Prošao je ne tjedan, ne 2 ili 3, već punih 5 tjedana otkada je svečano najavljeno sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost. Prošlo je više od mjesec dana od tih najava, a sjednica još uvijek nije održana. Štoviše, nije ni sazvana, unatoč tome što su se mudre državne glave o tome suglasile i dogovorile dnevni red. Uzalud je bila i navodna zabrinutost o možebitnoj ugroženosti „sigurnosnog sustava države“, jer VNS-a nema pa nema. Sudeći prema nemuštom odgovoru iz Ureda Predsjednika – sjednica „kad bude, bit će“, ili ako baš hoćete birokratskim rječnikom rečeno:

„Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost još nije sazvana jer se čekaju zaključci saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost koji će, uz izvješća samih sigurnosnih službi Predsjedniku i predsjedniku Vlade, biti podloga za raspravu. Kad svi potrebni materijali budu prikupljeni, sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, koju su predsjednici države i Vlade već dogovorili, bit će sazvana.“

No iz ovog odgovora proizlazi nekoliko stvari za raspravu. Prva je ta da predsjednik države, Ivo Josipović, kada je govorio o tome da će „pričekati izvješća saborskog povjerenstva i stručnih službi“, zapravo nije znao o čemu govori. Saborskog povjerenstva u ovome slučaju nema, postoji samo nadležni saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Koji predsjednika, očito, ne „šljivi“ ni pol posto, jer je Godišnje izvješće o radu Vojne sigurnosno-obavještajne agencije za 2013. godinu odradio na svojoj 37. sjednici, održanoj još prije 3 tjedna, ili točnije u srijedu, 09. travnja. Tjedan dana ranije, odnosno 03. travnja, isti je taj Odbor na svojoj 36. sjednici odradio i Godišnje izvješće o radu Sigurnosno-obavještajne agencije za 2013. Godinu, kao i Plan razvoja Sigurnosno-obavještajne agencije. Time su otklonjene formalne prepreke za održavanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje se spominju u odgovoru iz Ureda Predsjednika. Ukoliko Odbor kroz protekla 3, odnosno 4 tjedna od rasprava o godišnjim izvješćima obje obavještajne službe još uvijek nije dostavio svoje izvješće u Banske dvore i na Pantovčak, to govori o nonšalantnoj neodgovornosti koja ionako isijava iz zgrade Hrvatskog sabora, ali i o nekoordinaciji i međusobnom neuvažavanju najviših stupova države – Parlamenta, Vlade i Predsjednika RH. Ako je, pak, predsjednik države najavio sjednicu VNS-a „za sedam ili najviše deset dana“ samo zato da bi nešto rekao – to pokazuje da ili nije upućen u osnovne tijekove rada državnih tijela (na čemu onda treba zahvaliti svojim savjetnicima) ili jednostavno stvara privid da se bavi jednom od malobrojnih preostalih ovlasti (o čemu smo već pisali).

Helena Puljiz

Bude li ta nesretna sjednica VNS-a konačno sazvana u neko skorije vrijeme, nameću se još dvije teme za njen dnevni red. Uz napomenu da i dalje smatramo kako je sustav zapošljavanja i upravljanja ljudskim potencijalima u obavještajnoj zajednici vrlo marginalna tema, u međuvremenu se otvorio drugi, puno bitniji problem. Nastao je nakon što je novinarka Helena Puljiz dobila sudski spor protiv RH zbog nezakonitog postupanja agenata nekadašnje Potuobavještajne agencije (današnje SOA-e), koji su raznim pritiscima, ucjenama i zastrašivanjima Puljizovu pokušavali prisiliti da postane njihova tajna agentica. Tijekom 10 godina, koliko se taj slučaj vukao po sudovima, pokazalo se da je na strani obavještajnog sustava i njegovog protuzakonitog i protuustavnog postupanja bio i saborski Odbor za unutarnju politiku, kao i Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, te da agenti POA-e, odnosno kasnije SOA-e, nikada nisu kazneno gonjeni zbog svog postupanja. Upravo je to, po našem skromnom mišljenju, tema kojom bi se trebalo pozabaviti Vijeće za nacionalnu sigurnost, kao i utjecajem obavještajnih službi na medije, budući su Heleni Puljiz obavještajci iz POA-e nudili posao u bilo kojoj domaćoj redakciji ukoliko postane „njihova“. O utjecaju obavještajaca na medije moglo bi se raspravljati i kroz temu koja je poslužila kao povod za najavu sazivanja VNS-a – kriteriji zapošljavanja u SOA-i. Rodbinski i kumski odnosi između pojedinih utjecajnijih hrvatskih novinara i djelatnika obavještajne zajednice nisu više čak ni javna tajna, ali je ostalo nerazjašnjeno i van vidokruga javnosti da li je to i u kojoj mjeri kanal kroz koji obavještajne službe uređuju pojedine hrvatske medije i nameću teme od navodno državnog značaja.

I druga tema o kojoj bi Vijeće za nacionalnu sigurnost prozboriti koju mudru je tema koja je sasvim potonula, a odnosi se na izradu nove Strategije nacionalne sigurnosti. Radi se o jednom od ključnih, strateških dokumenata kojim se usmjerava djelovanje obavještajne zajednice, a čija je nova verzija najavljivana praktički od samog dolaska Kukuriku koalicije na vlast. Posljednja je to najavila za portal Obris.org ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić prije gotovo godinu i pol dana, no od tada do danas o tom se dokumentu više nije čulo ni slovca. Čak i ako je odlučeno da nova Strategija nije potrebna (o čemu se u kuloarima svojevremeno šuškalo) bilo bi u redu pojasniti zašto je tome tako, a ako se radi o čistom nemaru, neradu i „javašluku“ – e onda bi, nakon što se o tome očituje i VNS, trebale letjeti glave. No čini se da i Strategija i Vijeće za nacionalnu sigurnost dijele jednu te istu sudbinu, sažetu u izreci – „kad bude, bit će! Nije pos’o zec!“