Četiri mjeseca nakon što je ministar turizma Darko Lorencin najavio da će se već za koji dan raspisati natječaj za kompleks Kupari, to se do dana današnjeg nije dogodilo. No Kupari su na tako nešto navikli – kad bi mogli govoriti, iznijeli bi podeblju kronologiju svojih privatizacija i „stavljanja u funkciju, koje samo što nije“. I svaki put iskrsne neki drugi razlog koji onda natječaj ipak odgodi, a potencijalne investitore opet pomakne “za koji mjesec“. Prije 10-ak dana, točnije 20. srpnja, ministar Lorencin za Dnevnik HTV-a ponovno je najavio: „uskoro natječaj“.

„Ne radi se o kupovini, radi se o koncesioniranju, odnosno o davanju prava građenja tako da će RH i dalje ostati vlasnik. No, međutim, želimo taj kapital staviti u funkciju. Da to nije jednostavno govori i činjenica da, evo, već neprekidan broj mjeseci radimo na tome. Ono što mogu reći da konačno, zaključno s ovim proteklim tjednom, imamo sve relevantne pokazatelje, sve činjenice, kako bismo mogli oglasiti natječaj. Ono što radimo sljedeći tjedan i sljedeća naredna dva tjedna je sam čisti, goli tekst natječaja i bez obzira na vrijeme i kada, mi ćemo to raspisati i ostaviti dovoljno vremena investitorima da se mogu kandidirati. Interes je velik, putem ovlaštenih agencija za upravljanje društvenom imovinom iskazan je interes većeg broja, čak i posjeta većeg broja potencijalnih investitora. Ono što nas veseli i što smo svih ovih mjeseci radili, ali je malo duže trajalo, je činjenica da želimo ispred investitora izaći s potpuno čistom situacijom, s potpunom eliminacijom rizika po investitore i suprotno tome, ovisno o tome, očekujemo s druge strane što kvalitetnije investitore na javnom natječaju.“

Problemi na moru

Ministrove riječi potvrdili su nam i u samom Ministarstvu turizma, spomenuvši i razlog zbog kojeg natječaj za Kupare nije bio raspisan još u travnju, kada ga se prvotno i najavilo:

„Natječaj za Kupare raspisat će se kroz narednih nekoliko tjedana, a u finalnoj su fazi dogovori oko samih detalja. Natječaj ranije nije mogao biti raspisan jer su trajali dogovori s Ministarstvom kulture oko pitanja zaštite na jednom objektu, koje je sada riješeno.  Želimo da to bude ogledni primjer dobro pripremljenog tendera koji za cilj ima pronaći najkvalitetnijeg investitora, koji treba napraviti novi sadržaj i novi proizvod koji će podignuti konkurentnost destinacije u skladu sa Strategijom razvoja hrvatskog turizma do 2020.“

Iako su se mediji poveselili kako je Lorencin najavio pripremanje natječaja za još nekoliko bivših vojnih odmarališta, za tzv. “mrtvi kapital s velikim potencijalom“, to se ipak neće dogoditi, barem ne u skorije vrijeme.

„Konkretno, za natječaj se ne priprema niti jedno vojno odmaralište, osim Kupara, ali se neke druge vojne nekretnine redovito dodjeljuju na korištenje ili se daruju lokalnim samoupravama“,

kaže nam Ivana Ivanković, glasnogovornica Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). No nije to jedini primjer ovakvih planova, nasukanih na hridi kaosa u moru hrvatske birokracije. Tako je, krajem prošle godine, i ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić najavio stavljanje bivše vojne imovine u funkciju. To se prije svega ticalo nekretnina iz njegovog resora, nekadašnjih vojnih luka koje, poput mnogih drugih vojnih objekata na obali, ali i u unutrašnjosti, zjape prazne. I Državni ured za upravljanje državnom imovinom upoznat je s Hajdaš Dončićevom idejom, uz jedan „ali“:

 „Ideja je da se, recimo, ACI dokapitalizira preko bivših vojnih luka kojih ima od Savudrije do Lošinja, zadarskog arhipelaga, pa do Prevlake. ACI je zainteresiran za 8-9 lokacija, ali na njima treba još riješiti određivanje granice pomorskog dobra kako bi te nekretnine bile spremne za natječaj“.

Prema Strategiji razvoja nautičkog turizma Hrvatska bi do 2019. godine trebala dobiti 15 tisuća novih vezova. ACI sa svojom 21 marinom u državnom je vlasništvu, i u njemu namjerava i ostati, pa bi i one bivše vojne luke kojima bi se dokapitalizirao ACI – i nadalje ostale u vlasništvu RH. Kad država već godinama nije našla načina kako se riješiti neželjene vojne djece, onda barem da je stavi pod okrilje jednog većeg, uspješnijeg djeteta.

Problemi i na kopnu

Vatrogasci u Stubičkoj slatini – nikada do kraja realiziran projekt

Problemi s neželjenim i nefunkcionalnim bivšim vojnim nekretninama na kontinentu su još i veći. Ako na atraktivnim dijelovima Jadrana nije baš navala zainteresiranih investitora, u unutrašnjosti im se niti ne nadaju. Tamo su se nade uglavnom polagale u lokalnu zajednicu, no ona bi obično posustala čim bi shvatila da uz nekretninu idu i određene financijske obveze. Toga su svjesni i u DUUDI-u kada tvrde da i na kontinentu postoji cijeli niz bivših vojnih objekata koji se mogu staviti u funkciju, no najčešće ostaju neiskorišteni jer nema predloženih projekata i investitora, a lokalna samouprava ne pokazuje inicijativu da preuzme objekte i onda ih i stvarno stavi u neku, bilo kakvu funkciju.

Država je tu već pokušavala i s manje turističkim namjenama – tako je svojedobno predlagala da se u bivšem vojnom kompleksu u Novoj Gradišci uredi Dom za azilante, no lokalna zajednica bila je protiv takvog prijedloga. Isti scenarij dogodio se i u Stubičkoj slatini, gdje se svojedobno tamošnja vojarna također trebala preurediti za prihvatilište za tražitelje azila. Pri tome, MORH je vojarnu ondje poklonio MUP-u prije početka provedbe ove ideje, da bi onda Unutarnji poslovi predvođeni tadašnjim ministrom Marijanom Mlinarićem nespretno, nasilno i grubo krenuli u kampanju pridobivanja lokalaca za plan prenamjene. Kako je to završilo potpunim ujedinjavanjem svih i svega protiv ideje iz Zagreba, nije bilo baš čudno da su i svi ti napori u potpunosti krahirali, a MUP je neiskorištenu vojarnu prebacio dalje – Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici, koja je tamo navodno namjeravala napraviti centar za obuku sadašnjih i budućih vatrogasaca. Budući da novaca nema, kao ni najavljivanih stranih partnera ili investitora, prazna i zapuštena vojarna danas uglavnom služi za zabavu lokalnim airsofterima.

Srž problema s vojnim nekretninama

Uz sve planove poslovanja s vojnim nekretninama, provedba ipak “malo šteka”

Pretakanje iz šupljeg u prazno po pitanju vojnih nekretnina, koje tako traje već gotovo dva desetljeća, dovelo je do činjenice da je najveći dio bivših vojnih nekretnina sve više mrtav, a sve manje kapital. Prilično je neshvatljivo da su, uz nedostatak projekata i sve lošije financijske prilike, najveći problemi ipak – (1) nesređenost imovinsko-pravnih odnosa, te (2) zahtjevi za povrat oduzete imovine. Uz to, DUUDI-u dodatne poteškoće pričinjava i (3) nedostatak dijela dokumentacije (što zbog nekadašnje zabrane snimanja vojnih objekata iz zraka, što zbog dokumentacije koji je MORH trebao predati Agenciji za upravljanje imovinom pa nije). Svemu tome doprinose još i (4) Državno odvjetništvo i slične pripadajuće institucije sporošću u rješavanju tužbi i zahtjeva za povrat imovine, te uknjižbi. Zato ispada da nije izvedivo ni ono što se čini najlogičnijim – da država u ovu temu upuca nešto novaca, sredi stanje barem kojeg od najatraktivnijih objekata i onda njega ponudi investitorima. Razlog za to prilično je prozaičan – država tvrdi da novaca nema, a radi tako nečega ne misli se ni zadužiti.

Nedavno donesena Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine (usvojena na Saboru 14. lipnja 2013. godine, objavljena u NN 76/13), odnosi se i na upravljanje bivšim vojnim nekretninama. Iz tog izvora saznajemo da, prema evidenciji iz ožujka ove godine, RH raspolaže s oko 300 bivših vojnih nekretnina (zgrade – ex vojarne, livade, strelišta, skladišta, poligoni, zemljišta). Strategijom je predviđeno da se u što kraćem roku izradi potpuna i ažurira trenutna evidencija bivših vojnih nekretnina – nešto o čemu se zapravo priča već godinama – kako bi ih se stavilo u „funkciju razvoja, posebno lokalne zajednice“. U tu se svrhu, piše u Strategiji, “predviđa i formiranje posebnog sektora za upravljanje ovim nekretninama pri Agenciji (op.a. Agenciji za upravljanje državnom imovinom)”. I to zvuči čisto zgodno…

Jedini je problem u čitavoj ovoj stvari nastao sredinom srpnja, samo mjesec dana nakon usvajanja spomenute Strategije – kada je u saborsku raspravu po hitnome postupku upao Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. O nacrtu ovog propisa je 20. lipnja bila otvorena javna rasprava na internet stranici Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), proces koji je trebao potrajati do 10. srpnja 2013. godine. Negodovanje javnosti je tu izazvala činjenica da je spomenuti zakonski nacrt ipak već 5. srpnja (još za trajanja javne rasprave) uvršten u Dnevni red Sabora (hitni postupak, P.Z.442) – da bi o njemu saborska rasprava bila održana baš na predviđeni dan okončanja javne rasprave, 10. srpnja, te je propis onda i donesen 15. srpnja ove godine (objavljen u NN 94/13). Za našu je pak temu bitno da se njime predviđa rasformiranje čitave Agencije za upravljanje državnom imovinom, te prebacivanje njenih poslova i nadležnosti na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (već spomenuti DUUDI) i novi Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP). Naravno, time je do daljnjeg zaustavljen i sam zametak još neustrojenog “Sektora za upravljanje bivšim vojnim nekretninama”pri bivšoj Agenciji za upravljanje državnom imovinom – tijela koje tako nije dobilo priliku ni probati raditi na teškom i dugogodišnjem problemu suvislog iskorištavanja bivše vojne imovine.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*