Za sada posljednja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost održavala se u ozračju višetjednih prepucavanja i vrijeđanja na relaciji premijer – predsjednik RH, pa je uoči sjednice VNS jasno bilo naznačeno da niti jedna od „zavađenih“ strana neće davati izjave, pa čak ni one čisto formalne, prije ili poslije sjednice. No, premijer Plenković prvi je prekršio „zavjet šutnje“, komentiravši netom završenu sjednicu VNS-a uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a. Plenković je ustvrdio kako višetjedna razmjena uvreda najniže razine nije utjecala na sadržaj same sjednice VNS-a, te je poluironično zaključio da je sjednica bila „sjajna“. Predsjednik Milanović VNS je komentirao dan kasnije, u utorak 25. studenog, nakon što je stigao u Muzej za umjetnost i obrt povodom otvaranja izložbe „Protreseni MUO: od potresa do potresa 1880.-2020.“, kazavši kako je bilo „OK“. Milanović je zadovoljan što su prihvaćene teme koje je predložio tijekom prepucavanja s premijerom, kao i zaključcima sa sjednice, koji su javnosti predočeni tek jednim šturim priopćenjem.

„To je bilo priopćenje, zaključci nisu baš za javnost, ali nisu ni za bum-vijesti… budite sigurni. Dakle, konstatirali smo stvari koje smo konstatirali. Nažalost, to je predugo trajalo. Dakle, predugo sam ja molio predsjednika Vlade da se nađemo. Na kraju sam rekao da idem u Vladu. Dakle, da sjednemo i da razgovaramo. Pa, ponovili smo ono što smo rekli davno… Dakle, da u tom napadu ima terorističkih elemenata. To sam rekao 13., 14., 19. desetog… napisao tri puta u pismu. I, da – da ima elemenata radikalizacije kod osobe koja je to napravila. Ali, u organiziranom smislu, dakle, u smislu nekakvog pokreta ili organizacije u Hrvatskoj – ne“,

rekao je predsjednik, dodavši da je tijekom višesatnog sastanka otvoren niz tema:

„Razgovaralo se četiri sata o temama koje smo otvarali, neke ciljano, neke spontano. Neke ja, neke su bile u dnevnom redu, neke on, neke netko treći. Tu je bilo – kako da kažem – do sad… Bilo je, recimo, govora i o… Jedna od mjera, koje je Vlada pokušala predložiti preko Koordinacije sustava domovinske sigurnosti, koja se našla po nalogu Vlade… što ne smije raditi, što sam rekao, i to je bezvrijedno… tek sada se mogu naći, i donijeti neke operativne zaključke i prijedloge… Ali, jedna od mjera, što govori o političkom razmišljanju, je da se kaznene… istrage u kaznenim, krivičnim djelima iz područja terorizma moraju završiti u šest mjeseci. To  je crno na bijelo došlo iz Ministarstva pravosuđa. Kako istraga u terorizmu sad neće biti, jer se ovaj čovjek ubio – a ja se nadam da neće biti ni ubuduće, to mi je dalo… To me je podsjetilo da sam nešto, praktički u prirodi stvari isto, predložio ja – da prvostupanjski postupci u USKOK-ovim predmetima, iz područja lopovluka, kada su u pitanju visoki državni dužnosnici, ne smiju trajati duže od godinu dana u prvom stupnju. Razmišljamo isto. Razmišljamo isto. S obzirom da ja ne mogu podnijeti zakonski prijedlog, a kamoli donijeti zakon, može Vlada. To mi je jučer (u ponedjeljak, 23. studenog, op.a.) jako dobro palo“.

Vijeće je jedna vrsta top-brifinga, smatra Milanović, kao mjesto razmjene mišljenja i stajališta:

„Nismo mi imali po svim točkama dnevnog reda odluke. Razgovor o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, odnosno, o kršenju njihovih prava predviđenih Daytonom, je također važna tema. Kakvu odluku smo donijeli? Pa, nikakvu. Konstatirali smo samo da se to događa, i to ćemo raditi cijelo vrijeme. Ministar vanjskih poslova, premijer, ja… Ja sam, kako da kažem, možda tu malo vokalniji od drugih… ali, vidio sam da se i ministar vanjskih poslova uključio u nedjelju, tako da… to je to. Dakle, mi ne idemo na razbijanje Bosne i Hercegovine. Neka vidim da netko meni to predbaci… Mislim, to već rade, ali… Sretno im s tim!“.

Na Vijeću za nacionalnu sigurnost nije došlo do novih predbacivanja između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića zbog njegovih učestalih kritika na način rada Stožera Civilne zaštite, tvrdi Zoran Milanović, podsjetivši na svoj stav da je Stožer „pravno dosta ‘naheren’“, te da ovakva razina mjera – poput lockdowna – ne bi smjela biti donošena bez posebnog mandata, točnije „bez zelenog svjetla koje će dati Sabor“ i bez „posebne većine glasova“.

Predsjednik je potvrdio da je na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost otvorio pitanje cijepljenja i povezanost tog pitanja s člankom 17. Ustava, odnosno „s nametanjem određenih rješenja javnosti koje gledamo već mjesecima“:

„I rekao sam da – s obzirom da to nije… to je bila informativna tema Vijeća, dakle nije nešto što je državna tajna – da se sada pokazuje da je možda o tome trebalo ranije vodit računa. Jer ja ne znam kakva je pozicija Vlade i šta se misli napraviti sa cijepljenjem kao takvim, zemlja će… država će kupiti novcem poreznih obveznika skoro 3 milijuna cjepiva, vidjeli smo da je cjepivo za gripu potrošeno u jednom trenutku… hoće li to cijepljenje biti obavezno, kako, šta – to je tema, vrlo ozbiljna tema“.

Reagiravši i na naznake da bi cijepljenje moglo biti obvezno, predsjednik Milanović je objasnio kako je tu temu otvorio kako bi onaj koji odlučuje, a to je Vlada, bio svjestan potencijalnog izazova koji ima, te je dodao da on tu može biti debatni partner Vlade, no Vlada je ta koja mora donijeti odluku:

„Pitanje je sad nekakvog društvenog dogovora koji je cilj koji se postiže, koja je vrijednost koja se želi postići, a tu ja mogu biti debatni partner Vladi, da Vlada mora donijeti odluku šta će predložiti. U svakom slučaju siguran sam da to jedan broj ljudi ne bi prihvatio dobro, što ne znači da Vlada treba pred takvim stvarima uvijek pokleknuti ako se ocijeni da je nešto što se želi zaštititi najviše na skali vrijednosti“.

Milanović je dodao i da je njegova izjava – kako se on sam neće prvi cijepiti – kod pojedinaca krivo shvaćena:

„Ja sam rekao prije tjedan dana da se neću cijepiti prvi zato da oni koji su potrebiti budu prije mene. Svi su shvatili, par glupana nije, pa su me napali da sam neodgovoran, bezobrazan, da nisam normalan, uspoređivali me s Churchillom. Ako treba, cijepit ću se prvi. Nije problem u tome, dakle, sve je pitanje koliko će javnost, koliko će građani, koliko će hrvatski ljudi shvatiti da je cijepljenje sigurno, dobro, potrebno, i da se na taj način štitimo kolektivno i da ako se netko cijepi, a netko ne cijepi, onaj tko se ne cijepi u stvari na neki način parazitira ne na riziku koji preuzima onaj tko se cijepio nego na građanskoj odgovornosti onoga tko se cijepio. A netko će sa strane pit čaj i čekat će da vidi hoće li sustav proraditi, hoće li se procijepiti dovoljno ljudi, u kojem trenutku će virus naprosto past dolje jer se više neće imati – nakon 75 posto cijepljenih – kamo širiti“.

To je pitanje osnovne društvene odgovornosti svakog pojedinca, i u tom će slučaju on kao predsjednik države biti partner Vladi ako ona odluči da cijepljenje protiv virusa SARS-CoV-2 bude obavezno. Sada već treba razmišljati što će biti sa školskom djecom, budući da primjerice Pfizerovo cjepivo nije testirano na djeci mlađoj od 12 godina, budući su djeca najmanje kritična skupina. Trenutno sve više država i globalnih kompanija razmišlja o uvođenju određenih mjera za osobe koje se neće cijepiti:

„Danas ste vidjeli, recimo, da je jedna od najvećih svjetskih zrakoplovnih kompanija rekla da nitko ne može ući u njihove avione ako nije cijepljen. A ta kompanija ima maticu u Australiji. Drugim riječima, ne možeš otić iz države. Čuo sam isto tako španjolskog ministra zdravlja, danas čini mi se, koji je rekao da bi bilo dobro da se ljudi cijepe, dakle da je dobrovoljno. Evo… Ima raznih primjera…  Šta ja znam… možda nas neće puštati iz države ako se ne cijepimo. Možda će mnogi poslodavci u Hrvatskoj reći privatnom sektoru da ukoliko nisi cijepljena i cijepljen ne možeš doći na posao pa ćeš onda dobit otkaz“.

Izgledno je da će u takvim slučajevima dolaziti i do pokretanja sudskih tužbi, pa i do pokretanja postupaka na Ustavnom sudu, ali to su sve teme o kojima Vlada mora sada razmišljati kako bi u narednih par mjeseci spremno dočekala dolazak cjepiva. To je i osnovni razlog, zaključio je predsjednik Milanović, zašto je tu temu pokrenuo na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost.