Sven Alkalaj, donedavni ministar vanjskih poslova BiH, u utorak 10. travnja preuzeo je dužnost izvršnog tajnika Ekonomske komisije Ujedinjenih naroda za Europu (UNECE). Na tu ga je dužnost imenovao glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, iako Alkalaj navodno nije bio njegov prvi izbor. Imenovan je na mandat od 5 godina, i to taman nakon što je odradio 5-godišnji ministarski mandat. Međutim, UNECE nije prvi Alkalajev izbor – on je navodno prilikom svojih čestih posjeta UN-u u New Yorku vrlo marljivo lobirao za mjesto pomoćnika Ban Ki Moona za UNDP (UN-ov Program za razvoj), s regionalnim zaduženjima za Europu i grupu nezavisnih država (središnje Azije i Commonwealtha). Nakon što je u veljači na to mjesto imenovana Turkinja Ayşe Cihan Sultanoğu, Alkalaj je pod hitno pronašao novo upražnjeno mjesto, ovoga puta u UN-u u Genevi.
Alkalajevo promaknuće u BiH nije baš najbolje primljeno – on neslužbeno nosi titulu najgoreg Be-Ha ministra vanjskih poslova svih vremena, imao je niz afera (uključujući i onu kada je pred kraj mandata u alkoholiziranom stanju počinio prometnu nesreću), a kao krimen mu se u bošnjačkim krugovima spominjalo i dvojno državljanstvo – bosanskohercegovačko i hrvatsko. Zamjeralo mu se i to što svoju kandidaturu Sven Alkalaj nikome u Be-Ha nije najavio ni objavio, niti je ona bila institucionalno poduprta. A ponajviše mu se predbacivalo to što je, uz cijelu nemuštu vanjsku politiku kakvu je vodio, iskoristio dvogodišnje članstvo BiH u Vijeću sigurnosti UN-a za svoju osobnu promociju i prosperitet. Tako da, nakon njegovog odlaska iz Sarajeva, nema baš puno ljudi koji će se ondje pohvaliti „naše gore listom“ u Genevi.
I Srbija ima konja za utrku
…štoviše, Srbija ima čak dva aduta. Jedan je, kao što smo već pisali, Vuk Jeremić, koji na mjestu ministra vanjskih poslova Srbije broji svoje zadnje dane. Zato se, uz podršku države, nominirao za predsjedavajućeg Opće skupštine UN-a, i time izazvao nemali međudržavni skandal. Već godinama je, naime, poznato da se za to mjesto sprema Litva, koja od ljeta prošle godine aktivno lobira za svog veleposlanika u UN-u Dalijusa Čekuolisa. Jeremića, pak, podržava Rusija, a po nekim ga je glasinama čak i potakla na kandidaturu kako bi naškodila Litvi kao bivšoj članici Sovjetskoga saveza. Bilo kako bilo, Jeremićeva kandidatura na noge je digla cijelu istočnu Europu, od koje se očekuje da do ljeta predloži svog čovjeka za East River.
Osim Jeremića, Srbija je krajem ožujka postala zemlja s još jednim političarom za visoko mjesto u međunarodnoj instituciji. Kandidat je bivši potpredsjednik Vlade RS Božidar Đelić, koji se potpuno nenadano pojavio kao jedan od petorice kandidata za mjesto predsjednika Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Ostali Đelićevi protukandidati dolaze iz zemalja s bitno jačim međunarodnim položajem – Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Poljske, ali je Đelićeva prednost to što upravo stječe iskustvo rada u EBRD-u. Naime, nakon što je podnio ostavku na dužnosničko mjesto u Vladi RS, i to zato što Srbija krajem 2011. nije dobila status zemlje-kandidatkinje za EU, Đelić se skrasio u EBRD-u kao član savjetodavne grupe „Od tranzicije ka tranziciji“, koja pomaže novim vlastima izniklim iz arapskog proljeća u društvenim i ekonomskim reformama. Odluka o novom predsjedniku EBRD-a trebala bi biti donesena negdje tijekom svibnja, a ne uspije li progurati Đelića, Srbiji ostaje posljednja, ali sasvim sigurna utjeha – mjesto zemlje-predsjedateljice OESS-a 2015. godine.
Za što se kandidira Hrvatska?
Prije samo nekoliko godina, Hrvatska je doživjela pravi procvat po pozicioniranju svojih kadrova na međunarodnim položajima. Sezonu je otvorio Hido Biščević, koji je s mjesta državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova 2007. otišao na poziciju glavnog tajnika novouspostavljenog Vijeća za regionalnu suradnju. Mandat mu ističe sa zadnjim danom 2012. godine, no kako nema previše informacija o radu ovog Vijeća, smatra se da je Biščević tijekom posljednje 4 godine uglavnom uživao u teškoj diplomatskoj hladovini.
Nakon samo godinu i pol na mjestu ministra pravosuđa RH, Ivan Šimonović je u svibnju 2010. izazvao nemali šok objavom da se javio na javni natječaj i dobio posao pomoćnika glavnog tajnika UN-a, Ban Ki Moona, za pitanja ljudskih prava. Odlazak vrsnog diplomata i jednog od rijetko dobrih u plejadi loših ministara pravosuđa u hrvatskoj je javnosti dočekan s priličnim žaljenjem, a u kuloarima se napola u šali i napola u istini komentiralo „kakvo je to stanje u pravosuđu kada ministar bježi glavom bez obzira“!?
Val iznenadnih odlazaka zaključila je u ožujku prošle godine tadašnja veleposlanica RH u SAD-u Kolinda Grabar Kitarović. Ona je, također usred mandata, preko javnog natječaja našla novi posao pomoćnice glavnog tajnika NATO-a Andersa Fogha Rasmussena za javnu diplomaciju.
Znakovito je da je trojac Biščević-Šimonović-Kitarović otišao usred svojih dužnosničkih mandata i kao „samostalni igrači“, bez barem i nominalne kandidature od strane svoje zemlje. Očito su, a praksa je pokazala i vrlo dobro, procijenili da kao pojedinci imaju više šanse nego kao kandidati države koju prati glas o rasprostranjenom organiziranom kriminalu i razmahaloj korupciji. No, od odlaska Kolinde Grabar Kitarović niti jedan viđeniji političar nije aplicirao ni za jedno visoko pozicionirano mjesto bilo gdje u raznim svjetskim administracijama.
Hrvatska glava u pijesku - nedostatak ambicije ili strategije?
Moguće je da Hrvatska tu slijedi slovenski primjer – naša EU-susjeda orijentirala se na hvatanje pozicija u Europskoj uniji, ali se pritom i prilično razočarala. Osim kvota koje je dobila kao nova članica EU, slovenski političari nisu uspjeli dobiti niti jedno drugo prestižno mjesto na međunarodnoj sceni. Nakon nekoliko pokušaja, sreća im se osmjehnula tek u veljači ove godine, kada je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova na odlasku uspio izboriti mjesto u novoj europskoj diplomaciji. U tom svjetlu ne čudi ni ponos s kojim je aktualni ministar obrane Slovenije prije nekoliko dana objavio da je Slovenac Pograjc imenovan novim zamjenikom zapovjednika KFOR-misije na Kosovu. S druge pak strane, uz svu svoju angažiranost u UN, EU i NATO-misijama, i pohvale koje za to dobiva, Hrvatska nije imala visoko pozicioniranog časnika u nekoj vojnoj strukturi još od aktualnog zapovjednika KoV-a Dragutina Repinca, koji je od 2005. do 2007. bio zapovjednik misije UN-a (UNMOGIP) u Indiji i Pakistanu. Iako je suludo očekivati da Hrvatska na međunarodnoj političkoj sceni igra ulogu kakvu je svojedobno imala Jugoslavija u sklopu Pokreta nesvrstanih, jednako je suludo smatrati da je ostvarenjem “strateškog cilja” – ulaska u NATO i EU, Lijepa naša ispunila sve svoje vanjskopolitičke ciljeve. Ako ništa drugo, aktualne najave o “Hrvatskoj kao vođi regije” neće se ostvariti same po sebi, bez trunke ambicije i inicijative.
