Knjiga “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense” djelo je kojim Charles A. Stevenson daje jedan neuobičajen i vrlo zanimljiv pogled u unutrašnjost samoga vrha američkog obrambenog sustava. Riječ je tu o dubinskoj analizi osoba koje su u vladama Sjedinjenih Američkih Država zauzimale mjesto ministra obrane tijekom relativno dugog vremenskog perioda, od 1947. pa do 2004. godine – njihovog stila i rada, ali i učinaka koje su pri obavljanju svoje dužnosti postigli. Pri tome, dok ponešto manje upućenim čitateljima može loše sjesti metodologija koju je autor izabrao za svoju knjigu – umjesto kronološki, on američke ministre obrane gleda funkcionalno, podijeljeno prema naglasku pojedinih mandata – nedvojbeno je riječ o rijetkome djelu. Dok daje pregršt podataka, ova knjiga ujedno otvara i određene manje vidljive, a bitne stručne horizonte. Ujedno, čitajući djelo Charlesa A. Stevensona o američkim ministrima obrane iznimno se teško izmaknuti dojmu da rad ovoga tipa jako nedostaje i u ovim krajevima – sa svim rušenjima mitova te neugodnostima koje ozbiljan pogled na pojedinu tematiku sa sobom nosi.
Autor i djelo
Charles A. Stevenson tijekom medijskog nastupa povodom objave nove knjige, 2010. godine
Charles A. Stevenson, autor predstavljanoga djela, nakon predavanja na National War Collegeu duže je radio kao profesor na sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu, savezna država Maryland – konkretno, u sklopu njihove Paul H. Nitze School of Advanced International Studies – SAIS (osnovno smještene u Washington DC, u kraj oko Dupont Circle-a). Ondje on predaje na teme vanjske politike i djelovanja američkog kongresa, dok aktivno objavljuje i na vojno-političke teme u medijima (recimo, specijalizirano glasilo Roll Call). Svoje je dugogodišnje iskustvo 2006. pretočio u u knjigu “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense”, relativno kratko djelo od tek 215 stranica teksta, 2 tablična priloga i 12 pažljivo odabranih protokolarnih slika – čije izdanje iz 2007. godine, u mekome uvezu, mi ovdje predstavljamo.
Sama je knjiga podjeljena u tri osnovna dijela. Na početku, ukratko se prikazuje povijest ujedinjenog mjesta ministra obrane SAD, te se ističu problemi s kojima se na poslu moraju susresti osobe koje pristanu tu dužnost obnašati. Tome slijedi osnovni dio knjige – prikaz pojedinih načelnih pravaca djelovanja kojima autor dijeli promatrane osobe na mjestu SECDEF-a. Pri tome, Stevenson smatra da se američke se ministre obrane načelno može podijeliti na “revolucionare”, “vatrogasce” i “timske igrače” – tri skupine za svaku od kojih je onda autor krenuo prikazati sa po tri tipične osobe. “Revolucionari” su tu oni koji su u svoj mandat ušli s idejama dubinskih promjena, ne bi li tijekom svog vremena u Pentagonu onda i više ili manje uspjeli zaokrenuti pravac kretanja tog velikog birokratskoga broda. Iz ove skupine Stevenson posebno ističe Roberta S. McNamaru, Jamesa R. Schlesingera i Caspara W. Weinbergera. “Vatrogascima” on smatra osobe čiji su mandat u obrani obilježile neke krize, bez obzira na ideje s kojima su oni zapravo krenuli na svoju državnu dužnost – i tu su svrstani Melvin R. Laird, Leslie Aspin Jr. te William S. Cohen. Konačno, “Timski igrači” su, prema Stevensonu, osobe koje su na dužnosti prvog čovjeka obrane SAD prvenstveno nastojale surađivati – s predsjednikom, u Vladi, unutar Ministarstva i u odnosu prema američkome Kongresu. Ako su imali problema, “timski igrači” se njima nisu dali omesti, a ako su imali inovativnih ideja – primjenjivali su ih dovoljno postupno da njima nisu naprezali i pretovarivali obrambeni sustav SAD. U ovoj skupini su promatrani Harold Brown, Richard B. Cheney i William J. Perry.
Donald Rumsfeld tijekom svog prvog mandata u Pentagonu, 1976. godine
Iako sadržajno smješteno u ovu posljednju skupinu osoba, s kraja knjige ponešto iskače poglavlje o Donaldu H. Rumsfeldu, ujedno najstarijem i najmlađem američkom ministru obrane – čiji je mandat još trajao u doba pisanja ovoga djela (podnio ostavku 18. prosinca 2006. godine). Dok Rumsfelda sadržajno smješta u “timske igrače”, autorov problem s ovom osobom vidljiv je već u samome načinu njegove obrade – rečeno poglavlje ima naslov “Rumsfeldove transformacije” i gotovo da govori o svemu osim o suradnji te uspješnome harmoniziranju sektora obrane s ostatkom sustava SAD kao države.
Posljednji, treći dio knjige posvećen je sažimanju osnovna 4 metodološka elementa, koja među ostalim nalazimo kod svih prikazanih osoba i kroz koje se te pojedine osobe i prikazuje – što onda omogućuje i njihovu puniju usporedbu, te izvlačenje i određenih lekcija iz čitavoga promatranja. Napomenuvši samo da su ti osnovni metodološki elementi: upravljanje Pentagonom, planiranje odgovora na krize i ratove, diplomatski rad i ponašanje promatranih osoba u okviru Nacionalnog vijeća sigurnosti (National Security Council – NSC), krenimo u ponešto detaljnije objašnjavanje sustava kojim Charles A. Stevenson prikazuje pojedine odabrane američke ministre obrane.
Metodologija prikaza osoba
Pri prikazivanju odabranih ministara obrane – obnašatelja dužnosti za koju u više navrata autor citira Schlesingera (“Lista ministarskih odgovornosti je toliko opsežna da je ni jedna pojedina osobnost ne može u cjelini ispuniti“), te Forrestala (“Ova će pozicija vjerojatno biti najveće ‘groblje velikih mačaka’ u povijesti“) – Charles A. Stevenson koristi vlastitu metodologiju. Njome on ujednačeno prikazuje sve odabrane osobe ministara – (1) kroz njihovu biografiju i profesionalno zaleđe, zatim (2) kroz njihove političke odnose s predsjednikom i ostatkom scene, (3) prikazom njihova operativnog stila u ministarstvu, (4) općim pogledom na njihove civilno-vojne odnose, (5) analizom odnosa ministra i Kongresa, (6) analizom postignutih rezultata u upravljanju Pentagonom, (7) opisom snalaženja u funkciji ‘planera ratova’, (8) pogledu na aktivnosti pojedinaca u američkoj vanjskoj politici, te (9) snalaženjem pojedinih ministara u ulozi člana Nacionalnog vijeća sigurnosti (National Security Council – NSC). Na temelju svih ovih aspekata, poglavlje posvećeno svakom pojedincu onda završava (10) pojedinačnom ocjenom uspješnosti i dosega pojedinih ministara obrane SAD. Imajući u vidu ovaj metodični pristup temi, opet ne čude i problemi koje je tu autor imao s Donaldom H. Rumsfeldom – osobi čiji je vrlo dinamični drugi mandat još itekako trajao tijekom pisanja knjige SECDEF.
Ukupno gledano, knjiga “SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense” jedno je impresivno djelo. Iako kratka (tek malo više od 200 stranica teksta), riječ je o djelu koje otvara pogled na teme i probleme unutar američkog, ali i drugih obrambenih sustava – koje se inače, pod normalno, zapravo baš i ne vidi. Jednako tako, ona daje i poprilično jedinstven pogled na unutarnje djelovanje državnoga sustava SAD, kakav ni mnogo masivnije, popularnije i šire knjige obično niti ne zagrebu. Sve u svemu, jako za preporučiti!
Podaci o knjizi:
SECDEF, The Nearly Impossible Job of Secretary of Defense, Charles A. Stevenson, ilustrirano, ukupno 249 stranica s dva priloga, bilješkama, bibliografijom i indeksom, meki uvez, izdanje Potomac Books, USA, 2007. godine
