Šefovi diplomacija Hrvatske i Italije, Gordan Grlić Radman i Luigi Di Maio, razgovarali su u ponedjeljak, 30. studenog 2020. u Zagrebu o proglašenju Isključivih gospodarskih pojaseva (IGP) s obje strane Jadrana, potvrdivši usklađenost djelovanja te spremnost da “pristupe razgovorima o razgraničenju“, priopćeno je iz MVEP-a. Tijekom bilateralnog sastanka Grlića Radmana i Di Maia posebna je pozornost posvećena zaštiti Jadranskog mora te su oba ministra, u europskom duhu, svjesni potrebe njegove zaštite i održivog gospodarenja njime, razgovarali o proglašenju isključivih gospodarskih pojaseva s obje strane Jadrana, priopćeno je. U razgovoru su ministri potvrdili usklađenost djelovanja kao i spremnost pristupiti razgovorima o razgraničenju IGP-ova. Odmah sutradan, u utorak 1. prosinca 2020., saborski Klub zastupnika HDZ-a najavio je da će Sabor do kraja jesenjeg zasjedanja proglasiti IGP Hrvatske u Jadranskom moru. „Do kraja ovog zasjedanja Hrvatski sabor će donijeti odluku o proglašenju IGP Republike Hrvatske u Jadranskom moru”, najavio je na konferenciji za novinare predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, koji je pritom podsjetio da su Vlada i Klub zastupnika HDZ-a u više navrata tijekom rasprava o gospodarskim pojasevima u Jadranu i temama vezanim za ekološku zaštitu i ribarstvenu politiku naglašavali da će država pristupiti proglašenju IGP u europskom duhu, vodeći računa o dobrosusjedskim odnosima s Italijom.

Drago mi je što se to konačno dogodilo, tj. da su se Grlić Radman i Di Maio brzo sporazumjeli o potrebi proglašenja dva IGP i o razgraničenju. To doista nije prostor za politizaciju nego za konsenzus svih u Saboru i jednoglasno proglašenje IGP. To konačno trebamo učiniti, pa ako treba i zajedno s Talijanima, kad već svih ovih 19 godina drukčije nije išlo. Tako da dvije susjedne države zajedno preuzmu odgovornost za Jadran. Lijepo molim da se u Saboru glasuje jednoglasno, proglasimo IGP i nakon 19 godina skinimo tu temu sa dnevnog reda!

Gomila je razloga za taj potez. U zadnjih 20 godina je očito da godišnje dolazi do izljeva nafte s tankera u Jadranu, do naftnih mrlja vidjivih iz EU satelita, većih i od svih kvarnerskih otoka zajedno. To je u prosjeku 250 slučajeva ispuštanja nafte na godinu, uz površinu naftnih mrlja od 1.230 četvornih kilometara! Zato je Hrvatska trebala već odavno u punu i bezuvjetnu primjenu staviti ekološku komponentu ZERP-a. Uz to očekuje se trostruko povećanje pomorskog prometa u Jadranu do 2030. radi povećane gospodarske suradnje EU i Dalekog istoka. Sve to govori da je nužna veća kontrola pomorskog prometa u ekološkom smislu, a za to je baš IGP idealan sustav. Zemlja koja ima IGP može naložiti pravila plovidbe, kontrolu broda koji se ponaša mimo pravila i može naplatiti štetu!

Osim toga, u zadnjih 50 godina riblji fond u Jadranu je prepolovljen i treba poraditi na zajedničkoj kotroli ribolova izvan teritorijalnih voda. Na tome inzistira i EU. Ujedno hrvatski IGP postaje ribolovno more EU. To se ne odnosi na hrvatsko teritorijalno more! To znači da Hrvatska definira ekološki maksimum izlova u svom IGP do crte sredine, a Italija opet sa svoje strane čini isto. To pak znači da nema više neograničenog ribolova nasred Jadrana kao nasred Atlantika. Eventualni višak ulova (ako ga ima) Hrvatska i Italija, kao članice EU, prepuštaju Europskoj komisiji da ga rasporedi na ostale zemlje članice. Ali mi kažemo koji je to višak i da li ga uopće ima!

Što se dogodilo da sad to odjednom možemo učiniti?

Ipak, nužno je zapitati se što se to sada dogodilo? Kako je sad odjednom moguće proglašenje hrvatskog IGP u Jadranu nakon što su brojne vlade, lijeve i desne, tvrdile da je to nemoguće? Ovu promjenu odnosa prema IGP očito nije inicirao HDZ sam od sebe, jer su to sami mogli učiniti i ranije. Štoviše, u emisiji HTV-a „Otvoreno“ 27. listopada 2016. čvrsto se tvrdilo od strane Vlade RH da se to ne može učiniti i da se to neće dogoditi.

To nije inicirao nijedan koalicijski partner HDZ od 2015. do danas: ni MOST, ni Suverenisti, ni SDSS, ni HNS, ni HSS, ni Domovinski pokret. Nije to inicirao ni SDP niti netko s ljevice – ni IDS i nitko od zeleno-lijeve-centar-žute oporbe Možemo, RF, Orah, SSIP, itd. Nikome IGP i odnos prema Jadranu nisu pri vrhu prioriteta. Dogodilo se to ovaj put zato jer je Republika Hrvatska, kao suverena država, članica EU i NATO, dobila suvereni mig iz Italije da to sada može učiniti, jer je i Italiji konačno u interesu da se to učini.

Usput, u ovih 19 godina naslušao sam se nevjerojatnih budalaština od tzv. „ozbiljnih ljudi“ koji su tvrdili da se IGP ne može proglasiti u Jadranu jer je kao previše plitak i previše uzak, i da je zatvoreno more. Kako je onda bilo moguće proglasiti IGP-ove na uskom i plitkom Baltiku ili plitkom Sjevernom moru ili u zatvorenom Crnom moru?? Još je luđa teza da se to nesmije učiniti „jednostrano“, jer „jednostranost“ i „isključivost“ nisu u europskom duhu?! No IGP se mora proglasiti jednostano, jer je tako predviđeno u UNCLOS konvenciji, budući se pretpostavlja da ga proglašavaju suverene i neovisne države (možda to Hrvatska nije, ali nas dosad nitko nije o tome obavijestio). Ujedno čitav niz članica EU je to učinio jednostrano (više o tome kasnije). Kako sam proročanski najavio prije 19 godina prilikom prve rasprave o tome u Saboru u srpnju 2001.: „Talijani će proglasiti svoj IGP kad shvate da je Jadran do te mjere ugrožen da će poželjeti zaštititi svoju polovicu. Sve do tada će nas blokirati kako god znaju. No proglašenje IGP se uvijek radi jednostrano i ne moramo čekati Italiju“.

U međuvremenu su Albanci nabavili veliki broj velikih ribarskih brodova, te koriste činjenicu da Italija nema proglašene IGP uz svoje obale i zato tamo mirno ribare. Italija naime nije proglašavala svoj IGP jer bi time potakla sve susjede da učine isto. Sve do sada je njihova ribarska flota bila dominantna u odnosu na sve susjedne zemlje, pa su koristili more pred obalama svojih susjeda koliko su god mogli. No sada se stanje na Mediteranu naglo promijenilo. Francuzi imaju od 2009. IGP (dotad su imali samo Ekološku zonu), Španjolci imaju ribolovni pojas kao i Malta (ribolovni dio IGP). Svoje IGP imaju svi ostali na jugu i istoku Mediterana, osim Grčke, koja je počela o tome razmišljati nakon poteza Turske. Prostor za slobodno ribarenje Talijanima se zato jako sužava, a sad su tu i Albanci sa svojom ribarskom flotom. Što drugo učiniti nego proglasiti IGP i spasiti što se može.

Kako je sve počelo 2001. ili kronika odgađanja IGP

Prijedlog Odluke o proglašenju IGP u Jadranu dao sam u saborsku proceduru još davnog 30. ožujka 2001. godine! Potpisali su ga zajedno samnom i ostala tri zastupnika HSP: Boris Kandare, Vlado Jukić i Anto Đapić. Prijedlog odluke napisao je Prof. Dr. sc Vladimir Đuro Degan, direktor Jadranskog instituta HAZU, koji je bio presretan kad smo to od njega zatražili Kandare i ja, jer je čitavo dsetljeće čekao da se netko pojavi s tim zahtjevom. Nijedna druga stranka u tadašnjoj Račanovoj vladajućoj koaliciji, niti u oporbi nije se potrudila učiniti ništa slično. IGP nije proglasila SFRJ iako je to mogla nakon ratifikacije Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982. IGP nije proglašen ni u prvih 10 godina hrvatske samostalnosti.

Treba definirati nekoliko ključnih pojmova koji se odnose na naše „morske“ probleme. Ukratko, teritorijalno more obuhvaća morsko područje – morsku vodu, morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad mora do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji za plime ostaju iznad morske površine). Ne treba ga proglašavati, nego ga država posjeduje od trenutka svog osamostaljenja (kad postane međunarodno priznata), a pri razgraničenju u zaljevima primjenjuje se ili crta sredine, ili povijesna prava, ili pak zatečene posebne okolnosti na moru. Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država naprosto posjeduje ako su ispred njezinoga teritorijalnog mora međunarodne vode. Država u tom području ima suverena prava iskorištavanja svih živih i neživih bogatstava morskog dna i podzemlja – riblje vrste na dnu, nafta i plin. Hrvatska i Italija tako imaju svoje epikontinentalne pojaseve u Jadranu i iskorištavaju plin iz njih, na užas Slovenaca koji to ne mogu. U Jadranu je crta sredine, kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske, određena (naslijeđenim) ugovorom Italije i SFRJ iz 1968., a potvrđena razmjenom nota Vlada Hrvatske i Italije 4. kolovoza 2005. godine.

Gospodarski pojas pak obuhvaća morsku vodu, ali i morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. U njemu država ima neka isključiva prava – zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru – npr. nema pravo zabrane tuđih vojnih vježbi (zato se i zove „isključivi gospodarski pojas“). Za razliku od teritorijalnog mora i epikontinetnalnog pojasa, njega se uvijek jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost (ekološku, ribolovnu, nadzornu…) za taj dio mora. U pravilu, odmah nakon proglašenja počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova, dok se o ribolovnom dijelu vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova prema člancima 60. i 62. Konvencije UN-a o pravu mora – najčešće putem plaćene koncesije za ribolov. Slovenija i BiH zbog svoga zemljopisnog položaja ne mogu imati ni gospodarski, a niti epikontinentalni pojas. Saborska rasprava o mom prijedlogu od 30. ožujka 2001. provedena je 9. srpnja 2001., ali unatoč suglasnosti svih da treba proglasiti gospodarski pojas, prevladalo je mišljenje da će to narušiti naše odnose s Italijom i s EU. Glasovanja o tom prijedlogu uopće nije bilo!

O IGP je Hrvatski sabor raspravljao i u listopadu 2003. godine, ali je umjesto gospodarskog pojasa tada proglašen tzv. Zaštićeni ekološko ribolovni pojas (ZERP) i odmah odgođen na godinu dana. Zašto? Zato da Talijani ne bi shvatili kako proglašavamo gospodarski pojas – nego njegovu imitaciju s istim ciljevima!? S time da na Međunarodnom sudu pravde moramo dokazivati da je to isto što i gospodarski pojas kako bismo ostvarili ista prava. ZERP ima sadržaje gospodarskog pojasa, ali prema odluci Sabora obuhvaća samo morsku vodu, a ne i morsko dno i podzemlje (kao gospodarski pojas!), tj. ne preklapa se s epikontinentalnim pojasom, pa je radi tog propusta moguće da razgraničenje ZERP-a možda neće slijediti crtu sredine. Baš tome su ciljale dvije note Italije upućene Glavnom tajniku UN, kao depozitaru UNCLOS 2005. i 2008., objavljene u UN-ovom „Bulletin Law of the Sea“. U prvoj noti Italija napominje da „nikada neće dopistiti uskratu prava svojih ribara na ribarenje istočno od sredine Jadrana“. U drugoj noti Italija upozorava da neće pristati na granicu ZERP-a po crti sredine. Ni na jednu od njih nitku iz Hrvatske nije reagirao, štoviše siguran sam da MVEP nitko nije nikada čuo za njih. Ili možda ipak jesu čuli za njih jer je primjena ZERP-a odgođena na članice EU, pa tako i na Italiju odmah pri proglašenju 2003. Primjena ZERP-a na Italiju i ostale članice EU odgađana je zatim i pri svim kasnijim raspravama tj. 2004., pa 2006. i opet 2008. godine.

Treba na kraju spomenuti glasoviti „Usuglašeni Zapisnik“ („Agreed Minutes“) sastanka državnog tajnika Hide Biščevića sa svojim kolegama iz Italije i Slovenije od 4. lipnja 2004. Taj papir je potpisani usuglašeni zapisnik trojnog sastanka, kojeg EU uporno naziva u svim dokumentima „Trilateralni sporazum“. Njime se Hrvatska obvezala da na članice EU neće primjenjivati ZERP. Mada taj papir nema karakter međunarodnog ugovora s odgovarajućim međunarodno-pravnim obvezama za Hrvatsku, on je predstavljao političku obvezu, tj. obećanje Hrvatske dano EU da ZERP-a neće biti, a pogotovo IGP! Nijedna Vlada RH nije od 2004. do danas poduzela ništa da ospori taj „Zapisnik“ ili ga proglasi ništavnim. Doduše, UNCLOS konvencija u članku 311. dopušta sklapanje sličnih sporazuma u kojima se jedna članica Konvencije odriče svojih prava primjene Konvencije na druge države. No da bi takvi sporazumi bili međunarodno pravno valjani, zemlje potpisnice trebaju o postignutom sporazumu izvijestiti glavnog tajnika UN, što ovdje nisu učinile! Nakon toga su Slovenija i Italija izmijenile kontekst sporazuma, jednostrano proglasivši Zaštitne ekološke zone, Italija 31. siječnja 2006., a Slovenija 4. listopada 2005. i to protupravno, preko hrvatskog ZERP-a!

Stanje duha nacije i odnos medija prema IGP

Mala crtica o stanju duha nacije u to doba: kad smo Prijedlog odluke o proglašenju IGP dali u saborsku proceduru i održali tiskovnu konferenciju o tome novinari su bili u čudu. Pazite, to je vrijeme kad je bio aktivan Mirko Čondić (sjeća li ga se itko?), Mirko Norac je u bijegu, po zemlji djeluju braniteljski Stožeri, a mi se bavimo s IGP?!

Kad su o našem prijedlogu proglašenja IGP u srpnju 2001. raspravljali na zajedničkoj sjednici dva saborska odbora – Odbor za Pomorstvo, promet i veze i Odbor za vanjsku politiku, uz nas predlagatelje i predstavnike svih nadležnih ministarstava u toj saborskoj dvorani nije bio nijedan novinar! Svi saborski novinari stajali su na hodniku ispred susjedne sobe, u kojoj su u konklavi vijećali članovi Odbora za nacionalnu sigurnost na čelu s Đurđom Adlešić na temu „tko je zviždao Mesiću u vojarni Dračevac u Splitu“. IGP jednostavno nije bio dovoljno jaka tema ni za novinare, niti za njihove urednike – ni onda, ni kroz svih 19 godina, pa ni danas. Usput rečeno, kad god su o IGP vođene saborske rasprave uvijek je ključna tema u medijima bila hoće li aktualni premijer (Račan, Sanader, tko već) nadjačati oporbu, a ne koliko Hrvatska gubi time što nema svoj IGP.

Je li IGP usklađen s Acquisom EU?

Kad se govori o EU uvijek treba imati u vidu da EU ne čine samo Europska Komisija i Euro-parlament, nego i sve države članice. Pri tome Europska Komisija (EK) uvijek nastupa u prilog stajališta zemlje članice – recimo Italije, a protiv zemlje koja nije član – recimo Hrvatske do 2013. Stajališta EU nisu „Sveto Pismo za Hrvatsku“ kako je govorio Mladen Staničić, bivši direktor IRMO, to nisu nepromjenjivi prorodni zakoni poput „sila jednako masa puta akceleracije“. Naprotiv, stajališta EU odraz su trenutnih stajališta zemalja članica EU. No budući su u Hrvatskoj svi doživljavali EK kao nepogrešivo vrhonaravno biće, koje treba bespogovorno slušati, svako stajalište iz Brisela smatralo se nepromjenjivim zakonpm kojeg nitko ne smije dovesti u pitanje.

Kad se tako u Saboru 2004. pojavio član Europske Komisije Olli Rehn, inače bivši finski nogometni sudac – dakle finsko „Oko sokolovo“, a ne nikakav ekspert za pravo mora – i kad je pred Vladom i Saborom prozborio da Hrvatska ne smije jednostrano proglasiti i aktivirati ZERP, svi su protrnuli od svetoga straha. Finska je međutim (bez konzultacija s EU i sa susjedima!) jednostrano proglasila u veljači 2005. ekološki dio svoga gospodarskog pojasa. Italija je učinila isto jednostrano u siječnju 2006. Čak je i Slovenija proglasila jednostrano svoju „Zaštitnu ekološku zonu“ u listopadu 2005. i to preko ZERP-a uz zapadnu obalu Istre!!. Pri čemu se nijedna nije prije toga konzultirala s Hrvatskom, niti s EU, odnosno sa Rehnom!

Problem nije bio Olli, niti Hrvatska, niti UNCLOS. Problem su bili Talijani koji su oblikovali stajališta EK prema svojim interesima. Talijani su nas kočili svih ovih 19 godina radi pohlepe svojih ribara. Tih 800 vlasnika velikih talijanskih ribarskih brodova pritiskalo je vladu u Rimu da ne dopusti Hrvatskoj proglašenje i aktiviranje IGP ili ZERP-a kao njegove imitacije. Vlada u Rimu pritiskala je Brisel, a Brisel je pritiskao nas. Europska Komisija protivila se, na poticaj Italije, od 2008. i našem Zakonu o Obalnoj straži, koji također nazivaju „jednostranim potezom“, dok talijanska Guardia Costiera mirno i jednostrano nadzire svoju polovicu Jadrana?!

Domaćoj javnosti je takvo stajalište EU bilo predočeno kao „protivljenje EU proglašenju IGP jer je takvo što protivno europskoj praksi“?! Sjećam se kad me u jednoj emisiji HTV Mislav Bago mrtav ozbiljan pitao „Jeste li vi za IGP ili za EU?“, našto sam mu pokušavao objasniti (ali uzalud) da IGP znači primjenu europskih normi zaštite mora, tj. da baš IGP znači EU. Uzalud su takvim površnim likovima bila objašnjenja da doslovno sve „morske“ članice EU osim Italije i Grčke, te Hrvatske i Slovenije, imaju proglašene IGP ili njihove ribarske komponente. Neke su ih proglasile jednostrano kao članice EU nakon usvajanja Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS) 1982., budući da UNCLOS nije dio Acquisa! Neke su pristupile EU sa svojim IGP ili njegovim komponentama: Malta, Poljska, Bugarska, Rumunjska, Litva, Estonija, Latvija, Finska i Švedska. Slovenija to ne može učiniti radi svog zemljopisnog položaja. Pa ipak je 2005. proglasila svoju „Zaščitno ekološko cono“ do polovice zapadne obale Istre. Malta je ušla u EU sa svojim ribolovnim pojasom (ribolovnom komponentom malteškog IGP), a u pregovorima je izborila da se „radi izbjegavanja diskriminacije malteških ribara“ u malteškom ribolovnom pojasu ne smije nalaziti više stranih brodova nego malteških.

Da smo proglasili i aktivirali IGP ili barem ZERP prije ulaska u EU, makar primjenom ekološkog dijela IGP na članice EU, on je mogao postati za njih činjenica i tijekom pregovora s EU o ribolovnom dijelu u Poglavlju 13. „Ribarstvo“! Također, države koje su ušle u pregovore s EU s gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. EU uvijek nastoji raznim kompenzacijama nadoknaditi državi članici to što se usteže od primjene takvoga stečenog prava. Poljska i Malta su za kompenzaciju ishodile visoka sredstva iz fondova EU! No sve su se te odgode mogle protumačiti kao „realpolitik“, odnosno kao žrtva figure radi dobivanja partije šaha, kao odustajanje od IGP ili ZERP-a kao moguće zapreke ulasku Hrvatske u EU, iako su mnoge države pristupile EU sa svojim IGP. Nažalost, Pavlovljev refleks nakon pustih packi iz EU očito je dobro usađen u MVEP, pa se i nakon ulaska u EU ništa nije poduzelo.

Kako je moguće da se Hrvatska kao članica EU oglušila na poziv Europske komisije od 13. srpnja 2013. kojim je pozvala sve članice EU na Mediteranu da odmah proglase i aktiviraju svoje IGP, koji su za Komisiju idealni alat za zaštitu mora uz obale EU?!? Hrvatska ipak nije proglasila svoj IGP sve do danas. Po svemu sudeći nakon tog poziva EU našli su se u čudu svi pravni stručnjaci u MVEP koji su nalazili sumanute kvari-pravne razloge zašto Hrvatska ne smije proglasiti i aktivirati svoj IGP na sve članice EU, ili barem ZERP kao njegovu imitaciju, dok to može ostalih 16 „morskih“ članica EU. Reći da je sad to ipak moguće, i da nije protivno normama EU, značilo bi skočiti sam sebi u usta.

Rašomon političko-pravne misli u Hrvata o Acquisu EU i međunarodnom pravu mora

Treba, međutim, razlikovati dvije ključne komponente gospodarskog pojasa ili ZERP-a. Ekološka komponenta gospodarskog pojasa ili ZERP-a ne spada u acquis, tj. pravnu stečevinu EU, pa ga Hrvatska može proglasiti i aktivirati neovisno o EU. Ekološki dio, dakle, nije niti može biti predmet pregovora s EU, pa je stoga posve nejasno zašto su razne hrvatske vlade uopće pristale na ponižavanje u vezi s potrebom pregovora sa susjedima na tu temu. Stoga je danas kao i onda „majka svih pitanja“ sljedeće pitanje: smije li Hrvatska kao članica EU učiniti na svoju ruku iliti jednostrano nešto što nije dio europske pravne stečevine tj. Acquisa?

Zanimljivo je navesti argumente Račanove vlade iz 2001. protiv proglašenja IGP, koje je po svoj prilici pisao Tonino Picula, tadašnji ministar vanjskih poslova:

„Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe“;

odnosno da „Treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa s EU i Italijom“. Dakle, kada Hrvatska postupa kao suverena država i primjenjuje standarde EU u zaštiti mora, odnosno UNCLOS konvenciju onda je „nepouzdan partner“ i „čimbenik nestabilnosti“. Sanaderova Vlada i sve kasnije Vlade RH preuzele su istu argumentaciju. Odbijanjem aktiviranja ZERP-a ili IGP sve do danas Hrvatska je dala jasno do znanja svim članicama UN i Glavnom tajniku UN da nas ne zanima preuzimanje odgovornosti za zaštitu mora na našoj polovici Jadrana. Ujedno smo dali do znanja svima u EU da smo spremni pregovarati i popuštati na svemu što nije dio Aacuisa EU.

Zanimljivo, primjena ZERP-a odmah je nakon proglašenja 3. listopada 2003. odgođena u cijelosti na godinu dana! Nakon toga je Sabor 3. lipnja 2004. ponovno odgodio primjenu ZERP-a za članice EU. Ipak je primjena ZERP-a počela 3. lipnja 2004. kako za Hrvatsku, tako i za sve ostale članice UN – osim onih koje su u EU! Takva diskriminacija, protivna UNCLOS konvenciji zacijelo jest narušila međunarodni ugled Hrvatske, ali je dovela i do niza ludosti u primjeni ZERP-a. Naime, naši ribari u ZERP-u su pod posebnom prismotrom jer više ne love na otvorenome moru, nego u posebnom dijelu našega ribolovnog mora. Nasuprot tome, za Talijane i Slovence je sve ostalo po starom, tj. naša Obalna straža ih ne zaustavlja!

Sve je još bizarnije kad se zna da zoniranje ZERP-a na ribolovne zone i upisivanje tih zona u ribolovne povlastice nije učinjeno prije sredine 2005., a da nitko ne zna zašto. Pa su u međuvremenu naši ribari u ZERP-u de facto ribarili u ilegali, a neki su stoga imali i susrete s našom Obalnom stražom (i plaćali globe!), koja istodobno ničim nije ometala Talijane u ZERP-u!

Pitanja bez odgovora za kraj

• Zašto od 2004. do danas nije bio aktiviran ekološki dio ZERP-a, koji ne spada u Acquis?
• Zašto već 2004. nije donesen Zakon o Obalnoj straži i plan njenog opremanja?
• Zašto od 2004. do 2008. nije sagrađena barem polovica planirane ribarske flote i veletržnica ribom?
• Koliki je ekološki održivi maksimum izlova ribe u našem ZERP-u ili u IGP?
• Koje su vrste od dna, koje u IGP smiju loviti samo hrvatski ribari?
• Zašto glavni tajnik UN nije na vrijeme upozoren na neutemeljene pritiske iz EU?
• Zašto nitko iz MVEP nije nikada reagirao prema UN i EU na talijanske note Glavnom tajniku UN iz 2005. i 2008.?
• Zašto nitko nije reagirao prema UN i EU, te na nelegalno slovensko proglašenje Zaštitne ekološke zone?
• Spada li slovenska Zaštitno ekološka zona u ribolovno more Slovenije prema pravilima EU?
• Zašto nije pronađeno trajno rješenje o morskom razgraničenju sa Crnom Gorom, u vezi teritorijanog mora i IGP-a, odnosno epikontinentalnog pojasa?

 

* gost autor: dr.sc. Tonči Tadić, pokretač i zagovornik proglašenja gospodarskog pojasa