Po pitanju opstanka ili ukidanja ročnoga služenja vojnoga roka, Švicarska je krenula putem različitim od onog Hrvatske i niza sličnih joj zemalja. Naime, nakon što je o tome dulje razmišljano, po tom je pitanju raspisan i referendum. Na njemu su Švicarci jučer velikom većinom zaključili da ostaju pri dosadašnjem sustavu služenja vojne obveze, slično ishodu i usporedivog referenduma održanog 20. siječnja ove godine u Austriji.
Začetnik referendumskog izjašnjavanja bila je “Grupa za Švicarsku bez vojske” (Gruppe für eine Schweiz ohne Armee – GSoA), skupina koja je početkom 2012. godine prikupljanjem 106 tisuća valjanih potpisa pokrenula inicijativu “Da za ukidanje ročne obveze”. Na tom je temelju jučer, 22. rujna 2013. godine, održano i izjašnjavanje građana – na kojem je, prema prvim dostupnim podacima, čak 73,2 posto izašlih svoj glas očekivano dalo protiv prijedloga o ukidanju ročnog služenja vojne obveze.
O tome se moglo čuti izjavu Denisa Froidevauxa, predsjednika Švicarske udruge časnika, da “Narod stoji uz sustav milicije i ročnog izvršenja vojne obveze“, dok je čak i Nikolai Prawdzic, predstavnik “Grupe za Švicarsku bez vojske”, izjavio: “Izgleda da u sadržaj pojma Švicarske spada i to da opstane obveza ročnoga služenja u vojsci“. Ovoj je skupini to već treći propali pokušaj referendumskog ukidanja ročnog služenja od kraja 1980-tih, a za posljednji se debakl čulo i obrazloženje da, iako argumenata za ukidanje ročnoga služenja navodno nije nedostajalo, u javnosti su prevagu odnijele emocije građana. Naravno, ovaj referendumski ishod ujedno ne znači i da obrambeni sustav Švicarske ne traži dodatnih reformi. Među ostalim, spominje se tu omogućavanje pristupa vojnoj službi i ženama, te strancima.
Stanje do sada i ubuduće
Nakon doba napoleonskih ratova, u Švicarskoj je određeno da svaki od kantona Konfederaciji daje po dva posto od svojih vojnika, ne bi li se na federalnoj razini skupila vojska od oko 33 tisuće ljudi. Obvezno služenje vojnoga roka uvedeno je 1848. godine, a Ustavom iz 1874. godine ta je državna ovlast jedinstveno prenesena u djelokrug Konfederacije – do tada su se pojedini kantoni branili organiziranjem svojih građana u kantonalne milicije. Osnovu takvog obrambenog sustava činila je djelatna vojska, koju se planiralo pojačavati ljudstvom koje je prošlo sustav ročnog služenja vojne obveze. No, istini za volju, tijekom 19. stoljeća čitav je taj ročni sustav zapravo bio prilično mrtvo slovo na papiru, budući su lokalni političari ocjenili da bi im njegova konzekvetna provedba mogla itekako smanjiti potporu švicarskih birača.
Tek u doba velike mobilizacije na početku Prvog svjetskog rata, i funkcioniranju sustava pozivanja te obuke ročnika posvetila se ozbiljna pažnja. Od tada se ročno služenje vojne obveze počinje izričito povezivati s pojmovima časti, ali i izbornoga prava glasa – “Tko je za vojsku, taj je častan; Tko odsluži svoj vojni rok, pravi je muškarac i građanin, pa treba imati i pravo glasa”. Upravo je ova argumentacija u više navrata korištena i pri odbijanju širenja prava glasa na žene u Švicarskoj. No od 1960-tih je u Švicarskoj rastao broj protivnika vojne obveze, a postupno se širilo i pravo glasa za žene. Time se počela tresti i dotada prilično čvrsta javna podrška oružnim snagama.
U doba kada je osnovana inicijativa GSoA, 1982. godine, Švicarska je još na papiru imala oružane snage ukupne snage od preko 650 tisuća ljudi, organizirane za masovnu teritorijalnu obranu. To je doba kada se i u federalnome parlamentu moglo čuti: “Švicarska nema vojsku – Švicarska jest vojska“, a s tim vezani pojam ročne vojne obveze izgledao je čvrstim sastavnim dijelom ove tradicije. Služenje vojne obveze bilo je i ostalo obvezno za muškarce od 18. do 30. godine starosti, dok su se žene mogle prijaviti dragovoljno. Nakon ukupno 18 tjedana, od toga sedam tjedana osnovne obuke (Rekrutenschule), obveznike se periodički poziva na vojne vježbe – njih ukupno sedam, u trajanju od po tri tjedna godišnje, sve do 30. godine starosti obveznika. U međuvremenu, što je svojevrsni fenomen, obveznici takve obveze svoje oružje drže kod kuće.
Upravo je tu izazvao prilično iznenađenje rezultat prvog od organiziranih referenduma koje je “Grupa za Švicarsku bez vojske” uspjela pokrenuti 1989. godine. Tada su oni išli s maksimalnim zahtjevom, tražeći sveukupno ukidanje vojske. Od građana izašlih na to “Izjašnjavanje o ukidanju vojske”, njih je 35,6 posto glasovalo za ukidanje, a analize su pokazale kako je ta tema bila posebno dobro prihvaćena među mladim muškarcima, posebice onima koji su u to doba baš služili svoj vojni rok.
To je bio i jedan od okidača promjena koje su uslijedile – 1992. godine uvedena je u švicarski ustav mogućnost civilnog služenje vojne obveze, koja se počela provoditi od 1996. godine (do tada je izbjegavanje ove obveze za sobom nosilo zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana). No, istini za volju, navodno vojni rok u stvarnosti na ovaj ili onaj način danas odsluži tek oko 61 posto od ukupnoga broja švicarskih obveznika – ostali iz raznih razloga budu proglašeni nesposobnima za vojnu službu i onda postaju obveznici zasebnoga poreza, u iznosu od oko 4 posto osobnog dohotka. Danas Švicarska ima ukupno oko 25.620 djelatnih vojnih osoba, oko 100 tisuća ročnika i još oko 170 tisuća rezervista.
Detalji propale inicijative
Letci “Grupe za Švicarsku bez vojske” u Bernu 22. rujna 2013. godine
Treba napomenuti i da referendumska inicijativa “Grupe za Švicarsku bez vojske” zapravo nije išla na potpuno ukidanje svih oblika vojske u Švicarskoj, kako bi se moglo zaključiti iz njenog imena, već je ona nastojala dosadašnji sustav s kombinacijom djelatne vojske, ročnika i rezervista zamijeniti jednom potpuno dragovoljnom milicijom, sastavljenom od muškaraca i žena. No protivljenje ovoj namjeri dolazilo je s mnogih strana. Dok se skupina koja je referendum inicirala sastoji prvenstveno od socijalista, zelenih, te pripadnika organizacija koncentriranih na mirovnu politiku te ženska prava, od velikih švicarskih stranaka podržali su ih samo Socijaldemokrati (SD). Nasuprot tome, našli su se pristalice desnih stranaka (ministar obrane Ueli Maurer pripada Švicarskoj pučkoj stranci (Schweizerischen Volkspartei – SVP, najjačoj političkoj stranci u Švicarskoj), ali i oba doma konfederalnoga parlamenta te švicarska Vlada.
No niti ta podjela nije bila konzistentna – za razliku od Hrvatske, i dijelovi političke ljevice su se protivili ukidanju dosadašnjega sustava iz straha da će u novoj organizaciji oslabiti demokratska kontrola nad nacionalnim oružanim snagama (što se zapravo događa i u Hrvatskoj, budući da vojne teme polagano postaju temeljito strane i javnosti i političkoj klasi). Na desnici se moglo zamijetiti strahove kako bi ukidanje ovako čvrstog i duboko ukorijenjenog dijela državnoga sustava moglo u pitanje dovesti i sam pojam državnosti Švicarske. U raspravama oko inicijative moglo se čuti kako zapravo ni jedna država nema iskustva s oslanjanjem na potpuno dragovoljne obrambene snage, dok unaprijed nije ni bilo jasno na koliko bi se tu zapravo dragovoljaca moglo računati u nekom dužem vremenskome periodu, u državi koju ekonomska kriza nije pogodila tako da svaka vojna služba postane svojevrsni bijeg od siromaštva.
Sve su to dileme i teme koje u Hrvatskoj ni u jednom trenutku nisu bile ozbiljno i stvarno javno raspravljane. Ujedno, hrvatski se sustav dragovoljnosti pokazao upitnim ne zbog interesa krizom pogođenog stanovništva, već zbog nedostatka volje u obrambenome sustavu da za dragovoljcima doista i posegne, u smislu željene i planirane popune profesionalne vojske u državi.
