Iako formatom malena, knjiga “The British officer: Leading the army from 1660 to the present” predstavlja djelo iznimnog uvida u tematiku – karijerno formiranje, život i profesionalne izazove s kojima su se susretale generacije britanskih časnika kopnenih snaga tijekom praktički 345 godina promatranja. Da bi se takvu veliku temu uspjelo ozbiljno ubaciti na ukupno samo 335 stranica manje ili više džepnog formata (307 stranica samoga djela, još 18 stranica dodataka, te 10 stranica pojmovnog indeksa), potrebno je opsežno iskustvo. Zato i ne čudi da autor Anthony Clayton već dugo pliva u vodama vojne povijesti i publicistike.
Anthony Clayton rođen je 1928. godine. U britanskoj Teritorijalnoj vojsci stigao je do čina pukovnika, te je do 1973. godine bio aktivan i u kolonijalnim vlastima Kenije. Od 1965. do 1994. godine Clayton je na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst predavao vojnu povijest. Tijekom tih 29 godina čistog akademskoga rada, profilirao se kao ekspert za pitanja francuske vojne povijesti (gdje je za svoj poseban stručni doprinos 1988. nagrađen i titulom Chevalier dans l’Ordre des Palmes Academiques), te za britansku vojnu povijest, s posebnim naglaskom i na brojna kolonijalna iskustva Velike Britanije. Nakon toga, on je nastavio surađivati sa sveučilištem u pokrajini Surrey.
Clayton početkom 2014. godine, s predstavljanja njegove nove knjige “Battlefield rations”
U njegovih preko 30 objavljenih knjiga posebno treba spomenuti njegove svježe knjige – spomenutu knjigu “Britanski časnik”, objavljenu u mekom uvezu 2007. godine, zajedno s njegovom knjigom “Battlefield Rations” iz 2013. – o britanskoj vojnoj prehrani od 1900. do danas. One su dobar primjer autorovih sintetskih radova, koji predstavljaju pregled teme prožet ponekad i osobnim iskustvima dugogodišnjeg promatrača (na koja se Clayton ponekad i izričito poziva).
Samo djelo “Britanski časnik” možemo svrstati negdje između klasične vojne povijesti i socijalne povijesti profesionalnog časničkoga staleža (prikazane kroz niz crtica iz pukovnijskih kronika i pojedinih biografija). Usprkos nedvojbenoj kvaliteti ove knjige, treba napomenuti kako se tu radi o djelu koje je poprilično teško za čitanje. Naime, skučen prostor male knjige natjerao je autora na razna kraćenja – ne bi li prilično zaokruženo prikazao svoju opsežnu temu promatranja. U okviru teme se tako ne ulazi u opću vojnu povijest pojedinih perioda, tek se naznačuju bitnija događanja te operacije, kao što se u pravilu ne troši prostor ni na promatranje dijelova britanske kopnene vojske koji nisu izričita tema (ljudstvo općenito, dočasnici, civili u vojnoj službi), ili područja odvojenih i manjih vojnih djelovanja – osim onda kada je to baš nužno, jer se nedvojbeno tiče teme.
Časnik 15. (ili Kraljeve) pukovnije (lakih) draguna, oko 1768. godine
Upravo ova kratkoća predstavlja i glavni problem pri uživanju u ukupno 16 poglavlja knjige “Britanski časnik”. Pri tome, riječ je o uvodu, praćenom s 13 kronološki poslaganih poglavlja, i još dva segmenta posvećena časnicima u imperijalnim trupama po kolonijama, te časničkome osoblju svekolikih službi potpore. Uz to, knjiga sadrži i tri odvojena slikovna umetka, opremljena s ukupno 36 slika i fotografija u boji. Iako svako od poglavlja ima svoje odvojene popise literature, napomenimo i da bi čitateljima podrijetlom izvan britanskog kulturnog kruga za bolje upoznavanje s pojedinim periodima i detaljnim aspektima spominjane britanske vojne povijesti dobro došao još i jedan zaseban popis preporučene literature.
Prvih gotovo 140 godina promatranog perioda, od restauracije monarhije 1660. pa do 1793. godine obrađeno je prilično sumarno, u tri poglavlja na prvih 50 stranica teksta – što predstavlja možda i najslabiji dio knjige. U tom periodu disciplina se prvenstveno utjerivala mjerama fizičkog kažnjavanja, u Velikoj Britaniji nije bilo organiziranog školovanja za časnike, a pojedinci su svoje činove kupovali (za skupe novce, kojih se dio mogao vratiti prodajom čina na kraju karijere – kao svojevrsnom obliku vojne mirovine). Ujedno, časnička je služba u pravilu koštala bitno više od redovitih prihoda koje je donosila, tako da je status časnika u praksi bio rezerviran za osobno bogate ljude prvenstveno plemićkoga podrijetla. Uostalom, to se konkretno podrijetlo dugo preferiralo i radi pretpostavljenog “gospodskoga duha” – elementa kojeg se dugo smatralo bitnim elementom u vođenju ljudi i uspješnome ratovanju.
Royal Military Academy Sandhurst
Dio ovih elemenata tek se polagano mijenja do doba napoleonskih ratova (poglavlje o dobu Wellingtona, i onda poglavlje o periodu od Waterlooa do Krimskoga rata), i onda u doba Krimskoga rata i Indijske pobune (6. i 7. poglavlje) – kada postupno dolazi do svijesti da izostanak redovite obuke, školovanja, ali i sređenog smještaja vojske u zasebnim vojarnama itekako šteti efikasnosti takvih vojnih snaga u borbi (gdje se za svaki pojedini rat iznova uče neke osnovne lekcije). Temeljem tih iskustava, prvo je 1741. bila osnovana kadetska škola Kraljevskog topništva i Kraljevske inženjerije u Woolwichu (koja je potrajala sve do 1939. godine), da bi onda 1800. bila osnovana i štožerna škola u Camberleyu, te 1802. i zaseban odjel za mlade kadete u Sandhurstu – što je i danas jedan od temelja britanskog vojnog školovanja. Uz to, postupno je ograničeno i kupovanje činova – praksa koja je 1871. i potpuno napuštena uz veliki trošak za državu.
Upravo periodom od 1858. do 1914. bave se iduća dva poglavlja, koja definiraju britanske časnike viktorijanskog i edvardijanskog perioda. Reforme Edwarda Cardwella okončale su grubo fizičko kažnjavanje u vojsci, uvele sustav pukovnija s po dvije bojne – regionalno vezanih i baziranih u odvojene namjenske vojne komplekse – te ojačale obuku i školovanje, uz istodobno suzbijanje sistemske korupcije. Novo naoružanje i oprema je tada i praktično isprobavano u nizu kolonijalnih sukoba (Indija, Afganistan, Burma, Malaja, Kina, Jamajka, Barbados, Britaski Honduras, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, te Zapadna Afrika, Sudan, Etiopija i Egipat) – da bi krajem 19. stoljeća i dotada šarene uniforme bile zamijenjene jednobojnima, khaki. Pa ipak, sve do 1908. izostanak postojanja zasebnog Glavnog stožera aktivno je kočio efikasnost britanskih vojnih snaga – iako se kasnije baš vrijeme između 1902 i 1914. smatralo svojevrsnom ‘La Belle Époque‘ u popularnome doživljaju života časnika britanskih kopnenih snaga.
Časnici britanskog topništva u Prvom svjetskome ratu
Tri odjeljka, od 10. do 12. poglavlja knjige, na 58 stranica teksta obrađuju period od 1914. do 1945. godine. U Prvome svjetskome ratu Velika Britanija je po prvi put imala masovnu mobilizaciju, a žrtve koje su tada podnijele profesionalna Redovita vojska, Teritorijalne snage i Kitchenerova “Nova vojska” obilježile su zemlju za nadolazeća desetljeća. Uz opise pribavljanja velikog broja novih časnika, naglasak je i na pritoku ljudstva iz raznih društvenih slojeva u časničke redove – što temeljito mijenja dotadašnje uobičajene klasno-stereotipne situacije. U to se doba osniva i niz novih rodova – vojno-obavještajni, oklopništvo, zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo – dok se mnogi postojeći iz temelja mijenjaju (posebice inženjerija, veza, sanitet i logistika). Nakon rata, sustav se opet radikalno smanjuje, vraćajući se u predratne okvire i zadaće “imperijalne žandarmerije”. Ovo koncentriranje na asimetrične situacije u inozemstvu, zajedno s rapidnim tehnološkim napretkom na nizu vojno značajnih područja, doveo je do situacije radikalne nepripremljenosti za Drugi svjetski rat i kopneno ratovanje koje se u njemu tražilo.
Gušenje pokreta Mau Mau rezultiralo je i brojnim optužbama za zlostavljanje građana Kenije
Iduće 42 stranice obrađuju drugu polovicu 20 stoljeća, podijeljenu u dva segmenta – jedan, od kraja Drugog svjetskog rata do povlačenja Velike Britanije do Sueza, te drugi, od napuštanja Adena do operacija po Sjevernoj Irskoj i zaključno djelovanja u Iraku (područje Basre), od 2003. nadalje. Nakon 1945. britanska vojska bavi se s dvije osnovne zadaće: (1) okupacijom Njemačke, koja ubrzo prerasta u ključni dio blokovske vojne konfrontacije (uz manja djelovanja oko Trsta, u Grčkoj i Austriji), te (2) opet asimetričnim sukobima vezanim uz postupno smanjivanje negdašnje imperije (Indija i Pakistan, pa Palestina i Malaja, ustanak Mau Mau u Keniji, Cipar). Uz to, treba napomenuti i djelovanje u Korejskome ratu, sličnije iskustvima Italije 1943. ili Zapadnoga bojišta nakon toga. U to je doba većina vojske sastavljena od ročnih vojnika, vođenih profesionalnim časnicima ili časnicima iz okvira dvogodišnje National Service, dok se nakon 1949. bolje regulira i učešće žena u časničkome kadru (Women’s Royal Army Corps). Postupno kreće i smanjivanje broja postrojbi, njihova amalgamacija, dok od početka 1950-tih kreće i intenzivnije opremanje novim naoružanjem (među ostalim i pod utjecajem problema uočenih u Koreji, koji su izazvali i veća pozivanja rezervista). Tijekom 1947. ponovo se otvara i Sandhurst, gdje školovanje postaje ozbiljnije od onog prije 1939. – uz slabljenje klasnih koncepata, veći je naglasak i na akademskome uspjehu (studij vođenja, upravljanja resursima, vojne povijesti i politike), sve to od 1959. godine raspoređeno na dvije godine nastave.
Margaret Thatcher s pobjednicima na Falklandima
Period od 1962. do iza 2002. obilježavaju velike promjene – dok moderno ratovanje traži sve bolje obrazovane časnike (visoka pripravnost u hladnoratovskoj Njemačkoj, sofisticirani terorizam u Sjevernoj Irskoj, operacije potpore miru u Jugoslaviji), njihov sada potpuno profesionalni status u nekim elementima pojedinačnog osobnog života ipak jako podsjeća na odvojen život ove specifične društvene skupine u 18. i 19. stoljeću. Nakon operacija u Adenu i Indoneziji tijekom 1960-tih, kreću nemiri u Sjevernoj Irskoj, a onda i ekspedicijski rat za Falklandsko otočje 1982. godine (koji je ipak uvelike odgovarao “školskim” modelima operacija). Za razliku od svega toga, Irak 1991. i 2003. predstavljao je velike kombinirane operacije, gdje je u Iraku tek nastavak nakon 2004. ponovo došao na tip manjih i asimetričnih djelovanja s kojima se Velika Britanija do tada učestalo susretala (pa i u Afganistanu od 2001. godine).
Pri tome, nakon Hladnog rata došlo je do novog velikog vala spajanja postrojbi, kojima je i formu uvelike određivalo novo naoružanje, potreba za operativnom fleksibilnošću, te teškoće u privlačenju ljudstva. Plaće se kreće isplaćivati putem banaka (a ne da ih dijeli nadređeni časnik), a njihovi iznosi se usklađuju za žene i muškarce. Klasne podjele se smanjuju, zatvara se velik dio časničkih klubova, opada toleriranje alkohola na poslu i oko njega, kao i pritisak za iskazivanjem redovite praktične religioznosti na poslu. Postupno je rastao postotak akademski obrazovanih časnika, kao i potreba da se vojsci objasni smisao i značaj traženih aktivnosti – što opet traži i šire obrazovane časnike, sposobne temeljem karaktera i znanja steći profesionalni ugled, kako kod šireg ljudstva, tako i pred dočasnicima (koji su također sve obrazovaniji). Velik je broj žena časnika, razvedenih osoba, a prihvaćaju se i istospolne veze (kad ne ometaju posao), uz registriranje manjka časnika manjinskog etničkog podrijetla – čime se britanska kopnena vojska općenito, a i njen časnički kadar posebice, pokušava prilagoditi realnostima današnjeg svakodnevnog života u Velikoj Britaniji. Usprkos brojnim strahovima, time je ova organizacija uspjela zadržati svoj javni ugled, čak ostavivši dojam da baš na njena pleća pada rješavanje nereda koji su u Iraku i Afganistanu ostavili neodgovorni političari.
Britanski pukovnik i visoki dočasnik Kraljevske škotske pukovnije, Lashkar Gah, Helmand, 16. srpnja 2011.
Preostala dva poglavlja, pozicionirana na sam kraj knjige, više nisu posvećena pojedinim vremenskim odjeljcima – već ujedinjeno gledaju uklapanja u redoviti profesionalni časnički kor dviju odvojenih skupina – koje počinju zasebno, da bi se onda postupno integrirale u stalež britanskih armijskih časnika. Riječ je tu o Imperijalnim časnicima, koji su služili u kolonijalnim trupama (Podkraljevstvo Indija i drugdje), te vodećem osoblju raznih potpornih službi – koje i same postupno postaju dijelovi britanskih Oružanih snaga, da bi onda i njihovo vodeće osoblje dobivalo status redovitih časnika (prvenstveno logistika, a onda i medicinske službe).
Ukratko, iako je tu riječ o knjizi relativno malog opsega i izuzetno široke lepeze tema – za koje se jednostavno predmnijeva da ih čitatelj detaljnije poznaje – “Britanski časnik” iznimno je zanimljivo djelo, kako za osobe zainteresirane za pojam časnika u Velikoj Britaniji (njihove životne i profesionalne okolnosti kroz pojedine periode, pregleda tipičnih troškova i prihoda, izazova i načina na koje se njima tipično odgovaralo), tako i za sve one koji žele detaljniji uvid u razvojne faze modernih oružanih snaga, te razvoj njihova sustava profesionalnog obrazovanja časnika.
Podaci o knjizi:
The British Officer: Leading the Army from 1660 to the Present, Anthony Clayton, 335 stranica s indeksom, izdanje Pearson Education Limited, UK, Harlow, 2007. godine
