Predsjednik Republike Ivo Josipović je za sutra, 1. rujna, u 11 sati, sazvao sjednicu Vijeća za obranu. To će biti ukupno sedmi put da se ovo tijelo sastaje – gdje su njegove prve četiri sjednice bile održane za mandata Stjepana Mesića, dok je ovo treći put da spomenuto tijelo saziva Ivo Josipović. Prema do sada poznatom neslužbenom dnevnom redu, razgovarat će se o stanju HRZ-a općenito, te će po prvi puta biti prezentirani prvi preliminarni rezultati istrage pada MiG-a kod Donje Lomnice. Kako je posljednjih tjedana u više navrata bilo svakakvih nesporazuma i čudnih interpretacija dosadašnjega rada te operativnih ovlasti Vijeća za obranu, ovdje smo se odlučili ponešto detaljnije pozabaviti njegovim ustrojem, smislom i dosadašnjim radom.
No, prije svega, treba napomenuti kako je danas zapravo iznimno teško ozbiljno uroniti u pitanje dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu. Naime, od do sada održanih šest sjednica ovoga tijela, njih je prvih 4 održano za mandata Stjepana Mesića – između sredine veljače 2008. godine i kraja studenog 2009. godine – kada su one bile ponešto manje zanimljive široj javnosti, ali barem popraćene odgovarajućim službenim priopćenjima na internetskim stranicama Ureda Predsjednika RH. No, ovi službeni zapisi o spomenutim zasjedanjima više nisu dostupni javnosti – budući je aktualni predsjednik nedavno našao za shodno iz javne domene ukloniti internetske stranice svojih prethodnika. Konkretno, dok je duže vremena sadržaj internetskih objava prva dva predsjednika RH bio dostupan na adresi www.predsjednik.hr, u sklopu stavke “bivši predsjednici” – taj je arhivski segment nedavno uklonjen, što je navodno bilo potaknuto “tehničkim razlozima“, odnosno izvedeno radi “inkompatibilnosti bivše i sadašnje platforme“. Dok je materijala iz doba Franje Tuđmana bilo relativno malo (tijekom većine njegovih mandata takva internetska stranica nije postojala, a kasnije papirnati materijali nisu prebačeni u digitalnu formu), ovim je potezom iz dosega javnosti nestao opsežan niz objava, stavova, javnih istupa i radnih zabilješki Stjepana Mesića. Umjesto svega toga, na istome su mjestu osvanule tek prilično neujednačene biografske crtice Josipovićevih prethodnika, navodno preuzete s njihovih negdašnjih službenih stranica. Posebno je zanimljivo kako je ovo uklanjanje izvedeno relativno nedavno, dok su spomenuti materijali prilično dugo bili dostupni zainteresiranim promatračima. Iako je za spomenutu materiju službeno priopćeno kako “… se pokazalo da se nekad ne može otvoriti, i zato je maknuta“, autori portala Obris.org u više su navrata ovim materijalima opsežno pristupali – i tijekom svih tih prilika nisu registrirali nikakvih takvih problema ili poteškoća. Kako navode hrvatski mediji, ovi zagonetni problemi nisu spriječili “da pristup Mesićevoj arhivi i dalje imaju u Uredu Predsjednika, ali je javnosti uskraćen“.
Dok je teško precijeniti negativne posljedice ovakvog samovoljnoga postupanja, treba napomenuti i koliko takvo informacijsko zatvaranje loše utječe na ikakvu ozbiljnu raspravu po pitanju dosadašnjega rada Vijeća za obranu. Naime, od svega što je na tu temu bilo službeno priopćavano javnosti, danas su dostupna samo priopćenja o posljednje dvije sjednice ovoga tijela (koje su održane nakon početka 2010. godine). O starijim je sjednicama ovoga tijela javnosti dostupno iznimno malo ikakvih materijala, a umjesto i dosada oskudnih primarnih, službenih i relativno sterilnih izvora – zainteresirani promatrač danas se nalazi praktično isključivo oslonjen tek na djelomične odbljeske iz sekundarnih izvora.
Što je to “Vijeće za obranu”?
Nažalost, posljednjih je tjedana po pitanju raznih konzultativnih tijela na području sigurnosti i obrane ponovo jasno na vidjelo isplivalo u kojoj mjeri hrvatski mediji i javnost ne prate ovu tematiku. Naime, pitanje obnove nadzvučne komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, te tema pada borbenog zrakoplova MiG-21 kod Velike Gorice potakli su mnoge da se sjete ovakvih tijela. Pri tome, moglo se čuti svašta – od spomena davno ukinutog VONS-a, preko “Vijeća za nacionalnu obranu i sigurnost” (kojim barata novinar Kuljiš), pa do svakakvih spomena Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. Za početak da eliminiramo famozni VONS – naziv državnog konzultativnog tijela koje je svojedobno osnovao Franjo Tuđman i koje, iako je ukinuto prije više od 10 godina, iz nekog razloga i dalje opsjeda dio medija i javnosti. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, u Hrvatskoj je “Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) djelovalo tijekom 1990-ih (osnovano je 4. I. 1991). Sa zakonskim promjenama, 26. III. 2002. osnovano je Vijeće za nacionalnu sigurnost, usmjereno isključivo na rad obavještajnih i drugih sigurnosnih službi (zamijenilo je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS, osnovan 17. V. 1993)“.
Kod ozbiljnijeg gledanja današnja dva tijela koja su u konačnici naslijedila negdašnji VONS – Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu – treba spomenuti da se tu radi o temi koja je posljednjih dana spektakularno skliznula u fokus javnoga interesa. Među ostalim, tome je doprinijela i izjava Ive Josipovića, prenesena od Novoga lista 22. kolovoza ove godine, gdje navodno konstatira “da je očigledno da Grabar Kitarović ne poznaje Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu iz kojeg se jasno vide nadležnosti Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu“. Naime, Josipović je istaknuo:
“Naravno da obrana spada u nacionalnu sigurnost, ali je Zakon vrlo jasno alocirao vojna pitanja u Vijeće za obranu. Vijeće za nacionalnu sigurnost, vidljivo je to i iz ukupnog sadržaja Zakona, bavi se primarno tajnim službama, njihovim nadzorom i povezanim pitanjima. Naravno da u određenom kontekstu o zrakoplovstvu i obrani može raspravljati i Vijeće za nacionalnu sigurnost, ali nikako kao jedino ili primarno tijelo kako je to tražila gospođa Grabar Kitarović“.
No, uvidom u spomenuti Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine 79/06, od 17. srpnja 2006. godine – koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2006.) vidi se da on spominje tek dva vijeća: Vijeće za nacionalnu sigurnost, na svome početku, i Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija pri svome kraju. Za razliku od toga, Vijeće za obranu regulirano je u Zakonu o obrani – po prvi put se ondje pojavljujući u sklopu izmjena i dopuna ovoga zakona iz ljeta 2007. godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, NN 76/07, od 23. srpnja 2007. godine). No, krenimo po redu.
Djelokrug rada tih spominjanih vijeća
U Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske temi Vijeća za nacionalnu sigurnost ukupno posvećena su dva članka. Prvi od njih, 3. članak ovoga zakona, definira djelokrug ovoga tijela navodeći:
Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, 15. srpnja 2011. godine
“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost: (1) razmatra i procjenjuje obavještajne i sigurnosne prijetnje i rizike, razmatra pitanja iz djelokruga ministarstava i drugih državnih tijela koja se odnose na nacionalnu sigurnost te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti, (2) razmatra pitanja iz djelokruga rada sigurnosno-obavještajnih agencija i načine ostvarivanja suradnje Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju rada sigurnosno-obavještajnih agencija te odobrava suradnju agencija s odgovarajućim službama drugih zemalja, (3) utvrđuje Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i druge odluke kojima Predsjednik Republike i Vlada usmjeravaju rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (4) utvrđuje mjere koje poduzimaju Predsjednik Republike i Vlada u svezi s rezultatima nadzora nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (5) utvrđuje prijedlog sredstava za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava koja se osiguravaju u državnom proračunu, (6) razmatra i druga pitanja u vezi s radom i upravljanjem sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava.
(2) Pod tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava misli se na državna tijela koja u smislu ovoga Zakona sudjeluju u zaštiti nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske“.
Nakon toga, u 4. članku zakona definira se i sastav ovoga tijela, te neke osnovne smjernice o njegovu radu:
“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost čine: Predsjednik Republike, predsjednik Vlade, član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za poslove obrane, ministar nadležan za unutarnje poslove, ministar nadležan za vanjske poslove, ministar nadležan za pravosuđe, savjetnik Predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Oružane snage), ravnatelj SOA-e, ravnatelj VSOA-e i predstojnik UVNS-a.
(2) U radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluje predsjednik Hrvatskoga sabora.
(3) Sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajednički sazivaju i pitanja o kojima će se raspravljati i odlučivati zajednički utvrđuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.
(4) U doba ratnog stanja i stanja neposredne ugroženosti opstojnosti, neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske u radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluju predsjednik odbora Hrvatskoga sabora nadležnog za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za financije i ministar nadležan za gospodarstvo.
(5) Kada Vijeće za nacionalnu sigurnost raspravlja o stanju nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj, osobito stanju nacionalne sigurnosti u području obrane i unutarnje politike te u području zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, u slučajevima velikih prirodnih nepogoda i tehnoloških katastrofa te kada raspravlja o prijedlogu Strategije nacionalne sigurnosti, može na svoje sjednice pozivati i druge osobe.
(6) Vijeće za nacionalnu sigurnost pitanja značajna za svoj rad uređuje poslovnikom“.
Pri tome je zanimljivo uočiti kako ovaj i danas važeći zakonski propis u posljednjih osam godina nije bio mijenjan ili dopunjavan – ako ništa drugo, a ono barem da svojim odredbama uzme u obzir činjenicu da se 2008. godine iz nekad jedinstvenog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost izdvojio resor obrane u zaseban Odbor za obranu Hrvatskoga sabora.
Za razliku od toga, Vijeće za obranu je prvotno bilo definirano već spomenutim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obrani iz 2007. godine, čiji je članak 7 u tekst Zakona o obrani iz 2002. godine unio ukupno dva članka o ovome tijelu. Prvi od njih, u Zakonu o obranu označen kao novi članak 9a (u nastavku dosadašnjeg 9. članka, koji govori o ovlastima Vlade RH u doba rata), navodi djelokrug Vijeću za obranu:
“Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne dokumente u području obrane, (2) razmatra rad tijela državne vlasti, državne uprave, županija i Grada Zagreba na području obrane, (3) prati provedbu reforme obrambenog sustava, (4) razmatra druga pitanja iz područja obrane“.
Nakon toga dodani članak 9b, koji je definirao sastav i rad novoustrojenog Vijeća za obranu:
Peta sjednica Vijeća za obranu, 18. listopada 2010. godine
“Vijeće za obranu čine: (1) Predsjednik Republike Hrvatske, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za unutarnje poslove, (7) ministar nadležan za financije, (8) načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga, (9) ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, (10) predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, (11) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za obranu, (12) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za nacionalnu sigurnost, (13) pročelnik Vojnog kabineta Predsjednika Republike Hrvatske.
Sjednicu Vijeća za obranu saziva Predsjednik Republike Hrvatske uz suglasnost predsjednika Vlade.
Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade zajednički određuju pitanja koja će razmatrati Vijeće.
Na sjednicu Vijeća za obranu, ovisno o dnevnom redu, mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade.
Ured Predsjednika Republike Hrvatske obavlja stručne i administrativne poslove za Vijeće za obranu“.
Kao što smo već spominjali na portalu Obris.org, ovaj je sastav Vijeća za obranu ponešto modificiran novim Zakonom o obrani (Narodne novine 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) – gdje je po novome propisu materija vezana uz Vijeće za obranu razlomljena na ukupno tri članka (od 9. do 11.) ovoga zakona. Dok prvi od njih definira djelokrug ovoga tijela:
“(1) Vijeće za obranu je oblik koordinacije tijela državne vlasti za usklađivanje stavova i donošenje zaključaka i preporuka iz područja obrane.
(2) Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne i strateške dokumente iz područja obrane te strateška pitanja vezana uz razvoj, opremanje i modernizaciju Oružanih snaga, financiranje i sudjelovanje pripadnika Oružanih snaga u inozemstvu, (2) razmatra obrambena pitanja koja proizlaze iz članstva Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama, (3) daje preporuke nadležnim državnim tijelima glede njihovih prijedloga o načinima rješavanja najsloženijih pitanja iz područja obrane“.
Drugi od navedenih članaka definirao je ponešto skraćeni sastav ovog koordinacijskog te savjetodavnog tijela visoke razine:
“Članovi Vijeća za obranu su: (1) Predsjednik Republike, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za financije, (7) načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, (8) predsjednik Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, (9) savjetnik Predsjednika Republike za obranu“.
Konačno, treći je članak tu ponovio neke osnovne odredbe o sazivanju i pripremi rada Vijeća za obranu, tek malo oslabivši poziciju Predsjednika RH davanjem jače uloge Vladi pri sazivanju ovoga tijela:
“(1) Sjednicu Vijeća za obranu zajednički sazivaju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.
(2) Predsjednik Republike i predsjednik Vlade zajednički određuju područja koja će razmatrati Vijeće za obranu.
(3) Na sjednicu Vijeća za obranu ovisno o dnevnom redu mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.
(4) Ured predsjednika Republike Hrvatske obavlja administrativne poslove za Vijeće za obranu“.
Šesta sjednica Vijeća za obranu, 16. srpnja 2013. godine
Po ovim novim pravilima je onda održana i prošlogodišnja jedina sjednica ovoga tijela (16. srpnja 2013. godine), inače ukupno šesta po redu i druga u mandatu predsjednika Ive Josipovića. Zanimljivo da njoj nije nazočio predsjednik Odbora za obranu, iako je njegovo članstvo u ovome tijelu spominjano kao najveća novost ovih promjena.
Dosadašnje sjednice Vijeća za obranu
Na kraju, bilo bi korisno prisjetiti se i ukupnih dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu, budući da će i sam detaljniji uvid u dosadašnji rad toga tijela ukazati na neke stvari koje možemo očekivati od sutrašnjeg sijela, 7. po redu sjednice Vijeća za obranu.
Iako je zakonska regulativa po pitanju Vijeća za obranu na snagu stupila 31. srpnja 2007. godine, prva je sjednica novoga tijela bila sazvana tek 11. veljače 2008. Iz Odjela za informiranje Ureda Predsjednika Republike tada je bilo priopćeno da su na sjednici bili nazočni svi članovi Vijeća, a rasprava se vrtjela oko sudjelovanja RH u mirovnim operacijama, o projektima modernizacije i opremanja, te neperspektivnim vojnim objektima i vojnom proračunu. Druga sjednica Vijeća za obranu održana je 19. svibnja 2008. godine. Na njoj se opet gudilo o modernizaciji (donesene su odluke o njenome nastavku), te je odlučeno o slanju 15 pripadnika OS RH put misije Europske Unije u Čadu.
Na trećoj sjednici ovoga tijela, koja je održana 2. ožujka 2009. godine, ponovo su se vodile rasprave o modernizaciji i opremanju OS RH (posebice o borbenim oklopnim vozilima), dok je zaključeno i kako će ukupna dinamika opremanja OS RH ovisiti o gospodarskim mogućnostima države (posebice po pitanju zrakoplova i brodova). Ujedno se pričalo o upravljanju vojnim nekretninama (o osnivanju agencije za upravljanje državnom imovinom, ali i o predstojećoj masovnoj prodaju vojnih stanova), a podržana je i ideja o trogodišnjem studiju “Nacionalne obrane i sigurnosti” – projektu na kojem se nije proslavio Fakultet političkih znanosti iz Zagreba.
Četvrta sjednica Vijeća za obranu održana je 23. studenog 2009. godine, u neposredno predizborno doba – i to je posljednja takva sjednica u mandatu Stjepana Mesića kao Predsjednika Republike Hrvatske. Tada se pričalo o planiranim promjenama legislative – Zakona o sudjelovanju pripadnika OS RH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu (da bi izmjene i bile provedene u srpnju 2010. godine – Narodne novine 92/10, od 24. srpnja 2010.), kao i o promjenama članaka Ustava RH koji su se odnosili na obrambeni sustav (čl. 7. i 82) – što je i provedeno 16. lipnja 2010. godine (Narodne novine 76/10, od 18. lipnja 2010. godine). Naravno, raspravljalo se tada i o misijama (snaženje potpore saveznicima u misiji ISAF u Afganistanu), o proračunu MORH-a, njegovoj kadrovskoj politici, te neperspektivnim nekretninama (prezentacija “Izvješća radne skupine za izradu popisa i kategorizaciju neperspektivnih vojnih nekretnina”).
Peta sjednica ovoga tijela održana je 18. listopada 2010. godine, i ona je bila prva u mandatu Ive Josipovića kao Predsjednika RH (tada još u kohabitaciji s HDZ-ovom vladom premijerke Jadranke Kosor). Tada je, kao i obično, na tapeti bilo opremanje i modernizacija – pompozno je dan rok od 60 dana da se razmotri mogućnost obnove borbenih zrakoplova MIG 21, a podržana je i izgradnja ophodnih brodova, oboje ciljevi koji su jedva na red došli koju godinu kasnije. Uz to, postignuto je suglasje o opremanju 120 borbenih vozila minimalnom konfiguracijom opreme. Bilo je riječi i o raznim oblicima štednje (razmatranje zakočene provedbe strateških dokumenata i obrambenih proračuna za 2010., 2011. i 2012. godinu), te je zaključeno da se mora formirati proračun bez povećavanja rashodovne strane. Uz to, ponovo je na rasporedu bila tema unovčavanja neperspektivnih vojnih nekretnina, kao i smanjivanje zapovjednog kadra OS RH u odnosu prema broju vojnika. Od obje ove teme, nažalost, nije bilo ništa, jednako kao ni od najavljenog “definiranja karijernih puteva najviših vojnih dužnosnika (načelnika GS-a, šefa Vojno-obavještajne službe i glavnog inspektora OS-a) za koje se smatra da bi trebale biti završne u vojnoj karijeri“.
Do danas posljednja, šesta po redu sjednica Vijeća za obranu, održana je 16. srpnja 2013. godine – gotovo tri godine nakon 5. sjednice ovog državnoga tijela. Kao što smo spominjali na portalu Obris.org, pri tome je dnevni red izgleda bio iznimno sličan onome iz 2010. godine, da bi jedino bio dopunjen ponovnim spomenom misija u inozemstvu, te naglaskom na održavanju sposobnosti za pomaganje civilnome sektoru RH. Sve ostalo – modernizacija (s navođenjem jednih te istih ključnih projekata), besparica i priče o financiranju obrane uz uvažavanje “realne gospodarske i materijalno-financijske mogućnosti države“, te problemi s konstruiranjem strateških dokumenata (nepostojeća Strategija nacionalne sigurnosti, novi SPO, novi DPR koji nikako da osvane) – već je itekako bilo viđeno u nizu prethodnih prilika.
