Na predstavljanju Godišnjeg plana javne nabave, 20. veljače 2013. godine u prostorima HVU, objavljeno je da će Hrvatska za potrebe Ratne mornarice nabaviti autonomno podvodno vozilo – dakle, daljinski upravljanu ronilicu. Ministar Ante Kotromanović ovu je moguću investiciju, navedenu tek na kraju – kao “Značajni projekt”, ali ne i uvrštenu u neku od kategorija javne nabave – objasnio riječima:

“Autonomno podvodno vozilo – 4 milijuna kuna za Hrvatsku ratnu mornaricu, koje bi se bavilo… Jadran je pun raznih mina, ostataka mina – od Prvog svjetskog rata, od Drugog svjetskog rata… ono što znamo, da i NATO avioni bacaju određena eksplozivna sredstva – i to moramo, moramo imati na raspolaganju“

Pronalaženje mina i zaostalih bombi ministar Kotromanović spomenuo je i u razgovoru s novinarima, nakon završetka predstavljanja Godišnjega plana javnih nabava. Tada je kratko izjavio: “To nam je nužno, zato što nam je Jadran zatrovan, i moramo to čistiti s vremenom“. No, uz taj posao, ovakve je ronilice itekako moguće koristiti i pri poslovima traganja za potonulim brodovima i zrakoplovima te za obuku. No, o tome se do sada službeno nije čulo gotovo ništa.

Daljinski upravljane ronilice na istočnoj strani Jadrana

Ne treba zaboraviti da daljinski upravljane ronilice na istočnoj obali Jadrana imaju svoju povijest. Naime, nekadašnja Jugoslavenska ratna mornarice poduzela je tijekom osamdesetih rekonstrukciju četiri minolovca u lovce mina. Razlika je u tome što minolovac (eng. minesweeper) ulazi u minsko polje i tegli za sobom minolovke koje mogu biti prilagođene djelovanju protiv raznih vrsta morskih mina. U slučaju kontaktnih sidrenih mina, minolovka reže sidreni lanac mine koja isplivava na površinu – gdje je se uništava strojnicama ili topovima malog kalibra. Ako je potrebno neutralizirati na dnu ležeće magnetne ili akustične mine, rabe se magnetne, odnosno akustične minolovke koje simuliraju odgovarajući potpis broda.

No pojava na dnu ležećih mina, koje reagiraju na promjenu hidrostatskog tlaka, dovela je do drukčijeg pristupa. Brod lovac mina (eng. minehunter) prvo utvrđuje pomoću visokofrekventnog sonara postojanje i lokaciju sumnjivog objekta, a zatim upućuje daljinski upravljanu ronilicu koja polaže eksplozivni naboj kraj takvog objekta. Postupak je dugotrajan te stresan za posadu lovca mina, ali često predstavlja jedini način uklanjanja određenih vrsta mina.

Lovac mina LM-161 Gradac (ex Snažni)

Stoga je Jugoslavija rekonstruirala četiri minolovca tipa Sirius (derivativni razvoj britanske klase Ton) izgrađenih još pedesetih godina. Tako su od minolovaca nastali u razdoblju od 1985. do 1986. godine lovci mina LM-151 Vukov Klanac (prijašnji Hrabri), LM-152 Podgora (ex Slobodni), te LM-153 Blitvenica (ex Smeli), inače izvorno građeni u Francuskoj. Lovac mina LM-161 Gradac (ex Snažni), građen prema istom projektu u Jugoslaviji, rekonstruiran je ranije, 1983. godine. Rekonstrukcija je navodno bila vrlo skupa, a brodovi su nakon nje raspolagali (povrh minolovki) i sustavom PAP-104 francuskog porijekla za svoju ulogu lovca mina.

PAP 104 – Poisson Auto Propulsé

Sustav PAP-104 (Poisson Auto Propulsé) jedna je od prvih uspješnih protuminskih ronilica, odnosno uopće podvodnih plovila bez posade. Prodano je nekoliko stotina ovih ronilica, poglavito zemljama NATO saveza, u više inačica koje su iterativno poboljšavana, odnosno prilagođavane zahtjevima korisnika. Prema nepotvrđenim podacima, pokoja od ovih ronilica ostala je u Hrvatskoj početkom Domovinskog rata (možda one koje su pripadale lovcu mina Vukov Klanac, zatečenom u remontu u Šibeniku), ali je isto tako poznato da su hrvatske snage tijekom Domovinskog rata navodno rabile (i) komercijalne ronilice Sea Rover u protuminskoj borbi.

Ispitivanja POVIUM-a model II u Brodarskome Institutu u Zagrebu

Priča ne bi bila potpuna da ne spomenemo i jedan od opskurnijih jugoslavenskih megaprojekata s prijeloma osamdesetih na devedesete godine, poimence domaći lovac mina, o kojemu se inače malo zna. Jedan od njegovih podsustava – ili, možda bolje rečeno – čak samostalni povezani sustav bio je tzv. POVIUM. Radi se o razvoju domaće ronilice pod oznakom POVIUM – podvodno vozilo za identificiranje i uništavanje mina. Nositelj razvoja bio je Brodarski institut u Zagrebu, a izgradnja prva dva prototipa – model I (funkcionalna maketa) i model II (posve funkcionalni prototip) – povjerena je Zrakoplovnom Zavodu Zmaj u Velikoj Gorici, uz još neke hrvatske i slovenske podizvođače. Razvoj POVIUM-a zastao je 1991. godine, ali nikad nije nastavljen, iako su ispitivanja prototipa već bila poodmakla. Posljednje što se zna o ovome jest da je jedan prototip POVIUM-a prije više od deset godina ležao rastavljen u skladištu Brodarskog Instituta.

Spomenimo kako je za uspješno djelovanje protuminske ronilice važna i integracija s matičnim plovilom. Hrvatska ratna mornarica trenutačno raspolaže jednim namjenskim protuminskim brodom, a to je lovac mina LM-51 Korčula, za koji je u listu Hrvatski vojnik bilo objavljeno kako će – među ostalim – biti opremljen sustavom ronilice Super Sea Rover, inače poboljšanom inačicom spomenute ronilice Sea Rover, a koja može služiti i u protuminske svrhe. Radi se, dakle, o militariziranoj inačici komercijalnog sustava, ali to ne znači da je Super Sea Rover baš neozbiljan: jedan od korisnika je i američka ratna mornarica.

Aktualniji domaći razvojni projekti

Jedna od ronilica iz projekta “Developing the Croatian Underwater Robotics Research Potential”, skraćeno CURE

Naposljetku dodajmo kako razvoj podvodne robotike u Hrvatskoj ipak nije posve izumro. Naime, zagrebački Fakultet elektronike i računarstva (FER) nositelj je projekta razvoja hrvatskog potencijala podvodne robotike (Developing the Croatian Underwater Robotics Research Potential, skraćeno CURE). Primjene ovog projekta trebale bi biti usmjerene na pomorsku biologiju i ekologiju, podvodnu arheologiju, industriju, ali i sigurnost na moru. Među organizacijama koje surađuju na projektu je Brodarski institut, ali i vojni Institut za istraživanje i razvoj obrambenih sustava – IROS. No, usprkos suradnji sa strukturama MORH-a i HRM, prema svemu sudeći je projekt CURE ipak primarno civilne naravi.

Kad rezimiramo sve ove činjenice, ostaje i dalje nejasno kakvu će to ronilicu kupiti HRM, ako ova zanimljiva najava zaista i preživi predstojeće rebalansiranje vojnoga proračuna. Naime, mnogo je nepoznanica. Hoće li se tu raditi o sustavu za postojeći lovac mina, odnosno hoće li se nova ronilica po potrebi moći ukrcavati i na koji drugi brod? Hoće li težište uporabe uopće biti na protuminskoj borbi? I hoće li nova ronilica imati i nevojnih primjena, bilo u potpori djelatnostima Obalne straže, bilo kroz suradnju s civilnim institucijama?