Novi prijedlog Zakona o obrani, koji se trenutno poboljšava za drugo saborsko čitanje, podrobnije nego do sada određuje djelokrug rada i ovlasti Vojne policije. U poglavlju 8, člancima od 107. do 109., propisuje se ustroj i zadaće VP, te koje ovlasti i nad kime ona smije i treba provoditi. Novost je da će, nakon usvajanje novog Zakona o obrani, Vojna policija imati širi djelokrug postupanja – (čl. 108. st. 5.) “prema civilnim osobama u bijegu izvan prostora vojne lokacije, a koje su zatečene u izvršenju ili pokušaju izvršenja kaznenog djela na prostoru vojne lokacije”, kao i (čl. 108. st. 6) “prema civilima koji se nalaze izvan vojnih lokacija u provedbi mjera i radnji zaštite štićenih osoba u objektima i prostorima gdje se te štićene osobe nalaze”. Do sada, Vojna policija je prema civilnim osobama mogla djelovati tek unutar vojnih lokacija.

Prema budućem Zakonu, proširuju se i ovlasti VP, pa će tako umjesto dosadašnjih 17 ona upražnjavati ukupno 21 ovlast. Od toga su 4 ovlasti potpuno nove i, usudili bismo se reći, ulaze u domenu nekih drugih institucija, poput VSOA-e, OTC-a ili MUP-a. Radi se o ovlastima broj 3 – prikupljanje obavijesti, 12. – provjera uspostavljanja komunikacijskih kontakata, 17. – prikrivene vojno-policijske radnje, i 21. – zaštita štićenih osoba, objekata i prostora. Neke su druge ovlasti tu dodatno definirane, poput 1. – gdje je „prikupljanju, obradi i korištenju podataka“ dodana još i „procjena i pohrana“, 5. – gdje je „dovođenju“ dodano i „privođenje“, 9. – „privremeno oduzimanje i ČUVANJE predmeta“, i 10. – uz zaprimanje prijava, nova ovlast VP-a je „podnošenje prekršajnih i kaznenih prijava i izvješća, te stegovnih prijava“. Ova posljednja ovlast detaljnije je razrađena u prijedlogu novog Zakona o službi u OS RH, u članku 171. i 185.

O Vojnoj policiji i zakonskim normativima njenog rada vodila se i kratka, ali zanimljiva rasprava na nedavnoj sjednici Odbora za obranu. Vanjski član Odbora, profesor Kaznenog prava Petar Veić osvrnuo se na propisane buduće ovlasti VP, kao na „značajan napredak u odnosu na ono što smo imali do sada“. No posebno ga brine ovlast „uporabe sredstava prisile“, između ostalog i zato što bi po novome Vojna policija imala ovlasti i nad širim krugom civila nego što je to bilo do sada. Zato Veić smatra i predlaže da se uvjeti za uporabu sredstava prisile reguliraju dodatnim zakonskim aktom, a nikako ne podzakonskim aktima, što smanjuje broj očiju kojima su ti uvjeti pod normalno dostupni na uvid.

 

Pa ipak, čini se da je tek umirovljeni general Petar Stipetić „namirisao“ što se krije iza novih zakonski odredbi o radu Vojne policije. Stipetića je, naime, zasmetalo što u prijedlogu Zakona o obrani stoji da se Vojna policija „formira u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru OS RH“. Puna formulacija u čl. 107. st. 1. kaže: „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se vojna policija sa zadaćom obavljanja vojnopolicijskih poslova u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama“. Vrlo slična odredba već stoji u postojećem Zakona o obrani – čl. 128. – „U Ministarstvu obrane i Oružanim snagama ustrojava se Vojna policija sa zadaćom obavljanja vojno redarstvenih i kriminalističkih poslova u Ministarstvu obrane i OS“. Stipetić, međutim, smatra problematičnim definiciju ustroja Vojne policije u okviru Ministarstva obrane:

 

„Vojna policija je vojska. Vojska – isključivo vojska! Ja bih volio da je u Zakonu napisano da Vojna policija obavlja djelatnosti takve, takve i takve. Ima tri temeljne. To su: opći red i stega, zaštita i čuvanje. Drugo je kontrola i reguliranje vojnog saobraćaja. I treća je obrada kriminalnih i onih lopovskih slučajeva. To su tri djelatnosti. Na njih se trebalo bazirati. Ali, Vojna policija je isključivo vojska, i ona je u okviru vojske – a ne u okviru Ministarstva. A izvršava zadaće koje ministar će naložiti, i zahtijevati, i tražiti, i tako dalje. Ne da ga ne sluša – nego je njegova! Preko, normalno, određenih institucija koje su formirane. Mislim da bi trebalo jednom razlučiti da je Vojna policija dio KoV-a, Kopnene vojske, koja za potrebe Oružanih snaga, Ministarstva obrane, a ako treba – i drugih institucija civilnog društva obavlja određene poslove. Prvenstveno za vojsku, i to u ove tri djelatnosti.“

Predstavnici Ministarstva, sam ministar Kotromanović i zamjenica mu Tafra, odmah su skočili pojasniti što se pod time zapravo misli:

„Generale! Vojna policija, da, u Hrvatskoj vojsci! Da! Ali krim, ovaj dio koji se bavi istragom, mora bit u Ministarstvu. Znači, to su kriminalisti po struci. Formirat ćemo jedan odjel – mislimo jedan odjel napraviti u Ministarstvu, koji će… Neodgovarajuće je tu govoriti o vojnome USKOKU… u američkoj vojsci se to nalazu u vojnome inspektoratu.“

Na Stipetićevo izričito protivljenje takvom izdvajanju, jer će, kaže, „vojska svoje odraditi“, Kotromanović je, bez dodatnog pojašnjavanja, otkrio i razlog zbog kojeg su se odlučili na ovo, pomalo drastično rješenje:

“Generale, ako ćemo ići sad u detalje… Imamo dosta primjedbi da se, recimo, iz Stožera opstruira rad Vojne policije. Imamo… To su, ovako i onako – kako ćemo prevagnuti. To je sad ideja. Dakle, odjel kriminalista koji će se baviti određenim potrebama…“

———————————————————————————-

———————————————————————————-

I tu je prestala rasprava o Vojnoj policiji i, daleko zanimljivijim, opstrukcijama njenog rada iz samoga Stožera. Ako je tome tako, onda se zakonom opet krenulo rješavati posljedice, a ne uzroke takvog postupanja. Ako je ometanje istrage i u „civilnim“ zakonima kazneno djelo, nema nikakvog razloga da se to takvim ne definira i u obrambenom zakonu. No umjesto ovakve jasne odrednice, Ministarstvo obrane i kreatori novog Zakona o obrani pribjegli su manje bolnom i zapravo politički vrlo nepopularnom potezu – izdvajanju dijela Vojne policije direktno pod nadležnost ministra.

Ministar kao politički imenovana osoba u tom bi slučaju mogao ne samo kontrolirati i nadzirati rad kriminalističkog odjela Vojne policije, već jednako tako i upravljati istragama koje VP provodi. Ova situacija neugodno podsjeća na stanje kakvo smo u Hrvatskoj zapravo već imali tijekom 1990-tih godina – koje se u ratu pokazalo lošim, i koje je okončano tek 2002. godine. Upravo je tada, za mandata generala Petra Stipetića na mjestu načelnika Glavnog stožera OS RH, izveden prelazak VP iz nadležnosti MORH-a pod okrilje GS OS RH. Radi se tu o ustrojbenome rješenju čija bi ponovna promjena dugoročno mogla doprinijeti ponovnome jačanju politizacije ovoga segmenta OS RH, te time biti izvorom bitno većih problema od onih koje predstavljaju razne opstrukcije koje se pred istrage postavlja iz smjera Glavnoga stožera OS RH.