Zgrada EP u Bruxellesu – tko u nju uđe 01.07.2013., iz nje mora već u svibnju 2014.
Nepunih 5 mjeseci prije planiranog ulaska Hrvatske u EU, otvorila se napokon i rasprava o održavanju skorašnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu. Okidač za raspravu dva su zasebna događaja – predstojeći lokalni izbori i predložene izmjene Zakona o izborima za Europski parlament, donesenog 2010. godine. Sadržaj rasprava više je kozmetički nego suštinski – kada bi se ti izbori trebali održati, treba li ih spojiti s lokalnima i može li si država njihovim odvajanjem priuštiti razbacivanje s milijunima kuna koje nema? Ovo potonje uglavnom je argument bivše vladajuće stranke, kojoj se upravo sudi za izvlačenje novaca iz državnih tvrtki za vlastite potrebe i potrebe njenih nekada visokopozicioniranih stranačkih ljudi. Zbog uštede, drže ti dušobrižnici, izbore za Europski parlament trebalo bi spojiti s lokalnim izborima. No, vladajući tako ne misle – jer, kao, ne može se asfaltiranje cesta nositi ravnopravno s komentiranjem stanja na Cipru. Pritom se zaboravlja da političari ionako o asfaltiranju znaju jednako kao i o geopolitici – dakle, malo ili ništa.
Boro Grubišić – kako u Slavonskom Brodu, tako i u Bruxellesu
Zato je jedna od mogućnosti da se izbori za EP održe mjesec dana prije lokalnih – u travnju, kada simbolično pada i prva obljetnica postojanja tzv. hrvatskih promatrača u parlamentu u Bruxellesu. O toj prvoj godini do sada se nije čulo ništa – što je tih 12 povlaštenih u Bruxellesu i Strasbourgu (gdje također zasjeda EP) vidjelo i naučilo, u čemu je važnost EP-a (pa onda i izbora za euro-zastupnike), kakav je odnos između političkih grupacija u kojima hrvatski promatrači rade, jesu li, kojim slučajem, aktivno sudjelovali makar u jednoj raspravi, itd…
O svemu tome, nažalost, do sada se nije čulo ništa. Ali se čulo da jedna promatračica ne zna engleski (zapravo zna, ali se, kao, zabunila), te da je njen kolega po promatranju na svoju EU-premijeru došao u slavonskoj nošnji. Druga je porazna činjenica da su oni rad u Europskom parlamentu poistovjetili s onim u Saboru – pa se od svog imenovanja do danas nisu ni uspjeli u Bruxellesu pojaviti u punom sastavu, osim prvi put – kada ih je dočekao koktel dobrodošlice. To se ipak ne propušta!
Izgledno pomanjkanje interesa za Europski parlament u naših europromatrača odrazit će se i na interes hrvatskih birača – prosječan hrvatski građanin, sluđen sve težim uvjetima života, teško da će se u naredna 3 mjeseca zainteresirati za buran politički ili parlamentarni život unutar Europske unije. Vrlo je vjerojatno da ga zanimaju tek dva osnovna pitanja – hoće li živjeti bolje, i može li se zaposliti negdje u EU. Zato je prilično vjerojatno da odaziv na predstojeće EU-izbore bude slab – boljka je to koja nije mimoišla ni neke druge zemlje u Uniji, primjerice Bugarsku.
Osim toga, bilo bi jako zanimljivo vidjeti kako bi uopće mogla izgledati kampanja samo za izbore za Bruxelles – što će to većina kandidata obećavati, koje će kamene temeljce polagati po drugi ili treći put, te hoće li prevagnuti hvaljenje vlastite stranke, ili pak sebe kao pojedinca? Jer, europski su izbori zeznuti – kandidati na prestižnim prvim mjestima stranačkih lista ne mogu biti potpuno sigurni da im to mjesto automatski osigurava kartu za Bruxelles. Neki “luzer” sa sredine ili kraja liste itekako im može pobrkati planove. Osim toga, nacionalna stranačka politika u Bruxellesu ne znači mnogo, budući se ondje radi po mnogo širim političkim grupacijama. I kameni temeljci se nasađuju tek nakon pozitivnog ocjenjivanja projektne dokumentacije, što s Europskim parlamentom nema baš nikakve veze. Za kraj, i tamošnje teme rasprava teško će potaknuti prosječnog Hrvata na biranje pojedinih kandidata, budući je širina rasprava i ozbiljnost procedura u Bruxellesu teško objašnjiva i profesionalnim promatračima, pripadnicima one van-parlamentarne sorte.
Odluči li se, pak, Vlada na isti dan održati i lokalne i europske izbore, tim će jednim potezom ubiti čak 3 muhe – začepit će usta svima koji zagovaraju štednju, donekle će povećati izlaznost na izbore, a onima koji o financijskoj situaciji na Cipru ne znaju ništa pomoći će da pobroje sve ulice za asfaltiranje i to onda usporede s praksom u EU, koju su na svoje oči vidjeli kad su zadnji put bili u Grazu ili Kečkemetu.
Izbori za EP koji nam predstoje, kao i sve što se radi po prvi put, nesumnjivo su povijesni. No, za hrvatskog birača, pa i za hrvatskog političara, oni nisu „pravi“ – jer pravi izbori za Europski parlament, oni za mandat od 5 godina, održavaju se u Hrvatskoj (kao i u čitavom ostatku EU) tek u svibnju 2014. Tek onaj tko tada uspije na izborima, moći će za sebe reći da je istinski europski zastupnik. Onaj, pak, tko u EP uđe u srpnju ove godine, mjesece do sveeuropskih izbora izgubit će na slikanja, useljenja u ured, privikavanje na rad, malu školicu intraneta, upoznavanje s brojnih 700 i nešto kolega, privikavanje na to da EP nije isto što i Hrvatski Sabor, te na lutanja bespućima briselskih hodnika.
Upravo se u tome ogleda sva besmislenost planiranoga troška od čak 84 milijuna kuna (u slučaju samostalnih izbora za Europski parlament), ali i navodnih 27 milijuna kuna (u slučaju spajanja ovog postupka s redovitim lokalnim izborima) – koliko god da se bude stvarno potrošilo za održavanje prvih hrvatskih izbora za europarlamentarce.
Dok je otvoreno pitanje – bi li bilo pametnije dosadašnje promatrače u Bruxellesu na neki način proglasiti privremenim zastupnicima (do redovitih općih izbora za Europski parlament 2014. godine), ostaje činjenica da su ti milijuni kuna – kojima se hrvatske političke stranke razmeću u diskusiji o Europskome parlamentu posljednjih dana – mogli biti i suštinski pametnije iskorišten. Njih bi se još, umjesto na ad-hoc predizbornu kampanju u hrvatskome stilu, moglo investirati u upoznavanje hrvatskih građana s radom EP-a, s njegovim ovlastima i nadležnostima. Posebice, jer su političke grupacije u EP već ionako usred priprema za izbore 2014. godine. Za to vrijeme, ne treba posebno podsjećati da Hrvatskoj ti izbori još nisu ni rubno na pameti.
