General-pukovnik Blagoje Adžić – za mnoge je pravo lice JNA
Nakon godina tišine i samoizolacije, Blagoje Adžić konačno je pobjegao svima koji su ga uopće i mislili ganjati. I tužiteljima, i sudovima, ali i novinarima te povjesničarima. Čovjek koji je početkom 1990-tih ostao zapamćen kao otjelotvoreno grubo i sirovo lice JNA, jedan iz najužeg kruga „grobara Jugoslavije“, umro je nakon navodno duge i teške bolesti, 1. ožujka u 80-toj godini. Blagoje Adžić, general pukovnik u mirovini, pokopan je na Centralnome groblju u Beogradu u subotu, 3. ožujka 2012. godine. Sprovodu je bila prisutna samo najuža obitelj, a prije pogreba je navodno održana i omanja komemoracija na Banjici. Notornost je stekao kao zadnji načelnik Generalštaba JNA i vršitelj dužnosti sekretara za narodnu obranu u Predsjedništvu SFR Jugoslavije u vrijeme njenog raspadanja, kada je sa – a onda i bez Veljka Kadijevića, odveo Jugoslaviju u rat, a JNA u propast.
Put do slave
Iako rođen 2. rujna 1932. godine, računao se sudionikom NOB, gdje mu neki izvori bilježe i preživljavanje pokolja u rodnome selu Pridvorica kod Gackog. Od vojnih škola, prvo je 1953. završio Školu za aktivne oficire veze, nakon čega je 1. kolovoza proizveden u čin pješadijskog potporučnika. Od tada se dizao kroz pješačke činove, da bi 22. prosinca 1977. postao pješadijskim pukovnikom. Tijekom tog vremena završio je i Školu za usavršavanje pješadijskih oficira (1961.), Školu stranih jezika (1966.), Višu vojnu akademiju Frunze u Sovjetskome Savezu (1969.) i Ratnu školu JNA (1972.).
U svoj prvi generalski čin, u general-majora, Blagoje Adžić uzdignut je 22. prosinca 1982. godine, kada mu je i ispitna tema za general-majora bila vezana uz kopnene snage – „Organizacija komandovanja celokupnim snagama i rukovođenje borbenim dejstvima u zoni odgovornosti divizije – problemi i predlozi“. Do unapređenja u general-potpukovnika, krajem 1987. godine, završio je i jednogodišnji obrazovni ciklus u Školi opštenarodne odbrane, najvišoj školi JNA. Svoje zadnje unapređenje u SFRJ Adžić je dobio 22. prosinca 1989. godine, dostigavši čin general-pukovnika. Nakon nepunih devet mjeseci na mjestu zamjenika načelnika GŠ OS SFRJ (od 10. siječnja 1989. do 28. rujna 1989.) – 29. rujna 1989. imenovan je na dužnost načelnika GŠ OS SFRJ – što je obavljao do 27. veljače 1992. godine. Tada ga je na dužnosti načelnika GŠ OS SFRJ, a kao vršitelj dužnosti, zamijenio Života Panić – dok je Adžić postao vršitelj dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu (namjesto Veljka Kadijevića, penzioniranog 25. veljače 1992. godine).
Generalski vrh JNA u doba otpočinjanja sukoba u SFRJ
Kvalitete visokog zapovjednika
Tijekom ovog perioda, ključnog za otisnuće u ratni smjer raspada Jugoslavije, Adžić – izričito pješački časnik, kojeg je životni put proveo čitavom skalom zapovjednih dužnosti – pokazao je sve tipične mane koje stereotipi vežu uz mirnodopske socijalističke časnike. Ako na stranu ostavimo kvalifikacije tipa one Ljubodraga Stojadinovića iz knjige „Film koji je zapalio Jugoslaviju“ – gdje se Adzića opisuje kao brkatog generala „koji nije voleo rasprave, niti imao znanja da u njima učestvuje“ – ipak ostaje vidljiv njegov manjak ozbiljne i široke vizije, nesposobnost sagledavanja cjeline političkih i društvenih posljedica osobnog djelovanja te sklonost osobnom miješanju u upravljanje sve do mikro-razine (kakvo mu Branko Mamula, a kroz navode Kadijevićevih izjava, pripisuje pri operacijama JNA u Sloveniji). Kada se te mane kombinira s zapovjednom odgovornošću za vojno-stručni fijasko ratnih operacija provođenih tijekom njegova mandata na čelu JNA, sada pokojni general pukovnik Blagoje Adžić ocrtava se kao jedan u cjelini katastrofalno neuspješan vrhovni zapovjednik. Ako pak u obzir uzmemo priče i navodne iskaze suvremenika, „general Brka“ svojom kombinacijom neznanja, tvrdoće i karikaturalne odvojenosti od realiteta poprima obrise ozbiljnog kandidata za titulu najnesposobnijeg visokog vojnog zapovjednika 20. stoljeća.
Nesnalaženje u vrhovnom zapovijedanju združenim djelovanjima, koja su u slučaju osvajanja Vukovara imala za posljedicu degeneraciju čitavog sukoba – u ulične borbe, s masivnim korištenjem vatrene moći i pješačkog napredovanja, i s oklopnim snagama koje se baš i nisu s ikim koordinirale, a sve grubo nalik na njemačka djelovanja u Staljingradu ili rusko osvajanje Berlina – jasno govori i o manjku vojno-stručne vizije te naobrazbe na nizu razina tadašnje JNA, a posebice u njenom samome vrhu.
Dok je umirovljeni admiral flote Branko Mamula još 2010. za Slobodnu Dalmaciju nedvojbeno ustvrdio: „Strateški i vojno gledano, Vukovar nije bio značajna točka. Ne mogu razumjeti zašto je Armija upotrijebila tolike snage u napadu na strateški nebitan grad, a mogla ga je samo zaobići i zaustaviti se u Zagrebu. Nije bilo vojne logike u napadu na Vukovar“, Andrija Rašeta, još jednog u plejadi umirovljenih jugo-generala, u intervju-u danom Hrvatskoj televiziji 2011. godine povodom obilježavanja 20. godišnjice okupacije Vukovara bio je ponešto uvijeniji. „To je bila taktička pogreška. Trebalo je udarati na druge gradove, a Vukovar bi kad-tad pao“, kaže Rašeta sredinom studenog 2011. godine, i nastavlja „JNA se zadržala u Vukovaru, koji se pokazao kao tvrd orah. Trebalo je ići na odsecanje Osijeka, Đakova i u pravcu Banja Luka – Pakrac – Virovitica“. No, može li takva, blago rečeno taktička pogreška – koja zaustavi čitavu operaciju, pa i čitav pohod – biti gledana samo kao taktička pogreška? Definitivno ne, posebno kada se sagleda da je ovakvih „Vukovar-situacija“ JNA imala i na drugim dijelovima šireg bojišta – recimo, oko Dubrovnika i Zadra, gdje doduše više nije došlo do grubog i konačnog osvajanja nakon uspostave kakve-takve opsade spomenutih gradova.
U takvoj JNA je Blagoje Adžić bio do 8. svibnja 1992. godine, kada je poslan u penziju zajedno s grupom od 38 generala i admirala – da bi ga i na mjestu vršitelja dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu zamijenio Života Panić, do tada također i sam puni načelnik GŠ OS SFRJ. To je doba kada se pod upravljačkom palicom Slobodana Miloševića SFRJ transformirala u Saveznu republiku Jugoslaviju (proglašenu 27. travnja 1992.), dok se JNA pretvarala u Vojsku Jugoslavije (od 20. svibnja 1992. godine). Služba u sada Vojsci Jugoslavije konačno je Adžiću i formalno prestala, a po vlastitome zahtjevu, 31. prosinca 1992. godine. Nakon toga se nije pojavljivao u javnosti – čak ni 18. ožujka 2006. godine, na pogrebu Slobodana Miloševića, kada su ga mnogi očekivali.
Zločini i uništenje
Iako je za mandata Blagoja Adžića na vrhu JNA ta vojska sudjelovala u ratovima na prostoru Slovenije i Hrvatske, a započeta su i sukobljavanja u Bosni i Hercegovini, njega se do sada sudski krenulo procesuirati samo temeljem optužnice podnesene 1991. godine vukovarskom Županijskome sudu (predmet ustupljen Županijskome sudu u Osijeku). O tom postupku, pokrenutom zbog sumnji na počinjenje zločina genocida te ratnog zločina protiv civila, ratnih zarobljenika i bolesnika, ponešto se govorilo tijekom posljednjih godina, ali se bitno manje i stvarno postupalo. Ipak, ono što nije postalo predmetom ni takvog pro forma postupka, bila je uloga Blagoja Adžića u razaranjima vojne imovine bivše JNA na prostoru Hrvatske.
Podzemni dio zrakoplovne baze Željava u “zlatno doba”
Naime, kako donosi Slobodna Dalmacija još 2009. godine, upravo je on 7. studenog 1991. izdao zapovijed o uništenju svih objekata JNA na prostoru Hrvatske – čiji je dio u posljednjim danima JNA bilo i dizanje u zrak zrakoplovne baze Željava, nedaleko Bihaća 16. svibnja 1992. godine. Tada je, a prilikom povlačenja, u podzemnome kompleksu baze detonirano oko 56 tona eksploziva, čime je čitav objekt trajno stavljen izvan funkcije. Vrijednost tog vojnog kompleksa, dovršenog 1968. godine, procjenjivala se na 8 milijardi USD – i za taj gubitak nitko nije odgovarao.
Za najskuplje uništenje nekretnine na prostoru Republike Hrvatske tijekom Domovinskoga rata nije odgovarao sada pokojni Blagoje Adžić, koji je uništenje zapovjedio, kao ni tadašnji zapovjednik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane general-potpukovnik Božidar Stevanović, koji je tu zapovijed trebao proslijediti na teren, a niti potpukovnik Milan Nemičanin, zadnji zapovjednik zrakoplovne baze i garnizona Željava, koji je zapovijed u djelo proveo.
Željava nakon eksplozije i devastacije
