Pukovnik dr. sc. Vilmos Kovács

Dok Vojni muzej MORH-a muku muči s pronalaženjem prostora za smještaj barem jednog dijela od povećeg broja eksponata iz svog fundusa, na primjeru iz susjedne Mađarske vidi se kako takve institucije mogu biti društveno zanimljive i aktualne. Prilikom nedavne posjete Budimpešti smo upravo o tome porazgovarali s pukovnikom dr. Vilmosom Kovácsom, zapovjednikom Vojno-povijesnog instituta i muzeja. Riječ je o nacionalnoj instituciji koja je ustrojbeno smještena unutar Ministarstva obrane Mađarske, dok njeno fizičko sjedište dobro ilustrira važnost koju Mađarska pridaje toj tematici. Naime, Vojno-povijesni institut i muzej praktično se nalazi u centru današnje mađarske politike i kulture, u prostranoj bivšoj vojarni na sjeverozapadnome kraju Budimskoga dvorca.

Možete li nam ukratko predstaviti instituciju kojoj ste na čelu?

Vojno-povijesni bilten mađarskog Vojno-povijesnog instituta i muzeja

U Mađarskoj, ovo je jedina institucija koja se kompleksno bavi pitanjem vojne povijesti. Zastupljene su tu sve grane i sve zbirke – koje razne sektore ovog pitanja okuplja u jednu cjelinu. Imamo 3 samostalne uprave. Jedna je, možda i najvažnija, Vojno-povijesni muzej, koji je posjećivan… otprilike, godišnje ima 80 do 90 tisuća posjetitelja. Godišnje smo prisutni i na drugim izložbama, svuda po zemlji, na kojima su izloženi neki naši predmeti. Znači, ako sve to uzmemo zajedno, možemo reći da godišnje kontaktiramo s oko 200 do 250 tisuća posjetilaca. Druga uprava je Vojno-povijesni arhiv i dokumentacija, koji praktično od početka osamnaestog stoljeća sakuplja, čuva i sistematizira materijal vezan za vojnu povijest Mađarske. Ta uprava ima i javno-administrativne, državno-upravne funkcije. Naime, svi oni… bivša vojna lica, ili koji su služili u mađarskoj vojsci, ili su kao civili služili u vojsci… sva dokumentacija je pristupačna u ovom arhivu. Ako žele, dobivaju o tome potvrdu. Treća uprava je sam institut, Vojnopovijesni institut – koji se sastoji iz tri odjela. Najveći je Vojno-povijesna biblioteka, gdje imamo sakupljeno oko 300 tisuća knjiga, izdanja s tematikom vojne povijesti. Drugi je Odjel za istraživanje, gdje rade naši vojni povjesničari. A treći je redakcija naše periodike. To je Vojno-povijesni bilten, koji se pojavljuje četiri puta u godini, i koji sukcesivno izlazi od 1888. godine, i kao takav možda spada među rijetke u Europi.

Posljednjih desetljeća, ako se ne varam, mađarski obrambeni sustav se jako smanjivao. Kako se to odrazilo na ovu, vojno-povijesno-muzejsku djelatnost?

Ja bih to malo proširio, na posljednjih 20 godina, gdje su se odigrale vrlo velike promjene, reorganizacija i ostalo, u mađarskoj vojsci. To je itekako utjecalo i na nas. Vojni propisi i zakoni nam stavljaju u dužnost da njegujemo uspomenu na one jedinice koje su ukinute. Počevši, recimo, od toga da njihove trupne zastave preuzimamo i čuvamo za ubuduće. Nastavljajući s tim, u slučaju da se neka vrsta oružja povuče iz vojnoga sustava – od tog oružja obavezno dva primjerka dobiva muzej. Hvala Bogu, to se u mađarskoj vojsci uzima vrlo ozbiljno i poštuje se – tako da se u svim transformacijama o tome vodi računa. Ponekad dobijemo čak i više od obvezna dva primjerka, što znači da imamo i neki fond za razmjenu. To se odnosi i na one jedinice koje su ostale, i za rasformirane. Naime, oni su dužni da dio svojih dokumenata predaju nama, da mi to stavimo na raspolaganje znanstvenicima – da se to može izučavati i ubuduće. S velikim zadovoljstvom mogu Vam reći da javnost pokazuje sve više zanimanja za ovu tematiku. Pa možemo staviti na raspolaganje… novinarima, znanstvenicima koji se bave tom tematikom – sasvim svježe dokumente. Osim toga, i veliki dio tih dokumenata nije tajan. Znači, s nekim malim izuzetkom, svi su ti dokumenti dostupni.

Trenutno imate aktivne četiri izložbe…  Spominjali ste i predstavljanja knjiga. Kako ide ta aktivnost?

Imamo stalne postave, za to postoji određeni zahtjev u društvu… One se odnose na razne važnije točke mađarske vojne povijesti. Imamo i vlastitu izdavačku djelatnost. Godišnje objavimo od 6 do 8 svojih izdanja, knjiga. Osim toga, možda još isto toliko i u suradnji s drugim izdavačima.

To je samo na mađarskom, ili ima možda i na engleskom?

Mađarski Vojno-povijesni institut i muzej na sjeveru Budimskoga dvorca

Trudimo se i sad smo već postigli da veliki dio ovih izdanja bude dvojezičan – znači, i na engleskom jeziku. Recimo, baš onaj album, ona knjiga o revoluciji 1956. godine je dvojezična. Sad je u pripremi jedan tom, vrlo reprezentativan… Ja se nadam da će tokom siječnja ili veljače biti objavljen, pa ćemo u travnju već moći i Vama predstaviti jedan svjež primjerak te knjige… Ta knjiga se bavi historijatom našeg muzeja i instituta. Ona će biti trojezična – na engleskom, mađarskom i njemačkom. Zastupljeni smo, i članovi smo i komisije (na državnoj razini) koja radi na obilježavanju stote obljetnice Prvog svjetskog rata, i aktivno sudjelujemo u toj komisiji. Dajemo koncepte… To je državna, Vladina komisija. Zadužen je ministar Balog, koji vodi kulturni ministarijat… Samo, mi nemamo ministarstvo za kulturu… on vodi kulturnu oblast, u ministarijatu… U toj komisiji je vrlo značajno prisutna vojska – naime, i državni sekretar, gospodin Kunsovo, i ja sam ondje, od strane vojske, u toj komisiji.

Trenutno naša institucija ima tri projekta koji se izvode baš inicijativom ove komisije. Prvi je obnova monitora Leita. Drugi je velika izložba našeg muzeja, koja će se prirediti iduće godine – povodom jubileja Prvog svjetskog rata. A, treće je – tema o kojoj smo već razgovarali – da bi željeli da se uključimo u projekte vezane za podvodnu arheologiju (na Jadranu). Zato bi – meni osobno, a posebno i vojsci u cjelini – bilo veoma važno da sa hrvatskim kolegama zaključimo jedan okvirni sporazum o suradnji. Naime, mi bi tu dobili na značaju, i unutar Komisije, realizacijom tih sporazuma.

Ako dobro shvatih – Mađarska je prije nešto godina odustala od ovog općeg služenja vojnog roka. Ljudi kažu da takav potez odvaja vojsku od javnosti. Da li je u toj situaciji porastao značaj Vojnog muzeja, kao nekakvog lica obrambenog sustava prema javnosti?

Detalj izložbe “Mađarska vojska 1918.-1948. godine”

2004. – to je već deset godina, otkako je ukinula… Jedna nijansa – Mađarska nije ukinula služenje vojnog roka, nego je samo to stavila van snage… van uporabe…

Ja radim u muzeju već više od 20 godina, od toga – sad i kao upravitelj, zapovjednik… Moram vam reći da ja u tom periodu nisam uočio nikakvu promjenu oko interesa za vojno-povijesne stvari. Imamo vrlo svježe i vrlo žive kontakte i veze s jedinicama mađarske vojske… Ja i dan danas osobno održavam vrlo bliske kontakte sa zapovjednicima raznih postrojbi, i generacijski smo vezani jer smo pohađali negdje iste škole, ili akademiju… tako da držim vrlo bliske odnose s njima – što je od velike koristi, jer njihovi časnici i dočasnici su zainteresirani, i dolaze k nama. Oni koriste naše usluge, sudjeluju u našem radu. Zatim, i drugi… skoro bi rekli – svi rodovi mađarske vojske, kad im dođu neke delegacije, rado ih dovode u našu instituciju. Tako da održavamo i sa njima isto vrlo bliske odnose. Sada je kod nas već prirodna pojava da sve vojne delegacije najvišeg ranga, dolazili iz Kine ili Južne Amerike, ne u posjeti nama… nego u posjeti Stožeru, ili Ministarstvu – ministar ili načelnik stožera uvijek vode računa o tome da i te delegacije dovedu u Muzej.

Pri takvim djelatnostima, budući je ipak riječ o dijelu Ministarstva… Pretpostavljam da obrambeni proračun u Mađarskoj ne raste… Kako se tu izlazi na kraj?

Detalj izložbe “Mađarska vojska 1918.-1948. godine”

Mi smo “pozadinska institucija” Ministarstva. To nam je službena oznaka. Naravno, proračun se planira tako da svaka forinta ima svoje mjesto. Znači, štedljivo planiramo. Od toga mi nismo nikakav izuzetak. Znači, i mi moramo vrlo štedljivo raditi i planirati. U biti, moram vam reći da osobno i gospodin ministar, i gospodin načelnik Stožera – s posebnom pažnjom rukuju s našom institucijom, a što se vidi i u ovim našim programima. Jedan svjež primjer – kada smo mi imali prezentaciju jedne knjige, koja je zajedničko izdanje našeg instituta i partnera – na tom događanju su se pojavili i ministar i načelnik Stožera, što je rijetkost da se oni pojave istovremeno, na istome mjestu. Mi smo vrlo zahvalni za tu posebnu pažnju, pozornost… I, naravno, to onda i s naše strane iziskuje da s posebnom odgovornošću vršimo naš posao.

Za kraj… Tu je delegacija iz Hrvatske, iz Vojnog muzeja u Zagrebu. Kako biste ocijenili dosadašnje odnose s Hrvatskom, s usporedivim institucijama u Hrvatskoj?

Delegacija Vojnog muzeja u Zagrebu

Mi smo se osobno već dva puta sreli s ravnateljem Vojnog muzeja iz Zagreba, a ovo je opet bila prilika da malo više razgovaramo o tome. Budući se tu radi o dvije zemlje koje su povijesno vezane skoro tisuću godina – ni vojni muzej tu ne može biti iznimka. Ja imam utisak da će ta suradnja… a kako sam vidio i od strane vaše delegacije jednu spremnost – i mi smo, svakako, isto tako spremni za ovu suradnju. Moram vam reći da imamo vrlo razvijen sustav međunarodnih partnerstava, i mi se s posebnim zadovoljstvom odnosimo prema našim hrvatskim partnerima. Mislimo da se treba koncentrirati na one točke koje nas sjedinjuju i koje su tu od zajedničkog interesa.