Raketno oružje JRM – istina, obmane i laži

 

Prve protubrodske rakete na brodovima i općenito u JRM bile su dobro poznate sovjetske rakete P-15 „Termit“ (NATO: SS-N-2 Styx). Ta raketa je nastala iz aerodinamičnog oblika nadzvučnog zrakoplova Jak-1000 i stečenih spoznaja iz uporabe njemačkih avionskih protubrodskih raketa Henschel Hs-293 iz 2. svjetskog rata.

Styx u Jugoslaviji

Rakete su zajedno s raketnim čamcima (RČ) kupljene u drugoj polovici 1960-tih. Svih (10) RČ izgrađeno je u SSSR u razdoblju od 1965. do 1969. godine. Uvođenjem raketa u uporabu nastale su velike promjene na jadranskom pomorskom bojištu. Odjednom je JRM imala „dužu ruku“ od potencijalnog protivnika. Bilo je moguće izvoditi raketne udare na daljinama do 40 km pa često ne bi bilo potrebno izlaziti iz maske obale. Razvijena je specifična doktrina koja bi se mogla sažeti u nekoliko riječi: „temeljem podataka o cilju isploviti iz URB (uređenog rajona baziranja) i iz maske obale po cilju lansirati raketni plotun, a ako cilj nije u dosegu – maksimalnom brzinom mu se približiti na doseg, lansirati rakete i u što kraćem vremenu uploviti  u URB“. Pojava novog oružja neminovno je izazvala i promjenu u doktrini i taktici uporabe pomorskih snaga JRM, a posredno i pomorskih snaga susjedne Italije. Iako po deplasmanu mali, raketni čamci su glede ubojne moći u eventualnom izravnom pomorskom boju bili superiorni mnogo većim brodovima. „Cijena“ raketnim čamcima je porasla nakon pomorskog boja u kojem su još skromniji egipatski RČ, projekta 183R „Komar“, potopili izraelski razarač „Eilat“.

Hidro-krilna raketna topovnjača „Sparviero“ (P420), prvi brod iz istoimene klase

Koristeći takvu poziciju JRM se često ponašala neprimjereno, dolazeći s RČ jako blizu susjedovih teritorijalnih voda. Odgovor je stigao uvođenjem u uporabu talijanske mornarice (Marina Militare) protubrodskih raketa (PBR) „Otomat“ na fregate klase Lupo 1977. godine. Rakete Otomat Mk-1 imale su doseg 60 km, što je za 50 posto više od dosega raketa P-15, a već 1978. godine u uporabu je uvedena i PBR Otomat Mk-2 Blck 1 dosega 180 km. Kada se tome doda kvalitetnije mornaričko zrakoplovstvo koje je bilo u stanju osigurati potrebne informacije sasvim je jasno kako je nestala raketna prevlast JRM na Jadranskom moru. Ipak, onaj prvi odgovor ciljan na Jadransko more bio je uvođenjem u operativnu uporabu hidro-krilnih raketnih topovnjača „Sparviero“, temeljenih na Boeingovom projektu „Tucumcari“. Prvi brod je ušao u uporabi 1974. godine, prije spremnosti raketa. Neko se vrijeme lutalo, razmišljalo o odustajanju i nabavci većih brodova klase Pegasus. Na kraju je odlučeno da se gradi dodatnih šest Sparviera. Svih šest je uvedeno u uporabu tijekom razdoblja od 1980. do 1984. godine. Imali su maksimalnu brzinu oko 50 uz (93 km/h), a kao naoružanje dvije protubrodske rakete neusporedivo većeg dosega s kvalitetnijim sustavom vođenja i nižom putanjom leta u odnosu na P-15. Također su imali top kalibra 76 mm, naspram dva od 30 mm kod RČ. Najveća prednost bila je u neusporedivo boljem sustavu nadzora mora i zračnog prostora talijanske u odnosu na jugoslavensku stranu.

Vjerojatnost pogađanja raketa P-15, naročito malih ciljeva, nije bila na zavidnoj razini. Labuđi pjev ovih raketa bio je za vrijeme Arapsko-izraelskog rata 1967. godine. Za te ipak dosta jednostavne i u mnogočemu manjkave rakete, najveći izazov su bili mali ciljevi i sposobnost izdvajanja pojedinačnog cilja iz grupe ciljeva. Otpornost na aktivna i pasivna ometanja bila je mala pa je pravilo uporabe nalagalo što kasnije uključenje radarske glave za samonavođenje, kako bi protivniku ostalo što manje vremena za djelovanje. To je opet smanjivalo vjerojatnost zahvata. Raketi je trebalo nešto više od tri sekunde za jedan kilometar puta brzinom 312 m/s. Veća daljina gađanja smanjivala je vjerojatnost zahvata cilja. U konačnici vjerojatnost pogađanja zavisila je o samoj raketi, ali isto tako i o sposobnosti protivnika da spriječi pogodak, odnosno vjerojatnosti da protivnik neće omesti (aktivno ili pasivno) ili na bilo koji drugi način spriječiti raketu da pogodi cilj (srušiti je raketama, topništvom ili pak lovačkim zrakoplovom).

Veliki utjecaj na vjerojatnost pogađanja imaju vjerojatnost zahvata (Pz), vjerojatnost samonavođenja (Psn) i vjerojatnost da se raketa za vrijeme leta neće pokvariti (Qt). Vjerojatnost zahvata ovisi o deplasmanu broda (cilja) (Pz=1,2log log Dt) pa je ista za brodove malog deplasmana bila kritično mala. Raketa je bila namijenjena za gađanje većih brodova. Imala je bojnu glavu za potapanje više od 6.000 tona brodske istisnine. Za RTOP „Sparviero“ vjerojatnost zahvata bila je oko 0,30 (30%). Kada se mala vjerojatnost zahvata pomnoži s ostalim vjerojatnostima, a ima ih najmanje još šest (i naravno, sve su manje od jedan), vjerojatnost pogađanja cilja malog deplasmana je zaista mala pa se rabio termin kako su to „nerentabilni ciljevi“. To je zvučalo ljepše nego javno reći kako je raketa neefikasna za male ciljeve. Izgleda kako se u obmanjivanu i lažima službenih politika ništa ne mijenja. To  vidimo i kroz vremenom uobičajeno nabacivanje lažnim ili bar nedokazanim sposobnostima različitih sustava i od najvećih mornarica i općenito oružanih snaga svijeta – a ljudi vjeruju jer im to lijepo zvuči, a često tako zadovolje i svoje navijačke strasti.

Talijanska fregata Lupo (F564), prva iz istoimene klase

Znajući da je efikasnost pogađanja malog cilja jako mala, postaje jasno kako je talijanska strana s hidrokrilnim topovnjačama „Sparviero“ na izazov našla pravi odgovor. Negdje u isto vrijeme u talijansku mornaricu uvedene su u to vrijeme moderne fregate „Lupo“ deplasmana 2.506 t, pa bi na njih vjerojatnost zahvata bila oko 0,64, a jedan pogodak bio bi više nego dovoljan za potapanje. Ipak bez obzira na sve nedostatke, vješta uporaba je neke od njih mogla umanjiti, a i potencijalni protivnik s pravom nije u potpunost vjerovao čistoj matematici. Značajan čimbenik opreza je i činjenica o 185 članova posade fregate „Lupo“ naspram 10 članova posade RTOP „Sparviero“. Raketni čamac OSA-I imao je 28 članova posade. Pojava malih RTOP na zapadnoj obali Jadranskog mora ponovno je glavne snage jugoslavenske flote vratila pod zaštitu razvedene obale, URB ili općenito obalne obrane. Opet je glavni moto bio djelovati iz radarske maske koju pruža razvedena i često strma obala. Bila su to neka druga vremena, vremena početaka razvoja i primjene novog moćnog oružja u svjetskim mornaricama. Svakako valja naglasiti kako je JRM u najboljem slučaju u isto vrijeme mogla lansirati 40 protubrodskih raketa P-15 s deset raketnih čamaca OSA-1. Bila je to respektabilna snaga koju nije bilo poželjno iskušavati.

Daljnji koraci

Bivši RTOP-402 “Vlado Ćetković”, danas RTOP-21 “Šibenik”, drugi brod klase “Končar”

Borba za prevlast na moru bila je definitivno izgubljena, ali je obalna obrana i dalje ostala jaka u protudesantnim djelovanjima. RČ su uz sudjelovanje obalnog topništva i brzih torpednih čamaca i dalje činili značajnu snagu. Brzo su uočeni nedostaci protubrodskog raketnog sustava zasnovanog na raketi P-15 pa je počela potraga za suvremenijim sustavima. Bilo je to na početku sedamdesetih godina. Želja su bili zapadni sustavi, u prvom redu Harpoon i Exocet. S Francuskom su pregovori bili daleko odmakli pa je novi brod klase „Končar“ dizajniran za te rakete. U velikoj mjeri izvršen je izbor ljudstva, a neki su upućeni i na učenje francuskog jezika. Ipak, na kraju od posla s Francuzima nije bilo ništa.

Brod je za to vrijeme bio suvremeno koncipiran. Forma podvodnog dijela trupa bila je dizajnirana za velike brzine, pogon u kombinacija dizel-motornog i plinsko-turbinskog (2xDM i 2xPT), s četiri pogonske osovine i vijcima s listovima promjenjivog uspona te dva suvremena univerzalna topa Bofors 57/D70, i još radarski sustav 9LV-202/209. Kao zamjena za rakete Exocet kupljene su sovjetske rakete P-20 (oznaka za izvoz), a zbog velike težine i ograničenja prilikom lansiranja, nakon prilagodbe krmene palube, mogle su se ugraditi samo po dvije rakete. Ta nova raketa, kao i rakete nabavljene za obalne raketne bitnice (P-21 i P-22), bile su glede kvalitete mali pomak u odnosu na izvorne rakete P-15. Uostalom, u SSSR su sve to bile rakete P-15, uz dodatak slova kao i na Zapadu (SS-N-2C „Stix“). Rakete P-20  ugrađene su na VPBR-31 i 32 tijekom modernizacije, a P-21 i P-22 na VPBR-33 i VPBR-34 u gradnji. Značajnija poboljšanja ogledala su se u dosegu oko 80 km, nižoj putanji leta (50 i 25 metara) te poboljšanom sustavu navođenja. Iako su rakete bile osjetljive na ometanje i relativno lako oborive – zbog mogućnosti formiranja brojnog plotuna, pa i više uzastopnih plotuna, bile su jako opasne, pa bi i vrlo jake flote izbjegavale ulazak u doseg prije nego što bi udarima pomorskim snagama i raketnim sustavima na kopnu nanijeli velike gubitke. U vrijeme pred Domovinski rata JRM je imala 68 lansera na brodovima i 20 na obali, ukupno 88. Raketa je načelno nabavljeno oko tri puta više od broja lansera (tri borbena kompleta – 3 b/k).

Pored ovih klasičnih protubrodskih raketa, koje se lansiraju s brodova i kopna, JRM je na raspolaganju imala rakete RZ-13 u sustavu „OSA-M“ (SA-N-4 „Gecko“) na četiri VPBR-a. Taj sustav je bio sposoban pojedinačnom raketom sa za to posebnom metodom gađati manje i brze površinske ciljeve. Raketa je pod kutom bliskim okomici pogađala palubu. Također, mornarica je imala na raspolaganju i rakete zrak-brod, AGM-65 Maverick. Po svemu sudeći, upravo je tom raketom početkom Domovinskog rate u Šibeniku bio uništen najmoderniji lovac mina (LM) u sastavu HRM. Nagađalo se da je tom raketom, ili njenim sovjetskim pandanom „Grom“ (Kh-23), možda izvršen i napad na Banske dvore 7. listopada 1991. godine.

Sva navedena oružja, osim raketa RZ-13, namijenjena su prvenstveno za djelovanje protiv površinskih ciljeva i s mogućnošću udara po ciljevima na obalnom rubu – što je bilo dokazano u Indijsko-Pakistanskom ratu. Rakete RZ-13 u sustavu OSA-M imale su osnovnu namjenu djelovati protiv ciljeva u zraku. JRM je raspolagala s još dva raketna oružja za djelovanje protiv podmornica. Bili su to (1) raketno torpedo APR-2E i (2) RBU-6000 s reaktivnim dubinskim bombama RGB-60. RBU je dosta poznat javnosti jer su po dva 12-cijevna lansera bila instalirana na četiri VPBR-a  jugoslavenske flote. Za cijelo vrijeme u floti JRM nisu imali priliku djelovati protiv podmornice u pravim uvjetima, što je dobro – ali su u Domovinskom ratu bili primijenjeni za bombardiranje otoka Brača u predjelu Milne. Bila je to improvizacija s vjerojatno ugrađenim minobacačkim upaljačima. Razorno djelovanje nije bilo zanemarivo, jer bomba RGB-60 ima 23 kg eksploziva.

Puno je interesantnije i tajanstvenije raketno torpedo APR-2 namijenjeno za djelovanje protiv podmornica s PPd helikoptera JRZ i PZO. U to vrijeme to je torpedo bilo cijenjeno i jako opasno za podmornice o čemu najbolje svjedoči njegova maksimalna brzina od 62 uz (115km/h) i velika vjerojatnost pogađanja. Ovo torpedo se moglo koristiti i s drugih nosača, brzine i do 800 km/h, kao što su avioni ili pak krilate rakete koje bi donosile torpedo u blizinu cilja. Ova tehnološki zahtjevna torpeda, u prvom redu zbog raketnog motora, bila su jako skupa. SFRJ ih je nabavila 1989. godine u broju manjem od 10. Sva ta torpeda ostala su u Hrvatskoj, kao i američka PPd torpeda Mk-44. Sovjetska raketna torpeda bila su jako interesantna za zapadne zemlje.

Što je bilo pod zadnje?

Postoje spekulacije i kako je JRM raspolagala sovjetskim raketama obala-more P- 5 “Pyatyorka” (П-5 “Пятёрка”) – NATO oznaka SS-N-3C Shaddock. Bile su to rakete velikog dosega, zavisno o inačici – 450 km (A i B) i 750 km (C). U SSSR su one mogle nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Na dijelu putanja poradi povećanja preciznost radio-putem je usmjeravana prema cilju. No, vijesti o njihovom postojanju na ovim prostorima su po svemu sudeći bile dezinformacije, koje je vjerojatno u cilju zastrašivanja lansirao povlašteni jugoslavenski, a kasnije srpski novinar s četničkom ideologijom, rođen u Karlovcu i kasnije djelatan na relaciji Zagreb-Beograd. Temeljem znanja, saznanja i logike uvjeren sam s vjerojatnošću koja teži jedinici da JRM, odnosno SFRJ, nikad nije imala tu raketu.

Zadnja i daleko najbolja raketa koju je nabavila SFRJ bila je raketa RBS-15B. Nabavljena je za opremanje novih raketnih topovnjača, danas poznatih kao klasa „Kralj“. Upravo te rakete i motriteljski te nišanski radar bili su najbolji dijelovi broda na čiji su ukupni dizajn u mnogome utjecale tadašnje okolnosti. Prema dostupnim saznanjima, za opremu ovih brodova pregovaralo se sa SAD o isporuci raketnog sustava Harpoon i topničkog sustava „Vulcan Phalanx“, ali bez uspjeha. Nađene su solidne alternative u sustavu RBS-15B i ruskom topu AK-630. Najlošiji dio broda svakako je ispao pogon, jer ruska alternativa 3*M-504 nije ni sjena željenih MTU motora. Gledajući brodove kao cjelinu u vremenima gradnje, brodovi klase „Končar“ predstavljali su tehnološki napredak za JRM, osim u kvaliteti protubrodskog raketnog sustava.

Kad zarobljeno raketno naoružanje umjesto u uporabi završi na uništavanju

JRM na kraju nije stigla u uporabu uvesti ove, u to vrijeme vrhunske švedske rakete. Stjecajem okolnosti ili pak ironijom sudbine, upravo taj raketni sustav je stubokom okrenuo površinsku nadmoć na istočnoj jadranskoj obali na stranu HRM i Republike Hrvatske. Na kraju se može i sa sigurnošću reći kako su preostale, respektabilne snage JRM, nakon uvođenjem u uporabu na hrvatskoj strani brodova s raketama RBS-15B, postale nebitne i bez ikakvog učinka. Rakete P-15 viđane su još samo kako ih odmetnuti Srbi vozaju po hrvatskoj, a vjerojatno i bosanskoj Krajini. Na kraju je to za Hrvatsku ispalo dobro, a prvi veliki i cjeloviti dio oslobođen od velikosrpskih i četničkih pretenzija bilo je Jadransko more. Značenje toga na žalost ni danas mnogi ne shvaćaju. Nije to, eto, samo tako s neba palo, jer kako je napisao jedan zapovjednik nizozemske podmornice – software  je ostao u Hrvatskoj. Naravno, posebno priznanje tu zaslužuju ljudi koji su preuzeli raketnu bazu u Žrnovnici sa svim raketama RBS-15B i raketama PZO, RZ-13 iz sustava „OSA-M“. Ove druge su, nažalost, nečasno završile na poligonu Crvena zemlja.

Jesu li rakete P-15 u svim svojim inačicama u sastavu JRM odigrale ulogu za koju su namijenjene? Da, sigurno jesu sve do početka raspada SFRJ. No, neslavni kraj JRM i njena djelovanja protiv naroda u čijem se prostoru razvijala i rasla pokazao je kako niti jedna flota, pa koliko god bila velika, ne može opstati bez oslonca na vlastite ili barem prijateljske luke i tehničke kapacitete na kopnu. JRM je, bez sumnje, postala neprijateljska priključivši se zloglasnom velikosrpskom, četničkom vodstvu s ciljem stvaranja velike Srbije, ako već nije mogla opstati “Srpska Jugoslavija”.

 

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

 

Content Protected Using Blog Protector By: PcDrome.