Ove subote, 4. listopada, nakon 18 mjeseci rada, IPA projekt pod nazivom “Javni interes – nije na prodaju” (“Public interest – not saleable” – PINS), i službeno je okončan. Riječ je tu o projektu financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010, kojom se uspješno spojilo temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj. Po tom je spoju ovaj IPA projekt do sada bio gotovo jedinstven u Europskoj uniji, zajednici koja, iako je posljednjih godina u svoj opseg tema usvojila i obrambenu tematiku, još nije počela financirati ikakve aktivnosti na ovom području.
Sam projekt IPA PINS je za nositelja imao Centar za mirovne studije iz Zagreba, uz kojeg je tu aktivno djelovala i čitava mreža domaćih te međunarodnih partnera (Transparency International Mađarska, te specijalizirana Transparency International jedinica “Defence and Security Program” iz Velike Britanije). Uz Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), tu je bilo aktivno i više lokalnih udruga (među ostalima i Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura), dok je Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost djelovala kao zasebnim natječajem izabran izvođač provedbe četiri specijalizirane studije slučaja.
Sam projekt PINS, o kojem smo već više puta pisali na portalu Obris.org, sastojao se od dva strukturna dijela. U prvome od njih promatralo se tematiku javnih nabava u obrani, te rizike korupcije koje takve aktivnosti sa sobom nose. Uz niz javnih aktivnosti koje su po tom pitanju bile odrađene tijekom posljednjih godinu i pol dana, treba posebno spomenuti konferenciju održanu 18. srpnja ove godine u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te tematsku publikaciju koju je tim povodom objavio Centar za mirovne studije (CMS). Druga grana ovoga projekta bavila se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, dosadašnjim tijekom ovoga procesa u Hrvatskoj, te izvlačenjem određenih pouka iz svega toga, a za ubuduće bolje baratanje ovom problematikom. Uz niz javnih skupova na ovu temu – u Zagrebu, Zadru, u Puli i na Visu – u sklopu ove grane projekta IPA PINS izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj.
Za potrebe ovog istraživanja bili su odabrani kompleksi Muzil u Puli, vojarne “Samogor” na Visu i “Stjepan Radić” (bivši Artiljerijski školski centar) u Zadru, te stara Vojna bolnica u Vlaškoj, nedaleko užeg centra Zagreba. Ovi objekti zadovoljavaju čitav niz uvjeta – neki su blizu ili u sklopu većih gradova, neki su na moru i gotovo u turističkoj zoni, za neke su u tijeku veliki projekti prenamjene, dok za druge teško da je itko i čuo tijekom posljednjih godina. Iz ove raznolikosti istraživanjem su opisani razvoji stanja (faktičnog na terenu, ali i pravnog) iz kojeg se vidi kakvu su namjenu ti kompleksi zgrada i okolnog zemljišta imali u svojim vojnim danima, kako su postali nepotrebni za uporabu u oružanim snagama, te što je s njima bilo kasnije. Nažalost, upravo u ovoj kasnijoj sudbini često je i najveći problem, budući da većina takvih vojnih nekretnina odmah po izlasku iz vojnih ruku počinje nezaustavljivo propadati. Pri tome, zanimljivim se pokazala i činjenica da – što je monumentalniji projekt kojim civilni sektor Hrvatske krene obuhvaćati pojedinu tranziciju, to su žešći i otpori lokalnih zajednica, jednako kao što je i niža efikasnost samoga procesa konverzije.
Knjiga o konverziji
Rezultati ovih istraživanja procesa konverzije u Hrvatskoj, koje se provelo u sklopu projekta IPA PINS – objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene “Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj”. Izdavači ovoga djela su Centar za mirovne studije te Zavod za sociologiju Filozofski fakulteta u Zagrebu, a urednici su sociolog Kruno Kardov i Igor Tabak, predsjednik Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost (udruge koja je na javnome natječaju početkom prosinca prošle godine i dobila posao organiziranja i provođenja izrade studija slučaja, koje su i glavni dio ove knjige). Napomenimo i da je čitavo ovo djelo pisano u skladu s normama znanstvenoga rada, te je i recenzirano od strane dva stručna recenzenta – prof. dr. sc. Ozrena Žuneca, i dr. sc. Mirka Bilandžića, obojice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz ukupno 214 stranica teksta, knjiga je opremljena i sa 6 karata, te 19 slika u crno-bijeloj tehnici, kao i opsežnim popisom korištene literature.
Na početku, iznesen je pojam vojne prisutnosti u lokalnim zajednicama, kao i iskustva s postupkom konverzije dijela takvih nekretnina u međunarodnome kontekstu. Zatim je definirana problematika prenamjene vojnih nekretnina u Hrvatskoj – čime je postavljen uvod i u već spomenute četiri konkretne studije slučaja, na kojima se promatralo pojedine specifičnosti ovoga postupka u RH. Konkretno, prvo je promatrana bivša vojna bolnica u Vlaškoj (autor: Lidija Knežević), kompleks nedaleko samog centra grada Zagreba u kojem se devastaciji našao izložen prostor koji je iz državnih ruku prešao Gradu Zagrebu, ne bi li se tu onda pojavio i jedan ponešto sporni privatni investitor. Kao drugo je na red došao kompleks na poluotoku Muzil u Puli (autor: Kruno Kardov) – prostor koji je od segmenta negdašnje vojne luke Pula postao i središte za obuku ročnika Hrvatske vojske, prije nego li su o njemu krenule raditi planove tamošnje lokalne vlasti (doduše u sklopu pretjeranog i megalomanskog državnog projekta “Brijuni rivijera”) – uz veliko te aktivno negodovanje lokalnoga stanovništva. Za razliku od toga, treća se studija slučaja bavila kompleksom bivšeg JNA Artiljerijskog školskog centra u Zadru (kasnije vojarna Stjepan Radić; autor: Nives Rogoznica)), u kojem su pojedine zgrade zasebno privođene svrsi – na komad, često uz suradnju lokalnih institucija, te uz relativno malo devastacije. Za kraj, kao četvrta studija slučaja promatran je kompleks Samogor nedaleko grada Visa na istoimenome otoku (autor: Kruno Kardov). Ondje je negdašnja središnja vojarna na otoku prošla put od postupne predaje na korištenje svakome tko je to tražio, preko raznih zloporaba i devastacija, pa sve do korištenja u kulturne svrhe. Pri tome, ova je nekretnina tek polagano prelazila u ruke lokalnih vlasti – da bi tek nedavno barem dijelom počela dobivati i neke nove svrhe, nakon gotovo dvadeset godina zapuštenosti i uništavanja. Zaključno, iz ovih su konkretnih istraživanja izvučene i određene pouke – ne bi li se pomoglo da ubuduće ovakve postupke prati i barem malo manja razina sveprisutno ustanovljenog uništavanja opreme i građevina na pojedinim bivšim vojnim lokacijama.
