Dok se Vlada Republike Hrvatske bavi nabavom prijeko potrebnog ophodnog broda za potrebe hrvatske Obalne straže, prilika je podsjetiti se nekih drugih sposobnosti Hrvatske ratne mornarice koje su tiho odumrle. Prvenstveno se tu radi o podmorničarstvu, otjelotvorenom u korištenju podmornice P-01 Velebit.
Hrvatsko podmorničarstvo već duže je 'na suhom'
Ova podmornica ima svoju relativno općepoznatu pretpovijest: stupila je u sastav nekadašnje Jugoslavenske ratne mornarice kao P-914 Soča godine 1986., kao jedna od šest jedinica tipa P-911, e da bi početkom Domovinskog rata bila na remontu u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata (BSO), gdje su je preuzele hrvatske snage. Brodarski institut iz Zagreba razvio je projekt pregradnje ove podmornice koji je i realiziran u BSO-u do 1996. godine, kad je ovo plovilo ponovno porinuto kao P-01 Velebit u sastavu Hrvatske ratne mornarice (HRM).
Podmornica je u odnosu na izvorni projekt produljena za oko 1,5 m i dodan je dizel generator koji joj je bitno povećao autonomiju, što je pak zahtijevalo i uvođenje sanitarnog sustava za posadu koja je s izvornih četiri narasla na šest članova: načelno dva časnika i četiri dočasnika, iako je bilo i drugih kombinacija. Godine 2001. bila je predviđena zamjena akumulatorskih baterija, no – premda je novac navodno već bio alociran – do toga nije došlo. Nakon nekog vremena plutanja, podmornica je izvučena na tzv. suhi vez (tj. stavljena “na klocne”) u ratnoj luci Lora, gdje se nalazi i danas.
Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga iz 2006. godine (DPR) sumarno je konstatirao kako slijedi:
“HRM nema sposobnost protupodmorničkog djelovanja. Raspolaže jednom podmornicom koja nije operativno uporabljiva. Ista je namijenjena za ofenzivno polaganja mina i prijevoz podvodnih diverzanata. OS RH neće zadržati podmorničke sposobnosti, te će podmornica biti povučena iz uporabe.”
Time se dogodilo ono neizbježno (te nipošto iznenađujuće ili neočekivano za iole upućene promatrače): jezgra podmorničkog kadra je razmještena, diverzantski kapaciteti HRM-a pripojeni su Bojni za specijalna djelovanja (BSD), a spasilački brod BS-73 Faust Vrančić (ex PS-12 Spasilac) izgubio je pravi razlog svoga postojanja, našavši doduše nišu kao nekakav improvizirani OPV u sastavu hrvatske Obalne straže.
No, kako podmornica još uvijek fizički postoji, razmotrimo njezine moguće daljnje sudbine.
Pomorski muzej u Splitu, na glasu i po požaru na partizanskome brodu Streljko
Prva mogućnost jest njezina predaja kakvoj muzejskoj ustanovi. Čini se kako je trenutačno najizgledniji kandidat Hrvatski pomorski muzej iz Splita, ako je suditi prema napisu lista “Slobodna Dalmacija” iz pera novinara Denisa Krnića, objavljenom ovo ljeto. S druge strane, Tehnički muzej u Zagrebu još uvijek ima džepnu podmornicu P-901 Mališan (ex talijanska C.B. 20). Jasno, kao jedan od kandidata (možda i za oba plovila) mogao bi se javiti i hrvatski Vojni muzej. U svakom slučaju, sparivanje ove dvije podmornice u jednome muzeju dalo bi posjetiteljima zbilja jedinstveni doživljaj i mogućnost usporedbe dvije džepne, odnosno mini podmornice, sa skoro pola stojeća razmaka između njihovih nastanaka.
Ovdje vrijedi zastati i napraviti digresiju glede sudbine preostalih jedinica iste klase, a koje su sve ostale u Crnoj Gori, povučene su iz uporabe, a navodno su odlukom Ministarstva odbrane Crne Gore (MO CG) predviđene kao muzejski eksponati po državama-slijednicama bivše Jugoslavije. Poimence, P-911 Tisa predviđena je za crnogorski muzejski eksponat, P-912 Una namijenjena je Udruzi Podmorničar iz Pule kao muzejski izložak u Hrvatskoj (o čemu će biti još riječi), P-913 Zeta namijenjena je Društvu Podmorničar iz Ljubljane, a P-916 Vrbas namijenjena je Udruženju Podmorničar iz Beograda. O podmornici P-915 Vardar nije se imalo što odlučivati jer je razrezana 2008., nakon što je prekinut njezin remont.
I crnogorski poklon Sloveniji skrasio se u muzeju
Od svega navedenoga, sigurno je da je P-913 završila u slovenskom vojnom muzeju u Pivki. Hrvatskim entuzijastima nije se pak posrećilo. Naime, Udruga Podmorničar iz Pule uistinu je uputila upit naslovljen na MO CG, koje je uljudno odgovorilo da je spremno bez naplate ustupiti podmornicu tipa P-911 kao muzejski eksponat, ali tijelima Republike Hrvatske, a ne privatnoj udruzi, pa je preusmjerila korespondenciju na adresu Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. No, MORH se predmetnoj Udruzi očitovao prilično bijesnim pismom u kojemu je tema skrenuta na pitanje sukcesije i posljedično je s gnušanjem odbijena ideja takve donacije: “Ministarstvo obrane smatra da je državni interes Republike Hrvatske ostvarenje obeštećenja za nasilno odnesenu vojnu opremu i naoružanje u procijenjenom iznosu od preko 10 milijardi USD, a ne povratak zastarjele, oštećene i korozijom ozbiljno nagrižene opreme i naoružanja koje evidentno Republika Srbija i Crna Gora danas ne uspijevaju prodati.”
Druga mogućnost jest prodaja podmornice Velebit – bilo kao sekundarne sirovine, bilo kakvom poduzetniku koji bi je upogonio u turističke ili kakve druge svrhe. Primjerice, kontroverznim poduzetnicima iz Kolumbije svakako bi dobro došla, jer za transport svoje robe (poglavito opojnih droga) prema tržištu Sjeverne Amerike inače grade improvizirane ronilice, uglavnom za jednokratne plovidbene pothvate promjenjivog uspjeha. No, za sada ova mogućnost ipak ne djeluje baš vjerojatnom.
Može podmornica - ali neka je MORH traži službeno!
Naposljetku, postoji i treća mogućnost: obnoviti podmornicu P-01 kao ratni brod Hrvatske ratne mornarice. Ova mogućnost svakako je najmanje izgledna. Na stranu troškovi i tehnička izvedivost generalnog remonta (uostalom, tko bi ga izveo?), ostaje pitanje posade, a često se ponavlja teza kako podmornici ionako manjka aktivni sonar što je, navodno, čini slijepom i gluhom. No, što bi se dobilo obnavljanjem podmornice?
Povrh evidentne koristi uspostave kakve-takve sposobnosti podmorničkih snaga s perspektivom buduće ekspanzije (za početak, recimo, rabljenim podmornicama), ovakvo bi plovilo moglo biti vrlo korisno pri bilateralnim ili multilatrelanim vojnopomorskim vježbama. Naime, američka vojnopomorska doktrina u protekla dva desetljeća doslovno je opsjednuta operacijama u tzv. litoralnom području, tj. u priobalju (suštinski, bitna razlika je u tome što obalne snage gledaju od kopna prema pučini, dok litoralne gledaju s otvorenog mora prema obali). U pitanja litoralnog ratovanja spada i prijetnja klasične podmornice u plitkom moru, posebice ukoliko se radi o malim podmornicama, recimo veličine Velebita. (Veze nekadašnje Jugoslavije i nekih zemalja koje su izgradile domaće mini podmornice i dan-danas su predmetom spekulacija.) Obnovljena P-01 Velebit bila bi, dakle, idealni vježbovni cilj u razvedenim vodama Jadrana, gdje bi je savezničke snage mogle ganjati do mile volje. Jasno, za takvo što potrebna je imaginacija, a možda i saveznička financijska te materijalna potpora – stoga to za sada nije izgledno. Ipak, prije nego što ovu ideju u potpunosti otpišemo, podsjetimo se samo da je Ukrajina nedavno privela kraju dugogodišnji remont podmornice Zaporižja (Запоріжжя, Zaporožje), Projekta 641 i Nato kodne oznake Foxtrot, a koja je kao bivša sovjetska B-453 (Б-435) izgrađena davne 1970. godine. Zaporižja danas je jedina podmornica ukrajinske ratne mornarice.
Za kraj, još jedna mala digresija. Naime, čini se kako će podmornica P-01 ipak biti zadnji ratni brod koji je u posljednjih stotinjak godina nosio ovo ponosno ime. Podsjetimo se: (1) austrougarski razarač S.M.S. Velebit klase Huszár imao je prilično uzbudljivu karijeru u Prvom svjetskom ratu, a zatim je dodijeljen Italiji i odmah razrezan. (2) Motorna torpiljarka Velebit klase Orjen bila je u sastavu Jugoslavenske Kraljevske Ratne Mornarice, a tijekom II. svjetskog rata plovila je i pod talijanskom i pod njemačkom zastavom (pod potonjom je i izgubljena). (3) Eskortni razarač RE-55 Velebit (ex talijanski Fionda klase Ariete, ex njemački TA46) zatečen je nakon Drugog svjetskog rata u Rijeci ali nikada nije dovršen, dok je pod zastavom graničnih postrojbi Jugoslavenske ratne mornarice ipak plovio (4) patrolni čamac PČ-133 Velebit tipa PČ-132. Nakon manje-više mirne karijere (tijekom koje se ipak okitio zlatnim slovom N, kao najbolja plovna jedinica), ovaj je patrolac tiho otpisan u Crnoj Gori devedesetih. Tako dolazimo i do zadnjeg plovila u nizu, (5) podmornice P-01.
Rijedak vidljiv znak hrvatskog teturanja po pitanju sukcesije vojne imovine bivše SFRJ
Podmornica P-01 Velebit dočekala je i ovu jesen na “klocnama”, a o njezinoj budućoj sudbini možemo i dalje samo spekulirati.
