Raketne topovnjače tzv. klase „Kralj“ sigurno su najpotentniji brodovi u Floti Hrvatske ratne mornarice. One su dizajnirane početkom 80-tih godina prošlog stoljeća s ciljem obnove Flote JRM, u prvom redu kao zamjena za 10 raketnih čamaca (RČ) klase „Osa“ (Projekt 205). Koliko ih je trebalo biti? Postoje različita mišljenja, od 10 (zamjena jedan za jedan), pa do puno većih brojki, jer nije planiran poseban brod kao zamjena ni za 14 torpednih čamaca (TČ).

Pri samom dizajniranju pojavili su se problemi, posebice glede njihova pogonskog kompleksa. Želja su bili njemački MTU motori. Više je stvari tu utjecalo na neuspjeh u nabavi, među ostalim svakako i nedostatne financije, vanjske i unutarnje političke prilike, te nejasna doktrina uporabe, ali i želja sjedenja na dvije stolice. Podosta tu izgleda nasljedno i prepoznatljivo. Iako je to bila želja, nije nabavljena ni u to vrijeme najcjenjenija protubrodska raketa „Harpoon“, niti topnički sustav za blisku proturaketnu obranu „Vulcan Phalanx“. Naime, tražila se zamjena za stare protubrodske raketne te topničke sustave za blisku protuzrakoplovnu i proturaketnu obranu. Bilo je to u nepovoljnim uvjetima, u osvit velikih problema i neizbježnog raspada SFRJ. Pod teretom velikosrpskih ambicija, umjesto mirnog razlaza bili smo svjedoci kaotičnog raspada s mnogo žrtava i strašnih zločina, te dugoročnog pogoršanja odnosa među narodima bivše države. U takvoj situaciji pramčani top na novoj topovnjači postao je negdašnji krmeni top s RTOP klase „Končar“, a umjesto sustava „Vulcan Phalanx“ nabavljen je top – ruski AK-630. Nadalje, umjesto protubrodskih raketa Harpoon, stigle su još „nedovršene“ rakete RBS-15B (kasnije klasificirane kao RBS-15 Mk1), a umjesto MTU motora – motori M-504 iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Što reći o glavnim sustavima raketnih topovnjača klase „Kralj“?

• Pramčani top, Bofors 57mm L70 vrlo je dobar iako nije najnovija inačica. Modernizacijom je osposobljen za uporabu streljiva povećanog dosega. Najnovija inačica Mk3 je tražena roba na tržištu brodskih topova.
• Sovjetski, odnosno ruski top malog kalibra AK-630 za blisku proturaketnu obranu i danas je jedan od najboljih na svijetu. Problem je što nema zasebni radarski i/ili opto-elektronički sustav upravljanja.
• SAAB motriteljski i nišanski  radari iz obitelji 9LV su i onda i sada, svaki u svoje vrijeme, među najtraženijim na svijetu. Doduše, sustavi na našim topovnjačama su toliko zastarjeli da im više nema pomoći. Ako se misle zadržati brodovi, nužno je nabaviti nove, a izbor je zaista velik.
• Raketni sustav RBS-15 je zastario i svakako broji „posljednje dane“. Ovaj naš nikad nije doživio potpunu zrelost. Može se  reći da će nezreo skončati i otići u otpis, a imao je presudnu zaslugu za našu apsolutnu nadmoć u površinskom ratovanju tijekom Domovinskog rata. U literaturi se drži kao „standard-1“ („standard minus jedan“). Tek kada su otklonjeni nedostaci i uvedena neka poboljšanja došlo se do rakete RBS-15 Mk2 i ona je postala „standard“. Iako se to predviđalo, a možda je i plaćeno, naše rakete nikad nisu dovedene na razinu „standard“. Nešto zbog rata, ali mnogo više zbog bar jednog nerazumnog postupka i zanemarivanja HRM.
• Motori su svakako posebna priča. To je pouzdano najslabiji sustav na brodu. Izvedba u obliku zvijezde jednostavno nije za brod, a ako se ipak primijeni čitav brod se mora dizajnirati za „jednostavnu i brzu“ zamjenu motora – što je i učinjeno, ali se ipak za vađenje motora iz pramčane strojarnice mora demontirati dio nadgrađa broda. Resursi motora su mali, a kvarovi koji se ne mogu otkloniti na brodu – česti.

Za pametno postupanje nužno je utvrditi namjenu, potrebu i isplativost ulaganja u RTOP klase „Kralj“. Ako je na sva ta pitanja odgovor „da“, onda treba provesti generalni remont ovih plovila, s modernizacijom i re-motorizacijom. Svako polovično rješenje je neprihvatljivo i ne donosi ništa dobro obrambenim sposobnostima, dok se njime novac uzaludno baca.

Opcije, opcije…

Brodovi s usporedivim pogonskim skupinama

U javnosti se čuje kako se nabavljaju zamjenski motori istog tipa, znači ruski M504. To je svakako drugo najgore rješenje, nakon sadašnjeg stanja gdje se ne čini baš ništa, a brodovi i posade trunu privezani uz obalu (uz tek poneko „paradno“ tegljenje). Potrebno je znati da su to koncepcijski zastarjeli i nedovoljno dobri motori. I sami Rusi su ih se odrekli u korist njemačkih MTU motora, iako zbog embarga nakon pripajanja Krima sada pokušavaju obnoviti njihovu proizvodnju, ne bi li njima opremili neke brodove, prije svega male raketne brodove Projekta 22800 „Karakurt“ i protuminske brodove Projekt 12700 „Aleksandrit“. Za klasu Bujan-M, nakon petog u seriji, umjesto MTU motora nabavili su kineske motore, CHD622V20 – rađene po licenci njemačke kompanije „Deutz“. Uz to, gradnja M504 teško ide, jer su kako izgleda mnogi njihovi vitalni dijelovi bili rađeni u raznim krajevima bivšeg SSSR, pa i u Ukrajini, a dio kapaciteta se vremenom preorijentiralo i za druge poslove.

Motor M507 – 112 cilindara (dva M504 u seriji)

Njihov proizvođač, kompanija „Zvezda“ iz Sankt Peterburga, prema ruskim izvorima, s trenutnim kapacitetima godišnje može proizvesti četiri nova motora M504 koje spaja u dva M507 za MRB (mali raketni brod) klase „Karakurt“, Projekt 22800. Upravo zbog motora gradnja tih brodova je u takvoj krizi da su se pojavili prijedlozi da se i tu kupe kineski  motori. Ruska Federacija ulaže velike napore kako bi i neke druge kompanije ovladale tehnologijom proizvodnje ovakvih motora, jer su brodovi klase „Karakurt“ postali vrlo važni zbog ruske nemogućnosti gradnje fregata. Naime, nakon ukrajinske obustave isporuke brodskih plinskih turbina, Rusija više nije u stanju graditi brodove klasa fregata i razarač. Za razarače se krenulo razmatrati i nuklearni pogon. No, zbog pritiska domaće industrije te ljudi koji promišljaju mornaricu, donesena je odluka da se ostane na motorima M507 za brodove u okviru Projekta 22800. Što bi onda bio motiv da te novoproizvedene motore isporuče nama? Vjerujem kako je i to usmjereno na slabljenje utjecaja  EU i NATO na ovom kaotičnom prostoru JI Europe, Mediterana i Balkana. U takvom nadmetanju lako je pogoditi tko bi bio najveći gubitnik. Više nego sigurno, Republika Hrvatska. Stara poslovica kaže: „Jadno je magare kada se konji preko njega tuku“.

Motori M504

Motor Junkers Jumo 224

U Sovjetskom Savezu ovi motori su nastali 1946. pod vodstvom Vladimira M. Jakovljeva u okviru Pokusno-konstrukcijskog biroa 500 (Опытно-конструкторское бюро 500, ОКБ-500) kao M-501. Za izradu su korišteni zarobljeni njemački inženjeri, a primijenjena su rješenja s njemačkog zrakoplovnog dizelskog motora Junkers Jumo 224. Korišteni su za velike zrakoplove kao što su – Tupoljev Tu-487 te Iljušin Il-26 po četiri motora, te šest, pa čak i osam motora za Tupoljeva Tu-489. Poduzeće „Zvezda“ je ove motore prilagodilo za brodove i tako je nastao M503. I dalje je imao 42 (7×6) cilindra. Dodatkom još 14 (7×2) cilindara nastao je motor M504 s 56 (7×8) cilindara. Povezivanjem u seriju dva motora M504 nastao je pravi „monstrum“ sa 112 cilindara, poznat ka M507.

Zadnji brodovi Projekta 133.1 (NATO oznaka klase „Parchim“) s motorima M504 građeni su u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj do 1989. godine, za potrebe Mornarice Istočne Njemačke, SSSR i Indonezije. Izgrađeno je ukupno 28 brodova ove klase, a u Rusiji su još neki u aktivnoj uporabi. Zbog uvedenog embarga novi ruski protuminski brodovi, Projekt 12700, imaju motore M503. Motori M503 najpoznatiji su po primjeni na raketnim čamcima klase OSA (Projekt 205). Taj je motor temelj za sve ostale izvedenice „M“ za pogon ratnih i civilnih brodova. Kod nas su s tim motorima bili brzi putnički brodovi, „Krila Dalmacije“, „Krila Istre“, itd. Ubrzo su zamijenjeni s motorima zapadne proizvodnje, i to talijanskim – Isotta Fraschini.

Ruski motori M503 i M504

Ugradnja motora M504 bila bi ogromna pogreška i u stvarnosti se ne bi dobilo ništa ili skoro ništa. Ostalo bi i dalje na zastarjeloj doktrini iz vremena SFRJ – „Iz zaklona maksimalnom brzinom isplovi, lansiraj rakete, i što prije u zaklon, po mogućnosti u podzemno sklonište“. Pored toga vjerojatno bi nam „uvalili“ stare reparirane motore, kao i u slučaju RTOP-12. Tih motora sigurno još uvijek ima u velikom broju po raznim skladištima država bivšeg SSSR i nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Možda ne-korištenih ima u Srbiji ili Crnoj Gori, opljačkanih iz pomorske baze Lora, ako ih nisu rasprodali po svijetu, što ne bi čudilo. Mogli bi nam zaobilaznim putem doći i ti motori, pa bi ponovno platili ono što već jednom platismo.

Problemi, problemi…

Početkom Domovinskog rata i nešto kasnije, Brodarski institut je radio studije o mogućoj re-motorizaciji bridova klase „Kralj“ i oba puta je preporučio MTU motore. Želim vjerovati da su te studije bile ozbiljne. Prva studija je napravljena prije polaganja kobilice za RTOP-12. Trebali smo dobiti motore pod nazivom projekta „ADRIJA EKSPRES“, ali nas je naša neodgovornost i borba za „Judine škude“ koštala MTU motora. Držim kako bi nakon generalnog remonta s modernizacijom brodovi mogli ostati u uporabi 20-30 godina. Ipak, treba biti oprezan jer brodogradilište „Kraljevica“ koje je gradilo te brodove više ne postoji.

Nisu nam potrebni brodovi koji će skupljati školjke u luci Lora, a u plovidbi godišnje provesti  stotinjak ili nešto više sati. Potrebni su nam brodovi koji će godišnje biti na moru najmanje 120 dana, svjedočeći hrvatsku nazočnost na svome moru. Kada kažem na moru – ne mislim u lukama na otocima, na sidru ili privezani na plutaču. Svakako, temeljni preduvjet za tako nešto je zamjena motora, pa onda (ili istovremeno) i ostalog. Ako se ne želi zamijeniti te prestare i neadekvatne motore onda je najbolje brodove ispisati iz flotne liste i eventualno nekome prodati. To su neki već predlagali „pravdajući“ nepotrebnu i nerazumnu nabavu otpisanih brodova u Finskoj, gdje su od četiri broda iz iste klase dva već bila izrezana. Nabava tih brodova u velikoj je mjeri kumovala zapuštanju puno kvalitetnijih i za Jadransko more dizajniranih broda klase „Kralj“, a doprinijela je i krahu domaće ratne brodogradnje te nestanku povijesne vrijednosti – brodogradilišta u Kraljevici. Nažalost, stanje naše flote izravni je rezultat dugogodišnje devastacije HRM i za nju neophodnih kapaciteta na kopnu, u materijalno-tehničkom, obrazovnom i u segmentu obuke.

Nedavno su RTOP-11 i RTOP-12 punili novinske stupce, a MORH kaže kako je to rezultat dugogodišnjih problema. Da, svakako je rezultat dugogodišnjeg, više od dva desetljeća dugog zanemarivanja Hrvatske ratne mornarice i neznanja priučenih kadrova koji su bez stida uzurpirali dužnosti, na kojima opet bez ikakve odgovornosti donose odluke o stvarima o kojima pojma nemaju. To su oni koji su se s lakoćom odrekli Mornaričkog-tehničkog remontnog zavoda u Šibeniku, dijelova specijalne (ratne) brodogradnje u Kraljevici i Splitu, devastirali do propasti Brodarski institut, a Pomorski centar za elektroniku sveli na „duplo golo“. Danas smo također svjedoci i nerazumnog upravljanja državnom imovinom na otocima – imovinom koja čini neophodnu infrastrukturu za baziranje i logističku potporu brodova HRM i Obalne straže Republike Hrvatske. Što reći o pomorskoj tradiciji i pomorskoj orijentaciji kada je i glavna pomorska baza postala vojarna. Još samo čekamo kad će sidrište i vezovi postati parkirališta. Nije čudo što nemamo ni poligon BOB-a ili mornaričko-taktičku vježbaonicu, jer ti elementi i ne pripadaju vojarni.

Pa gospodo, više nema tko obavljati stručne poslove niti na jednoj razini, od uporabe i tekućeg održavanja do svih razina remonta, a o inovacijama, naprednim rješenjima u tehnici, tehnologijama i organizaciji uzalud je trošiti riječi. Teško je očekivati bolje dane kada sinovi brodograđevnih i strojarskih inženjera te vrhunskih meštara brodograđevnih struka, umjesto da idu stopama očeva, najčešće postaju priučeni konobari, a ako su ipak završili tehniku, za rad u struci moraju u inozemstvo. Kada se takvi sustavi unište, nastupaju ogromni problemi i kod velikih i moćnih država, a kod malih nastaje „potop“.

• Oni koji prate znaju kakve probleme ima Rusija. Prvi veći brod koji su izgradili i predali nakon raspada SSSR je tek ove godine – fregata „Gorškov“. Uskoro će vjerojatno završiti još jednu, a onda najvjerojatnije višegodišnji tajac. Naime, niti nakon skoro tri desetljeća od raspada SSSR, Ruska Federacija nije u stanju napraviti brodsku plinsku turbinu, a reduktor još i manje. Turbine im je do 2014. isporučivala Ukrajina.
• Brodograđevni kapaciteti Ukrajine su praktički nestali, a nekad su „Nikolajev“ i „Zaliv“ bili svjetski uzori.
• Vidljivi su problemi Njemačke s fregatama F-125, nešto ranije i s korvetama K-130, a nedavno i s podmornicama. Svakom pomorskom, i ne samo pomorskom časniku nego i osrednje tehnički obrazovanoj osobi poznata je njemačka tradicija u podmorničarstvu. Kada se izgubi kontinuitet, gube se kapaciteti i kompetencije.
• Španjolska ima ogromne probleme s gradnjom podmornica, a sada strepe što će pokazati ekspertiza vezana za norvešku fregatu, dizajniranu i izgrađenu u Španjolskoj.
• 

  Mnogo je toga otpalo na putu od konceptualnih skica do prototipa

  Problemi nisu mimoišli ni SAD jer su i oni smanjili kapacitete ratne brodogradnje i pratećih djelatnosti, što je dovelo do pomanjkanja  kompetencija na svim razinama. To se najbolje vidi kod nestvarnih, financijskih prekoračenja pri izgradnji brodova (ponekad i za 150 posto), kod velikog produljenja vremena gradnje brodova i njihova uvođenja u borbenu uporabu. Obrazovanje, obuka i odgovornost su zakazali, što je vidljivo kroz čudesne i neobjašnjive sudare te „uništenje“ brodova na Pacifiku. Sada kada su dobili novce nema tko graditi brodove i podmornice, pa umjesto da se broj plovila povećava on se smanjuje. Svemu tome treba pridodati nesnalaženja nakon raspada SSSR i lutanje u određivanju koncepcije uporabe i TTZ brodova i podmornica. Tipični primjer je razarač, DDG-1000 Zumwalt, s planiranih 32 njihov broj je spao na tri, a do daljnjeg se odustalo od najreklamiranijeg oružnog sustava – raketnog topništva. Slično se dogodilo i s vjerojatno na svijetu najnaprednijom podmornice Seawolf  – brzo i bez prave procjene posljedica odustalo se od daljnje gradnje i izgrađene su samo tri.

Što reći za nas? U stvari, odgovor je jednostavan, jer se sve može opisati jednom riječju: katastrofa. Nema tko remontirati brodove i održavati borbene sustave, nema tko dizajnirati i graditi brodove i posebice podmornice. Koliko gradimo OOB?  I nakon probijanja razumnih rokova ipak je možemo smatrati uspješnom nakon dugogodišnje stanke. Odgovornost sigurno nije na samo jednom sudioniku, ali sigurno nisu ni svi podjednako odgovorni. Naš je problem što nitko za ništa ne odgovara. Kada bi se htjela uspostaviti odgovornost za neučinjeno, a „odabrani“ i ovlašteni su dužni činiti, lako i brzo bi se utvrdila odgovornost. Svi rado prihvaćaju privilegije, ali obveze – to je za nekog drugog. Mnogi misle da je njihova odgovornost prestala kad su nešto zapovijedili. Zaboravlja se obveza procjene provodljivosti odluke/zapovijedi, a nakon toga učinkovitog praćenja realizacije i poduzimanje korektivnih mjera. Neispunjavanjem postavljenih ciljeva iz prethodnog DPR Mornarica je dovedena u ovo, nikad gore stanje. Žalosna je činjenica da je istočna obala Jadranskog mora zapala u najveću nemoć u posljednjih barem 1.200 godina.

Kamo dalje?

Aspekti potencijalne modernizacije RTOP

Jedino pravo rješenje je, nakon procjene i ako se zaključi da su nam to perspektivni brodovi, ugradnja kvalitetnih motora „V“ izvedbe. No, zamjena motora je opravdana ako se ide u obnovu borbenih sustava – protubrodskih raketa, radarskih sustava, te zapovjednog sustava i sustava PZ/PRO. Tada bi topovnjače klase „Kralj“ predstavljale sponu s novim višenamjenskim brodovima klase K/NOPV/OPV, deplasmana ne manjeg od 1.500 tona, i dužine ne manje od 90m, ako želimo imati i PPd sposobnosti. Od donošenja  odluke o nabavi istih do početka gradnje proteći će ne manje od tri do četiri godine, a gradnja prvog broda trajat će ne manje od dvije do tri godine u inozemstvu – kod nas minimalno četiri godine. Znači, prvi brod bi se u potpunoj spremnosti za obavljanje namjenskih zadaća mogao očekivati tek za 8 do 10 godina. Upravo zato, i ne samo zbog toga, potrebno je raketne topovnjače klase „Kralj“ podići na višu razinu sposobnosti.

U bilo kakvom zahvatu polazna točka je pogon jer se izborom pogona u mnogome određuje uporaba i spektar zadaća koje će taj brod moći obavljati. Apeliram na odgovorne da nas nabavom motora ne dovedu u neugodnu situaciju, među nepouzdane, i one koji pokušavaju sjediti na dvije stolice jer bi mogli propasti između i ostati bez i jedne. Za postojeće rakete i bez RTOP-11 i RTOP-12 ima dovoljno nositelja – još 3xRTOP i 3xMOL.

Uglavnom, bilo bi dobro još jednom proučiti audit, kojeg su za potrebe HRM – a po narudžbi MORH-a – izradili Francuzi. Dobro je promisliti i sve odvagnuti prije donošenja konačne odluke, jer nakon učinjene pogreške kajanje nikome ne koristi i samo potvrđuje pomanjkanje znanja.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini