Prošlotjedni plakati kojima se Austrijance pozivalo na izjašnjavanje u korist dosadašnjega sustava ročnog i civilnog služenja vojne obveze
Na u nedjelju održanom referendumu, prvome koji je obuhvatio prostor čitave države u okviru austrijske Druge republike, jasna je većina odlučila o zadržavanju ročnoga služenja vojne obveze u Austriji. Dok smo o nekim konkretnim obilježjima dva ovdje suprotstavljena sustava već pisali na portalu obris.org, pogledajmo sada ponešto detaljnije i sam referendum, njegov tijek i značenje. Dok bi to u Hrvatskoj izgledalo praktično nemoguće, glavni argument za zadržavanje ročnoga sustava u Austriji bila je činjenica da to ujedno znači i zadržavanje civilnoga služenja vojne obveze, sustava koji je Austrijancima jako prirastao srcu. Dok još nije jasno kako će se poraz na referendumu odraziti na SPÖ (Socijaldemokratsku stranku Austrije), još je neizvjesniji utjecaj kojeg će nedjeljni rezultat imati na karijeru Norberta Darabosa, ministra obrane iz redova SPÖ – političara koji je tijekom proteklih tjedana nastupao kao glavni zagovornik neuspjelog prijedloga vojne profesionalizacije.
Provedba referenduma
Nakon više mjeseci priprema (koje su posljednjih tjedana kulminirale u jakoj javnoj kampanji, popraćenoj i brojnim debatama), u nedjelju, 20. siječnja, održan je u Austriji svenacionalni referendum o budućemu tipu uređenja služenja vojne obveze i organiziranja oružanih snaga u državi. Glasačka su mjesta otvarana i zatvarana različito, što je u Austriji prerogativ pojedinih jedinica lokalne uprave, i što nije bilo smatrano posebnom osobenošću. Tako se moglo svjedočiti rasponu od nekih mjesta koja su svoja biračka mjesta otvorila već u 6 ujutro, do drugih koje su s glasovanjima započela u 6.30 ili 6.45, pa sve do većine koja je s provedbom referenduma započela u 7 ili 8 sati ujutro. Jednaka je šarolikost vladala i oko zatvaranja glasačkih mjesta. Dok su najranija zatvaranja biračkih mjesta krenula oko 13 sati (Bregenz, od 7.30 do 13), ili pak 15 sati (Železno u Gradišću, od 8 do 15), većina je za kraj izjašnjavanja odabrala 16 sati. Tek je nekoliko mjesta odabralo mjesta izjašnjavanja ostaviti otvorenima do maksimalnih, zakonom propisanih 17 sati (Beč od 7 do 17, Innsbruck od 8 do 17 i još nekoliko manjih mjesta).
Savezni kancelar Werner Faymann pri referendumskome izjašnjavanju
Zatvaranjem zadnjih biračkih mjesta počelo je prebrojavanje rezultata. Prvi su se rezultati referenduma očekivali već istoga dana (u nedjelju) oko 19.45, za kad je bila zakazana i službena konferencija za tisak u Beču. Sve što je tada bilo objavljeno predstavlja tek privremene rezultate, budući u tim brojkama nisu sadržani još i tzv. “pismeni glasovi”. Njih su mogle ostaviti osobe koje su se željele izjasniti, ali su u doba provedbe referenduma bile na putu – tako da su mjesta za predaju ovakvih glasova bila otvarana među ostalim i na većim željezničkim stanicama i zračnim lukama, iako se pisane glasove na propisanim obrascima moglo predati i na mjestima izjašnjavanja – sve to od ponoći 20. siječnja, pa zaključno do trenutka zatvaranja glasačkih mjesta, u nedjelju u 17 sati. Takve se pisane glasove nastojalo izbrojiti tijekom ponedjeljka, za kada se očekivalo i pune rezultate referenduma – koji u trenutku pisanja ovoga teksta ipak još nisu dostupni. Iako se službeno radilo tek o savjetodavnome referendumu, obje velike političke stranke austrijske političke scene odlučile su javno objaviti kako će se njegovoga ishoda službeno pridržavati.
Privremeni rezultati referenduma
Nedjeljno referendumsko izjašnjavanje u Austriji na kraju je potaklo na glasovanje neočekivano velik udio birača – oko 49 posto od ukupno 6, 3 milijuna građana s pravom glasa. Od toga broja, njih 59,8 posto svoj je glas dalo za zadržavanje dosadašnjega sustava ročnog služenja vojnoga roka i s time povezane civilne službe, dok je 40,2 posto glasalo za uvođenje profesionalne vojske i s tim povezanoga sustava “socijalne godine”.
Pri tome, treba primijetiti da su za zadržavanje postojećeg vojnog sustava većinski glasali i muškarci i žene – muškarci ipak ponešto više (64 posto za ročni sustav i 36 za profesionalnu vojsku) od žena (55 posto za ročni sustav, 45 za profesionalnu vojsku). Kod muškaraca, klase birača koju se i detaljnije analiziralo, zanimljivo je uočiti da je princip profesionalizacije pretegao u kategoriji do 29 godina starosti (63 posto za profesionalizaciju, 37 posto za ročno služenje), dok su preostale dvije starosne grupe većinom podržale dosadašnji sustav – muškarci stari od 30 do 59 godina, 61 posto za ročni sustav i 39 za profesionalizaciju, te muškarci od 60 godina i stariji – 71 posto za ročni sustav i 29 posto za profesionalizaciju. Time su, barem što se tiče mlade muške populacije, zagovornici profesionalizacije došli u situaciju da se u svome porazu tješe formulacijama kako je ipak “austrijska mladost s njima”. Zanimljivo je i da je sustav dosadašnjeg ročnog služenja vojne obveze pretežitu podršku dobio i među onima koji su vojni rok već služili, bilo u oružanim snagama ili civilno (68 posto za dosadašnji sustav, prema 32 za profesionalizaciju), dok je kod onih koji su sve to dosada zaobišli omjer jednih i drugih pristalica završio na izjednačenih 50:50 posto.
Ovdje treba primijetiti i zanimljiv zemljopisni raspored glasova na nedjeljnom referendumu, koji tek donekle ima veze s klasičnim rasporedom glasova pojedinih političkih stranaka u Austriji. Dok su se veći gradovi širom Austrije u pravilu pokazali oko 10 posto privrženiji profesionalizaciji od krajeva koji ih okružuju, tek je Beč stvarno i većinski podržao promjene koje posljednje vrijeme podržavaju austrijski Socijaldemokrati. Ondje je za profesionalizaciju glasalo 54,2 posto birača, dok rekord u glasovima protiv dosadašnjega sustava drži bečki 7. okrug, sa 60,9 posto glasova danih za uvođenje profesionalne vojske. Pa ipak, dok sama prisutnost vojnih instalacija u pojedinim lokalnim zajednicama širom Austrije nije bitno utjecala na glasovanje za ročni sustav, jasno je vidljivo kako su krajevi u kojima je vojska posljednjih godina humanitarno djelovala – ipak izrazitije glasali u korist dosadašnjega sustava.
Politička podloga referenduma
U Austriji je još od siječnja 2007 godine, s prekidom izazvanim prijevremenim izborima 28. rujna 2008. godine, na vlasti tzv. “Velika koalicija” Socijaldemokrata (SPÖ), i u zadnje vrijeme slabijih Narodnjaka (Austrijske narodne stranke, ÖVP). Taj aranžman ipak nije bez svojih napetosti – što se očitovalo i tijekom 2012. godine, kada je napetost podiglo pitanje obrambene reforme u Austriji. Po tom su se pitanju na jednoj strani našli socijaldemokrati, predvođeni saveznim kancelarom Wernerom Faymanom i ministrom obrane Norbetom Darabosom (koji je od stranke bio zadužen i voditi kampanju, kada se jednom odlučilo ići na referendum), dok je druga strana bila obilježena političarima ÖVP, predvođenima vice-kancelarom Michaelom Spindeleggerom i ministricom unutarnjih poslova Johannom Mikl-Leitner (koja je sa strane Narodnjaka vodila kampanju za zadržavanje ročnoga sustava organizacije vojske).
Predstavnica ÖVP, ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner i predstavnik SPÖ, ministar obrane Norbert Darabos
No, bilo bi pogrešno temu suprotstavljanja dva sustava organizacije vojske u Austriji svesti tek na čisto vojno-organizacijsko pitanje, budući su tu ulozi ubrzo postali i mnogo širi. Naime, uz pitanje ročnoga sustava služenja vojne obveze te organizacije vojske ubrzo se počelo vezati i pitanje opstanka ili ukidanja i sustava civilnog služenja vojne obveze – strukture kojoj brojni Austrijanci i danas vide velike javne koristi i prednosti. Upravo je očuvanje civilnog sustava služenja vojne obveze, istog onog što se u Hrvatskoj pretvorio u svoju jasnu parodiju, u Austriji ponukao oko 74 posto ispitanih građana da se i u globalu opredijele za dosadašnji ročni sustav ustroja.
Iako su im do prije koju godinu stavovi oko sustava organizacije oružanih snaga znali biti i dijametralno oprečni (SPÖ se zalagala za ročno služenje vojne obveze, a ÖVP za profesionalizaciju), od 2010. godine čitava se diskusija o promjenama u vojsci krenula dijametralno okretati unutar austrijske Velike koalicije. No, istraživanja javnoga mnijenja provođena od početka 2012. pa do nedjeljnoga referenduma tu dovode do zanimljivih zaključaka – još prije godinu dana, prije početka ozbiljnih razgovora, pristalice profesionalne vojske u Austriji su pretezale upravo u omjeru 6:4, kojim je sada i odlučeno o zadržavanju postojećega sustava. Temeljito okretanje ovog raspoloženja javnosti, osim što u pitanje dovodi samu daljnju karijeru austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, ujedno se ocjenjuje i teškim udarcem za njegovu stranku SPÖ – što je tim značajnije, imajući u vidu da Austriji najkasnije u rujnu ove godine predstoje i redoviti parlamentarni izbori.
Ispitivanja javnosti su već oko 20. prosinca 2012. jasno najavljivala probleme za austrijske pobornike profesionalizacije
Osim toga, kako se u nekoliko navrata moglo čuti tijekom debate, manja bi profesionalna vojska ujedno značila i potrebu pristupa Austrije u okrilje međunarodnih obrambenih saveza, ne bi li se i uz manje ljudi moglo zajamčiti današnju razinu sigurnosti. Dok je jasno da se u tim spominjanjima međunarodnih obrambeno-sigurnosnih saveza mislilo na NATO, problem je tu predstavljala činjenica da bi time ujedno bilo odstupljeno od principa neutralnosti – činjenice koja Republiku Austriju odlikuje od 1955. godine i Austrijskog državnog ugovora, dokumenta kojim je okončana okupacija te ponovo uspostavljena suverenost i samostalnost ove države. Time je nedjeljni referendum potiho dobio i dodatna značenja, što je činjenica za koju ne bi čudilo da je promakla ponešto manje upućenima.
Upravo iz tih razloga, iako se može tumačiti i tek kao načelni akt podrške srodnoj socijaldemokratskoj opciji, ponešto čudi i tempiranje posjeta hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića Austriji, o čemu smo također već pisali prije nekoliko dana na portalu Obris.org. Taj je posjet, održan u petak 18. siječnja, uz prethodno hrvatsko preuzimanje dužnosti kontakt-zemlje NATO saveza za Austriju, vjerojatno u Beču imao bitno drugačije konotacije ovako – održan tek dva dana pred veliki referendum – nego što bi ih imao u neko zgodnije doba.
Kako je posljednjih tjedana već bilo jasno da socijaldemokrati i njihova ideja profesionalizacije u javnosti ne stoje dobro, ni hrvatski ministarski NATO-izlet se vjerojatno za crvenu SPÖ i njihovog ministra obrane Darabosa nije baš pokazao blagotvornim. Nije tu pomoglo ni to da je austrijski ministar obrane Norbert Darabos inače podrijetlom Hrvat – rodom iz Gradišća, iz sela Mjenovo ili Kroatisch Minihof, gdje je i glasao u nedjelju na referendumu. Ta je činjenica tek pokazala da klasično hrvatsko nesnalaženje u međunarodnim odnosima (pa i onim obrambenima) nije ograničeno samo na “domovinsku Hrvatsku”. No, i na tu smo se žalosnu činjenicu polagano već skoro pa navikli!
Referendumska kampanja
Kampanja oko pitanja profesionalizacije oružanih snaga Austrije ili zadržavanja dosadašnjeg sustava s ročnim i civilnim služenjem vojne obveze, u pravome se smislu riječi krenula zahuktavati tijekom prosinca 2012. godine. Do tada su već bile jasno povučene stranačke linije, u medijima se ispitalo i objavilo stavove viđenijih političara, ali se usporedilo i sustavno prikazalo poglede na zadanu temu i svih dostupnih bivših ministara obrane, kao i osoba s vrha oružanih snaga. Pojedini su stranački gorljivi gradonačelnici u svojim jedinicama lokalne uprave slali i otvorena pisma građanima – austrijski su mediji tu prvenstveno navodili pristalice ÖVP, koji su pozivali na glasovanje za postojeći sustav, navodeći kao razloge buduća zatvaranja lokalnih vojnih objekata te slabljenje javnih službi u slučaju ukidanja civilnoga služenja vojne obveze.
Načelnik kabineta ministra obrane, general bojnik Karla Schmidseder i načelnik Glavnoga stožera, general zbora Edmund Entacher, uoči javne debate
Početkom siječnja bili su vidljivi i nizovi javnih debata – od onih političkih, gdje su se suočili za obranu i sigurnost nadležni predstavnici glavnih stranaka (ministar obrane Norbert Darabos u ime SPÖ, te ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner kao predstavnice ÖVP), do stručnih – recimo, načelnika Glavnoga stožera generala zbora Edmund Entacher i načelnika kabineta ministra obrane general bojnika Karla Schmidsedera (gdje se njih obojicu načelno smatra bliskima promjenama sklonoj SPÖ ministra Norberta Darabosa). No, takve su debate organizirane i na lokalnim razinama, u organizaciji stranačkih podružnica, ali i uz sudjelovanje profesionalnih časnika.
Iako su im stavovi bili jasni, vrhovi obiju glavnih političkih stranaka (Werner Faymann koji je Kancelar ispred SPÖ, i Michael Spindelegger, vicekancelar iz redova ÖVP) nisu aktivno sudjelovali u sučeljavanjima. Jednako tako, i Heinz Fischer – u travnju 2010. godine na drugi dopušteni mandat izabrani Predsjednik Austrije – suzdržao se od aktivnog uključivanja u referendumsku kampanju. Pa ipak, iako prije izbora predstavnik socijaldemokrata (SPÖ), Fischer je još početkom jeseni (prilikom protokolarne posjete vojnoj akademiji u Beču) jasno izrazio odstupanje od stranačke linije i stajališta čelnika SPÖ Faymanna – proklamiravši svoju privrženost postojećem sustavu organizacije vojne obveze.
Austrija nakon referenduma
Nedjeljni referendum u Austriji je iscrtao zanimljive nove granice – u politici i vojnoj struci. Norbert Darabos, ministar obrane i glavni pobornik profesionalizacije, ostao je nedvojbenim gubitnikom. Osim politički, on se kompromitirao i u vojnoj struci – gdje njegovo nesmotreno i zbunjeno kadroviranje smatraju i glavnim razlogom što se načelnik Glavnoga stožera Edmund Entacher, u javnosti zvan i “crvenim generalom”, odmetnuo od stavova “svoje” stranke te uz Predsjednika republike postao gotovo pa ikonom zadržavanja postojećih vojnih rješenja. Točnije, rezultat je to činjenice da je Darabos tijekom 2010. godine naglo promijenio gledanje (do tada su i on, i SPÖ, i general Entacher bili za dosadašnji sustav), počeo zagovarati profesionalizaciju, te neuspješno krenuo smjenjivati Entachera, koji se nije odmah pridružio u okretnome manevru socijaldemokratskih političara.
Spomenik “Palom ratnome heroju” Norbertu Darabosu, začinjen vijencima stranaka, u karikaturama austrijskih dnevnih novina
Iako je stranački čelnik Faymann u nizu navrata, i prije i nakon referenduma, naglašavao da Darabos ostaje na mjestu ministra (barem do skorih predstojećih parlamentarnih izbora), ispalo je pomalo začudno kada je po ishodu javnoga izjašnjavanja upravo on – glavni zagovornik profesionalizacije – krenuo tumačiti kako Ministarstvu i ministru predstoji provedba obrambenih reformi koje narod želi. No, prilično je jasno kako se tu neće više raditi o promjenama utvrđenima reformskim planom “Österreichs Bundesheer 2010 – ÖBH 2010”, u čiju se provedbu krenulo, pa onda stalo. Umjesto toga, na djelu bi sada naglo trebale osvanuti neke nove reforme, koje bi se, kao i napušteni “ÖBH 2010”, opet zasnivale na pretpostavci postojanja ročne vojske.
Dok referendumski poražena SPÖ naglašava da ionako do jeseni nema novca za ikakve nove reformske zahvate (kakvi god oni bili), pobjednički narodnjaci iz ÖVP su jučer, 21. siječnja izašli s nekakvim programom 12 točaka za promjenu, ovoga puta u skladu s ishodom referenduma – formuliranih u omanjem pamfletu formata A5. Na tim je temeljima, a uz sagledavanje i nekakvog novog SPÖ programa promjena (kojeg je navodno hitno “skrpao” i predstavio svježe poraženi Darabos), danas u sklopu Vijeća ministara koalicijske vlade odlučeno i o stvaranju radne skupine za promjene u sustavu služenja vojnoga roka – ne bi li se ročnu vojsku učinilo efikasnijom, a vojni rok korisnije ispunjenim. Ujedno se natuknulo i želju za smanjivanjem trajanja civilnoga roka na šest mjeseci – što je onda jasno i glasno odbio Rudolf Hundstorfer, ministar iz redova SPÖ nadležan za socijalna pitanja. Po njemu bi daljnje skraćivanje trajanja civilnoga služenja vojne obveze tražilo angažiranje bitno većeg broja mladih ljudi u tom području, što opet nije moguće i iz financijskih razloga.
Spomenuta bi radna skupina (sastavljena od ministra obrane Darabosa, ministrice unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner, te još nekoliko čelnih ljudi obiju glavnih stranaka) trebala u nekoliko idućih mjeseci formulirati konkretne prijedloge promjena. Ujedno, oni bi trebali pripaziti da ti prijedlozi budu ostvarivi unutar sadašnjeg obrambenoga proračuna Austrije. Imajući u vidu da je ovogodišnji proračun radio politikant Darabos – računajući i na pobjedu na referendumu – teško je zamislivo da će ovo nastojanje imati ikakvih efekata u mjesecima koji Austriju dijele od parlamentarnih izbora. A nakon izbora, opet – tko zna?
