Tijekom svoje prve posjete NATO sjedištu sredinom veljače, trenutni privremeni čelnik Pentagona teško da je uspio osokoliti saveznike uzdrmane pričama američkog predsjednika Trumpa o izlasku njegove zemlje iz Saveza. No, dok Trumpova retorika u mnogočemu baš i nije ohrabrujuća, njegove kritike upućene saveznicama koje u svoje obrambene sektore ulažu manje od dogovorenih 2 posto BDP-a trebale bi nas potaknuti i na promišljanje načina na koji definiramo “potrošnju na obranu” u današnjem svijetu obilježenom brzim promjenama. Od 28 država članica NATO-a, samo njih pet dostiže ovaj zadani cilj; Njemačka troši na svoj obrambeni sektor samo 1,2 posto BDP-a. Barem po ovom pitanju Trump ima pravo: očigledno je da ekonomska podloga NATO saveza baš i ne radi, a ova neorganiziranost potkopava Savez. No, ključne prilagodbe koje su nužne nisu tek u količini koja se troši, nego i tome što se nastoji financirati.
Pojavni oblici ratovanja dramatično se mijenjaju budući da kibernetički i elektronički napadi postaju sve uobičajeniji, pa se mijenjati mora i razumijevanje pojma obrane među saveznicama. Tijekom prošle godine, od države sponzorirani ruski hackeri ciljali su i izbore u SAD, ali i kritično bitne komponente infrastrukture u toj državi. Kineski hackeri izgledaju jednako – ako ne i više – zabrinjavajuće. Broj situacija u kojima je došlo do gubitka podataka pri američkim kompanijama porastao je 27 posto u 2017. godini. Pri tome, najsvježiji NATO dokument koji izražava financijska očekivanja Saveza ostaje Deklaracija sa summita u Walesu iz 2014. godine, u kojoj su samo dva odjeljka posvećena pitanjima cyber-obrane, i koja se fokusira na konvencionalne obrambene rashode, uključujući tu “rasporedivost i održivost” za “kopnene, zračne i pomorske snage“.
Tijekom proteklih nekoliko godina, države članice NATO-a počele su priznavati ovaj propust i poduzimale su korake za naknadno započinjanje razvoja sposobnosti na kibernetičkom polju. Savez je nedavno najavio neposredno predstojeću objavu svoje prve cjelovite doktrine kibernetičkih operacija, kao i uspostavu novog zapovjednog centra za cyber-operacije, za koje se očekuje da bi do 2023. moglo biti u cijelosti popunjeno i operativno. Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Danska, Estonija i Nizozemska obvezale su se svoje sustave digitalne obrane koristiti i za odgovor na ozbiljne cyber-napade usmjerene prema ostalim državama članicama. Savez je započeo s Locked Shields i drugim vježbama, ne bi li fino ugodio svoje taktike digitalne borbe. A u priopćenjima koja su pratila prošlogodišnji NATO summit, pojam “cyber” se pojavljivao češće od pojma “terorizam”.
Pa ipak, NATO ostaje zabrinjavajuće nepripremljen za digitalno ratovanje, kako je to dobro izložio izvještaj kojeg je sredinom veljače objavio Belfer Center. Na primjer: samo se djelić od ukupno 3 milijarde USD za financiranje satelitskih komunikacija i računalnih sustava – oko 100 milijuna USD – utrošilo na jačanje kritično bitnih aspekata cyber-obrane. Moramo trošiti drugačije, čak i više no što trebamo, jednostavno trošiti više. Umjesto što se partnerske države-članice stiskalo po pitanju općenitog jačanja financijskih doprinosa za obranu, Trump bi trebao pokrenuti razvoj jedne preciznije ekonomske strategije, zasnovane na razumijevanju prirode, vjerojatnosti i opasnosti pojedinih prijetnji s kojima se trenutno sučeljavamo. To započinje suradnjom sa saveznicama na reviziji i širenju trenutnog shvaćanja obuhvata trošenja za obranu. Unaprijeđena definicija fokusirala bi se na one kategorije koje su najkritičnije za transatlatsku sigurnost s obzirom na aktualne ruske i kineske aktivnosti, a koje sada nisu uključene u okvir zadanoga cilja od 2 posto BDP-a – kao što je to cyber-obrana izbornih procesa i civilne infrastrukture.
Digitalna obrana je jeftinija i lakša za terensko raspoređivanje od drugih, tradicionalnih, teškom opremom opremljenih obrambenih grana. Zbog toga, revizija aktualnih NATO mjerila za obrambenu potrošnju, kojima bi se države-članice poticalo da troše barem djelić svog BDP-a na jačanje te posebno ranjive cyber-fronte, vjerojatno bi bila efikasnija te dostižnija od nekih drugih aktualno zadanih ciljeva.
Što je najvažnije za uspješnu primjenu takvih promjena, nedavna događanja su pokazala i da su NATO države-članice zaista i spremne trošiti više na područje cyber-obrane. Sredinom veljače je talijanska ministrica obrane Elisabetta Trenta – članica talijanske populističke stranke Pokret pet zvijezda, i poznata kritičarka trošenja na vojsku – pokazala interes za jačanje obrane svoje zemlje u digitalnoj areni. “Trošiti novce na razvoj cyber-sigurnosti i obrane trebalo bi se vrednovati jednako kao i trošenje novaca na kupovinu tenkova“, tvrdila je. Dok bi takav pogled mogao biti poprilično ekstreman za većinu NATO vođa, on ipak ukazuje na put kojim se može doći do produktivnih političkih kompromisa, ojačane sigurnosti, i zdravijeg Saveza.
Autorica ovog članka je , istraživačica pri američkom think-tanku . Ona je ovaj svoj tekst objavila 21. veljače 2019. godine na specijaliziranom portalu Defense One (https://www.defenseone.com/), pod naslovom “Rethink 2%: NATO ‘Defense Spending’ Should Favor Cyber”. Original je dostupan na: https://www.defenseone.com/ideas/2019/02/rethink-2-nato-defense-spending-should-include-cyber/155051/?oref=d-river
