Hrvatska pomoć u prilagodbi i pridruživanju Crne Gore NATO-savezu, kao i Europskoj uniji, ozakonit će se najvjerojatnije na prvoj ovogodišnjoj sjednici Sabora, temeljem Vladine odluke s njene 71. sjednice, održane 10. siječnja. Kada su u pitanju republike bivše Jugoslavije, Hrvatska s Crnom Gorom ima najbolje (političke) odnose, od lipnja 2012. formaliziranima i potpisanim Ugovorom između RH i CG o euroatlantskome partnerstvu, a koji je i temelj budućeg zakona donesenog u Vladi. Hrvatska se tim dokumentima obvezuje Crnoj Gori pomoći svojim dosadašnjim iskustvima u ispunjavanju kriterija i pri pregovorima s Europskom unijom i NATO-om, stavljajući Podgorici na raspolaganje čak i ljude koji su sudjelovali u tim procesima. Navjestitelj ovakve pomoći zapravo je bila bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je 2010. godine i Srbiji i Crnoj Gori poklonila CD-ove s radnom verzijom prijevoda europske pravne stečevine, odnosno onog njenoga dijela neophodnog za pristupne pregovore.
Po novome, Hrvatska bi Crnoj Gori trebala pomoći i u dijelu u kojem je i sam slaba – u pripremi kvalitetnog te pravodobnog informiranja javnosti o pristupanju EU i NATO-u. Hrvatska slabost na području informiranja o EU dobro se vidjela upravo i na spomenutim prijevodima pravne stečevine – koji su, dok ih je danas bivša premijerka poklanjala po regiji, za hrvatske građane bili potpuna nepoznanica, zaključana iza velikih vrata Banskih dvora. No, ni hrvatska kampanja oko ulaska u NATO nije bila ništa bolja – nije bila transparentna (do pristupanja RH NATO-Savezu tajnom je ostala i sama komunikacijska strategija informiranja javnosti, a kamoli njena praktično nevidljiva provedba), dok loptanje s referendumom o ulasku u NATO bolje da niti ne spominjemo. Stanje tu ni kod naših južnih susjeda nije ništa bolje. Trenutna kampanja Vlade Crne Gore o prednostima pristupa NATO-savezu blizu je fijaska: u nekoliko gradova tribine su otkazane zbog nedovoljnog interesa građana, a istraživanja su pokazala da je potpora Crnogoraca NATO-u veća kada Vlada ne provodi kampanje.
Vlada Crne Gore je “za” NATO, dio opozicije i nevladinih udruga – “protiv”
Nakon što Hrvatska uđe u EU, Crna Gora će ostati jedina zemlja iz regije koja s Bruxellesom pregovara o članstvu u Uniji. Crna Gora je te pregovore započela 29. lipnja 2012., nakon što je godinu i pol (točnije, od prosinca 2010. godine, kada je dobila status kandidata) čekala na datum pokretanja pregovaračkoga procesa. Ostale dvije zemlje-kandidatkinje, Makedonija i Srbija, čekaju da im Bruxelles dodijeli datum pregovora, što su euro-birokrati ponovno odgodili – ovoga puta do ljeta, no ni tada ne treba očekivati neko veliko čudo. Baš kao i u hrvatskom slučaju, Europljani od Crne Gore prioritetno traže napredak u reformi pravosuđa, te borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Štoviše, Crnoj Gori je, kao i drugim kandidatima za članstvo u slučaju eventualnih pregovora, Europska unija poručila da će voditi računa i o iskustvu stečenom u prethodnim pregovorima o članstvu, posebno kada se radi o poglavlju o pravosuđu, sudstvu i temeljnim pravima. Tu Hrvatska sigurno ima što za reći, a može li čemu naučiti Crnu Goru – tek će se vidjeti. Bit će zanimljivo promatrati i odnos hrvatskih pomagača s veleposlanikom EU u Crnoj Gori, Slovencem Mitjom Drobničem, pogotovo s obzirom na aktualne hrvatsko-slovenske prijepore.
Veleposlanik EU Mitja Drobnič među prvima je posjetio novog/starog premijera Mila Đukanovića
Slovenija je Crnu Goru „uzela pod svoje“ i kad je NATO u pitanju. Dežela je poslednje dvije godine (2011/2012.) vodila NATO-vo kontaktno veleposlanstvo u Podgorici, a temeljem odluke Sjevernoatlantskog saveza iz studenog 2012. to će raditi još naredne 2 godine – 2013. i 2014. Slovensko Ministarstvo vanjskih poslova za tu će namjenu izdvojiti 20 tisuća eura godišnje što će, vjeruje Janšina Vlada, biti dovoljno da Crna Gora preko Akcijskog plana napreduje toliko da je NATO odluči pozvati u Savez. Prve dvije godine Slovenija je posvetila javnoj diplomaciji, dok se naredne dvije namjerava pozabaviti crnogorskim obrambenim i vojnim reformama. Upravo je to područje na kojem bi, prema budućem Zakonu o euroatlantskom partnerstvu između Hrvatske i Crne Gore, i Lijepa naša trebala vrlo usko surađivati sa Slovenijom u obučavanju Crne Gore.
Crnogorski vojnici s bivšim ministrom obrane u Afganistanu
No Hrvatska već godinama dobro surađuje s Crnom Gorom po pitanju mirovnih misija, prvenstveno one u Afganistanu. Na posljednjoj sjednici Vlade Crne Gore u 2012., održanoj 27. prosinca, prihvaćen je „Memorandum o razumijevanju između Ministarstva obrane RH i Ministarstva odbrane CG o principima doprinosa Pješadijske jedinice u sastavu njemačke grupe za obezbjeđenje komande baze Mazar-e-Sharif“. O tome što on podrazumijeva – već smo pisali, a da se taj dokument i konkretno primjenjuje potvrđuje, među ostalim, MORH-ovo priopćenje od prije dva dana (15. siječnja) o crnogorskim vojnicima koji se u Požegi pripremaju za ISAF. Radi se o preduputnoj obuci pripadnika OS CG, koji će u sastavu 21. hrvatskog kontingenta sudjelovati u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu. Od ukupno 33 crnogorska vojnika koji će se uskoro otisnuti put Afganistana, njih 5 se u Požegi obučava za borbene spasitelje, a 9 za vozače. Preduputna obuka koja, osim crnogorskih, obuhvaća i hrvatske vojnike, završit će vježbom „Hrvatski ponos“, koja će se od 18. siječnja do 1. veljače ove godine održavati na vojnom poligonu Gašinci.
Unatoč dobrim hrvatsko-crnogorskim odnosima, temeljenim na gledanju u budućnost, ostaju još uvijek neriješena neka teška pitanja iz prošlosti. Ona se, prije svega, odnose na pitanje ratne odštete, odnosa crnogorskog pravosuđa prema počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, neriješenih graničnih pitanja, propalim tzv. poslovima stoljeća, samovoljnoj prodaji vojne imovine nekadašnje zajedničke države, itd. Činjenica da je Hrvatska među prvima, štoviše kao 4. zemlja uopće, priznala samostalnu i neovisnu Crnu Goru, po svim ovim pitanjima nije dosad napravila neku razliku, a ni aktualno euroatlantsko partnerstvo vjerojatno ih neće pokrenuti s mrtve točke. Dapače, dojam je da su takvi partnerski odnosi neriješena pitanja samo još dublje pogurnuli pod tepih – što nije dobro, budući se radi o temama koje iz pozadine dugoročno truju sve međusobne odnose.
