Nakon što smo definirali stanje u prostorima nekoliko konkretnih „Uskih mora“, vrijeme je da se pozabavimo i izazovima koje takvi prostori stavljaju pred mornaričke snage i njihove zapovjednike. Za detaljnije razmatranje vrlo složenog pomorskog ratovanja u uskim morima potrebno je razmatrati barem tri zasebna, a istovremeno povezana i međusobno ovisna sadržaja. To su: (1) površinsko ratovanje (djelovanje), (2) proturaketna i protuzrakoplovna obrana (PR i PZO) i (3) podmorničko-protupodmorničko ratovanje (djelovanje).

Široj čitalačkoj javnosti, pa i onima koji sebe smatraju dobrim poznavateljima pomorskog ratovanja i općenito mornaričke tehnike, taktike i doktrine, često je najmanje poznato podmorničko-protupodmorničko ratovanje. Ono je i najsloženije jer se krucijalni dio odvija ispod morske površine na različitim dubinama, od neposredno ispod površine do samoga dna. Sadržaji će ovdje biti ukratko obrađeni s blagim težištem na protupodmorničkom ratovanju.

Površinsko ratovanje

Gledano s povijesnog aspekta, to je najstariji i ljudima najbliži sadržaj. Stari sadržaj s jasnim strateškim ciljem koji se ne mijenja stoljećima, a to je – imati morski prostor pod vlastitom kontrolom i s mora nadzirati te u konačnici prisvojiti kopno druge države i/ili naroda. Ipak, doktrina i taktika ratovanja se mijenjaju ovisno tko je s druge strane, kakav je odnos snaga te dostupnosti suvremenih sredstava ratovanja. Nigdje u tako složenim uvjetima ne propituje se odnos moći mora i kopna kao u pomorskom ratovanju u uskim morima. Ako se želi na ozbiljan način propitati taj odnos, s ciljem da se bar malo rasvijetle problemi i smanji neizvjesnost, treba se iznova podsjetiti radova anglosaske (admiral Alfred Thayer Mahan) i kontinentalne (admiral Raoul Victor Patrice Castex) škole. Tu su i danas stalna propitkivanja odnosa mora i kopna. To je posebno aktualno u kontroli mora bliže kopnu i odnosa među flotama najvećih i najmoćnijih mornarica svijeta u Indijskom i Tihom oceanu, a sve više i u prostoru Arktika. Težište pomorskih sučeljavanja na globalnoj razini napušta stari dobri Mediteran, ali tu i dalje ostaju ne manje opasni regionalni pretendenti za dominacijom. Zahvaljujući modernom raketnom naoružanju i sposobnosti zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica, uvijek prisutnih brodova (te više od stoljeća i podmornica), usko more može postati teatar primjene najnaprednijih tehničkih dostignuća u destrukciji mira i ljudskog spokoja, a u konačnici i opstanka države, pa i naroda. Neke države bez mora je teško i zamisliti – jedna od njih je i Hrvatska.

Mogući brodovi i raketni obalni sustavi uskih mora

Suvremeno topničko oružje na brodovima klase fregata, kalibra 127/130 mm, već danas računa s dosezima od stotinjak kilometara. U ovakvim prostorima veliku ulogu mogu imati raketni i topnički sustavi obalne obrane. Suvremenim raketnim oružjem malog dosega (do 1.000 km) moguće je gađati ciljeve s jedne obale ne samo na drugoj obali, nego i duboko u teritoriju države na suprotnoj obali, pa i dalje. Za Jadransko i Baltičko more to je moguće i raketama puno kraćeg efikasnog dosega jer je najveća širina Baltičkog mora 193 km, a Jadranskog mora na jugu između Bara i talijanske obale oko 315 km. Brodovima naoružanim sličnim raketama dubinu udara moguće je i povećati. Za površinska, prije svega protubrodska djelovanja u ovim morima nisu neophodni veliki brodovi. Znamo da su na Baltiku i Jadranu u bliskoj prošlosti u velikom broju bili brodovi deplasmana nekoliko stotina tona, a na Crnom moru načelno nešto većeg deplasmana. Suvremeni protubrodski raketni sustavi bez većih problema prekrivaju cijele površine takvih mora, a neki od njih su napredniji pa mogu gađati i točkaste ciljeve na kopnu. Istina, postoje neke zabrane prodaje trećim zemljama raketa dosega preko 300 km, ali kao što se zna – toga se mnogi ne pridržavaju i nije neki problem nabaviti i takve rakete ili im uz pomoć isporučitelja „sam“ povećati doseg. Avionima, helikopterima i besposadnim letjelicama prostori ovih mora (poglavito Jadranskog i Baltičkog) ne predstavljaju nikakav problem. Mali brzi brodovi unutar nekoliko sati mogu biti pod obalom druge strane. To su prije svega obalni sustavi s raketama koje se efikasno mogu uporabiti protiv brodova, ali i protiv ciljeva na kopnu. Svjedočimo naglom razvoju krilatih i balističkih raketa (malog dosega, do 1.000 km) i srednjeg dosega (od 1.000-5.500 km). Glede zabrane tih raketa, raskinut je ugovor nekad sklopljen između SAD i SSSR – koji je, istini za volju, imao nepremostive nedostatke jer ga se ostale države nisu morale pridržavati. Razvojem raketa neopravdano je zanemaren razvoj obalnog topništva. Jedini suvremeni sustav obalnog topništva je ruski samovozni sustav „Bjereg“ (САУ «Берег») u kalibru 130/127 mm. Poradi povećanja točnosti  gađanja sve efikasnije su i haubice, inače razvijene za potrebe kopnenih snaga. U obrani obale od napada s mora koriste se i morske mine. To je oružje siromašnije i inferiornije strane. Protiv tog „jeftinog“ oružja uvijek su superiorniji i nadmoćniji suparnici. Rakete, kao i torpeda za površinsko ratovanje, mogu biti raspoređene na brodovima, podmornicama, avionima, helikopterima, besposadnim letjelicama, i svakako na kopnu.

Mogući brodovi i raketni obalni sustavi uskih mora

U uskim morima zbog malih udaljenosti susjednih, protivničkih i u konačnici neprijateljskih obala, vrijeme je stalno kritični čimbenik uspješne obrane. Zbog toga nemjerljivu važnost ima obavijesno-motriteljski sustav morske površine, zračnog i podmorskog prostora. Sustav treba i mora biti jedinstven za cjelokupni državni prostor, osmišljen kao samostalna i funkcionalna cjelina bez obzira na moguće okolnosti, te istovremeno uvezan u saveznički obavijesni sustav. Na moru, u vrijeme mira i rata, važnu ulogu moraju imati brodovi i zrakoplovi obalne straže, profesionalne i dragovoljačke, te ostalih subjekata na moru. Jasno, ovdje se radi o jednoj dimenziji više u odnosu na kopno. U uskim morima obalna konfiguracija može donijeti veliku prednost, u nekim slučajevima i presudnu. Ako postoje otočni nizovi ispred kopnene obale – to je dodatna prednost. Viški boj je primjer kada relativno slabija flota s jakom obalom može pobijediti tehnički nadmoćniju flotu. Pored svega, nikako ne treba zaboraviti često odlučujući čimbenik – a to je odlučnost, uvježbanost i hrabrost časničkog te ukupnog sastava ratne  mornarice (flote i obalne obrane).

Tijekom Prvog svjetskog rata u uskim morima djelovali su i bojni brodovi s više od 20.000 tona deplasmana, a glavno oružje bilo im je topništvo velikog kalibra i relativno malog dosega. Danas su u Jadranskom i Baltičkom moru za površinsko ratovanje u mnogim situacijama dovoljni brodovi manji od 100 pa do 500 tona deplasmana, koji će djelovati združeno sa snagama s kopna i iz zraka. Brodovi, ili kako neki vole reći platforme, mogu biti relativno jeftini, ali oružni sustavi u razumnom dijelu moraju biti vrhunski. Glavni i moćni senzori često mogu biti i izvan broda naoružanog raketama ili torpedima, što nikako ne znači kako je brod bez ikakvih senzora. U uskim morima posredno gađanje ima prioritet, doprinosi iznenađenju i povećava vjerojatnost preživljavanja. Neće dugo proći pa će u pomorski boj brodovi ići s minimalnom posadom, a pojedine platforme i bez posade.

Proturaketna i protuzrakoplovna obrana

Raketni sustavi PR i PZO važnih objekata i prostora

Obrana od napada iz zračnog prostora (proturaketna i protuzrakoplovna obrana – PR i PZO) ima vitalnu važnost za preživljavanja i uspješno djelovanje brodova i važnih borbenih sustava na obali i otocima. To su točkasti, dobro branjeni i načelno skupi elementi pomorskog ratovanja. Upravo zbog kvalitetne PR/PZO suvremenih brodova i važnih elemenata na kopnu, obali i otocima – neprijatelj će preferirati raketne udare ne ulazeći zrakoplovima s ljudskom posadom u efikasnu zonu djelovanja brodskih i obalnih protuzračnih sustava sve dok ne smanji njihovu efikasnost i na prihvatljivu mjeru dovede rizik za vlastite zrakoplove. Nakon toga dolazi do uporabe jeftinijih oružja i prilaženja zrakoplova zadanim ciljevima.

Od velike važnosti za flotne snage su uređeni rajoni baziranja. Oni moraju biti branjeni s mora, kopna i iz zraka 24 sata dnevno iz dana u dan – jer upravo u njima se organizira odmor i oporavak posada, te revitalizacija važnih brodskih sustava, pa i brodova u cjelini. Pored klasične obrane, veliku ulogu ima elektroničko ratovanje u svim aspektima, od maskiranja preko obmanjivanja do ometanja, pa i fizičkog uništenja važnih sustava veze i zapovijedanja. Vlastite zrakoplovne snage i postrojbe PR/PZO na obali i otocima trebale bi biti u stanju osigurati lokalnu i vremensku prevlast u prostoru kako bi brodovi mogli izvršiti zadaću.

Brodski raketni sustavi PR i PZO

Mali površinski brodovi dizajnirani za uska mora imaju ograničene proturaketne sposobnosti za samoobranu. Moglo bi se reći da tek korveta deplasmana od oko 1.500 pa na više tona može primiti kvalitetnije sustave PR/PZO s dosegom i preko 30 km. Iz iznesenog se nameće zaključak kako bi mali brodovi slabijeg protivnika u uskim morima trebali djelovati energično u relativno kratkim vremenskim intervalima, ostavljajući malo vremena za djelovanje nadmoćnijem protivniku, prije svega iz zračnog prostora. Također moraju biti štićeni s vlastite obale i otoka – tek u rijetkim te izuzetno važnim situacijama i lovačkom zaštitom. Zrakoplovstvo može sudjelovati i u kreiranju kvalitetnog, te na protudjelovanje otpornijeg raketnog udara. To svakako nameće izazove u definiranju doktrinarnih načela i taktičkih postupaka te zahtjeva vrhunski obučene i slobodoumne zapovjednike.

Brodski topnički sustavi PR i PZO

Različitim krilatim i balističkim raketama malog dosega posebno je zasićeno Baltičko more, no ni ostala uska mora nisu suštinski drugačija. U ovakvim ambijentima veliki izazov je uspostava protuzrakoplovne i proturaketne obrane. Veliki su problem male daljine i velike brzine raketa – koje se kreću od visokih podzvučnih, preko nadzvučnih (supersoničnih), do u bliskoj budućnosti i hipersoničkih brzina. Protivnici će svakako nastojati tu prijetnju otkloniti kombinirajući  takozvane tvrde i meke načine djelovanje. Svakako bi najbolje bilo takve sustave eliminirati prije njihove uporabe ili pak raznim metodama suprotnoj strani onemogućiti nabavku istih. Kad su rakete lansirane onda ostaje borba s njima – i to u elektromagnetskom spektru, kroz razne načine ometanja i obmanjivanja, te fizičkog uništenja prije dolaska na cilj. Za efikasnu PR/PZO veliku važnost ima borbeno uređenje rasporeda vlastitih snaga i posebno važnih objekata. Fortifikacijsko uređenje jako je važno i ima dugu tradiciju na obalama Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora.

Podmorničko-protupodmorničko ratovanje (djelovanje)

Za protupodmorničku borbu dalje od obale potrebni su i nešto veći brodovi, u prvom redu radi ograničenja efikasnosti podvodnih senzora (PEL/PEG) na malim brodovima. Veći protupodmornički (PPd) brodovi bili bi i „oslone“ točke zračnim PPd snagama. Za napad na podmornicu mogu se koristiti manji brodovi i borbeni sustavi s kopna (raketno-torpedni i torpedni) ako im se na pravi način omoguće kvalitetni podaci o podmornici. Potrebne podatke mogu osigurati – namjenski brodovi i brodice, PPd zrakoplovi (helikopteri i avioni), sve češće i namjenske bespilotne letjelice ili podvodni sustavi bez posade, unaprijed postavljeni podvodni senzori, a neke države (prema teško provjerljivim podacima) kažu da imaju sposobnost locirati podmornicu i pomoću satelita, na dubinama i do 500 metara.

Od zamisli i početaka do suvremenih klasičnih podmornica

Podmorničarstvo je napravilo ogroman napredak od „kornjače“  iz Američkog građanskog rata do suvremenih podmornica s pogonom neovisnim o dovodu zraka (kisika), litij-ionskih baterija i nuklearnog pogona. Podvodne brzine prvih su oko 20 uz, a nuklearnim pogonom i daleko iznad 30 uz. Na manjim brzinama šum podmornica se utapa u prirodni šum mora. Ti podvodni strojevi možda su i najveća tehnička dostignuća današnjeg čovjeka, a neki su opremljeni monstruoznim sustavima sposobnim uništiti ljudsku civilizaciju. Naravno, tu možemo postaviti pitanje – jesmo li mi uopće „civilizacija“ ako smo spremni na samouništenje? Ipak na nižim razinama, u ratovima koje držimo drugim oblikom politike (Carl von Klausewitz), gdje izravno ne sudjeluju glavni igrači, podmornice su manje strašno oružje. Koristit će se za obavještajno-izviđačke zadaće, uspostavu kontrole mora, uključujući tu blokadu protivničkih luka i slobode plovidbe, te po potrebi borbu za prevlast u podmorju, napade na važne površinske ciljeve (brodovi, naftne i plinske platforme, lučke instalacije itd.), a u konačnice i na važne vojne, industrijske ili druge objekte na obali i u dubini kopna.

Podmornica je u prednosti dok protivnička strana ne zna gdje je. Dakle, tajnost je preduvjet uspjeha podmornice. Strane u pomorskom ratovanju nastoje pod svaku cijenu osigurati nadzor podmorja. Naime, nema uspješne obrane mora, a samim time ni obrane od ugroze kopna s mora, ako se ne kontrolira podmorje. To je posebno važno ako protivnik, koji u ratu prerasta u neprijatelja, ima podmornice. Za nadzor podmorja koriste se sva dostupna sredstava – a to su u prvom redu brodovi, podmornice, helikopteri, avioni, podvodni sustavi bez posade, letjelice bez posade, te sateliti. U uskim morima – i posebno s razvedenom obalama – veliku važnost imaju stacionarni aktivni i pasivni podvodni senzori, u prvom redu hidroakustički.

Sredstva i načela (neka) protupodmorničkog ratovanja

U uskim morima po mornaričkoj snazi slabija obalna država bi se prirodno trebala osloniti na uređenje obale i ako ih ima – otoka. Dobra razvedenost obale s kvalitetno uspostavljenom cjelovitom obalnom obranom u velikoj mjeri može nadoknaditi inferiornost flotnih snaga. Moćni PPd oružni raketno-torpedni i torpedni sustavi mogu se rasporediti na/u obali i otocima, a senzori u moru na daljinama koje omogućavaju njihovu obranu i pravovremeno otkrivanje neprijateljske podmornice, njeno vjerojatno uništenje ili odvraćanje od neprijateljskog djelovanja. Kako uspostaviti nadzor i obranu podmorja u uskom moru, na primjeru Jadranskog mora, na ovom portalu pisao je gospodin Vili Kezić, dipl. ing., pod naslovom: Tko nadzire i čuva podmorje Jadrana?

Podvodna senzorska mreža i torpedno oružje u nadzoru i obrani podmorja

Također je moguće upotrijebiti rakete s protupodmorničkim torpedima s kopna, i na taj način povećati doseg te ostvariti sposobnost koncentracije snaga usklađenim djelovanje s više obalnih bitnica po istome cilju. Malo je vjerojatno da bi se u relativno malom prostoru istovremeno našle dvije ili više podmornica. Prvo, njih i najmoćnije mornarice imaju u ograničenom broju, a drugo – možda ne manje važno – vjerojatnija je uporaba po načelu „vuka samotnjaka“ nego „vučjeg čopora“. Uz uvjet pouzdanog otkrivanja i pravovremenog dostavljanja pozicije podmornice, raketno-torpedni PPd sustav može se upotrijebiti skoro trenutno i u kratkom vremenu ugroziti podmornicu. Ovaj sustav nudi prednosti rakete i torpeda. Raketa može brzo i na veliku daljinu dostaviti torpedo u prostor u kome se vjerojatni nalazi podmornica. Torpedo samostalno traži podmornicu i nakon otkrivanja na istu vrši napad.

Stacionarni (pasivni i aktivni) podvodni senzori i napad na podmornicu s kopna hibridnim oružjem (raketom s torpedom)

Uporaba minskog oružja mogla bi također imati veliki značaj. Slabija strana će nastojati ograničiti pomorski manevar jačem protivniku, a on će nasuprot nastojati osigurati siguran manevar svojim pomorskim snagama i sigurnu plovidbu svojim trgovačkim brodovima. Moguća su ometanja plovidbe i blokade glavnih luka. Pravovremenost, tajnost i obrana minskih polja preduvjet je uspjeha u miniranju mora. Nakon početka borbenih djelovanja jača strana će nastojati spriječiti miniranja mora i u vodama protivnika. Strana koja nema podmornice za vrijeme sukoba možda bi mogla postaviti (i to ograničeno) minska polja u unutarnjim vodama – što najčešće ni njoj nije u interesu, jer bi time ujedno ograničila manevar i vlastitim pomorskim snagama. Ako si slabiji onda samo unutarnje vode nude mogućnost manevra snagama i osporavanje prevlasti moćnijem neprijatelju.

Zaključak

Zajednička značajka za sva tri mora – a posebice za Jadransko i Baltičko – je njihova veličina. „Mala“ su po površini, a zahvaljujući modernim tehnologijama i tehničkim rješenjima postala su mala i u odnosu na dosege suvremenog oružja, posebice raketnog. Kada se tome dodaju suvremena zrakoplovna sredstva (avioni, helikopteri i bespilotne letjelice) te pouzdane informacije prikupljene senzorima s kopna, morske površine, podmorja, zračnog prostora i svemira, kao i moćni zapovjedno-operativni sustavi potpomognuti ekstremno brzim računalima s nevjerojatnim kapacitetom, jasno je kako je ratovanje u tom višedimenzionalnom i višeambijentalnom prostoru krajnje složeno. Kada se shvati realna stvarnost i koliko košta nabrojeno, bit će jasna sva složenost ratovanja u uskim morima te činjenica kako tu nema mjesta za improvizaciju kada dođe trenutak istine. Ako netko u potrebnoj mjeri nije pripremljen u vrijeme mira, kada rat počne – više nema vremena. Čak i da ima dovoljno novca, neke stvari nije moguće nabaviti jer ih nema, a da ih i ima – možda ne bi bile dostupne. S druge strane, i protivnik će djelovati da ih treća strane ne isporuči, a UN najčešće donosi odluku o zabrani isporuke oružja zaraćenim stranama i na taj način favorizira onoga tko oružje već ima. Republika Hrvatska i hrvatski narod to dobro znaju iz vremena Domovinskog rata, a drugi iz ne tako davne prošlosti kada su razne aneksije prošle bez neke žešće reakcije ostalih čimbenika svjetskog poretka.

Još ništa od domaće podmornice Drakon-220

Najbolja spremnost se ostvaruje osmišljenom i kvalitetnom pripremom u miru i ulaganjem velikih napora u razvoj domaće obrambene industrije. Ako razmišljamo s pogledom u budućnost, onda je suvišno pitanje „Je li bolji DRAKON-220 ili U-212?“. Treba sve učiniti kako se rat ne bi izgubio jer bi to moglo značiti i gubitak države, a posredno i propast naroda. Dobro se prisjetiti riječi glasovitog američkog generala Douglasa MacArthura – „(…)  Održavati u doba mira nepotrebno razvijeni obrambeni aparat zahtijeva veliki utrošak sredstava. Ali, minimalne potrebe se bezuvjetno moraju prihvatiti. U ratu ne postoji djelomični uspjeh. On je vrlo blizu porazu, a vojni poraz sa sobom donosi i političku, ekonomsku, društvenu i duhovnu propast nacije“.

Zbog drugog vremena, razornih sredstava rata i vjerojatno kraćeg trajanja, čini se kako bi ove minimalne potrebe trebalo zamijeniti optimalnim potrebama. Istine, veoma je teško dokučiti što bi to bile optimalne potrebe, ali ne treba žaliti truda. To se posebice odnosi na ratne mornarice jer je u ratu vrlo teško dopuniti nedostajuće ili nadoknaditi gubitke. Obuka posade suvremenog broda i poglavito podmornice je duga i mogla bi biti duža od trajanja rata. Pri tome, u  svijetu ne postoji niti jedan koncept obrane i organizacije oružanih snaga koji bi se mogao držati najboljim i univerzalnim. Važni faktori su svakako vatrena (ubojna) moć, manevar i ekonomija snaga, a sve to treba dovesti u vezu s „karakterom“ nacija, ako je uopće moguće govoriti o kolektivnom karakteru. Za mornaricu ta ekonomija snaga i snažne mjere za preživljavanje glavnih snaga imaju izuzetnu važnost, što nikako ne smije biti razlogom za pasivnost borbene flote. Svi pojedinačni ciljevi svih sastavnica društva moraju se sjediniti u jedan glavni cilj, a to je pobijediti u ratu i na taj način obraniti svoju državu i svoj narod.

Vježba NATO SNMCG1 u vodama oko Danske (Photo: NATO MARCOM)

Svakako dužnu pažnju zaslužuje članstvo u kolektivnim savezima obrane i sigurnosti kao što je NATO. To članstvo definitivno može pridonijeti povećanom osjećanju sigurnosti, ali nikako ne smije prijeći u opuštenost. Povijest uči da što se tiče obrane – nikad dovoljno opreza. Skepticizam je nužan i neophodan, ali ne smije prijeći u paranoju u kojoj se ponaša kao da je „cijeli svijet protiv nas“. S druge strane, članstvo u nekom savezu – pored prednosti – donosi i mnoga ograničenja. Jedno od značajnijih je sloboda nabavke naoružanja i potrebne opreme isključivo iz saveza i država koje je savez odobrio. To svakako u trenutku slabljenja povjerenja ili pak raspada saveza može biti veliki problem, poglavito za manje države sa slabom ili nerazvijenom obrambenom industrijom. Situacija se još pogoršava ako su susjedne države s osvajačkim aspiracijama izrazito nadmoćnije i imaju razvijenu obrambenu industriju. U takvoj situaciji teško bi se mogla naći neka država koja će priskočiti u pomoć ako i sama nema agresivne ambicije. U takvim okolnostima često se bira „manje“ zlo, ali zlo je zlo. Hrvatski narod mora imati kolektivno pamćenje i prisjećati se srljanja u Kraljevstvo SHS nakon Prvog svjetskog rata, budući je interes pokretač mnogih stvari, pa i rata.  Kao što reče Carl von Clausewitz, „Rat nije nikakva zabava, to je ozbiljno sredstvo, za postizanje ozbiljnog cilja“. Zato, neovisno je li država mala ili velika – u prvom, drugom i trećem prioritetu treba se osloniti na vlastite snage i biti spreman i na gore nego što se misli da bi moglo biti. Niti jedan segment društva ne može biti amnestiran od neuspjeha, svi moraju dati svoj doprinos, a oružane snage moraju biti primjer i neugasla nada.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini