Nakon što je val ilegalnih migranata zapljusnuo Mađarsku, tamošnje su vlasti najavile i građevinski odgovor na problem pred kojim se našla ta država na rubu schengenske zone. Dok se teško oteti dojmu kako aktualno mađarsko pogranično rješenje lagano baca na neka davna, hladnoratovska rješenja, u Budimpešti očekuju da nova ograda prekine novonastalu kopnenu rutu masovnih ilegalnih migracija u Europsku uniju. Tek po dovršetku pokusnog sektora ograde prema Republici Srbiji, Mađarska se odlučila po pitanju stvarnog oblika te velike pogranične građevine. Ako sve protekne prema najavama, uskoro bi trebali započeti radovi na punoj dužini granične trase između dvije države, a posao bi mogao biti ekspresno dovršen do kraja kolovoza ove godine. Dok se u Budimpešti čuju podijeljeni glasovi oko efikasnosti spomenutog rješenja, odlučili smo ponešto detaljnije pogledati o čemu se tu zapravo radi.
Politička odluka
Iako mađarski premijer Viktor Orban na čelu stranke Fidesz već duže agitira protiv imigracije u Mađarsku, tek je nedavni masovni porast broja imigranata koji kopnenim putem dolaze u Mađarsku doveo i do konkretnih koraka koje nitko u mađarskome susjedstvu nije mogao previdjeti. Među najzapaženijim takvim potezima bila je i najava gradnje zida prema Srbiji, koju je 17. lipnja usvojila Vlada Mađarske, a istoga dana na konferenciji za tisak i javnosti iznio Peter Szijjarto, mađarski ministar vanjskih poslova.
Dio od ukupno oko 240 kilometara ograde na granici Bugarske i Turske
“Govorimo tu o odsjeku granice dugom 175 kilometara, do čijeg fizičkog zatvaranja može doći pomoću 4 metra visoke ograde. Ministar unutarnjih poslova dobio je zadatak to pripremiti“, izjavio je tada Szijjarto, ujedno napominjući i “Ova odluka ne krši ikakve međunarodne ugovore. I druge su se države odlučile za isto rješenje” – misleći tu prvenstveno na Grčku i Bugarsku, koje su već ranije pribjegle gradnji ograda u nastojanju obuzdavanja sličnih neželjenih kopnenih migracijskih puteva. Dok si Mađarska “više ne može priuštiti čekanje” nekakvog šireg EU rješenja tzv. migrantske krize, odlučeno je i da se sve EU zemlje i države-kandidati za priključivanje Uniji označe kao “sigurne države” – čijim su prelaskom ti migranti onda već bili u prilici tražiti pribježište, što pokazuje da se kod pridošlica u Mađarsku radi o ekonomskim, a ne političkim migrantima. Time je onda otvoren svojevrstan skraćen put nesmetanim deportacijama takvih “nepravih” tražitelja azila, nakon što oni u Mađarsku i time na prostor schengenske zone uđu preko Bugarske, Grčke ili Srbije.
Od oko 81 tisuće ilegalnih migranata koji su prvih šest mjeseci ove godine ušli u Mađarsku, njih je 75 posto navodno bilo iz Afganistana, Iraka i Sirije, dok je njih oko 95 posto u Mađarsku ušlo preko Srbije. Upravo je zato za 1. srpnja bio sazvan i poseban bilateralni sastanak s Vladom Srbije, države čiji je premijer Aleksandar Vučić još na sam dan objave ideje o gradnji ograde 17. lipnja izjavio: “Ja sam iznenađen i šokiran… Gradnja zida nije rješenje. Srbija ne može biti odgovorna za situaciju koju stvaraju migranti, a mi smo samo tranzitna zemlja. Je li Srbija odgovorna za krizu u Siriji?” Ujedno, Vučić je napomenuo kako Srbija nema namjeru slične mjere provoditi prema Makedoniji, prema kojoj se Srbija ne planira sama izolirati gradnjom zidova.
Teze o ogradi je onda 19. lipnja pojačao i sam premijer Viktor Orban, tvrdeći da će mađarski zid od 4 metra na granici sa Srbijom ujedno i štititi Europu “od svih ilegalnih ulazaka“. Po njemu je Mađarska tim zahvatom odabrala najjednostavnije rješenje za zaštitu svojih vanjskih granica – što je posao za kojeg su ponosno isticali da ne trebaju nikakvu vanjsku pomoć. Zakonodavne temelje ovom nastojanju postavio je 6. srpnja mađarski parlament, koji je u izmjenama mađarskog migracijskog zakonodavstva Vladi dao posebne ovlasti u pograničnom prostoru (uključivo gradnju privremene sigurnosne ograde na tom potezu), omogućujući i smještaj migranata u posebne privremene logore, te dodatno ograničavajući pravo na azil u Mađarskoj.
Rastavljanje hladnoratovskih graničnih ograda Mađarske, sredina 1989. godine
No, istini za volju – po najavama o gradnji ograde Mađarskoj iz inozemstva nisu toliko ni stigle ponude pomoći, koliko osude takvih planova. Od Natashe Bertaud, glasnogovornice Europske komisije, moglo se čuti da “Komisija ne promovira korištenje ograda, i ohrabruje zemlje članice u korištenju alternativnih mjera“, kao i “Tek smo nedavno srušili zidove u Europi. Ne bi ih trebali ponovno dizati“. Ujedno, ona je istakla da EU članice:
“… imaju odgovornost za upravljanje svojim granicama, te je na njima da identificiraju mjere koje treba ostvariti, ne bi li osigurali da je njihov dio vanjskih granica EU siguran… Svaka mjera poduzeta od EU zemalja članica pri upravljanju svojom granicom, i odgovoru na migracijske tokove, mora u potpunosti biti usklađen s EU pravom i međunarodnim obvezama, uključujući tu i poštovanje ljudski prava migranata, te poštovanje non-refoulment načela” (načela međunarodnog prava o odustanku od provođenja nasilnih izručenja izbjeglica ili tražitelja azila natrag u zemlje podrijetla, u kojoj im prijete progoni). Još su kritičniji po ovome pitanju bili iz UN-ove agencije za izbjeglice, gdje se izrazilo zabrinutost nad takvim ograničenjem međunarodno priznatoga prava na azil.
Hladnoratovska granica Mađarske i Austrije
Jasno je da Mađarska itekako ima iskustva s ogradama na svojim međunarodnim granicama. Naime, da podsjetimo – upravo je dobrim dijelom nacionalnih granica Mađarske tekla i vanjska granica negdašnjeg Varšavskog pakta. Riječ je tu bila o pojasu ograda podizanih od 1949. godine, čije je sustavno uklanjanje najavljeno 2. svibnja 1989. godine – službena odluka o tome donesena je 18. svibnja, da bi taj posao onda navodno trajao do 31. srpnja 1989. godine. No, kako je ta granica zapravo izgledala? Na primjer, dok je dobar dio oko 240 kilometara dugog graničnog prostora s austrijske strane završavao jarkom te graničnim kamenjem, s njegove mađarske strane nalazio se kompleks sastavljen od najmanje dvije ograde od bodljikave žice između kojih su bili pojasevi rahle zemlje za detekciju prolaska, te mine. Postupno su tome bili dodani izvidnički tornjevi, konkretni su elementi granične pregrade povremeno bili i mijenjani te dorađivani, a kontrolirale su ih patrole graničara s psima, na konjima i u vozilima. Vremenom je postalo vidljivo da su dijelovi ovog masivnog pograničnog kontrolnog sustava završili poprilično zapušteni i slabo održavani.
Konkretni građevinski radovi
Probni segmenti od metalnih dijelova, sa i bez horizontalnih ojačanja te ugrađenih vrata
Iako se prethodno moglo pronaći podatke o duljini granice Mađarske i Srbije od 164 kilometra (CIA Factbook), mađarski službeni izvori konzistentno spominju ukupno 175 kilometara granice kao trasu buduće ograde. Za potrebe ovoga projekta je navodno odvojeno oko 6,5 milijardi forinti (20,9 milijuna eura), a za gradnju se moglo čuti kako će biti provedena materijalima proizvedenim u mađarskom zatvorskome sustavu, te da će radi ubrzavanja radova gradnja biti obavljena u državnoj režiji (navodno uz korištenje oko 900 vojnika kao radne snage).
Iako se još 19. lipnja moglo čuti da će u sklopu priprema za izgradnju pogranične ograde “detaljni izvještaj biti prezentiran idućeg tjedna, na sastanku vladinog kabineta po pitanju vremenskog rasporeda implementacije, dok je označavanje i izviđanje lokacije već započeto u četvrtak” (dakle, dan ranije, 18. lipnja), konkretni građevinski radovi javno su otpočeti 13. srpnja ove godine nedaleko mađarskog grada Ralma (mađ. Mórahalom). Riječ je o pograničnome gradu dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Subotice, te na oko 30 kilometara zapadno od tromeđe Mađarske, Rumunjske i Srbije.
Probni segment s drvenim stupovima i više redova bodljikave žice
Ondje su uz policijsku pratnju na teren izašla 43 pripadnika mađarske vojske (iz sastava 5. pješačke brigade “István Bocskai”, 37. inženjerijske pukovnije “Ferenc Rákóczi II”, te 86. helikopterske baze Szolnok).Oni su pomoću 8 vozila na gradilište dopremili potreban materijal, te uz pomoć maloga broja građevinskih strojeva krenuli graditi ukupno oko 150 metara pokusne ograde visoke ukupno oko 4 metra. Riječ je o tzv. “pokusnome odsječku”, na kojem se željelo u praksi provjeriti ukupno četiri različite vrste pregrada, ne bi li se onda na takvom praktičnome primjeru odabralo vrstu ograde pogodnu za izgradnju na ukupnoj dužini državne granice Mađarske i Srbije. Razlike među varijantama ograde su obuhvaćale razlike u nosećim stupovima (drveni na 25 i metalni na 125 metara dužine), razlike u razmaku nosećih stupova (između 2,5 i 10 metara), te primjere korištenja različitih vrste mreža i bodljikave žice (one tipa “NATO-wire”). Planiralo se da kad bude odabran jedan ili više pogodnih tipova ograde, njena izgradnja onda simultano krene na između 8 i 10 lokacija (po nekim izvorima i 10 do 12 lokacija), koje se smatra “najviše izloženima imigracijskome pritisku“.
Tri dana kasnije, u četvrtak 16. srpnja, pred spomenutom “pokusnom ogradom” održana je i konferencija za tisak na kojoj su sudjelovali mađarski ministar unutarnjih poslova Sándor Pintér, ministar obrane Csaba Hende i Zoltan Kovacz, glasnogovornik mađarske vlade. Tom je prilikom Hende istaknuo da bi 900 angažiranih vojnika ukupnu gradnju ograde trebali dovršiti do 30. studenog ove godine. Kao što se već čulo, mađarsko Nacionalno zapovjedništvo za provođenje penalnih sankcija proizvodi i na gradilište transportira sav građevinski materijal potreban za ogradu (drveni i metalni elementi, žičane komponente), mađarsko Ministarstvo obrane zaduženo je za tehničko upravljanje i organizaciju posla, dok će Ministarstvo unutarnjih poslova po potrebi osiguravati i dodatne radnike. Dok će troškovi čitavog posla jako ovisiti o odabranome tipu ograde, tom su prilikom ministri potvrdili da je Vlada Mađarske za početak tu odvojila 6,5 milijardi forinti, odnosno 20.9 milijuna eura. Glasnogovornik Kovacz još je napomenuo kako je tu riječ o privremenoj ogradi, koju Mađarska planira ukloniti kada mine aktualni pritisak migranata na nacionalne granice.
Kuda dalje?
Nakon gradnje pokusnog odjeljka buduće ograde, Mađarska je 22. srpnja objavila i rezultate spomenutog testiranja različitih građevinskih rješenja svoje buduće pogranične ograde prema Republici Srbiji. Na sjednici Vlade održanoj 21. srpnja odlučeno je da će se graditi dva tipa ograde – (1) u prostorima većeg pritiska migranata gradit će se metalna ograda od galvaniziranih elemenata visine tri metra nad zemljom, s još metar i pol strukture ukopane u zemlju. Na vrhu te strukture bit će dodan još i pojas od oko 70 centimetara visoke bodljikave žice (tip sa sječivima, tzv. “NATO-wire”), uprt na nosive stupove ograde. Ovakva će struktura prolaziti na oko 2,5 metara od same granične crte sa Srbijom, po mađarskoj strani granice. Osim toga, (2) na oko 30 ili 40 kilometara granice gdje se pretpostavlja kako je teren težak i zato je manji pritisak migranata – bit će sagrađena lakša varijanta ograde, čija točna konstrukcija još nije objavljena.
Za gradnju čitave ove 175 kilometara duge strukture bit će potrebno koristiti oko 980 tisuća kvadratnih metara privatnog zemljišta. Vlasnici će za tu zemlju primiti jednokratnu novčanu naknadu, a primat će još i posebnu periodičnu naknadu u iznosu od 160 ili 170 mađarskih forinti. Dok je privatnim vlasnicima zemljišta omogućeno sudski osporavati ovu državnu odluku, ti postupci neće zaustaviti izgradnju ograde – za koju su već počeli poslovi čišćenja terena, pripremni zemljani radovi i prilagodba prilaznih puteva. Ujedno, na buduću će ogradu biti postavljene i ploče s obavijestima o najbližim legalnim graničnim prelazima, ne bi li se legalnim migrantima pomoglo da se ondje i prijave.
Konačno, nakon odabira konkretnog tipa ograde koju će graditi, mađarski je premijer Orban u subotu, 25. srpnja, objavio kako se drži da će i ukupna gradnja ove pogranične infrastrukture teći brže od prvotno iznesenih planova. Umjesto do najavljivanog 30. studenog, objavljeno je i da se dovršetak ukupne ograde mješovite konstrukcije očekuje do 31. kolovoza ove godine. Službena Budimpešta očekuje da će njen dovršetak dovesti do pada broja migranata od oko 85 posto, a sve pod motom “Želimo da Europa ostane europska“.
