti samo predjelo bez obzira na hrabrost većine ukrajinskih ljudi. Naravno, to nisu oni što pobjegoše, po Europi kupuju vile i hotele, te se voze u skupim i preskupim automobilima – a na taj način izravno pomažu okupaciju, uništavajući empatiju prema pravičnoj borbi Ukrajine. Ujedno, čuvanje oružja u skladištima dok istoga nedostaje u Ukrajini za ravnopravno ratovanje – put je u katastrofu. Ako padne Ukrajina, ostaje uski prostor, istočno krilo „novih članica“ NATO-a, a ako i oni padnu na čelu s Poljskom – to oružje više neće imati tko upotrijebiti. Mogu ga samo uredno i njemački pedantno popisati, te unijeti u neki novi savez s Rusijom i time pripomoći u stvaranju nekog novog euroazijskog prostora, ma što to značilo. Tko bi bio novi Staljin sasvim je izvjesno, a tko bi bio s druge strane ostaje otvorenim pitanjem…
Prije pohoda na europski dio NATO-a nužno bi se zakuhalo oko Tajvana s ciljem razvlačenja SAD na dva za njih vrlo važna ratišta. To bi značilo da djeluje ratni savez Kine i Rusije u svrhu nove globalne podjele svijeta. Obzirom da se radi o dvije diktature, rat bi stalno bio na rubu prelaska u nuklearni. Poznato je da i sada Rusija prijeti ili bar plaši svijet nuklearnim oružjem, a usnule Europljane i energentima te hranom. Gdje su sad strateška poduzeće i strateški proizvodi osmišljeni u SAD i Europi? Zašto je Zapad postao ovisan o rudama, metalima i mineralima iz „neprijateljskih“ zemalja? Odgovor je bolno jednostavan i glasi – zbog profita. Valjda je svakome čiji je IQ veći od broja cipela postalo jasno da u odsudnim vremenima prevagu ne odnosi kultura, turizam, financije i trgovina, već ljudski potencijali, hrana i energija. Zapad se doveo u poziciju da je Tajvan vrijedan Trećeg svjetskog rata, ne zbog demokracije i ljudskih prava nego zbog proizvodnje poluvodiča. Pa gdje je bila pamet?!
Širom Ukrajine se brani opstojnost ukrajinske nacije, ali i sigurnost i opstojnost Europe kakvu danas poznajemo. Zato treba „isprazniti“ skladišta i na najbolji način opremiti branitelje Ukrajine, ma tko oni bili, najboljim konvencionalnim oružjem s ciljem postizanja brze tehničke superiornosti. Štetno je kalkulirati s efikasnim dosezima uskraćivanjem odgovarajućeg streljiva i raketa. Treba omogućiti udare po legitimnim ciljevima i izvan granica Ukrajine. Zašto bi bile legitimne mete komunikacije, skladišta i proizvodni kapaciteti oko Lviva, Ivano-Frankivska, Žitomira i Vinicije, a ne i oko Kurska, Belgoroda, Rostova na Donu, Volgograda ili pak Saratova? Zar nisu legitimni ciljevi lanci ratne logistike, trupe na pripremi i pokretu, komunikacije koje vode prema fronti, pomorske i zračne luke?! Izgleda da su to legitimne mete za ruske napade u Ukrajini, ali eto nisu za ukrajinske u Rusiji. U konačnici sve se vrti oko moći, gdje moćniji na sve načine želi postići ciljeve, ali barem u teoriji i pravu treba biti dosljedan. Nije dobro kalkulirati i voditi rat do posljednjeg Ukrajinca. Dugi rat odgovara diktaturama jer se ne moraju plašiti narodnih nemira, a ako se i pojave – tu su moćni mehanizmi i snage „narodne vlasti“. A ako baš neki i nastradaju sami su si krivi jer, eto, nisu razumjeli narodnu vlast i nisu bili spremni i travu jesti za velike povijesne ciljeve od Boga odabranih vođa.
Visoki časnici i oni koji se bave ratom znaju kako se nažalost strategijom bave amateri, često i neznalice, a profesionalci se bave logistikom, taktikom i na najnižoj razini borbenom uporabom ratne tehnike. Zato je dužnost profesionalaca i znalaca da nađu način i utječu na amatere u čijim je rukama moć za donošenje strateških odluka. Otprilike slične konstatacije pripisuju se Napoleonu i Pattonu, naravno ne u potpunosti zasluženo jer su pravi vojskovođe/generali i floto-vođe/admirali davno prije njih znali da bez odgovarajuće logistike nema pobjede u ratu. Prijetnje su sastavni dio ratne propagande, a jedna od njih je svakako puštanje u javnost kako bi Rusija mogla povući priznanje baltičkih zemalja pa bi ih NATO morao isključiti iz Saveza. Sve je to začinjeno s puno prijetnji nuklearnim oružjem ili pak nezaustavljivim hiperzvučnim raketama. Kažu kako Ukrajinci, ne smiju ni pomisliti na uništenje Kerčkog mosta koji spaja Rusiju s Krimom, duljine oko 18 km, jer će oni udariti na Kijev. Zar već nisu ili je za njih Kijev samo ono što drže kolijevkom Rusije? Nužno, Zapad treba što žurnije isporučiti topničko-raketno oružje za potporu većeg dosega. Ukrajina treba sposobnost udariti okupatora bilo gdje u Ukrajini i na prilazima Ukrajini, kako bi otežali uvođenje svježih trupa, ali i kako bi ugrozili lance opskrbe. Također trebaju isporučiti i najučinkovitije sustave proturaketne i protuzrakoplovne obrane.
Ruski strah od MLRS M270
Ukrajini treba i puno više haubica te VRL(VBR) velikog dosega. Čini mi se kako 300 km nije prevelik doseg. Uostalom, raketni sustavi do 500 km spadaju u sustave malog dosega. Ako su Rusi ušli 200 km u Ukrajinu, doseg od 300 km ne čini se nešto velik. Za oružje dosega do 300 km nema valjanog razloga za uskratu, poglavito kad neprijateljska strana raspolaže sredstvima kojima iz vlastitog prostora može gađati bilo koju točku u Ukrajini. Obzirom tko je agresor, jedino što ne treba isporučiti je nuklearno, biološko i kemijsko oružje – sve drugo bi trebalo biti legitimno i uvjetovano daljim razvojem rata. Koliko bi čega trebalo poslati? Vjerojatno ne koliko Ukrajina traži, ali sigurno ne ovako malo koliko Zapad sada šalje. Neadekvatno i nedovoljno naoružanje jedne strane samo toj strani povećava gubitke, a nadmoćniji razara s još većim žarom. Teško je shvatiti zapadne „mudrace“ koji sve to nisu uočili u divljanju „srpsko-crnogorsko-četničke“ bagre na ovim prostorima tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Da nam ne uvedoše embargo, rat bi vjerojatno bio gotov unutar godine, sigurno za manje od dvije, a da nam ne oteše oružje Teritorijalne obrane RH vjerojatno ne bi ni počeo. Upravo su ti mudraci omogućili Srbiji povijesni prijelaz preko Drine, a da ni jedna granata nije pala na njihov teritorij. Po kojem su to zakonu, pravdi ili bilo čemu drugom Moskva, Sankt Peterburg, Soči ili tamo neka „vukojebina“ važniji od Kijeva, Harkiva, Odese ili Lviva. Rusija masovno koristi krstareće rakete pa je zato Ukrajini nužno proturaketno oružje, i to ono najučinkovitije.
Poljski “Crab” na bojištu u Ukrajini
Nemoguće se oteti dojmu kako su Zapad i Ukrajina ne samo slikovito nego stvarno tu bili zatečeni „spuštenih gaća“, te da niti nakon četiri mjeseca ne znaju kako na najbolji način pomoći i Ukrajini i sebi. Dostavlja se svakojako oružje koje treba, ali i koje ne treba. Ako tek pogledamo koliko se vrsta haubica dostavlja, što pokretnih što vučnih, vidimo neusklađenost i bezidejnost. Puno vrsta haubica – najmanje sedam do osam – stvara ogromne logističke probleme, poglavito u sferi održavanja. Za svaku od njih trebaju posebni specijalisti, specifični pričuvni dijelovi i bar dio specijaliziranog alata. Sreća što je barem NATO streljivo 155 mm standardizirano. Kao što rekosmo, raznolikost naoružanja zahtijeva povećano trošenje ljudskog potencijala u logistici pa će, naravno, ljudi nedostajati na drugim mjestima. Bilo bi korisno izabrati jednu vučnu i najviše dvije vrste samohodnih haubica. To bi olakšalo život braniteljima, a i bilo bi lakše i pokrenuti proizvodnju istih za zemlje koje bi ispraznile svoje zalihe. U međuvremenu bi bilo jako dobro poduzeti sve što treba, pa i pokrenuti ratnu proizvodnju streljiva za haubice koje već posjeduju ukrajinske Oružane snage, a to su prije svega oružja u kalibrima 152 mm, ali i 122 i 203 mm. Za to vrijeme, neki kao da s polica uzimaju davno zaboravljene stvari i šalju ih tamo – kao da je isto vodi li se rat ravnopravnom ili inferiornom oružanom silom. Takav način pomoći i nema baš očekivanu svrhu.
Kako Rusi zamišljaju Rusiju nakon rata u Ukrajini
Bez obzira na pokazano rusko nesnalaženje u početku, nakon dolaska na čelo niza dokazanih dželata iz Sirije počelo je i po Ukrajini sistematsko uništavanje u razmjerima neviđenim u novijoj povijesti. Koliko bahatosti pokazuje ruska strana dovoljno svjedoči mantra kako im je Zapad uveo nelegitimne sankcije – a ako je išta nelegitimno to je izvršenje agresije na suverenu državu. Da stanje bude još apsurdnije, treba napomenuti da je to učinila nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti UN. Svakako je za svaku pohvalu ponuda UK da za 120 dana obuči 10.000 ukrajinskih vojnika i tako sve dok treba. To bi trebale učiniti i ostale članice NATO u broju prema vlastitim mogućnostima. Nadam se da će se Zapad opametiti i da će se onaj upitnik iz naslova pretvoriti u veliko NE ruskim ambicijama, a onda u unutarnjim obračunima neka diktatoru pomogne Svevišnji. Neće biti kriv što je počeo rat, nego što u ratu nije pobijedio. Ipak, nadajmo se da je većina ruskog naroda miroljubiva, privržena pravdi i svjesna svoje europske civilizacijske definiranosti još od Petra Velikog.
*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini
