Gostujući jutros u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“, član Stručnog povjerenstva za nabavu višenamjenskog borbenog aviona brigadir Željko Ninić i dalje je barem umjereni optimist po pitanju izraelske prodaje aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Kako bi se reklo, nije gotovo dok nije gotovo, ili kako je to definirao Ninić – „ja sam vojnik, ja se ne predajem i ja se borim do zadnjeg“:

„Znači, mi kao država dali smo rok svom partneru, ponuđaču, državi Izrael da do 11.01. dostavi službeni odgovor na to da li su sposobni ili ne isporučiti zrakoplov prema ponudi koju su predali prošle, odnosno sad već pretprošle godine. I to čekamo. To će se sad dogoditi u roku od par dana, nakon toga ćemo vidjeti da li je to kraj ili nije kraj. Danas ja svakako ne bih rekao da je to kraj“,

rekao je brigadir Ninić, dodavši kako nema informaciju dolazi li izraelska delegacija sredinom tjedna baš kako bi se ispričala Hrvatskoj radi nemogućnosti finaliziranja posla s Baracima. Jedino što je sigurno, kazao je Ninić, „dolazi delegacija Države Izrael u RH, i planiran je sastanak na više razina s ciljem, naravno, realizacije, odnosno rješavanja ove situacije. Isprika ili ne – stvarno ne znam“.

Je li vas iznenadio cijeli ovaj razvoj situacije, recimo od prosinca prošle godine do danas, zanimalo je voditeljicu Mariju Gerbec Njavro. „Pa na nekakvoj stručnoj razini svakako da je“, odgovorio je Ninić, odgovorivši ujedno i zašto je iznenađen:

„Zato što smo kao država ispočetka krenuli u proces nabave aviona ugovaranjem… insistiranjem na ugovaranju po modelu Vlada-Vlada, znači isključivo međudržavnom suradnjom 2 države, i s te perspektive sve što smo do sada radili – radili smo s državom. Ponuđači su bili poznati – 4 države koje su predale ponudu, pobjednik natječaja jednako tako je bio poznat već duže vrijeme, i sa državom Izrael se kontaktiralo, komuniciralo, dogovaralo, usklađivalo sve u cilju rješavanja najsitnijih detalja ka krajnjem potpisu ugovora. Za potpis ugovora RH je stvorila sve preduvjete kao krajnji kupac. Država Izrael je trebala stvoriti preduvjete sa svoje strane kao ponuđač. I u nekakvoj fazi procesa dogodio se taj nekakav zaokret ili promjena ili kako god koja nas je dovela u ovu točku. Iz te perspektive meni je to prilično, prilično čudno zato što nije postojalo indikatora tijekom tog procesa da bi do takvog jednog ozbiljnog zaokreta ili kočnice u procesu moglo doći. To je to“.

Na pitanje vidi li da još uvijek ima prostora za dogovor između Izraela i SAD-a, Ninić je pomalo iznenađujuće odgovorio kako „Uvijek ima prostora. Ako država Hrvatska stvara uvjete za kupnju i nabavu višenamjenskih borbenih aviona, a stvara i stvorila ih je, mi smo ti koji kupujemo, mi ćemo reći kad je kraj“.

Već se nekoliko dana u pojedinim medijima govori o postojanju američkog non-papera kojim je državni vrh upozoren na probleme pri kupovini izraelskih aviona. Osobno, brigadir Ninić nije vidio taj papir, a upitan vjeruje li da on postoji, odgovara: „Ja vjerujem u Boga. U papire ne vjerujem“. Već sljedeći odgovor je puno zanimljiviji – na pitanje voditeljice: „Što ako se pokaže da je postojao taj papir? Zašto bi se taj papir izignorirao?“, Ninić kaže: „Točno pitajte one koji su taj papir imali i šta su s njim radili i zašto taj papir nije vidjelo stručno povjerenstvo“.

Dileme oko toga da li se znalo da bez američkog odobrenja nema kupovine izraelskih aviona nije bilo, kazao je Ninić, objasnivši:

„To je opće poznata stvar da svaka zemlja, koja želi nekoj trećoj zemlji prodati bilo koji dio naoružanja ili vojne opreme koji je originalno proizveden u Americi, podliježe tzv. ishođenju TPT-a ili ‘Third Party Transfera’ ili odobrenja prijenosa tehnologije trećoj strani. I to je javno poznata stvar. Na kraju krajeva, pa i RH je već nekoliko puta ishodovala TPT – odobrenje za razno raznu opremu koju je nabavljala za svoje Oružane snage. Država Izrael je – ja sad ne mogu reći koliko, ali sam siguran – u 70 godina svog postojanja ishodovala tisuće i tisuće takvih papira. Nemojmo reći svaki puta za eskadrilu lovaca, nego to može biti i nekakav simboličan komad opreme, hardware ili software, ali svaki puta podliježe istoj proceduri. A na kraju krajeva, uzet ću jedan plastičan primjer – pa let na avionu Barak, koji sam ja obavio prošle godine, također je podlijegao TPT odobrenju od strane Amerike. Znači, država Amerika je morala odobriti let stranom pilotu, u ovom slučaju meni, za let na avionu Izraelskih zračnih snaga“.

Stručni tim tijekom svog rada zasigurno nije pogriješio, uvjeren je brigadir Ninić:

„Poštivali smo proceduru od prvog dana, napravili smo kompletnu papirologiju i procese koji prate nabavu, koja je propisana nacionalnim zakonima, pridržavali smo se svih javno dostupnih i poznatih međunarodnih propisa i, iz moje perspektive kao člana stručnog tima, mogu reći da sam čvrsto uvjeren da nismo napravili niti jednu pogrešku. Sve drugo ne mogu komentirati“.

Ninić je potvrdio dosadašnje višekratne tvrdnje ministra obrane Damira Krstičevića o tome da postoji dokument prema kojem je Izrael dobio odobrenje od SAD-a da smije prodati F-16 Barak Hrvatskoj, napominjući kako je isti dokument, u formalno-pravnom smislu, priložila i Grčka, koja je također nudila avione F-16. Osim toga, Stručno je povjerenstvo napravilo i određenu procjenu rizika, ne uključivši među rizike i moguću odbijenicu od strane SAD-a.

„Stručno povjerenstvo je napravilo kompletnu papirologiju, uključujući i procjenu rizika. Jedan od elemenata procjene rizika je bio i kašnjenje TPT-a, ne neishodovanje nego kašnjenje. To je rizik na kojeg mi nemamo protumjeru iz razloga što mi ne vladamo tim procesom ishodovanja TPT-a, odobrenja od Amerike, jer je to stvar ponuđača, u ovom slučaju Države Izrael. Kad važemo rizike, mogu reći da je i Grčka, koja nam je ponudila također 12 svojih aviona, slične godine proizvodnje i sličnog usporedivog bloka u originalu, no međutim danas 2019. potpuno drugi avion. Jednako takvo predodobrenje ili papir kojeg je imao Izrael za ponudu nama imala je i Grčka. S te strane mi kako krajnji kupac nismo vidjeli nikakvu razliku u tehničkom i sadržajnom smislu. Razlika postoji jer se ne nude isti zrakoplovi, kad gledamo u dubinu struke, ali formalno-pravno i tehnički gledano obje države su dale jednako valjan i jednako nevaljan dokument, i spremnost za možebitno potpisivanje ugovora u budućnosti. ‘TPT approval’ nije mogao biti ishodovan u trenutku predaje ponuda iz jednostavno tehničkih razloga. Sadržaj TPT-a, znači tog zahtjeva, dijelom popunjava i kupac. Kupac smo mi. Što znači da sve dok jedna zemlja ne pobijedi na natječaju i ne zna da je pobjednik ne može zatvoriti TPT zahtjev“,

pojasnio je Ninić u jutrošnjoj emisiji Hrvatskog radija.

Potpuno suprotno od donedavnih napisa MORH-u bliskih novinara, ipak se radi i na planu B, za slučaj da zaista sredinom ovoga tjedna izraelska delegacija u Zagrebu ne prizna poraz. Što se Stručnoga tima tiče, rekao je Ninić,

„Svakako, mi razvijamo plan B i bili bi neozbiljni kao vojnici da idemo u borbu sa samo jednom inačicom. To se nikad ne radi, pa ni ovaj puta. Znači, koliko god da smo nestručni, nekompetentni ili lakovjerni, kako god nas ovih dana prozivaju u medijima, nismo toliko ni nestručni ni lakovjerni ni nekompetentni. Strašno puno škole, znanja i iskustva stoji iza ljudi koji su iznijeli ovaj projekt na svojim leđima i iznijet će i neki drugi projekt na svojim leđima, to je neupitno. Znači, plan B sa razine stručnog tima postoji, a da li plan B postoji na razini politike, odnosno državnog vodstva, i koji će on biti, u kom kursu, nakon svega ovoga što se bude dogodilo u ovih narednih dana, to uistinu nije pitanje za moju razinu“.

Na kraju emisije, član MORH-ovog Stručnog tima, brigadir Željko Ninić, osvrnuo se na sada sve brojnije kombinacije o potencijalnom planu B sa smanjenim brojem aviona. To je, smatra, prilično nevjerojatan scenarij, koji bi bio potpuno suprotan navodima taktičko-tehničke studije o razvoju Ratnog zrakoplovstva RH:

„Temeljni dokument nabave, ne ovih aviona nego kompletno nabave u procesu javne nabave, je taktičko-tehnička studija. To je dokument struke u kojemu se za Zrakoplovstvo, odnosno Glavni stožer ukupno gledano, potpisuje i propisuje koliko kakvih i za što zrakoplova RH mora imati da bi bila u stanju provoditi Ustavom i svim nižerazrednim dokumentima propisanim zadaćama. Pa nije Zrakoplovstvo i Glavni stožer odlučilo kupiti 12 aviona jer se netko to jutro probudio i sjetio: ‘bilo bi jako lijepo imati 12 aviona na stajanci.’ Licitacija s brojem aviona i s njihovom sposobnosti nužno za sobom povlači neznanje. Onaj tko zna neće licitirati. Drugim riječima, ako je načelnik GS, kao prvi vojnik ove vojske, potpisao taktičko-tehničku studiju, samim time legalizirao prvi korak u procesu nabave, a iz njega proizlazi da je 12 minimalan broj – ja ću još jednom ponoviti za vaše gledatelje i slušatelje – 12 nije broj koji je krajnji. Struka je rekla 3 inačice broja – 12 je najniža. Licitirati s brojem 8, 6, 4 ili 2 – pa tako isto možemo otići i na Hrelić i kupiti jedan. Tko će biti taj tko će novom studijom ili novim dokumentom legalizirati takav oblik kupnje?! To samo govore ljudi koji apsolutno: a) ne poznaju proces nabave u njegovom procesnom smislu, i b) ne poznaju struku“.